World Socialist Web Site
 

WSWS : Srpskohrvatski

Neodgovorena Pitanja U NATO-Rusija Sporazumu

Martin McLaughlin
8. maja 1999.

Predstavnici Grupe Osam (G-8)--Sjedinjene Američke Države, Francuska, Britanija, Njemačka, Italija, Kanada, Japan i Rusija--su objavili u utorak da su postigli dogovor o okvirima zakjučenja rata na Balkanu, poslije sedmica diplomatskih manevara između sila NATO i Rusije. Ali sporazum je izostavio pregršt neodgovorenih pitanja o budućnosti Kosova.

Najvažnije, sporazum uopšte ne spominje bombardovanje, i prema tome ne daje znak pod kojim uslovima će zračno bombardovanje Jugoslavije prestati. Predsjednik Jugoslavije Slobodan Milošević je u petak upozorio da njegova vlada neće sarađivati u nikakvim diplomatskim naporima sve dok bombardovanje ne prestane.

Dok su se ministri G-8 složili o internacionalnim snagama na Kosovu, njihov sastav (NATO, ne-NATO, Rusija itd) i nivo naoružanja su ostali nejasni, kao i pitanje da li Beograd mora odobriti sporazum i dozvoliti ulazak ovih snaga u, što je po internacionalnom zakonu, jugoslovenska teritorija.

Druga neriješena pitanja su uključivala da li jugoslovenske snage treba da se potpuno povuku sa Kosova, šta bi značila "demilitarizacija" Oslobodilačke Vojske Kosova i kako bi se to sprovelo, i kakva bi se vrsta unutrašnje administracije uspostavila na Kosovu pod uslovima buduće resolucije UN Savjeta Sigurnosti.

Od najveće političke važnosti je činjenica da plan G-8 ne donosi garancije ni za Srbe ni za kosovske Albance da imaju ikakvog udjela u određivanju uslova pod kojim bi se rat okončao ili područje Kosova politički reorganizovalo. To bi bilo potpuno u rukama UN Savjeta Sigurnosti--tj. pet velikih sila sa pravom veta--i NATO-a.

Ovo izražava potpuno nedemokratski karakter diplomatije velikih sila na Balkanu. Za sve američke izgovore o zabrinutosti za sudbinu Kosovara, za svu demagogiju iz Moskve o stajanju uz srpsku braću, narodi bivše Jugoslavije, što se tiče Clintona, Jeljcina, i evropskih imperijalista, nisu ništa više nego pioni na šahovskoj tabli.

Uloga Jeljcinovog režima u balkanskoj krizi je veoma značajna. Prvi put od raspada Sovjetskog Saveza, Rusija interveniše u jednoj velikoj internacionalnoj krizi kao bouržoaska sila. Njene akcije izražavaju interese rastuće buržoaske klase u Rusiji, koju simbolizuje bivši premijer Viktor Černomirdin, koga je postavio Jeljcin kao svog glavnog predstavnika na Balkanu.

Bivši šef Gazproma, monopolija industrije nafte u bivšem Sovjetskom Savezu i sada jedna od najvećih korporacija u kapitalističkoj Rusiji, Černomirdin je prestavnik od najkoruptiranih slojeva bivših staljinističkih birokrata preokrenutih u kapitalističke milionere. On ima bliske odnose sa njemačkim kapitalistima, koji imaju široke investicije u Gazpromu kao i u čitavoj ruskoj industriji gasa i nafte.

Prema tome, imenovanje Černomirdina označava odluku ruskog režima da se priključi Njemačkoj i protiv politike SAD-a na Balkanu. Ova činjenica je dobro poznata u vladajućem krugu Amerike ali nije javno komentarisana--sa iznimkom zlobnog uredništva Wall Street Jurnala u petak, koji optužuje G-8 sporazum kao izdaju u korist Miloševića i sugeriše da Njemačka i Rusija stvaraju zajednički front protiv SAD-a.

I ruska i njemačka bužoazija su zabrinute zbog dugoročnih posljedica obimnog američkog vojnog prisustva na Balkanu, posebno u vrijeme agresivnog prodora američkih gasnih i naftnih kompanija u Kaspijsko područje.

Razgovori G-8 su pokazali ne samo bitne razlike između SAD-a i Rusije, nego i sve veće razlike između evropskih sila i SAD-a, a i među samim Evropljanima. Dok SAD nastavljaju da traže potpuno povlačenje jugoslovenske vojske i policije sa Kosova, nekoliko evropskih NATO sila, zajedno sa Rusijom, su istakle da se ovo sudara sa nastavkom jugoslovenskog suvereniteta na ovom području.

Ponovna pojava na scenu Ibrahima Rugove, koji je vodio nezvaničnu albansku vladu Kosova u posljednjoj deceniji, je vidljivo zbunila i prestrašila američke predstavnike. Američki State Department se okrenuo prema OVK-u kao svome glavnom istrumentu na Kosovu, i prošlog mjeseca su širili glasine da je Rugova ubijen od strane Srba.

Dolazak Rugove u Rim na razgovore sa italijanskim premijerom Massimo D' Alemom i ministrom vanjskih poslova Lamberto Dinijem je, prema tome, došao kao posebni udarac Washingtonu. Američki predstavnici su sugerisali da je oslobađanje Rugove taktika Miloševića da oslabi italijansku i njemačku podršku NATO bombardovanju, što je pokazatelj gdje Clintonova administracija vidi opasnost svojoj politici na Balkanu.

Javno iskazivanje entuzijazma Clintonove administracije prema sporazumu G-8 nije zbog neminovnosti diplomatskog rješena krize na Balkanu. Naprotiv, razgovori u Bonu su dali State Departmentu priliku da govore o miru dok sve žešće vode rat.

Prihvatanjem diplomatije, SAD zadovaljavaju rastuće protivratne osjećaje u Evropi, dok idu naprijed sa čak i još okrutnijom i neobuzdanijom kampanjom bombardovanja, i užurbanim pripremama za kopneni rat. I sve se ovo odvija, bez pravljenja ikakvih većih ustupaka Jugoslaviji ili Rusiji, ili evropskim rivalima američkog kapitalizma.

Ruske indikacije da se oni neće protiviti NATO-vim težnjama za hegemoniju na Balkanu, podržavanjem američke agresije i nepromišljenosti, ustvari čini širi rat vjerovatnijim.

Diplomatski manevri od prošle sedmice imaju samo jednu korisnu posljedicu. Oni počinju da skidaju retoriku humanitarizma, i da razotkrivaju stvarne političko-ekonomske interese koji su podsticali SAD-NATO intervenciju na Balkanu.

Kako se sukob pojačava, događaji na Kosovu će biti od manje važnosti od širih spornih pitanja koja razdvajaju glavne kapitalističke sile. Onda će oni koji su sebi dozvolili da budu manipulisani od strane medije, imati razloga da budu malo posramljeni zbog svoje lakovjernosti.