World Socialist Web Site
 

WSWS : Srpskohrvatski

Britanska Vojna Intervencija U Sijera Leoneu Dio Nove "Jagme za Afriku"

Chris Marsden i Chris Talbot
20. maja 2000.

Britansko slanje preko hiljadu specijalnih trupa u Sijera Leone je veliki zaokret prema direktnoj intervenciji u Africi koji sa sobom donosi ozbiljne posljedice i za afričke mase i za radnike na Zapadu.

Kao i sa prethodnim vojnim akcijama od strane Blair-ove laburističke vlade na Bliskom Istoku i na Balkanu, o operaciji u Sijera Leoneu se nije uopšte raspravljalo do poslije te akcije. Niti je bilo ikakvih pokušaja prije slanja trupa da se obavijesti britanska javnost. Nedemokratski način na koji se ova operacija pokrenula je dosljedan njenom karakteru avanture kolonijalnog stila. Njeni ciljevi su dvostruki: da se osiguraju neposredni britanski interesi u Sijera Leoneu, i da se londonskim suparnicima, velikim silama, pokaže da je Britanija glavni faktor u Africi, sa vojnom silom da podupre svoje ekonomske i političke težnje.

U biti, Britanija je preuzela de fakto kontrolu nad vladom svoje bivše kolonije. Ona je efikasno udesila preuzimanje misije Ujedinjenih Nacija, vojske Sijera Leonea i pro-vladine milicije i trupa putem jednostavne smicalice slanja malog broja britanskih "savjetnika" i SAS snaga da preuzmu vlast, i da bi potom to nadopunili znatnom vojnom silom.

Sijera Leone je najveća nezavisna vojna operacija koju je izvršila Britanija od kada je Margaret Thacher poslala britanske specijalne trupe na Malvine (Folklandska Ostrva) 1982. Njene snage se sastoje od 800 članova Padobranskog Puka, 40 operatora Specijalne Vazdušne Službe i još 600 Kraljevskih Marinaca postavljenih kod obale u pripravnom stanju. Nosač aviona HMS Illustrious, napadački brod za helikoptere Oregon, tri pomoćna broda i fregata su smješteni u luci glavnog grada Freetown.

Laburistička vlada Premijera Tony Blair-a stalno redefiniše ovu misiju od kada je, u početku, obećala da će ova akcija biti ograničena na "ne-borbenu evakuaciju" britanskih državljana. Vlada to sada opisuje kao praksu u "vojnoj diplomatiji".

Vladini predstavnici su isprva insistirali da britanske trupe neće biti umiješane u direktne sukobe sa pobunjeničkim snagama Fodaj Sankohovog Revolucionarnog Ujedinjenog Fronta (RUF), ali su Paratrupe već ubile četiri člana RUF-a, dok je Oficir David Richards stavio do znanja da će on protumačiti svoj "postavku misije" na liberalan način.

Bez obzira na njenu humanitarnu retoriku, britanska vlada nije ništa uložila u borbu protiv očajne bijede u Sijera Leonu ili u pružanju finansijske pomoći da oživi privredu. Gotova cijela britanska novčana pomoć se utrošila na obuku vojske i policije. Pitanje ko kontroliše mineralna bogatstva Sijera Leonea, i time, daleko veća bogatstva Afrike je glavna briga Blair-ove vlade.

Sijera Leone, zvanično najnerazvijenija zemlja svijeta, je opustošena građanskim ratom koji se vodi za kontrolu dijamantskih naslaga zemlje. Prema izvorima u Ministarstvu Vanjskih Poslova SAD-a, Liberija trenutno izvozi dijamante u vrijednosti od 200 miliona funti godišnje, od kojih skoro svi dolaze iz Sijera Leonea i koje dobavljaju pobunjenici RUF-a.

Ahmed Tejan Kabahova Narodna Partija Sijera Leonea je došla na vlast februara 1996, pošto je obećala da stabilizuje ekonomiju i da je učini sigurnom za inostrane investitore. Ali maja 1997, General Major John Paul Koroma, saveznik RUF-a, je izvršio vojni puč. Zapadnoafričke zemlje su poslale "mirovne snage" u kojima su većina bile iz Nigerije, i UN je naredio zastoj snabdijevanja Sijera Leonea petrolejskim proizvodima.

Nezadovoljno ograničenjima na svoju sposobnost da direktno interveniše u Sijera Leoneu, Ministarstvo Vanjskih Poslova u Londonu se nagodilo sa plaćeničkom ekipom Sandline International u cilju kršenja embarga UN-a i pomaganja pro-vladinih snaga. Specijalni zadatak Sandline-a je bio da pomogne da ponovo stekne kontrolu nad oblasti koja proizvodi dijamante.

Kabah je ponovo bio postavljen na vlast 10. marta 1998, ali je u maju Blair-ova vlada bila upletena u skandal kada je nagodba sa Sandline-om došla do pažnje javnosti. Dok je RUF nastavljao sa svojim napadima, Sandline je bila primorana da se povuče, i sa intervencijom Zapadne Afrike u zbrci i neredu, inicijativa u Sijera Leoneu je prešla na SAD—sa Jesse Jackson-om koji je odigrao ključnu ulogu u osiguravanju mirovnog sporazuma sa RUF-om, 1999.

Pobunjeničke snage su dobile vladine položaje i pomilovanja za ratne zločine, dok se Sankoh imenovao Ministrom Rudarstva. Ali su se borbe između RUF-a i UN-a nastavile, kao i otmice, silovanja i druga zlodjela. Sankoh nije htio da se odrekne svoje kontrole nad trgovinom dijamantima, i kada je to proljetos došlo u opasnost, njegove snage su zatočile nekih 500 UN trupa.

U vrijeme objelodanjivanja Sandline-a, Blair-ova vlada je tvrdila da je djelovala u "duhu" odluka UN-a—jer je nastojala da vrati demokratski izabranu vladu na vlast i okonča vojni puč. Sada, međutim, Britanija je poslala trupe čak i bez savjetovanja sa UN-om. Čak šta više, britanske trupe djeluju direktno sa bivšim planerom puča Koromaom i njegovim plaćeničkim razbojnicima, predstavljajući kao vjerodostojnom Koromainovu izjavu o njegovom preobražaju u demokratiju.

Ovdje se kao eho odjekuje Heart of Darkness Srce Mraka Joseph-a Conrad-a, klasični opis kolonijalnih zločina tokom Jagme Za Afriku u 19. stoljeću, kada su britanske trupe preuzele ulogu Gd. Kurtz-a u svojoj voljnosti da vrbuju one koji su mučili i silovali civile da bi realizovali svoje namjere. Poput Kurtz-a, Britanija bi nesumnjivo htjela opravdati svoje ponašanje tvrdnjom da "putem jednostavne primjene naše volje mi možemo izvršiti i ispoljiti praktički bezgraničnu moć i dobro".

Preteča budućih sukoba između velikih sila

Ovo je prva jednostrana vojna akcija ove vrste od strane jedne evropske sile, poslije decenije u kojoj su SAD mogle da diktiraju NATO-u i UN-u, ili da ih jednostavno zaobiđu. U ratovima protiv Iraka, u Bosni i Kosovu, u Somaliji i Sudanu, SAD su natjerale svoje evropske NATO saveznike da podrže njihove inicijative, i to da su se jedva i obratile UN-u. To da je Britanija sada krenula američkim putem pokazuje mjeru do koje su tradicionalni mehanizmi kroz koje se posreduju među-imperijalistički odnosi postali potkopani.

UN je pao u duboku krizu kao posljedica rastućeg opredjeljenja SAD-a i njenih evropskih suparnika da agresivno tjeraju svoje sopstvene interese. 10. maja, Generalni Sekretar UN-a Kofi Anan je oštro kritikovao moćnije države članice UN-a zbog neslanja snaga u Sijera Leone, posebno izdvajajući SAD u svom kritikovanju. Anan je bio tako očajan da je da je pozdravio jednostranu akciju Britanije, izjavljujući, "Makar su se pokrenuli, i nešto uradili."

Koji god neposredan odgovor da SAD-a i evropske velike sile imaju za britansku inicijativu u Sijera Leoneu, ova jednostrana akcija pokazuje mjeru u kojoj više ne postoji zajednički stav među imperijalističkim zemljama kada je u pitanju odbrana njihovih interesa u Africi i drugdje. To nagovještava buduće sukobe sa potencijalno ozbiljnijim karakterom.

Tokom većine perioda poslije drugog svjetskog rata, težnje zapadnih sila u Africi su morale uzeti u obzir hladnoratovski sukob sa SSSR-om. Nesaglasni interesi Britanije, Francuske, i posebno SAD-a, su bili tokom većine ovog vremena podvrgnuti zajedničkim naporima u borbi protiv rasta sovjetskog uticaja. Odstupalo se od direktne kolonijalne vlasti, i nominalna nezavisnost se dodjeljivala raznim buržoaskim nacionalnim vladama. One su često koristile socijalističku frazologiju i ograničene reforme da utišaju socijalne i demokratske nade i težnje radnika i potlačenih masa. To je bilo kombinovano sa polisama u cilju osiguravanja korporativnih investicija u Africi i otplate duga IMF-u i Svjetskoj Banci.

Poslije propasti SSSR-a, dvopolarna priroda politike za Afriku je ustupila mjesto novoj jagmi za Afriku—u kojoj se Amerika osjeća sposobnom da još otvorenije utvrdi svoje interese i gdje su bivše evropske kolonijalne sile manje naklonjene podvrgavanju potrebama vanjske politike SAD-a.

Nivo zapadne trgovine i investicija je još uvijek veoma nizak u Africi u usporedbi sa ostatkom svijeta. U pokušaju da poprave ovu situaciju tokom posljednje decenije, Sjedinjene Države, Britanija i Francuska su manevrisali da pridobiju veći uticaj na kontinentu.

Sve zapadne vlade vrše ogroman pritisak na afričke režime za "otvorenost" i "dobru vladavinu", tj., odgovornosti zahtjevima velikih korporacija, putem IMF-a i Svjetske Banke, koje određuju isplate duga koje se trebaju namiriti. Ali sada se radi o visoko-profilnoj konkurenciji između zapadnih vlada da se naprave zasebne nagodbe o olakšanju dugova i paketima [novčane—prim. prev.] pomoći.

Prije dvije godine, SAD su odlučile da iskoriste smanjenje u francuskim operacijama u Africi i problemima sa evropskim Lome Convention Lome Sporazumom, koji reguliše ekonomske odnose sa Afrikom, Karibima i Pacifikom. Clinton je najavio povećanje broja Peace Corps Mirovnih Korpusa koji djeluju u 30 afričkih zemalja sa 6.000 na 10.000, i proglasio Afriku "novim nerazvijenim regionom".

Usljijedila je predsjednička posjeta u pet afričkih zemalja, skupa sa zacrtavanjem Africa Growth and Opportunity Act Zakona o Razvoju i Mogućnostima Afrike, u kojem se predlaže kraj carinskim barijerama za 1.800 proizvoda iz pod-saharske Afrike. Zamjenik Ministra Vanjskih Poslova za Afrička Pitanja Susan Rice je opisala Afriku kao jedva istraženo tržište od 700 miliona, sa ogromnim i još uvijek neiskorištenim bogatstvom.

Od tada je Amerika intervenisala, direktno ili prikriveno, u mnogim afričkim zemljama. Ali je isto tako pretrpila prepreke i smetnje. Njena vojna intervencija u Somaliji 1992-93. je bila propast i rasulo, i Clinton-ova inicijativa da uspostavi "nove lidere" u Africi koji su više naklonjeni zahtjevima Zapada je prošla jako loše, dok su žestoki civilni ratovi i etnički sukobi harali Etiopijom, Eritrejom i Kongom.

Uprkos tome, SAD nastavljaju da se bore za kontrolu Afrike, djelujući kroz režime poput Museveniovog u Ugandi, i Obasanjovog u Nigeriji. Nedavno su Nigeriji dali 10 miliona dolara u paketu vojne pomoći, koristeći privatnu firmu obezbjeđenja da prepravi i obuči njenu vojsku i da plati za transportne avione koji bi intervenisali u regionalnim mirovnim misijama.

Zajedno sa Britanijom, SAD su januara ove godine gurale mirovnjačku inicijativu UN-a u Sijera Leoneu i Kongu, uprkos prigovora Francuske, koja je htjela daleko veću [vojnu—prim. prev.] silu u kojoj bi igrala glavnu ulogu. Britanija nastavlja da djeluje putem svojih tradicionalnih veza u Commonwealth-u, kojem je dodala i Mozambiju. Francuska također djeluje putem svojih bivših kolonija i razvija nove diplomatske inicijative pošto se razotkrila njena podrška Hutu režimu u Ruandi, koji je izvršio pokolj protiv Tucija 1994. Francuska je potpisala sporazum o odbrani sa Južnom Afrikom i šalje pomoć Tanzaniji, koju je sada uključila u svoju "Oblast Solidarnosti Prvog Prioriteta".

Jedan nedavni izvještaj koji pokazuje pojačanje intervencije velikih sila u Africi zapaža da, iako u maloj razini, dotok inostranih direktnih investicija u pod-saharsku Afriku se utrostručio između 1992. i 1995, prestižući porast u drugim nerazvijenim zemljama.

Gotovo svi trenutni sukobi u Africi su povezani sa rudnim bogatstvima, posebno dijamantima u Kongu, Sijera Leoneu (kroz Liberiju) i Angoli. Ovo je glavni interes Zapadu u Africi.

SAD su promijenile svoj pristup prema Angoli zbog njenog bogatstva u nafti. Pored obale Angole se otkrilo više nafte u nedavnom periodu nego u bilo kojoj zemlji, i 75 posto nafte iz Angole ide u SAD. Libija, jedan od najvećih proizvođača nafte u svijetu, sada pravi trgovinske i ulagačke sporazume sa zemljama Evropske Zajednice, posebno sa svojim bivšim kolonijalnim gospodarom, Italijom.

Nedavni pozivi za sankcije protiv prodaje dijamanata iz ovih regiona su došli uglavnom iz SAD-a i Britanije—nijedna od ovih zemalja trenutno nema koristi od ovih prodaja. De Beers, južnoafrička korporacija, posjeduje monopoliju nad trgovinom dijamanata, i 80 posto dijamanata u svijetu se prodaju i razmjenjuju kroz Antwerp u Holandiji.

Suprotstavite se imperijalističkim spletkama protiv Afrike

Nijedno progresivno rješenje socijalnih i političkih problema nanešenih Sijera Leoneu i cijelom afričkom kontinentu nije moguće sve dok se Britanija i druge imperijalističke sile ne natjeraju da okončaju svoje ekonomske i vojne spletke i intrige protiv afričkih masa.

Oni koji tvrde da se može pouzdati u britanske trupe da zaustave patnju i krvoproliće u Sijera Leoneu zapostavljaju ulogu koju je imperijalizam istorijski odigrao u stvaranju bijede i socijalne pustoši i potpaljivanju plemenskih sukoba. Da još jednom ponovimo, imperijalizam nastoji da prikrije svoje gole ekonomske interese iza moralističkih fraza, prizivajući se na racionalizaciju "Tereta bijelog čovjeka" imperijalne Britanije, koja se koristila za pljačku i silovanje Afrike u drugoj polovini 19. stoljeća.

Jedan primjer ove vrste opravdanja za neo-kolonijalizam, sa svojim rasističkim pod-tonom, nam je dao Richard Dowden, dopisnik iz Afrike za Economist, koji je 14. maja napisao u novinama Observer: "Možda ćemo za 20 godina gledati unazad na ove snimke britanskih trupa koje se zakopavaju u afričku zemlju i snuždeno se nasmijati—zadnji pokušaj u svijetu da se Afrika spasi od same sebe. Biće tu dirljivih spomenica ljudima iz 1. Bataljona, Padobranske Regimente, koji su poginuli braneći komad bezvrijedne zemlje koje se jednom zvala Sijera Leone. Onda ćemo gledati užasne scene borbi i gladi usred ruševina Johannesburg-a i Lagosa i Najrobija."

Dowden-ova snishodljiva razmišljanja govore više nego što je on možda i namjeravao. Poslije intervencije u Sijera Leoneu, da li će Nigerija i Kenija biti sljedeće? Imperijalističke sile su mučitelji Afrike, a ne njeni spasitelji. Njihov ponovni interes za njena pitanja će samo prouzrokovati daljnje patnje, ratove i ekonomsko pustošenje. Oni će iskoristiti trenutnu krizu u Sijera Leoneu da osiguraju svoje sopstvene interese u Africi, bilo da to rade putem sluga poput Kabaha ili tirana poput Taylor-a iz Liberije.

Čak i ako se RUF obuzda, ništa se temeljito neće promijeniti u Sijera Leoneu. Put naprijed za Afriku zahtijeva nezavisnu političku mobilizaciju afričke radničke klase, koji će za sobom povesti potlačene mase, protiv zapadnih sila, njihovih lokalnih političkih predstavnika i kriminalnih organizacija poput RUF-a. Istinski saveznici afričkih masa u njihovoj borbi za ekonomski i politički napredak nisu zapadne sile, ili UN, nego radnici Britanije, Evrope i Amerike.