World Socialist Web Site
 

WSWS : Srpskohrvatski

Uoči Agresije SAD-a na Irak: Politički Izazov 2003.

Uredništvo
6. januara 2003.

2003. započinje u atmosferi prijetećeg rata i pogoršenja ekonomske krize. U roku od nekoliko sedmica SAD će sipati bombe na bespomoćni narod Iraka.

Tvrdnje da se Bushova administracija još nije opredjelila za rat su lažne koliko i cinične. Bijela Kuća već kroči ratnim stazama, kao što je očigledno iz masivnog stacioniranja američkih snaga na Perzijskom Zalivu. Desetine hiljada trupa se šalju u ovaj region, sa pomorskom armadom koja vrvi najsavršenijim i najubitačnijim naoružanjem i koju podupire na stotine ratnih aviona. Vojne operacije su već uveliko u toku, u obliku specijalnih operacionih aktivnosti u kurdskoj enklavi na sjeveru Iraka i pojačanog bombardovanja u takozvanim "no-fly" zonama.

Šta god da Bagdad učini, uključujući eliminaciju Sadama Huseina, ništa neće spriječiti invaziju SAD-a. Bushove priče o iračkom kršenju rezolucija UN-a su prozirni izgovori. Cilj Vašingtona nije "razoružavanje" Iraka, čak ni ukljanjanje Sadama Huseina, nego okupacija ove zemlje i zauzimanje njenih naftnih polja.

Koji god da je neposredni ishod rata, Bushova administracija pokreće lavinu događaja koja će imati konvulzivne posljedice, ne samo po Bliski Istok, nego svaki dio zemljine kugle. Ovaj rat će još više potpaliti međunarodno javno mnjenje, što ce neminovno dovesti do nasilnih odmazdi ne samo protiv američkih vojnika, nego i američkih civila i van zemlje i kod kuće.

U samom Iraku, agresija Amerike će izazvati dubok i neumoljiv otpor. Iračke mase će tačno ocijeniti vojne snage SAD-a kao okupatore i tlačitelje kolonijalnog stila.

Isto obrazloženje koje podupire rat protiv Iraka će neminovno dovesti do ratova protiv Irana, Sirije i drugih zemalja u regionu. Ratni pogon SAD-a za dominaciju svjetskih izvora nafte će uzrokovati sve žešće sukobe sa moćnijim nacijama, uključujući Rusiju, Kinu, i američke rivale i velike sile u Evropi i Japanu. Američko osvajanje Iraka će otpočeti tok događaja čija će krajnja posljedica biti Treći svjetski rat.

Katastrofalne implikacije Vašingtonovog ratnog pogona se već mogu vidjeti iz rezultata invazije SAD-a u Avganistan. Godinu dana poslije pada režima Talibana, američki vojnici su još uvijek izloženi napadima od strane ozlojeđenog stanovništva. Intervencija SAD-a u Centralnoj Aziji je još više zatrovala odnose između Indije i Pakistana, a obe zemlje posjeduju nuklearno naoružanje. Bez obzire na napore pakistanske diktature da ugodi SAD-u, napetost između Vašingtona i Islamabada se pogoršava pod uslovima snažnog narodnog nezadovoljstva i rastućih protesta usmjerenih protiv SAD-a kao i režima Mušarafa. Na granici sa Pakistanom su se već zbili sporadični sukobi između američkih i pakistanskih snaga.

Ratni pokliči Bushove administracije su uzrokovali iznenadnu eskalaciju napetosti na Koreanskom poluostrvu. Washingtonove zapaljive i provokativne akcije su navele Pjongjang da poduzme kontramjere koje povećavaju rizik nuklearnog rata, dok je Južna Koreja potrešena masivnim antiameričkim demonstracijama.

Vlada SAD-a se priprema da pokrene talas vojnog nasilja širom svijeta neviđenog od 1930-ih i 1940-ih. Najbliža istorijska paralela vanjskoj politici Bushove administracije, u njenom besramnom oslanjanju na brutalnu silu i agresiju, su Nacisti.

Koja su to obilježja vanjske politike njemačkog imperijalizma pod Hitlerom? Sve širi opseg vojne agresije, napadanje prvo one zemlje koje su nemoćne da se obiljno odupru Wehrmacht-u, okupacija zemalja, svrgavanje vlada i postavljanje merionetskih režima. Fabrikacija prostih izgovora za obrazloženje preventivnih neizazvanih ratova. Otvoren prezir prema međunarodnom zakonu, prkos i ismijavanje tradicionalnih normi diplomatije. Ukratko, politika otimanja i pljačke.

Po svakom ovom pitanju, tu nema fundamentalne razlike između metoda koje su fašistički režimi od 1930-ih i 1940-ih upotrijebljavali-bilo da se radi o italijanskom silovanju Etiopije ili njemačkom osvajanju Poljske-i metoda Bushove administracije.

Svijet prolazi kroz novu erupciju imperijalizma u svom najsilovitijem obliku. Bushova administracija kreće na put pokoravanja čitavih regiona naše planete da bi zadovoljila pogon američke vladajuće elite da monopoliše vitalne resurse, dominira nad svjetskim tržištima i iskoristi nove izvore supereksploatisane, jeftine radne snage.

Pravi razlozi za rat

Eskalacija napetosti na Korejskom poluostrvu donosi jedan koristan ishod: razotkrivanje zvaničnih izgovora koji se koriste za obrazloženje rata protiv Iraka. Vlada SAD-a tvrdi da je ovaj rat opravdan jer Irak proizvodi naoružanje za masovno uništenje i krši rezolucije UN-a. Amerika optužuje Sjevernu Koreju za iste prekršaje, ali u svom zvaničnom reagovanju postupa potpuno drugačije.

Sadam Husein sarađuje sa inspektorima UN-a i proći će čitave godine, čak i prema procjenama SAD-a, dok ne bude u mogućnosti da proizvede atomsku bombu. Sjeverna Koreja je izjurila inspektore UN-a i ponovo otpočela proizvodnju u kombinatu nuklearnih reaktora Jongbjong, što joj omogućava pristup plutonijumu dovoljnoj količini da napravi oko šest atomskih bombi u roku od šest mjeseci. Uprkos tome, reagovanje SAD-a se svodi na ubrzanje ratnih priprema protiv Iraka dok umanjuje važnost sukoba sa Sjevernom Korejom i zagovaranje dijaloga kojim će posredovati Ujedinjene Nacije.

Predstavnici Bushove administracije nisu u stanju da pruže bilo kakvo obrazloženje za ono što je jedan kritičar nazvao njihovom "šizofreničnom" pristupu ovim dvjema zemljama. To je zato što pravi razlozi za rat protiv Iraka nemaju nikakve veze sa onima u propagandi Bijele Kuće i State Department-a, koje američki mediji nekritički odražavaju.

Ova administracija predstavlja jedan sloj unutar američke vladajuće elite koji je iskoristio propast Sovjetskog Saveza kao priliku da uspostavi Pax Americana, u kojoj korporativni interesi SAD-a, uz podršku trupa i bombi, dominiraju svijetom. Ključ ovog plana za svjetsku hegemoniju je neprikosnovena vladavina nad evroazijskim kontinentom i kontrola nad njegovim strateškim resursima, od kojih je najbitnija nafta. Američki imperijalizam nastoji na toj bazi da ucjenjuje i zlostavlja cijeli svijet.

Vojno-diplomatski veb sajt Stratfor.com nedavno je razjasnio na nedvosmislen način prave interese Amerike i njihovu važnost uoči novog rata na Perzijskom Zalivu. Stratfor.com ima bliske veze sa uticajnim ljudima unutar Bushove administracije i obično izražava njihova strateška gledišta. Ovaj internet sajt je naveo tri najbitnija cilja: zgrabiti kontrolu nad iračkom naftom, pretvoriti Irak u bazu za naredne vojne operacije Amerike na Bliskom Istoku i Centralnoj Aziji, i izvršiti krvoproliće koje će traumatizirati arapski narod i zacementirati dominaciju Amerike i Izraela u regionu.

Stratfor.com je izjavio:

"Odluka da se napadne Irak je proistekla iz psiholoških i strateških potreba. Psihološki, Vašington želi da redefiniše kako Arapi gledaju na Ameriku; cilj je ulivanje straha i poštovanja. Strateški, Sjedinjene Države žele da okupiraju Irak da bi kontrolisale osovinu Bliskog Istoka: iz okupiranog Iraka, mogu da primijene silu po čitavom regionu. Pretpostavka je da bi pobjeda u Iraku redefinisala dinamiku u arapskom svijetu. Neke arapske vlade, poput one u Kuvajtu, su prihvatile ovu evoluciju, dok druge, poput Saudijske Arabije, strijepe od nje. Svi shvataju da će američka okupacija Iraka korijenito promijeniti region. Sjedinjene Države će postati nasljednici britanske i otomanske vlasti u arapskom svijetu, u pravom smislu te riječi.

"Nafta bi predstavljala jednu polugu te vlasti. Ako Sjedinjene Države uspostave kontrolu nad naftnim zalihama Iraka-drugih po veličini na svijetu-cijene nafte bi mogle naglo pasti, i arapske države bi bile lišene uticaja kojeg trenutno imaju unutar OPEC-a po pitanju krojenja naftne politike. Arapske nacije bogate naftom-kao prvo, Saudijska Arabija-vjerovatno ne bi mogle održati svoju privredu. Ekonomska realnost bi mogla postići ono što narodna ozlojeđenost nije uspjela-promjenu režima.

"Onda je tu Izrael. Poraz Iraka, jednog od Izraelovih najbučnijih neprijatelja, bi otvorio put jevrejskoj državi i Vašingtonu ka dominaciji u regionu, prisiljavajući arapske vlade na život pod prijetnjom ekonomskog i vojnog uništenja. Arapski lideri se također boje da će Izrael, ohrabren porazom Iraka, protjerati Palestince jos dalje od Zapadne Obale i Gaze u susjedne zemlje. Prisilni eksodus ovog stila bi stvorio humanitarnu katastrofu epskih razmjera, što arapske vlade ne bi bile u stanju da riješe."

Kriza američkog kapitalizma

Vanjska politika Bushove administracije ispoljava ogroman elemenat avanturizma i bezobzirnosti. Bushova doktrina preventivnog rata i njega početna primjena na Perzijskom Zalivu imaju duboko destabilizirajuće posljedice ne samo po Bliski Istok, nego i čitavi svijet. Američka invazija i okupacija Iraka će uzdrmati sve arapske buržoaske režime, dok će snažno pojačati napetosti između SAD-a i Evrope i Japana. Iran, Indija, Pakistan, Kina i druge nacije će zaključiti da jedini način na koji će suzbiti napad SAD-a je najbrži mogući razvoj nuklearnog naoružanja.

Vašington rascjepava čitavu strukturu međunarodnih odnosa koja je više od pola vijeka podupirala određeni stepen stabilnosti i obuzdavala kontradikcije koje su dva puta u dvadesetom stoljeću potpalile svjetske ratove.

Ova politika, kojoj oni na vlasti teško da mogu predvidjeti posljedice, nije odraz samopouzdanja već dubokog osjećaja krize. Američki imperijalizam je vrlo moćan, ali su mu kontradikcije još moćnije. Armija SAD-a se oslanja na sve labaviju ekonomsku osnovu. Avanturizam i bezobzirnost Bushove administracije je odgovor na rastuću zebnju u vladajućim krugovima po pitanju propadanja američke privrede, i zapaljive posljedice pogoršanja domaće socijalne krize u SAD-u.

Jedan od glavnih elemenata Bushove vanjske politike je misao da putem grabljenja kritičnih resursa širom svijeta, američki kapitalizam će uspjeti da nadoknadi štetu uzrokovanu nepopustljivim ekonomskim tegobama. To je pokušaj upotrebe vojne sile u cilju savladavanja ekonomskih problema za koje vladajuća elita SAD-a nema rješenje. Stoga se čuje obilje komentara stratega iz Vašingtona i industrije nafte o korisnim posljedicama američkog zauzimanja naftnih postrojenja Iraka po cijene nafte na svjetskom tržištu.

Američki kapitalizam se suočava sve beznadežnijom finansijskom i ekonomskom krizom. Nezaposlenost je u porastu, stopa industrijskog ulaganja i proizvodnje je u stagnaciji ili padu, i korporativna i lična zaduženost su na rekordnim nivoima.

Državne vlade širom zemlje su u bankrotstvu, i federalni budžetni deficit je ponovo u porastu. Zabrinutost u vladajućim krugovima se pogoršala tmurnom božićnom kupoprodajnom sezonom, što naznačava opadanje jedinog sektora privrede koji se do sada odupirao opštoj tendenciji ka ekonomskoj recesiji-potrošnja i kupovina robe.

Pad špekulativnog buma od 1990-ih na Wall Streetu je ubrzao pogoršanje trenutne krize. Procjenjuje se da su dionice u vrijednosti od 2,6 triliona dolara bile izbrisane sa berze tokom 2002, što dovodi ukupan iznos gubitaka na 7 triliona dolara od kada je Wall Street dostigao vrhunac u ljeto 2000.

Prošla godina obilježava prvi put od Velike Depresije pad cijena dionica tri godine za redom. Pošto je započeo godinu na nivou od 10.000 poena, prosječna vrijednost Dow Jones-a je u julu lebdila tek iznad 7.000 poena, a potom i u oktobru. Pad Dow Jones-a od 16,8 odsto je najgori jednogodišnji pad od 1977, dok je prošlomjesečno poniranje od 6 odsto najgori decembarski bilans od 1931. Širi indeks Standard & Poor-a [akcionarsko-finansijska statistička firma-prim. prev.] je pokazao opadanje vrijednosti za 23 odsto, dok je NASDAQ opao za gotovo 33 odsto a uz to je izgubio tri četvrtine vrijednosti od 2000.

Ovi ogromni gubici imaju neumoljive posljedice po cijelu privredu. Korporativna i lična bankrotstva su na rekordnom nivou. Američke korporacije su omanule u pokrivanju više mjenica tokom 2001-2002. nego u čitavom razdoblju od prethodnih 20 godina. Korporativna ulaganja su gotovo presušila. Svaki oblik samopouzdanja naroda u američki biznis, kao i sami kapitalistički sistem je na najnižoj tački od Depresije, poslije godine dana korporativnih skandala-Enron, WorldCom, Global Crossing, Tyco, itd.-koji su povezani sa propadanjem berze akcija.

Privreda SAD-a se odronjava u recesiju uprkos tvrdnji Bushove administracije o ekonomskom oporavku. Nezaposlenost je dostigla osmogodišnji rekord, i samopouzdanje potrošača se srozalo u decembru. Prodaja robe na malo tokom božićnih praznika je bila na najnižoj razini u 30 godina. Posebno ugrozeni su bili jeftinije prodavnice koje poslužuju potrošače radničke klase.

Uslovi života za radne ljude se ubrzano pogoršavaju. Skoro svaka država SAD-a planira veliko rezanje izdataka za socijalnu zaštitu, i to u periodu u kojem rastuća nezaposlenost i siromaštvo povećavaju potrebu za ovim fondovima. Bushova administracija je 28 decembra ukinula socijalnu zaštitu za 800.000 nezaposlenih radnika, pošto su kongresni Republikanci, suočeni s nešto malo simbolične opozicije od Demokrata, blokirale predložen nastavak ovih beneficija.

Internacionalni položaj američkog kapitalizma je izložen rastućim pritiskom. Inostrani ulagači u američka finansijska tržišta vide da vrijednosti imovine poniru i zato bi mogli da započnu sa povlačenjem fondova, što bi onemogućilo SAD-u da finansira svoj ogroman bilans platnog deficita, koji sada iznosi oko 500 milijardi godišnje. Stoga bi stabilnost američkog dolara, koji predstavlja osnovu svjetskog finansijskog sistema, bila ugrožena. Dolar je opao za 15,2 odsto 2002. u odnosu na euro i 9,8 odsto u odnosu na jen.

Sve je više dokaza da po prvi put od 1930-ih svjetska ekonomija ulazi u razdoblje globalne deflacije, zloslutan ciklus u kojem cijene padaju, vrijednost kapitala propada, krediti se presušuju, proizvodnja se sužava, trgovina opada i profit-sistem uopšteno ide ka zastoju.

Vanjska politika Bushove administracije nije ništa manje potstaknuta domaćom političkom nuždom, ukorjenjenom u eksplozivnim socijalnim posljedicama ekonomskog zastoja. Vlada SAD-a je pod dominacijom potrebe da zbuni i odvrati pažnju javnog mnjenja putem beskrajne serije provokacija-terorističkih uzbuna, vojno-diplomatskih kriza, i ratova. Ovdje se opet može uporediti položaj američkog kapitalizma sa nacističkom Njemačkom od 1930-ih, kada je Hitlerov režim krenuo ratnim stazama kao jedini odgovor rastućim socijalnim protivriječnostima kod kuće.

Bushova administracija kombinuje metode internacionalnog gangsterizma-nasilje kombinovano sa ucjenama i lažima-sa represijom kod kuće. Koncentracija ogromnih policijskih moći u rukama federalne vlade od 11. septembra 2001. nema nikakve veze sa zaštitom običnih Amerikanaca od prijetnji terorizma. Cilj ovoga je stvaranje uslova za čak i otvoreniji napad na životni standard i prethodne socijalne tekovine američke radničke klase.

Nije slučajno da je Bush insistirao da zakon koji je uspostavio njegov novi Department of Homeland Security lišava radnike u državnoj službi njihovih sindikalnih i drugih radničkih prava. Ovaj napad je dio šireg šablona u kojem se "nacionalna bezbjednost" i "rat protiv terorizma" koriste kao izgovori za zahtjeve za čak i veća žrtvovanja radnika i uskraćivanja bilo kakvih zakonskih sredstava da se odbrane protiv nasrtaja poslodavaca. U tome leži značaj odluke administracije da primora United Airlines u bankrotstvo, stvarajući uslove za korporativne gigante u avionskoj industriji i šire da raskinu ugovore, nametnu besprimjerna rezanja plata i beneficija, i intenzifikuju industrijsko izrabljivanje putem primoranog ubrzanja proizvodnje, nametnutog prekovremenog rada i eliminacije svih standarda zdravstva i bezbjednosti na radnim mjestima.

Borba protiv imperijalizma

Dolazeći rat u Iraku podrazumijeva masivne ekonomske troškove. Ovo će pogoršati sve unutrašnje ekonomske probleme američkog kapitalizma i intenzifikovati socijalnu krizu kod kuće. To će stvoriti nužnost za još dublje napade na radničku klasu, i protiv njenih demokratskih prava kao i društvenih intresa. Zaposlenost, zdravstvena zaštita, penzije, obrazovanje, stanovanje-sve ove oblasti će biti izložene daljnjim napadima kao posljedica rata.

Američka vladajuća elita je kročila na put politike koja će neminovno dovesti do katastrofe. Finansijska oligarhija, opsjednuta gomilanjem ličnog bogatstva, pokreće masivne društvene snage koje ne razumije. Istorija nas uči da je rat najopasnije utočište državne politike. On neminovno uzrokuje nepredvidive posljedice. Vašingtonov strmoglav juriš u rat će potpaliti antiimperijalističke pokrete i sukobe širom svijeta, a uz to i pojačati socijalne proteste i otpor unutar SAD.

Agresija nad jednom osiromašenom i izmučenom zemljom će izazvati ogavnost i širom svijeta i unutar samih SAD. U Americi ne postoji masivna podrška za varvarizam koji vlada SAD-a namjerava da ispolji.

Već se da primijetiti rastući talas antiimperijalističke opozicije u Evropi i Aziji. Ali oni koji žele da se bore protiv imperijalizma SAD-a ne smiju imati bilo kakve iluzije u Vašingtonove imperijalističke rivale. Bez obzira na popularna antiratna osjećanja, i njihova sopstvena strahovanja o posljedicama rata, ni evropska ni japanska buržoazija nisu u stanju da se uspješno suprotstave politici koju vodi Vašington. Ili putem mita ili prijetnji, svi režimi će se najzad povinuti hegemonskoj imperijalističkoj sili.

Sadašnja nadmoć SAD-a među imperijalističkim silama je specifičan izraz osnovnih kontradikcija svjetskog kapitalizma. Ove kontradikcije su dva puta u dvadesetom stoljeću buknule u svjetske ratove. Sjedinjene Države su iz Drugog Svjetskog rate izbile kao dominantna svjetska sila, ali su im prevlast i uticaj bili ograničeni postojanjem Sovjetskog Saveza, Kineskom Revolucijom i masovnim pokretima i borbama koje su popratile raspad evropskih kolonijalnih imperija. Propast SSSR-a 1991. je uklonio ovu prepreku američkoj vojnoj akciji, što je otvorilo vrata novoj eksploziji imperijalističkog nasilja.

Dok su branioci kapitalizma pozdravili kraj Hladnog Rata kao "kraj istorije," ova nova erupcija militarizma pokazuje da uređenje od kraja Drugog svjetskog rata nije riješilo krizu svjetskog kapitalizma. Ova kriza je ukorijenjena u kontradikciji između visokorazvijene i snažne integracije svjetske ekonomije, i sistema nacija-država iz kojeg se razvio profit sistem i s kojim je vezan.

Suštinska pritivriječnost koja je uzrokovala ratove i revolucije u dvadesetom stoljeću se zahuktava prema novoj erupciji. Pokušaj Amerike da uspostavi globalnu dominaciju označava prilaženje nove revolucionarne krize na međunarodnoj razini. Krajnji ishod će biti ili pad u varvarizam ili napredovanje čovječanstva u socijalizam.

Osnovna društvena sila koja se može suprotstaviti imperijalističkom ratu je radnička klasa. Borba protiv militarizma mora biti ukorijenjena u mobilizaciji ove društvene sile na međunarodnom razmjeru.

Izazov za ovu godinu je da se rastućem pokretu protiv rata pruži program po kojem se internacionalna radnička klase može mobilisati kao nezavisna politička sila. Opozicija Bushovoj razbojničkoj politici vani i kod kuće je već u porastu unutar SAD-a. Tvrdnje medija o popularnosti Busha kod američkog javnog mnjenja su cinične i lažne. Navodna masovna podrška Bushu je u stvari izobličen i izokrenut odraz odsutnosti bilo kakve ozbiljne opozicije od Demokratske Partije ili drugih dijelova političkog establišmenta.

Čak i ankete koje obavljaju mediji pokazuju da su narodna osjećanja protiv rata sa Irakom u porastu, uprkos raspada bilo kakve opozicije od Demokratske Partije. Prema jednoj trenutnoj anketi, čak i sa pretpostavkom da ni jedan američki vojnik neće poginuti, većina ispitanih su protiv jednostrane agresije na Irak.

Radnička klasa SAD-a ima duboku odgovornost da se suprotstavi razbojničkoj politici Bushove administracije. Ne smije dozvoliti da se narod Amerike uplete u ratne zločine koji se vrše u njihovo ime.

Američki radnici koji traže alternativu Bushovom programu rata i reakcije kod kuće moraju izvući političke pouke propasti liberalizma i drastičnog pomjeranja dvije partije velikog biznisa ka desnici. Neophodno je osloboditi se političkih okova dvopartijskog sistema i izgraditi nezavisan politički pokret radnih ljudi koji se zalaže za socijalističku alternativu kapitalističkom sistemu.

Sljedeći mjesec obilježava petogodišnjicu World Socialist Web Sajt-a, političkog organa Internacionalnog Komiteta Četvrte Internacionale i Partija Socijalističke Jednakosti širom svijeta. Dok se bližimo ovoj prekretnici, zalažemo se da povećamo naše napore da od WSWS-a napravimo političku fokusnu tačku za razvoj nezavisnog socijalističkog pokreta internacionalne radničke klase protiv američkog, pa i svjetskog imperijalizma.

Ovaj pokret se mora otvoreno i iskreno suprotstaviti kapitalističkom sistemu. On mora povezati borbu protiv imperijalističkog rata sa programom najdalekozežnije raspodjele bogatstva od vladajuće elite do radnih ljudi. To znači pokretanje masovnog napada na ukorijenjeno [lično-prim. prev.] bogatstvo i privilegije, uključujući eksproprijaciju korporativnih i finansijskih oligopolija i njihovo pretvaranje u javna preduzeća, kojima se upravlja na osnovi naučnog planiranja i pod demokratskom kontrolom radničke klase.

Potencijal za takav pokret se već pokazuje u rastućem čitalaštvu World Socialist Web Site-a. WSWS doseže hiljade čitalaca svakog dana, objavljuje u dvanaest jezika, i nalazi pristalice i dopisnike u desetine zemalja na svakom kontinentu.

Pozivamo čitaoce i pristalice da prošire uticaj WSWS-a, distribuišu naše komentare i izjave i doprinesu svojim sopstvenim člancima. Pozivamo vas da kontaktirate WSWS, da se pridružite našem pokretu i učestvujete u izgradnji Partije Socijalističke Jednakosti u SAD-u i sekcijama Internacionalnog Komiteta Četvrte Internacionale širom svijeta.