Poslije Pokolja: Političke Pouke Balkanskog Rata

Autor David North
14 June 1999

Na pragu novog stoljeća

Kapitulacija Srbije SAD-NATO-vom napadu okončava posljednje veliko strateško iskustvo 20-tog stoljeća. Krvavi svršetak ovog stoljeća mu daje izvjesnu tragičnu simetriju. Ono je počelo ugušivanjem anti-kolonijalnog ustanka kineskih "Boksera", a završava se ratom koji dovodi Balkan na status neo-kolonijalnog protektorata velikih imperijalističkih sila. 

Suviše je rano da se ocijeni puni opseg pustoši koju su bombe SAD-a nanijele Srbiji i Kosovu. Broj vojnih žrtava koje su pretrpili Srbi se procjenjuje na 5.000. Pretpostavlja se da je stvarni broj vojnih žrtava dvostruko veći od toga. Poginulo je najmanje 1.500 civila. Tokom gotovo 35.000 misija, avijacija SAD-a—potstaknuta svojim evropskim saučesnicima—je uništila ogromni dio industrijske i socijalne infrastrukture Jugoslavije. NATO procjenjuje da je 57 posto rezervi petroleuma u zemlji oštećeno ili uništeno. Gotovo svi glavni auto-putevi, željeznice i mostovi su bili ekstenzivno bombardovani. Električni transformatori, centralne elektrane i sistemi za pročišćavanje vode funkcionišu samo sa dijelom kapaciteta kojeg su imale prije bombardovanja. Stotine hiljada radnika je izgubilo posao zbog uništenja njihovih fabrika i radnih mjesta. Nekoliko glavnih bolnica je ispaštalo zbog ekstenzivne štete usljed bombardovanja. Škole koje je pohađalo ukupno 100.000 djece su uništene ili oštećene.

Procjena troškova obnove i izgradnje onoga što je NATO porušio se kreće između 50 i 150 milijardi dolara. Čak je i ova niža cifra daleko od sredstava kojima raspolaže Jugoslavija. Očekuje se da će se bruto nacionalni proizvod zemlje smanjiti za 30 posto ove godine. Tokom zadnja dva mjeseca potrošnja je opala za gotovo dvije trećine. Ekonomisti su već izračunali da bi, bez vanjske pomoći, Jugoslaviji trebalo 45 godina da dostigne čak i oskudni nivo ekonomskog napretka kojeg je imala 1989!

Bombardovanje Jugoslavije je razotkrilo stvarne odnose koji postoje između imperijalizma i malih nacija. Velike osude imperijalizma koje su napisali prvih godina ovog stoljeća—Hobson, Lenjin, Luxemburg i Hilferding—zvuče kao dokumenti iz sadašnjeg doba. Ekonomski, male nacije su u milosti pozajmljivačkim agencijama i financijkim institucijama velikih imperijalističkih sila. U domenu politike, bilo koji pokušaj da zaštite svoje nezavisne interese donosi sa sobom prijetnju vojnom odmazdom. Sa povećanom učestalošću male države se lišavaju svog nacionalnog suvereniteta, primorane da prihvate stranu vojnu okupaciju, i pokore oblicima vladavine koje su, u suštini, kolonijalnog karaktera. Uklanjanje starih kolonijalnih imperija tokom kasnih 1940-ih, 1950-ih, i 1960-tih sve više i više izgleda, u svjetlu sadašnjih zbivanja, samo kao privremena epizoda u istoriji imperijalizma.

Napad na Jugoslaviju se prikladnije može definisati kao masakar, nego li rat. Svaki rat podrazumijeva sukob, u kojem su obe strane izložene barem nekom značajnom nivou opasnosti. Nikada u istoriji nije bilo vojnog sukoba u kojem je postojala tako velika neravnopravnost snaga između dvije sukobljene strane. Čak su i Hitlerovi krvavi jednostrani napadi na Poljsku, Holandiju i Norvešku izložile njemačke trupe osjetnom nivou opasnosti. Ovaj elemenat vojne opasnosti i rizika je za Sjedinjene Države u cijelosti nedostajao u ovom posljednjem ratu. Bez i jednog izgubljenog života sem od nekog zalutalog metka, NATO piloti i operatori njihovih kompjuterizovanih sistema za lansiranje projektila su opustošili veliki dio Jugoslavije.

Ova neravnoteža vojnih sredstava i snaga na raspolaganju protivničkim stranama jasno pokazuje karakteristiku ovog rata. Na kraju 20-tog stoljeća, ekonomska sredstva kojima raspolažu imperijalističke sile garantuju njihovu tehnološku nadmoć, koja se zauzvrat pretvara u golemu vojnu prednost. Unutar ovog međunarodnog okvira, SAD se pojavljuju kao glavna ugnjetavačka imperijalistička nacija, koja koristi svoju tehnološku nadmoć u oblasti precizno vođene municije da prijeti, teroriše i, ako to odluči, opustoši praktički bespomoćne, male i nerazvijenije zemlje koje im, iz jednog ili drugog razloga, stoje na putu.

Sa vojnog stanovišta, ova kampanja bombardovanja je opet pokazala ubitačne sposobnosti ratne mašinerije SAD-a. Njeni proizvođači oružja čestitaju jedni drugima i trljaju dlanove u iščekivanju bujice prihoda koja će im poteći od narudžbi kada Pentagon bude nanovo punio svoj arsenal naoružanja. Ali, kapitulacija Srbije je pobjeda koju će SAD preskupo platiti. SAD su obezbjedile svoje kratkoročne ciljeve na Balkanu, ali sa ogromnom dugoročnom političkom cijenom. Uprkos svoje naduvene propagandne kampanje da opiše uništenje Jugoslavije kao humanitarno djelo, međunarodni lik i ugled SAD-a je pretrpio nepopravljivu štetu. U atmosferi političke zbrke i pometnje usljed raspada Sovjetskog Saveza, ugled SAD-a je dostigao visine neviđene još od njihovih slavnih godina iz Drugog Svjetskog Rata. Bilo je tu mnoštvo iluzija u američku "demokratsku" i "humanitarnu" ulogu.

Mnogo toga se promijenilo tokom ove decenije. Beskrajne serije napada krstarećim raketama protiv jedne ili druge bespomoćne zemlje je izazvalo osjećaj gađenja među širokim masama. Širom svijeta SAD posmatraju kao nemilosrdnog i opasnog tiranina kojega ništa ne može zaustaviti na putu ka njihovim interesima. Bijes i gnjev koji su izbili na ulicama Pekinga poslije bombardovanja kineske ambasade nisu bili samo proizvod propagande njihovog staljinističkog režima i potsticanja šovinizma. Naprotiv, prije bi se moglo reći da većina shvaća da to što se događalo Beogradu bi se moglu dogoditi i Pekingu u roku od nekoliko godina. Dovitljiviji i oštroumniji predstavnici američkog imperijalizma strahuju da će pogoršanje međunarodnog imidža SAD-a povući za sobom visoku političku cijenu. U diskusiji na ABC TV programu Nightline poslije prvih objava Miloševićevog prihvatanja NATO-vih uslova, bivši državni sekretar Lawrence Eagleburger je izrazio mišljenje: "Mi smo predstavili ostalom svijetu viziju jednog tiranina na tronu koji pritisne dugme, tamo negdje narod gine, mi ništa ne plaćamo sem troška projektila…to će nam visiti nad glavama u pokušajima da poslujemo sa ostalim svijetom u sljedećim godinama."

Čak i među NATO saveznicima postoji nervoza oko međunarodnog apetita SAD-a i njene spremnosti da koristi sve raspoložive metode da dobije ono što traži. Javno, evropski predsjednici i premijeri se poslušno klanjaju pred SAD i izjavljuju vječno prijateljstvo. Privatno, međusobno i u "bezbjednim" prostorijama za koje se nadaju da ih tu CIA ne prisluškiva, ovi se lideri pitaju gdje li će, ili protiv koga li će SAD učiniti svoj sljedeći potez. Šta ako se interesi Evrope budu direktno sudarali sa interesima SAD-a? Prošle godine su naslovne stranice Times-a i Newsweek-a prikazivale lice Sadama Huseina. Ove godine, Slobodana Miloševića. Ko će tu biti slijedeće godine? Koga će CNN proglasiti za novog međunarodnog hulju i nitkova, prvog "Hitlera" novog stoljeća?

Daleko značajnije od proglašenja NATO-ve solidarnosti je bila objava lidera 15 evropskih zemalja, na sam dan kapitulacije Jugoslavije, da će transformisati Evropsku Uniju u nezavisnu vojnu silu. "Unija", oni su proglasili u zvaničnoj izjavi, "mora imati sposobnost za autonomnu akciju, podržanu sa vjerodostojnim vojnim snagama, mogućnost da odluče da upotrijebe te snage, i spremnost da to i učine, da bi odgovorili na međunarodne krize bez predrasuda prema NATO-vim akcijama." U pozadini ove izjave je uvjerenje evropskih lidera da sposobnost evrpopskog kapitalizma da se nosi sa SAD-om na globalnoj skali—to jeste, da preživi—zavisi od vjerodostojne vojne snage koja može da obezbjedi i odbrani njihove međunarodne interese. Za evropsku buržoaziju, nepodnošljivo je da samo SAD imaju kapacitet da razviju i pokrenu vojnu silu u potjeri za geopolitičkim i strateškim prednostima i interesima. Prema tome, konkurencija među glavnim imperijalističkim silama sada otvoreno preuzima ratne boje.

Daleko od toga da predstavlja humanitarni korak naprijed iz prošlosti, Balkanski Rat 1999. označava pakosni i otrovni preporod svojih najzlobnijih osobina: ozakonjivanje otvorene upotrebe nadmoćne vojne sile protiv malih zemalja u potjeri za interesima "Velikih Sila", drska povreda principa nacionalnog suvereniteta i de fakto ponovno uspostavljanje kolonijalnih oblika podjarmljenja, i oživljavanje među-imperijalističog suparništva koji u sebi nosi sjeme novog svjetskog rata. Međunarodna buržoazija nije istjerala zle duhove imperijalizma koji su se prvo javili početkom 20-tog stoljeća. Ti duhovi još uvijek proganjaju čovječanstvo dok kroči u 21-vo stoljeće.

Medija i rat protiv Jugoslavije

Propaganda igra kritičnu ulogu u svakom ratu. "Zamislite štampu," jednom je rekao šef nacističke propagande Joseph Goebbels, "kao veliku klavijaturu na kojoj vlade mogu da sviraju." Ali razmjer, tehnološki razvoj i složenost, i uticaj savremene propagande daleko prevazilazi sve što se moglo zamisliti čak i tokom Drugog Svjetskog Rata. Sve zatupljujuće tehnike koje sprovode marketing i šoubiznis nalaze svoj potpun i savršen izražaj u "marketiranju" rata za masovnu publiku. Čitava ova prljava i otrcana djelatnost zavisi od vješte upotrebe jedne emotivno nabijene fraze koja može poslužiti da zbuni javnost. U kampanji bombardovanja protiv Iraka 1998-99, ta fraza je bila "oružje za masovno uništenje." Da bi se javno mnjenje pokrenulo ka podršci za napad na Jugoslaviju, sve kontradikcije, složenosti i dvosmislenosti Balkana su bile svedena na jednu frazu koja se ponavljala iz dana u dan: "etničko čišćenje." Američka i međunarodna javnost je bila bombardovana istom neumoljivom porukom: Ovaj rat se vodi da bi se zaustavilo masovno ubistvo. Video snimci etničkih albanskih izbjeglica koji masovno napuštaju Kosovo su bili prikazivani na način koji ništa nije razjašnjavao o istorijskim i poitičkim okolnostima onoga što im se prikazuje. Činjenica da su gubici života na Kosovu bili relativno mali, barem u odnosu na komunalne sukobe u drugim dijelovima svijeta, sve dok nije počelo bombardovanje, se jednostavno spominje samo u prolazu. Što se tiče stvarnog broja kosovskih Albanaca koje su srpske vojne i para-vojne snage direktno ubile, lude izjave od strane vlade SAD-a i NATO predstavnika koji su procjenjivali taj broj između 100.000 i 250.000, su bile u cijelosti nedokazane i nisu imale veze sa stvarnošću.

Usporedbe koje su se rutinski pravile između sukoba na Kosovu i pokolja Jevreja za vrijeme Drugog Svjetskog Rata su bile bestidne i prljave. One koje su pravljene između Srbije i nacističke Njemačke su bile prosto lude i smiješne. Kada je Svjetski Sud napokon izdao svoju politički motivisanu optužnicu protiv Miloševića, broj žrtava za koje ga je on zvanično bio optužen je iznosio 391. Ne može se trvditi da je Milošević humanitarac, ali ima ljudi koji su odgovorni za daleko više žrtava nego on, uklučujući američkog Henry Kissinger-a, koji je potom dobio Nobelovu Nagradu za Mir. Čitava propagandna kampanja je s vremena na vrijeme izgledala kao da se savija pod svojom sopstvenom lažljivosti, gluposti i prazninom. Uprkos tome, američka mas-medija i čak i oni koji su na najbojažljiviji način postavljali pitanja o odluci da se bombarduje Jugoslavija, nikada nisu priznali da je tu postojao bilo koji drugi razlog za rat, osim zvaničnih humanitarnih motiva prisvojenih od strane Clinton-ove administracije.

Medija se uopšte nije potrudila da prouči istorijske okolnosti ovog sukoba. Kritični problemi kao što su odnosi između ekonomske politike nametnute na Jugoslaviju od strane Internacionalnog Monetarnog Fonda i izbijanje na površinu komunalnih napetosti se nikada nisu otvoreno raspravljali. Niti je tu bilo ikakve kritike i pregleda kobnog udjela njemačke i američke politike u ranim 1990-im—u specifičnom smislu, priznavanje slovenačke, hrvatske i bosanske nezavisnosti—u izbijanju građanskog rata na Balkanu. To da su Srbi imali opravdan razlog za nezadovoljstvo sa političkim i ekonomskim posljedicama iznenadnog raspada Jugoslavije—države koja je postojala od 1918—se nije čak ni iznijelo na raspravu. SAD i evropske sile nisu ponudile objašnjenje za jako izraženi kontrast između njihovih stavova prema teritorijalnim zahtjevima i etničkim polisama Hrvatske, Slovenije i Bosne s jedne strane, i s druge strane, prema onim od Srbije. Zašto su, na primjer, SAD 1995. aktivno podržavale hrvatsko "etničko čišćenje" 250.000 Srba iz Krajine? Odgovora nije bilo.

Kao opšte pravilo, medija je ugušila svu informaciju koja je čak i sasvim malo opravdavala akcije srpske vlade. Najzloglasniji primjer namjerne falsifikacije je bilo medijsko tretiranje postupka u Rambouillet-u. Kao prvo, ona je neprekidno govorila o srpskom odbijanju sporazuma u Rambouillet-u—iako svi oni koji su bili upoznati sa postupkom su znali da tu nije bilo ni pregovaranja ni sporazuma u Rambouillet-u. To što su Srbi odbili je bio ultimatumoko kojeg se nije moglo pregovarati.

Čak i nepoštenije, američka i zapadnoevropska medija je zaustavila kritičnu informaciju koja je mogla okrenuti javno mnjenje protiv napada na Jugoslaviju. Medija jednostavno nije izvijestila da je "sporazum" sadržavao aneks koji je zahtijevao da Srbi prihvate pravo NATO-a da se kreću po volji ne samo kroz Kosovo, nego sve dijelove Jugoslavije. Značaj ove klauzole je bio očigledan: SAD su namjerno stavile ovaj ultimatum pred Miloševića za koji su znale da nije bilo mogućnosti da prihvati. Čak i kada je ova informacije procurila kroz Internet, ona je bila sasvim ignorisana u mas-mediji.New York Times je napokon izvijestio i čak i citirao ovaj kritičan dodatak, ali tek u svom izdanju od 5. juna, poslije kapitulacije Srbije. Čak je i priznao da je uklanjanje ovog dodatka iz uslova koje su ponudili Černomirdin i Ahtisari predstavljalo kritičan faktor u nagovaranju Miloševića da se složi sa povlačenjem srpskih trupa sa Kosova.

Imperijalizam i Balkan

Stepen do kojeg je medija održavala svoju obsesiju sa temom etničkog čišćenja, je spriječio ispitivanje bitnijih i suštinskih razloga Clinton-ove administracije za napad protiv Jugoslavije. Nažalost, sa samo nekoliko časnih izuzetaka, akademski stručnjaci SAD-a u oblasti istorije i međunarodne politike Balkana su pokazali malo sklonosti da se javno suprotstave propagandnoj kampanji. Uistinu, oni su dali humanitarnom pretvaranju vlade SAD-a stepen intelektualne vjerodostojnosti odbijanjem same sugestije da su na Balkanu u pitanju bili značajni materijalni interesi.

Kao što i površno proučavanje ovog regiona otkriva, to je sigurno netačno. Kosovo je puno bogatstava koja se mogu plasirati na tržište. New York Times—taj potporni stub Ministarstva Vanjskih Poslova SAD-a—je konačno prekinuo svoju dugu šutnju na ovu temu. On je izdao članak 2. juna 1999. pod naslovom, "Plijen: Ko Kontroliše Kosovske Bogate Rudnike." Počeo je sa: "Izvjestan broj nezvaničnih planova o podjeli Kosova su se zacrtali, i svi od njih postavljaju pitanje ko će kontrolisati važan rudnički region na sjeveru. Bombardovanje je uzrokovalo poteškoće u prikupljanju najkasnijih podataka i računica o njihovoj proizvodnji. Stručnjaci kažu da ta bogatstva sadrže velike naslage uglja, uključujući nikel, olovo, cink i druge minerale."

Naravno, prisustvo takvih prirodnih bogatstava ne može samo od sebe da pruži odgovarajuće objašnjenje za ovaj rat. Bilo bi previše pojednostavljeno da se složene i promjenjive strategije od kojih potiču odluke za rat svedu na prisustvo izvjesnih prirodnih bogatstava u određenoj zemlji. Međutim, opšte shvatanjematerijalnih interesa obuhvata više od neposrednih financijskih koristi jedne ili više industrija ili konglomerata. Financijske i industrijske elite imperijalističkih zemalja određuju svoje materijalne interese u okviru međunarodnih geopolitičkih proračuna. Postoje slučajevi u kojima se jalov i pust komad zemlje, lišen značajnih bogatstava koja se mogu izvući iz nje, još smatra strateškim položajem neprocjenjive vrijednosti—možda zbog geografskog položaja ili ludorija u međunarodnim političkim odnosima i obavezama. Gibraltar, koji se uglavnom sastoji od jedne velike stijene, je upravo takva vrsta položaja. Postoje drugi regioni koji posjeduju takav izvanredan značaj—tu se ističe Perzijski Zaliv—gdje će imperijalističke sile uraditi sve što im je u moći da zadrže kontrolu nad takvim regionom.

Balkan ne plovi u moru nafte; niti je on jedna jalova pusta zemlja. Ali je njegov strateški značaj jedan stalni faktor u imperijalističkoj politici moći. Čak iako samo zbog svog geografskog položaja, ili kao kritična tranzitna tačka Zapadne Evrope prema Istoku, ili kao zaštitna zona protiv širenja Rusije (i poslije SSSR-a) prema Jugu, Balkan igra kritičnu ulogu u međunarodnoj ravnoteži sila. Događaji na Balkanu su doveli do izbijanja Prvog Svjetskog Rata zato što je ultimatum koji je Srbiji uručila Austro-Ugarska jula 1914. (sjena SAD-NATO ultimatuma 85 godina kasnije) prijetio da destabilizuje ravnotežu između velikih evropskih država.

Tokom 20-tog stoljeća, široka međunarodna razmatranja su određivala stav SAD-a prema Balkanu. Tokom Prvog Svjetskog Rata, odluka predsjednika Woodrow Wilson-a da se bori za prava nacionalnog samoopredjeljenja je djelimično bila motivisana željom da se iskoriste nacionalne težnje balkanskih naroda protiv Austro-Ugarske Imperije. Jedna od čuvenih "14 Tačaka" koje je Wilson formulisao kao osnove za okončanje Svjetskog Rata je bila da se zaštite prava Srbije, uključujući pravo pristupa moru (kojem sada prijete SAD putem potsticanja crnogorskog otcjepljenja). Poslije svršetka Drugog Svjetskog Rata, povećana konfrontacija sa Sovjetskim Savezom je bila odlučujući faktor u određivanju politike SAD-a prema novom režimu u Beogradu pod predvođenim Titom. Izbijanje oštrog sukoba 1948. između Staljina i Tita je imalo dramatične posljedice za procjenu Washington-a o ulozi Jugoslavije u svjetskim zbivanjima. Posmatrajući Titov režim kao prepreku sovjetskom proširenju preko Jadranskog Mora u Mediteran (i samim time, prema južnoj Evropi i Bliskom Istoku), SAD su postale čvrst branitelj jugoslovenskog jedinstva i teritorijalnog integriteta.

Raspad Sovjetskog Saveza je promijenio odnose Washington-a sa Beogradom. Kad više nije bilo zabrinutosti zbog sovjetske ekspanzije, SAD više nisu imale potrebu za održavanjem svoje obaveze prema ujedinjenoj jugoslovenskoj državi. Američka politika je bila izražaj novih zabrinutosti i razmišljanja povezanih sa brzom re-organizacijom privreda bivšeg SSSR-a i staljinističkih režima Istočne Evrope na bazi kapitalističkih tržišnih principa. Poslije oklijevanja u početku, američki stvaratelji politike su prihvatili gledište da bi se proces ekonomske de-nacionalizacije i prodora zapadnog kapitala mogao potpomoći i unaprijediti putem raspada starih centralizovanih državnih struktura koje su igrale značajnu ulogu u birokratsko vođenim privredama sovjetskog stila. SAD i njeni zapadnoevropski saveznici su onda počeli da organizuju raspad ujedinjene Jugoslovenske Federacije. Ovo je napravljeno, jednostavno putem zvaničnog priznavanja republika stare Federacije—počevši sa Slovenijom, Hrvatskom, i potom Bosnom—kao nezavisnih država. Posljedice ove politike su bile katastrofalne. Kao što je profesor Raju G.C. Thomas, vodeći ekspert po pitanju Balkana, istakao:

"U Jugoslaviji se nisu dešavala masovna ubistva prije unilateralnog proglašenja nezavisnosti Slovenije i Hrvatske i njihovog kasnijeg priznavanja od strane Njemačke i Vatikana, i potom ostatka Evrope i SAD-a. U Bosni se nisu dešavala masovna ubistva prije priznavanja Bosne. Moglo bi se pretpostaviti da bi održavanje stare jugoslovenske države donijelo najmanje zla od svega ovoga. Bivša Jugoslavije nije počinila 'agresiju' nad svojim susjednim državama. Svakako, prava 'agresija' u Jugoslaviji je počela kada je Zapad priznao Sloveniju i Hrvatsku. Teritorijalni integritet države, koja se dobrovoljno stvorila i koja je postojala od decembra 1918, se odbacio na stranu. 1991, nova politika priznavanja država je stvorila metodu uništenja dugopostojećih suverenih nezavisnih država. Kada nekoliko bogatih i moćnih država odluče da rasture jednu suverenu i nezavisnu državu putem ove politike priznavanja, kako onda da se ta država zaštiti? Tu ne može biti odbijanja ili odbrane protiv ovog oblika međunarodnog uništenja država. Zaista, Zapad predvođen Njemačkom i potom SAD-om je raskomadao Jugoslaviju putem ove politike priznavanja država." [1]

Međunarodne strateške posljedice raspada SSSR-a su pružile još jedan razlog za SAD i NATO da potstaknu rasparčavanje stare Jugoslovenske Federacije. SAD su imale želju da iskoriste vakuum moći koji se stvorio prilikom raspada Sovjetskog Saveza da ubrzano uspostave svoju prevlast prema Istoku i nametnu svoju kontrolu nad ogromnim neiskorišćenim rezervama nafte i prirodnog gasa u novonastalim, nezavisnim centralno-azijskim republikama u starom Sovjetskom Savezu. Unutar ove nove geopolitičke sredine, Balkan je predstavljao izuzetno strateški važno mjesto kao bitan i vitalan teren za logističku organizaciju za napredovanje imperijalističkih sila, posebno SAD-a, prema Centralnoj Aziji. Tu leži osnovni izvor sukoba između SAD-a i Miloševićevog režima. Iako se Milošević nije protivio uspostavljanju tržišne privrede u Jugoslaviji, niti razvijanju radnih odnosa sa velikim imperijalističkim silama, raspad Jugoslovenske Federacije, protivno početnim očekivanjima Miloševića, je išlo na štetu Srbiji.

Ne treba se slagati sa programom Miloševića da bi se shvatilo da je imperijalistička politika na Balkanu bila sprovedena sa licemjernim dvoličnim standardom koji je oslabio Srbiju i ugrozio čitavu srpsku zajednicu koja je živjela u drugim dijelovima stare federacije. Dok su akcije hrvatskih i muslimanskih vojnih snaga—u koje se ubrajalo ono što se kasnije prozvalo "etničko čišćenje"—bile većinom posmatrane kao zakonite mjere nacionalne samoodbrane, akcije Srba su bile osuđivane kao nepodnošljivi prekršaji međunarodnog reda. Logika jugoslovenskog raspada je bila sklona da kriminalizuje svaku mjeru poduzetu od strane Srbije da zaštiti svoje nacionalne interese unutar novog sistema država. Priznavanje Slovenije, Hrvatske i Bosne je pretvorilo Jugoslovensku Armiju, u očima imperijalističke "međunarodne zajednice", u agresora koji ugrožava nezavisnost i suverenitet novih nezavisnih država. Akcije srpskih manjina van granica onoga što je preostalo od stare Federacije su isto tako bile posmatrane kao primjeri jugoslovenske agresije. Dokle god je srpsko nezadovoljstvo rezultatima cijepanja Balkanskog poluostrva postalo smetnja dalekosežnim, strateškim ciljevima američkog imperijalizma, to je izazvalo gnjev Washington-a i navelo ga na zaključak da Srbiju treba naučiti jednu nezaboravnu pouku.

Globalna erupcija imperijalizma SAD-a i drugo "Američko Stoljeće"

Napad na Jugoslaviju su izvršile kombinovane NATO snage. Ali u njegovom planiranju i izvršenju, ovaj rat je bio američki poduhvat. Čak ni komično izigravanje Margaret Thacher od strane Tony Blaire-a nije moglo sakriti činjenicu da su SAD, u najbukvalnijem smislu, upravljale ovim ratom. Lansiranje krstarećih projektila na Jugoslaviju 24. marta je označilo da su SAD bombardovale jednu stranu zemlju po četvrti put u manje od godinu dana. Ranije ove godine, u potjeri za nevidljivim "oružjem za masovno uništenje" od Sadam Husein-a, Clinton-ova administracija je započela okrutnu kampanju bombardovanja protiv Iraka. Zaista, bombardovanje Iraka je do sada postalo jedan stalni i rutinski dio američke vanjske politike. Bilansa američkih vojnih aktivnosti u zadnjih 10 godina je po bilo kojem objektivnom standardu razlog za zaprepaštenje i užas. Država koja neprestano proglašava svoju ljubav prema miru je bila gotovo neprekidno angažovana, u jednoj ili drugoj vojnoj aktivnosti, van granica SAD-a. Bilo je tu ne manje od 6 velikih misija koje su uključivale kopnene borbe ili bombardovanja—Panama (1989), Perzijski Zaliv 1 (1990-91), Somalija (1992-93), Bosna (1995), Perzijski Zaliv 2 (1999) i Kosovo-Jugoslavija (1999). Pored toga je još bilo i niz okupacija—Haiti (1994-), Bosna (1995-), i Makedonija (1995-). Broj izgubljenih ljudskih života kao posljedica direktnih ili indirektnih vojnih akcija Amerike tokom zadnje decenije, se računa u stotinama hiljada. Naravno, vlada SAD-a i medija predstavlja svaku od ovih epizoda kao dobrotvorna mirovna djela. To su, u stvarnosti, objektivni izražaji povećanog militarističkog karaktera američkog imperijalizma.

Postoji očigledna i nesumljiva veza između raspada Sovjetskog Saveza i drskosti i okrutnosti s kojima SAD vode svoju međunarodnu politiku tokom 1990-ih. Znatni dijelovi američke vladajuće elite su ubijedili same sebe da odsutnost bilo kakvog značajnog međunarodnog protivnika koji je u stanju da se odupre SAD-u, pruža istorijski još neviđenu priliku za njih da uspostave neprikosnovenu poziciju globalne dominacije, putem korištenja vojne sile. Nasuprot ranijih snova o "Američkom Stoljeću" poslije Drugog Svjetskog Rata, koji su bili osujećeni zbog ograničenja koja su se ispriječila globalnim ambicijama SAD-a zbog postojanja Sovjetskog Saveza, političari i stratezi u Washington-u i širom zemlje ubijeđuju da će njihova neprikosnovena vojna nadmoć učiniti sljedeće stoljeće američko. Neobuzdana od strane vanjskih ograničenja ili značajne opozicije kod kuće, misija SAD-a je da ukloni sve prepreke na putu reorganizacije svjetske ekonomije na bazi tržišnih principa, kao što ih američke tranznacionalne korporacije tumače i dominiraju.

Dovoljno je samo, oni objašnjavaju, da SAD prevaziđu svaku sklonost da budu previše oprezni i savjesni oko korištenja vojne sile. Kao što je Thomas Friedman iz New York Times-a ukratko objasnio poslije izbijanja rata protiv Jugoslavije: "Skrivena ruka tržišta nikada neće uspjeti bez skrivene pesnice—McDonald's ne može napredovati bez McDonnell Douglas-a, proizvođača aviona F-15. I skrivena pesnica koja održava svjetsku bezbjednost za kompjutersku tehnologiju iz Silicon Valley-a (California, SAD) se zove Američka Armija, Avijacija, Mornarica i Marinci…. Bez Amerike na dužnosti, neće više biti America Online." [2]

Budućnost ratova i kult precizno vođene municije

Besramna i detaljna rasprava ove perspektive se može naći u nedavno izdatoj knjizi, pod naslovom Budućnost Ratova, koju su napisali George i Meredith Friedman. Osnovni argumenat Friedman-ovih—oboje su specijalisti u strateškim biznis informacijama—je da je američki arsenal precizne municije njima pružio jedan stepen vojne nadmoći koje će im osigurati svjetsku dominaciju za decenije, ako ne i stoljeća. Oni pišu:

"Dok će ratovi i dalje da dominiraju i određuju međunarodni sistem, način na koji se ratovi vode prolazi kroz dramatičan preobražaj, koji će znatno pojačati američku moć. Zaista, 21-vo stoljeće će biti definisano nadmoćnoj i istrajnoj moći SAD-a. Me tvrdimo da uspon američke moći nije samo jedan trenutak u globalnom sistemu koji postoji 500 godina, nego to predstavlja početak jednog potpuno novog globalnog sistema.Mi smo u temeljito novoj epohi gdje se svijet koji se okretao oko Evrope mijenja u svijet koji se okreće oko Sjeverne Amerike" [3] (naglašeno).

Prema tvrdnji Friedman-ovih, ova svjetsko-istorijska promjena središta globalne moći je bila najavljena Perzijskim Ratom 1991. "Nešto izvanredno se desilo tokom Operacije Pustinjske Oluje," oni proglašavaju. "Krajnje jednostrana pobjeda, uništenje Iračke Armije u poređenju sa šakom žrtava na američkoj strani, govori o kvalitativnoj promjeni u vojnoj moći." Razlog nadmoćnog karaktera američke pobjede je bio razvoj precizno vođene municije, prvo oružje čija putanja nije kontrolisana zakonima gravitacije i balistike. U stanju su da isprave svoju sopstvenu putanju i da se ciljaju na svoje mete. "Precizno vođena municija je preobrazila statističke osnove rata, i samim time i računicu političke i vojne moći." Friedman-ovi izjavljuju da je uvođenje precizno vođene municije jedan pronalazak koji se "poredi sa uvođenjem vatrenog oružja, falanks vojne formacije, i kočije kao presudni trenuci istorije čovječanstva." Dok je Evropa "osvojila svijet uz pomoć puške," pojava precizno vođene municije označava početak američko dominirane epohe u istoriji. [4] Friedman-ovi zaključuju:

"21-vo stoljeće će biti američko stoljeće. Ovo se može učiniti kao čudna stvar da se izjavi, jer je opšte uvjerenje da je ovo stoljeće bilo američko stoljeće, i da se sa njegovim okončanjem, američka superiornost isto tako završava. Ali period od kako je američka intervencija odlučila rezultat Prvog Svjetskog Rata, pa sve do sada, je bio samo uvod. Samo su neobrađene crte američke moći postale vidljive u posljednjih 100 godina, koje još nisu potpuno formirane, i uvijek zaogrnute i prikrivene prelaznim problemima i trivijalnim izazovima—Sputnjik, Vijetnam, Iran, Japan. Kad se osvrnemo na prošlost, biće nam jasno da su američka nespretnost i promašaji samo nešto više od pubertetskih spoticanja—od prolazne važnosti i malo spomena." [5]

Daleko odvojeno od valjanosti Friedman-ovih procjena istrorijskih posljedica precizno vođene municije, činjenica da njihovi stavovi izražavaju razmišljanja znatnog sloja političke elite SAD-a, je sama po sebi, od velike objektivne važnosti. Ništa nije opasnije od loše ideje čije je vrijeme došlo da se ispuni. Kao što se već pokazalo odlukom da se Jugoslaviji postavi ultimatum "predajte se ili budite uništeni", stratezi američkog imperijalizma su sami sebe ubijedili da je precizno vođena municija učinila ratovanje jednim efektivnim, korisnim političkim izborom koji sa sobom nosi malo rizika.

Ideja da je vojna sila odlučujući faktor u istoriji nije nova. Ali ako se ona teoretski prouči, onda ona izražava jednu vulgarnu i pojednostavljenu koncepciju stvarnih uzročnih odnosa u istorijskom procesu. Politika rata i tehnologija naoružanja nisu suštinski i neophodni faktori u istoriji. U stvarnosti, oba ova faktora su, na kraju krajeva, određeni i pojavljuju se na osnovi bitnijih društveno-ekonomskih faktora. Uvođenje novog sistema naoružanja svakako može uticati na rezultat jedne ili druge bitke, ili čak, zavisno od okolnosti, i rata. Ali u širokom prostoru istorije, to je jedan sporedan i mogućan faktor. SAD trenutno uživaju "konkurentnu prednost" u industriji naoružanja. Ali, ni ova prednost niti proizvodi ove industrije ne mogu garantovati svjetsku dominaciju. Uprkos visokog tehnološkog nivoa njihovog oružja, financijske osnove za vodeću ulogu SAD-a u svjetskom kapitalizmu je daleko manje značajnija nego prije 50 godina. Njihov udio u svjetskoj proizvodnji se dramatično smanjio. Njihov međunarodni trgovinski deficit se povećava za milijarde dolara svakog mjeseca. Zamisao koja leži iza kulta precizno vođene municije—da nadmoć u oblasti tehnologije naoružanja može nadoknaditi ove osnovnije elemente nacionalne moći—je jedna opasna zabluda. Čak šta više, i pored sve njihove eksplozivne sile, financiranje, proizvodnja i stacioniranje krstarećih projektila i drugih "pametnih" bombi su podvrgnuti zakonima kapitalističkog tržišta i milosti i nemilosti njegovih protivrječnosti. Proizvodnja ovog naoružanja zahtjeva izvanredne troškove; i treba se sjetiti da njihovo korištenje ne stvara bogatstvo i imovinu, nego ih uništava. U slijedećim godinama, bogatstvo koje je produktivna radna snaga proizvela će se koristiti za otplatu dugova koji su se nagomilali zbog troškova proizvodnje bombi, koje su eksplodirale na Balkanu.

Sumnjamo da se Gospođa Albright opterećuje sa takvim suptilnostima. Zaista, zanesenost ovim "čudima" tehnologije naoružanja i "čudima" koja oni obećavaju je zajednička među vladajućim elitama koji su došli do istorijskog kraja, znali to oni ili ne. Zbunjeni sa složenim nizom međunarodnih i domaćih društveno-ekonomskih protivrječnosti koje oni jedva razumiju i za koje ne postoje uobičajena rješenja, oni u naoružanju i ratovima vide mogućnost da se probiju kroz probleme.

Kada se posmatra kroz prizmu praktičnih političkih odnosa, stalna vjera u precizno vođenu municiju izgleda opasna i bezobzirna. Ni u jednom istorijskom periodu se još nije vidio tako brz razvoj tehnologije. Svaki napredak, bez obzira kako spektakularan, strvara uslove za čak i još izvanrednija otkrića da ga nadmaše u dizajnu i funkcionisanju. Revolucionarni napredak u komunikacijama i informativnoj tehnologiji garantuju manje više brzo širenje osnove znjanja i tehnike na kojima je precizno vođena municija bazirana. SAD monopolija nuklearne energije—za koju su predsjednik Truman i njegovi saradnici vjerovali 1945. da će formirati vojnu osnovu "Američkog Stoljeća" koje je bilo obećano krajem Drugog Svjetskog Rata—je trajalo manje od 5 godina. Nema razloga da se vjeruje da će tehnologija novog naoružanja ostati isključiva svojina SAD-a. Čak i da su SAD u mogućnosti da održe vodeću ulogu u razvoju precizno vođene municije, to neće garantovati da će ratovi slijedeće dekade biti bez prolivene američke krvi kao ratovi 1990-ih. Zločini koje su SAD izvršile će neminovno povećati pritisak na nacije koje se smatraju pod prijetnjom, da pripreme snažan kontra-udar. Čak i u slučajevima gdje se troškovi proizvodnje ili kupovine precizno vođene municije dokažu kao unosni, opet će se pronaći jeftinije ali jako smrtonosne hemijske, biološke, i čak i nuklearne alternative. Rusija već posjeduje ogromne zalihe takvih alternativa. Kina, Indija, Pakistan, i naravno, Izrael također imaju znatne arsenale smrtonosnog naoružanja.

Iako resursi ekonomsko nerazvijenih zemalja nisu dovoljni da se nose sa SAD-om u sferi visoko-tehnološkog naoružanja, Evropa i Japan se sigurno mogu držati ukorak sa SAD-om. Iako oni pažljivo izražavaju svoje izjave na način koji ne pokazuje neprijateljstvo prema SAD-u, evropski analisti naglašavaju potrebu da se znatno povećaju vojni izdaci u EZ. "Evropska zavisnost od SAD-a," napisao je Financial Times iz Britanije 5. juna, "se pokazala na jedan neprijatan način. Naglašavajući "hitnost" planova Evropske Zajednice da razvije svoj sopstveni vojni program, Financial Timesje izjavio: "Ne radi se o tome da Evropa treba da se nosi sa SAD-om u smislu projektila za projektil, i aviona za avion. Ali treba da ima tehnologiju, industrijsku bazu i profesionalnu vojnu vještinu da se osigura da barem može djelovati rame uz rame sa SAD-om, a ne kao siroti rod"(naglašeno).

Nazad u budućnost: imperijalizam u 21-vom stoljeću

U prvoj polovini 20-tog stoljeća se dogodilo najužasnije traćenje ljudskih života u istoriji svijeta. Procjenjuje se da je više od 100 miliona ljudi poginulo tokom Prvog Svjetskog Rata (1914-18) i Drugog Svjetskog Rata (1939-45). Izvori ovih ratova, kao što su veliki revolucionarni marksisti toga vremena objasnili, leže u fundamentalnim kontradikcijama svjetskog kapitalizma—između suštinski anarhičnog karaktera tržišne ekonomije i objektivno društvenog karaktera proizvodnje; između razvoja visoko integrisane svjetske ekonomije i nacionalno-državnog sistema u okviru kojega je vlast buržoazije istorijski ukorijenjena. Sukobi između vladajućih klasa u raznim imperijalističkim zemljama oko tržišta, sirovina i vezanih interesa su direktno ubrzali survavanje u ponor svjetskih ratova. SAD su izašle iz Drugog Svjetskog Rata kao vodeća kapitalistička sila. Njemačka, Italija i Japan su bili savladani. Engleska i Francuska su bili opustošeni troškovima rata. Stari među-imperijalistički antagonizmi nisu bili nestali, nego su se držali na uzdi u prisustvu Hladnog Rata između SAD-a i Sovjetskog Saveza.

Propast SSSR-a 1991. je otklonila političke prepreke u među-imperijalističkim sukobima. Suparničke ambicije SAD-a, Evrope i Japana se ne mogu zauvijek izgladiti mirnim putem. Svijet biznisa je jedno nemilosrdno i neumoljivo takmičenje. Biznis konglomerati koji, iz jednog ili drugog razloga, danas imaju potrebu da sarađuju na jednom projektu mogu, zavisno od okolnosti, da se sutra uhvate u koštac jedni s drugima. Nemilosrdna konkurencija među konglomeratima na svjetskoj razini—vječni omnium contra omnes(rat svih protiv svih ostalih)—na kraju pronalazi svoj najrazvijeniji i najsmrtonosniji izražaj u otvorenom vojnom sukobu. Globalna integracija proizvodnje ne umanjuje sukob između imperijalističkih sila, nego ga paradoksalno pojačava. Kao što Friedman-ovi pišu, a u ovom navratu su u pravu: "Ekonomska saradnja donosi ekonomsku među-zavisnost. Među-zavisnost donosi sukobe. Potraga za ekonomskom prednosti je jedna očajna igra koja uzrokuje nacije da preduzmu očajne akcije, što je jedna činjenica koje se može istorijski dokazati." [6]

Povećana učestalost vojnih sukoba tokom 1990-ih je jedan objektivan simptom nadolazećeg razbuktavanja međunarodnog požara uništenja. Prvi i Drugi Svjetski Rat su bili prethođeni nizom lokalnih ili regionalnoh sukoba. Dok velike imperijalističke sile pokušavaju da prošire svoj uticaj u regione koji su se otvorili za kapitalistički prodor zbog raspada SSSR-a, vjerovatnoća sukoba između njih se povećava. To što će se riješavati u velikim sukobima—kao što su oni koji će neminovno proizaći oko raspodjele plodova od pljačke nafte iz Kaspijske i Kavkaske regije—će biti pitanja života i smrti oko svjetske vladavine i pozicije. Takva pitanja, zbog same svoje prirode, se ne daju riješiti mirnim putem. Osnovne tendencije imperijalizma se neumoljivo kreću u pravcu novog svjetskog rata.

Balkanski Rat i američko javno mnjenje

Uprkos svim naporima medije da proizvede podršku za ovaj rat, reagovanje američke radničke klase—to jeste, velike većine stanovništva—je bila primjetno rezervisana. Da se ne varamo, tu nije bilo značajnih manifestacija opozicije ovom ratu. Ali isto tako nije bilo ni znatnog paradiranja popularnog odobrenja prema napadu na Jugoslaviju. Za razliku od neograničenog entuzijazma za rat kojeg su pokazivale medijske ličnosti, opšti osjećaji i mišljenja koja su radni ljudi najviše izražavali su bili zbunjenost i bojazan. Ovaj rat nije bio popularna tema razgovora. Upitani šta misle o ovom ratu, radni ljudi obično odgovore da ne razumiju o čemu se tu radi. Naravno, ne sviđa im se šta su čuli o "etničkom čišćenju." Ali istovremeno radnici osjećaju da su uzroci borbi na Kosovu i unutar bivše Jugoslavije komplikovaniji nego oni na koje ih medija upućuje. Daleko od toga da potpaljuju patriotsku vatru, očigledno neravnopravni karakter ovog sukoba i posljedice od američkih bombi su doprinijele opštem osjećanju nelagodnosti među širom javnosti. Ova ocjena se potvrđuje mjerama koje je poduzela Clinton-ova administracija, sa saučesništvom medije, da se ograniče što je moguće više vijesti o ubijanju i uništenju prouzrokovanim američkim bombardovanjem. Odluka da se bombarduje glavna jugoslovenska TV stanica u Beogradu se donijela poslije njenog prenosa prvih velikih incidenata od NATO bombardovanja u kojima je bilo znatnih žrtava. U sedmicama koje su uslijedile poslije tog krvavog događaja, reportaže od američkih dopisnika o posljedicama pojačanog bombardovanja Jugoslavije gotovo da su prestale. Televizijske reportaže Brent Sadler-a, možda posljednjeg CNN dopisnika sa trunkom ličnog poštenja, su bile zaustavljene. Clinton-ova administracija očigledno nije željela da javnost bude dobro informisana o njenom korištenju kasetnih bombi i drugih pravih "oružja za masovno uništenje" protiv srpskog naroda.

Čak i važniji pokazatelj procjene Clinton-ove administracije o opštem raspoloženju je bilo njeno očigledno vjerovanje da je javnost bila duboko suprotstavljena riskiranju američkih života u Jugoslaviji. Naravno, nema nekog posebnog jačanja vjere i morala opšte svijesti, koja prihvaća ubijanje ljudi u drugoj zemlji sve dok to ne košta američkih života. Međutim, rat za kojeg narod nije spreman da prihvati bilo koji stepen žrtovanja nije rat u kojem vlada uživa široku javnu podršku. Valja se prisjetiti da je već više od 25.000 američkih vojnika poginulo u Vijetnamu sa nekoliko stotina hiljada povrijeđenih, prije nego što se javno mnjenje odlučno okrenulo protiv tog rata.

Ništa nije intelektualno jalovije i praznije, i politički površnije od vrste pseudo-radikalizma koji miješa žargon sa analizom i insistira na tumačenju ovakvih složenih i protivuriječenih fenomena kao što su javno mnjenje, s naivno "revolucionarnim" izrazima. Bilo bi varljivo i samo-obmanjujuće da se relativno odsustvo pro-ratnih osjećanja—to jeste, raspoloženja i osjećanja pasivnog pristanka koje je preovladavalo tokom kampanje bombardovanja—poistovijeti sa politički svjesnom opozicijom imperijalističkom napadu na Jugoslaviju. Međutim, ne bi bilo ništa manje pogrešno da se iz sadašnjeg zbunjenog stanja opšte svijesti izvuku pesimistički zaključci i da se potcijeni stvarni potencijal za promjenu u političkoj orijentaciji radničke klase. Radije nego da se preuzme površni pesimizam ili optimizam, potrebno je proučiti objektivno stanje klasnih odnosa koji su uzrokovali ovo reagovanje raznih društvenih slojeva prema balkanskom ratu.

Financijski bum i novi podržaoci imperijalizma

Među najizvanrednijim karakteristikama napada na Jugoslaviju je bila vodeća uloga individualaca koji su se nekada protivili Vijetnamskom Ratu i učestvovali u anti-imperijalističkim protestima. Sa izuzetkom premijera Tony Blaire-a iz Britanije—koji bukvalno nije imao političku istoriju sve dok ga Rupert Murdock (veliki medijski magnat—prim. prev.) nije postavio na čelo Laburističke Partije—svi ostali glavni lideri NATO-vog rata su tvrdili, ranije u svojoj prošlosti, da su bili protivnici imperijalizma. Predsjednik Clinton, kao što svako zna, je izbjegao Vijetnam, pušio marihuanu, i javno proglasio svoju mržnju prema armiji SAD-a. Javier Solana, socijal demokrata koji se nekada protivio ulasku Španije u NATO, je danas generalni sekretar ovog vojnog saveza. Njemački kancelar, Gerhard Schroeder, je izvikivao marksističke fraze kao lider socijal-demokratskog omladinskog pokreta i protivio se stacioniranju Peršing raketa prije samo 15 godina. Joschka Fisher, njegov ministar vanjskih poslova, je predvodio grupu samozvanih revolucionarnih uličnih boraca 1970-ih, i kasnije, kao vođa Zelene Partije, proglasio svoju nepomirljivu privrženost pacifizmu. Nedavni portret ovog njemačkog ministra vanjskih poslova, kojeg je objavioNew York Times, je izvijestio da "Joschka Fisher snažno brani tu istu politiku kojoj se on nekada suprostavljao, što razbješnjava fundamentaliste u njegovoj sopstvenoj Zelenoj Partiji." Massimo D'Alema, premijer Italije, je vodio Komunističku Partiju prije nego što se transformisala u Demokratsku Partiju Lijevice. Politička istorija ovih individualaca nije samo potvrda dobro poznate francuske poslovice, "Prije 30-te revolucionar; a poslije toga svinja." Već to označava evoluciju širokog društvenog sloja u modernom buržoaskom društvu.

Nagli uspon ili bum berze dionica, koji je počeo u ranim 1980-im, se duboko odrazio na društvenu strukturu i klasne odnose svih glavnih kapitalističkih država. Neprestani rast vrijednosti dionica, posebno eksplozija tržišnih procjenjivanja od 1995, je pružila znatnom djelu srednje klase—posebno među obrazovanom elitom—pristup stepenu bogatstva koji nisu mogli ni zamisliti na početku svojih karijera. Oni koji su se obogatili sačinjavaju relativno mali procenat stanovništva. Ali izraženo u brojkama, ovi "novi bogataši" predstavljaju znatan i politički moćan društveni stalež. Kapitalističe vlade ulažu veliki dio svog vremena i napora da zadovolje njihove povećane želje i glad i sve egzotičnije i raskošnije ukuse. Bukvalno oslobođeni od svih uobičajenih briga o ličnim budžetima i nestašici novca, ovi novi bogataši uživaju nivo obilja u svojim ličnim životima za koje ogromna masa stanovništva zna samo iz filmova, televizije i popularnih časopisa.

New York Times je nedavno izvršio zanimljivu studiju jednog važnog novog trenda u prodaji i kupovini nekretnine u SAD-u: "Milion-dolarska vila—ili multimilionska vila, u nekim gradovima—se pojavljuje kao visoko-profilni znak zlatnih 1990-ih, ne samo u tradicionalno bogatim mjestima, nego i u gradovima srednje Amerike kao Memphis gdje su takve kuće bile rijetkost."

Ove vile, Times primjećuje, "su simbolične za ekonomsku podijeljenost: bogatstvo stvoreno u bumu koje je počelo krajem 1995, iako je došlo do mnogo ljudi, je otišlo nesrazmjerno i u ogromnim količinama u najbogatijih 5 posto domačinstava u zemlji. Oni su u svoj džep strpali većinu dobitka od brzog rasta berze dionica, koji je stvorio na hiljade multimilionera preko noći. I oni su jasno i upadljivo uložili veliki dio svojih dobitaka u svoje vile."

Citirajući studiju ekonomiste New York Univerziteta Edward N. Wolff-a, New York Times objavljuje da se "Rijetko u istoriji desilo tako brzo gomilanje bogatih ljudi…. Dok se broj američkih porodica povećao za 3 posto tokom 3 godine, broj multimilionskih porodica je skočio za 36.6 posto. Ako u bogate ubrojimo porodice sa 10 miliona dolara ili više, 275.000 porodica se kvalifikovalo za ovu grupu 1998, što je porast sa 190.000 1995, to jeste, povećanje za 44.7 posto."

Druga strana ovog procesa je pogoršanje ekonomskog polozažaja ogromne većine američkog naroda tokom istog perioda. "Iz svoje analize podataka Federalne Rezerve," piše New York Times, "Mr. Wolff prodire u još jednu činjenicu: Dok je čisto bruto bogatstvo za najbogatijih 10 posto porodica u zemlji naraslo, u preostalih 90 posto je ono bilo u padu." [7]

Ovaj citirani izvještaj je samo jedan kratki pregled i primjer socijalne nejednakosti koja je svugdje prisutna u sadašnjoj Americi. Širenje socijalne provalije unutar američkog društva brzo dostiže—ako to već do sada nije dostiglo—stepen u kojem se čak i pretvaranje i izgovor o širokoj društvenoj saglasnosti, ukorijenjenoj u osnovnim demokratskim vrijednostima, ne može više održavati. Ova situacija nije samo proizvod puke veličine razlike između prosječne godišnje zarade najbogatijih 10 posto stanovništva i ostalog naroda. Specifičan karakter gomilanja bogatstva—to jeste, obogaćivanja putem rasta vrijednosti dionica—sasvim prirodno stvara društvene i političke stavove i mišljenja koja su doboko protiv radničke klase i koja su pro-imperijalističkog karaktera. Politika koja je omogućila eksplozivan rast vrijednosti dionica—nemilosrdan pritisak na visinu plata, neprestani zahtjevi za veću produktivnost, masivno rezanje u društvenim izdacima, neumoljivo korištenje "smanjivanja broja radnih mjesta" da se održi visoki nivo profita kompanija—je oslabila socijalni položaj radničke klase SAD-a.

Međunarodne posljedice politike koja je uzrokovala da vrijednost berzi kao što su Dow Jones i NASDAQ skoče do neviđenih visina, su za ogromnu većinu svjetskog stanovništva koje živi u manje razvijenim zemljama, duboko tragične. Bum berze dionica se napaja i održava, iznad svega ostalog, putem deflacije (ili neinflacije) koja već duže vrijeme zavisi od pada cijena sirovina. Ovaj pad nije jednostavno proizvod objektivnih ekonomskih tokova, nego nemilosrdne politike koju vode velike imperijalističke sile da oslabe sposobnost nerazvijenih zemalja da podignu cijene sirovina. Uspješno uništenje sposobnosti zemalja proizvođača nafte OPEC, da samostalno diktiraju cijene—u kojem je Perzijski Rat od 1990-91. igrao glavnu ulogu—je najznačajniji primjer veze između gomilanja bogatstva u imperijalističkim zemljama i povećane eksploatacije onih manje razvijenih zemalja. Oni u razvijenim zemljama čije se bogatstvo zasniva na rastućuj vrijednosti dionica su direktno izvukli korist iz ovih tokova. Naravno, to ne znači da svako ko je ulagao u berzu dionica podržava imperijalističku politiku. Ali je nemoguće poreći široke društvene i političke posljedice ovih objektivnih ekonomskih tokova i odnosa.

Usred Drugog Svjetskog Rata, Lenjin je zapazio vezu između superprofita kojeg je imperijalizam izvukao iz kolonija, i političke trulosti, pokvarenosti i potkupljivosti dijela srednje klase i radničke birokratije. Uprkos tome da uslovi i međunarodni odnosi 1999. sigurno nisu identični onima 1916, sličan i analogan tok je bio u dejstvu. Objektivan način djelovanja i društvene posljedice produženog buma berze dionica su omogućili imperijalizam da iz sloja više srednje klase regrutuje nove i odane podržaoce. Reakcionarna, konformistička, saglasna, cinična i drska intelektualna klima koja preovladava u SAD-u i Evropi—koju podržava medija i koju prilagođavaju i podešavaju većinom pokorni, truli i potkupljeni akademičari—odražava društveni stav visoko privilegovanog sloja stanovništva koji uopšte nije zainteresovan u potsticanju kritičnog proučavanja ekonomskih i političkih osnova svog novo-ostvarenog bogatstva.

Stanje u američkom i međunarodnom radničkom pokretu

Rastući jaz između privilegovanog sloja koji sačinjava vladajuću kapitalističku elitu, i široke mase radnih ljudi obilježava objektivno visoki nivo društvenih i klasnih napetosti. Može se činiti da je ova ocjena kontradiktorna zbog odsutnosti militantnog radničkog aktivizma u SAD-u. Ali mali broj štrajkova i drugih oblika masovnih društvenih protesta ne ukazuju na društvenu stabilnost. Nego činjenica da je u prošloj deceniji bilo tako malo otvorenih manifestacija klasnih sukoba, uprkos brzog rasta socijalne nejednakosti, sugeriše da su postojeće političke i društvene institucije u SAD-u postale bezosjećajne na rastuće nezadovoljstvo radničke klase. Ustanovljene društvene organizacije kao što su sindikati više ne funkcionišu, čak ni u ograničenom smislu, kao glasnici narodnog nezadovoljstva. Demokratska i Republikanska partija, koje bukvalno nemaju direktan kontakt sa narodom, čak i ne priznaju, a kamoli da predlože, rješenja za osnovne probleme života radničke klase. Što se god duže žalbe radničke klase ignorišu, ugušuju i obuzdavaju, one na kraju postaju sve eksplozivnije. Jednom mora doći vrijeme da se društvena napetost, kada se približi "kritičnoj masi," naglo izlije na površinu društva.

Produženo slabljenje i smrt američkih sindikata je jedno od najosnovnijih promjena u društvenom životu SAD-a tokom zadnje dvije decenije. Ne tako davno tokom 1960-ih, Johnson-ova administracija nije mogla da vodi Vijetnamski Rat bez stalnog uzimanja u obzir posljedica svoje politike na radničku klasu. Predsjednik Lyndon Johnson se odupirao zahtjevima Federalne Rezerve i predstavnika velikog biznisa da namiri rastuće troškove rata putem otkidanja od društvenih izdataka. On se bojao da bi oštra ekonomska politika samouzdržavanja ili stezanja kaiša mogla da još pojača klasne sukobe i društvene nerede, koji su već bili na visokom stepenu. Nixon-ova administracija je 1971. pokušala da se odupre zahtjevima radnika za bolje životne uslove putem osnivanja Platnog Odbora (Pay Board) i godišnjeg ograničenja od 5,5 posto na povišice plata. Da bi dobili osjećaj društvene klime tog vremena, valja se prisjetiti da je čak i čovjek poput George Meany-ja—70-godišnji predsjednik AFL-CIO (američkog saveza sindikata—prim. prev.) kojeg su smatrali kao najkonzervativniju desničarsku ličnost američkog radničkog pokreta—objavio da su Nixon-ovi napori da kontroliše plate "prvi korak ka fašizmu." Uprkos svoje retorike, Meany se kasnije složio da sarađuje sa Platnim Odborom. Međutim, suočen ogromnom narodnom opozicijom i rastućim talasom štrajkova, Meany je bio primoran da podnese ostavku u Platnom Odboru i Nixon-ov plan za kontrolu plata je propao.

Međutim, s početkom 1970-ih, kombinacija ekonomskih i političkih razvoja je temeljito promijenila domaću i međunarodnu sredinu u kojoj je američka vladajuća elita djelovala, u njenu korist. Kao prvo, velike međunarodne ekonomske krize od 1973-75 i 1979-81 su okončale dugotrajni poslije-ratni bum. U okolnostima rastuće nezaposlenosti—kojoj je vlada doprinijela putem povećanja kamata na još nečuvene stope—korporacije su iskoristile priliku da povedu trajnu ofanzivu protiv sindikata. Signal za ovaj napad je došao avgusta 1981, kada je predsjednik Ronald Reagan otpustio 11.000 kontrolora zračnog saobraćaja, koji su bili štrajkovali. Uprkos masovne narodne podrške kontrolorima—koja je došla do izražaja u anti-Reagan demonstracijama 500.000 radnika u Washington-u septembra 1981—AFL-CIO nije poduzeo ikakve mjere da se štrajkači ponovo unajme. Uspostavio se šablon koji se nastavio tokom 1980-ih i 1990-ih. Birokratija sindikata, koja je dugo vremena smatrala militantnost svojih članova kao prijetnju svojim vlastitim privilegovanim položajima, su sa odobrenjem dočekali ove poraze radnika kao priliku za produbljenje svoje direktne saradnje sa poslodavcima. Do kraja 1980-ih, poslije neprekinutog niza poraza radnika u jednoj industriji poslije druge, sindikati su prestali da funkcionišu kao prava i iskrena odbrambena organizacija radničke klase u svakom značajnom smislu te riječi. Štrajkovi koji su do sredine 1980-ih bili istrajna i eksplozivna karakteristika američkog društvenog života, su opadali godinu za godinom do rekordno niskih nivoa. Rezanje plata i masovna otpuštanja, kojima se tradicionalno žestoko odupiralo, su postali uobičajena pojava u industriji SAD-a.

Uprkos izvjesnih istorijskih slabosti američkog radničkog pokreta koje su ga učinile izuzetno ranjivim za napade—kao što su njegov nedostatak nezavisne političke organizacije, odsutnost bilo kakvih značajnih socijalističkih tendencija, opšte nizak stepen klasne svijesti i, zadnje ali ne i posljednje, odvratan stepen pokvarenosti, trulosti, potkupljenosti i gangsterizma radničke birokratije—propast sindikata u SAD-u je bio dio šireg međunarodnog fenomena. Širom svijeta su stare političke partije i sindikati radničke klase ušli u trajnu krizu od sredine 1980-ih pa dalje. Šta je bio suštinski uzrok ovog raspada širom svijeta?

Pojava tranznacionalne korporacije

Svjetske recesije od 1970-ih i ranih 1980-ih su dovele do temeljnih promjena u osnovnim oblicima kapitalističke proizvodnje. Dok je međunarodna trgovina doživjela ogroman rast poslije Drugog Svjetskog Rata, proces proizvodnje se nastavio, najvećim dijelom, u nacionalnim okvirima. Dok su multinacionalne korporacije poslovale u mnogim zemljama, njihovi proizvodni pogoni su djelovali po nacionalnim osnovama. Na primjer, jedna korporacija SAD-a poput Ford-a ili General Motors-a, bi imala proizvodne pogone i postrojenja u raznim zemljama. Ali ovi pogoni su imali cilj da proizvode za tržište zemlje u kojoj su bili smješteni.

Revolucionarni razvoji tehnologije transporta i kompjuterskih komunikacija su omogućili istorijsku promjenu organizacije i tehnika kapitalističke proizvodnje. Multinacionalni oblik udružene poslovne organizacije je bio nadmašen tranznacionalnomkorporacijom. Bitni i suštinski značaj ove promjene je bio da je ona omogućila da se proizvodnja i poslovi organizuju i koordiniraju direktno na međunarodnoj osnovi. Izdržavane masivnim dnevnim pokretom i kapitala i informacije, tranznacionalne korporacije su bile u stanju da po prvi put uspostave globalno integrisani sistem proizvodnje. To im je omogućilo da zaobiđu radnu snagu u svojim "nacionalnim domovinama" i da uspješno iskoriste regionalne i kontinentalne razlike u visinama plata i socijalnim beneficijama.

Ni jedna postojeća masovna organizacija radničke klase nije bila spremna, voljna ili sposobna da pripremi efektivan odgovor na revolucionarni napredak u tehnologiji i njene dalekosežne posljedice na kapitalistički način proizvodnje. Uprkos svojih zvaničnih titula i formalnih političkih veza i udruženja—bilo da su sebe nazivali Socijalistima, Komunistima, Laburistima, ili kao što je slučaj u SAD-u, otvoreno proglasili svoju privrženost kapitalizmu i partijama velikog biznisa—stare radničke organizacije su se zasnivale na nacionalnoj državi kao nepromjenjivom okviru proizvodnje. Ako pretpostavimo vječnu ovisnost kapitalističkih korporacija o nacionalnoj radnoj snazi koja je im je na direktnom raspolaganju, sindikati su vjerovali da imaju nepobjedivu poziciju. Dokle kod su sindikati kontrolisali nacionalno snabdjevanje radnom snagom, oni bi zadržali sposobnost da dovijeka izvlače usluge i popuste od poslodavaca. Čitava reformistička ideologija radničkog pokreta se zasnivala na ovoj udobnoj i samozadovoljnoj nacionalističkoj perspecktivi.

Ova nacionalistička reformistička perspektiva je bila krajnje ukorijenjena u materijalnim interesima birokratije. Prema tome, propast ove perspektive nije ni najmanje oslabila odanost, poslužnost i podređenost birokratije kapitalizmu. Naprotiv, birokratija je utrošila svoju energiju u očuvanje svojih privilegija unutar nacionalne države putem pokušaja da natjera radničku klasu da prihvati niži standard života.

Propast SSSR-a

Raspad Sovjetske Komunističke Partije (KPSS) i propast SSSR-a su bili najekstremnije i eksplozivne manifestacije raspada starih birokratskih i reformističkih partija radničke klase. Naravno, Sovjetski Savez je predstavljao daleko veće istorijsko dostigniće međunarodne radničke klase nego što su to bili zapadnoevropski i američki sindikati. KPSS je držala državnu vlast i vladala na osnovi nacionalizovanih oblika svojine koji su bili stvoreni poslije Oktobarske Revolucije 1917. Ali uprkos ove bitne razlike, program i ideologija vladajuće staljinističke birokratije—koja je dosta prije toga prisvojila političku vlast od radničke klase i istrijebila čitavu generaciju marksista koji su predvodili socijalističku revoluciju—su bili u suštini isti kao i kod laburističke birokratije u razvijenim kapitalističkim zemljama, u dva osnovna smisla.

Kao prvo, zvanična sovjetska doktrina "mirne koegzistencije" je bila kremljinska verzija klasne kolaboracije i saradnje radničke birokratije na Zapadu. Nasuprot histeričnoj propagandi američke medije, marksizam uopšte nije igrao nikakvu ulogu u politici staljinističkih lidera SSSR-a. Stav tipičnog sovjetskog birokrate prema samoj mogućnosti revolucionarnih pobuna i ustanaka—i unutar i van granica SSSR-a—je bio kombinacija ličnog straha i nasilne promjene političkih osjećanja. Željni ničega drugoga nego da u miru uživaju luksuz koji su im njihovi položaji u birokratiji donijeli, staljinistički lideri nisu tražili načina da sruše svjetski imperijalizam nego da mu se prilagode.

Drugo, ekonomski program kojim je birokratija upravljala je bila jedna čudna i neobična verzija nacionalizma kojeg su upražnjavale njihove reformističke kolege u Zapadnoj Evropi. Takozvani "socijalizam" kojeg je Kremljin prihvatio i podržavao se zasnivao uglavnom na resursima i bogatstvima koji su bili na raspolaganju unutar SSSR-a. Staljinistička birokratija nije težila za ničim ambicioznijim od sovjetske verzije države sa socijalnim osiguranjem i uslugama. Osnovna obmana ovog programa je bila u tome da je razvoj sovjetske ekonomije ovisio, u posljednjoj analizi, o resursima i bogatstvima svjetske ekonomije i njene međunarodne podjele rada. Bilo je nemoguće da se samo iz bogatstava i proizvodnje jedne nacije održava jedna socijalna država koja je u stanju da opstane, a kamoli jedno napredno socijalističko društvo. Uvođenje globalno-integrisane proizvodnje je proširilo jaz između razvijenih kapitalističkih zemalja i Sovjetskog Saveza. Problem nije bio samo tehnološki: u staljinističkom sistemu jednostavno nije bilo mjesta za tranznacionalne oblike proizvodnje. Čak i između SSSR-a i staljinističkih režima Istočne Evrope, ekonomski odnosi su ostali na krajnje primitivnom nivou. Kada je Mihail Gorbačov došao na vlast 1985, on nije imao boljih rješenja za izazove koje je nametnula globalizacija kapitalističke proizvodnje, nego njegove kolege u birokratijama američkog i zapadnoevropskog radničkog pokreta. Svi njegovi očajni pokušaji da improvizuje rješenje za rastuće društvene i političke probleme su bili beskorisni. Katastrofalni staljinistički eksperiment sa "socijalizmom u jednoj zemlji"—koji je od početka predstavljao odbacivanje načela socijalističkog internacionalizma na kojem se Oktobarska Revolucija zasnivala—je došao do nesretnog i kobnog kraja sa raspadom Sovjetskog Saveza decembra 1991.

Kriza rukovodstva i perspektive

Trenutna politička dizorijentacija radničke klase se mnogo bolje može shvatiti kada se objasni u okviru globalnih ekonomskih transformacija, političkih katastrofa i organizacijskih raspada tokom posljednje dvije decenije. Zamislite vojsku koja je opkoljena moćnim neprijateljima sa svih strana. Njene vođe dezertiraju usred bitke, odnoseći sa sobom oružje i zalihe. Radnička klasa se nalazi u sličnom položaju. Izdale su je partije i organizacije koje je ona podržavala i na koje se oslanjala. To što komplikuje stvar je da bezvrijednost njenih starih organizacija i lidera nije samo stvar subjektivnih grešaka i lične pokvarenosti, trulosti i potkupljivosti. Nego je njihova bezvrijednost duboko ukorijenjena u objektivnim ekonomskim tokovima koji su dramatično uticali na način proizvodnje i klasne odnose. Prema tome, to što je radničkoj klasi potrebno nije samo promjena lica u starim organizacijama—ili, da budemo precizniji, onoga što je ostalo od tih obraza. Tu ne postoji "hitna pomoć" koja može povratiti u život ove umiruće, reakcionarne i nazadne birokratske sindikate i političke organizacije iz prošlosti. Što se prije šutnu ustranu, to bolje. To što je potrebno radničkoj klasi je nova revolucionarna internacionalna organizacija, čija se strategija, perspektiva i program slažu i podudaraju sa objektivnim tendencijama svjetske ekonomije i istorijskog razvoja.

Kao što nam je dobro poznato, postoji mnoštvo pesimista koji su ubijeđeni da uopšte nema mogućnosti za stvaranje takvog internacionalnog revolucionarnog pokreta. Da se zapaziti da se oni najnepopravljiviji od ovih pesimista mogu naći baš među onima koji su ne tako davno ulagali puno povjerenje u sindikate, i duboko vjerovali u trajnost SSSR-a. Do juče su oni bili ubijeđeni da će birokratski vođen reformizam vječno trajati. Danas oni vjeruju sa ništa manjim uvjerenjem u vječnu pobjedu kapitalističke reakcije. Ali to što obilježava ovaj jučerašnji lakoumni optimizam i današnji demoralizovani pesimizam, je izvjesna vrsta intelektualne i političke površnosti, čije su karakteristične crte nedostatak volje i sposobnosti da se istraže i prouče događaji unutar nužnog istorijskog okvira, i nenaklonost da se ispitaju kontradikcije koje leže ispod ove visoko varljive spoljašnjosti društvene stabilnosti. Tu su druge karakteristike—posebno među onima koji dobivaju svoje plate iz univerzitetskih blagajni—koje pogoršavaju i doprinose ovim intelektualnim slabostima, naime, jedan izvjestan nedostatak lične hrabrosti, integriteta, i jednostavnog poštenja.

Vjera u revolucionarnu ulogu radničke klase i objektivnu mogućnost za socijalizam nije samo stvar vjere, nego teoretskog sagledavanja i prodiranja u objektivne zakone kapitalističkog razvoja i poznavanja istorije—posebno one od 20-tog stoljeća. U posljednjih 99 i po godina nije bilo manjka revolucionarnih borbi radničke klase—ruske, njemačke, španske, portugalske, grčke, kineske, čileanske, argentinske, vijetnamske, mađarske, austrijske, južnoafričke, cejlonske, i da, američke. Ovaj kratki spisak je daleko od potpunog.

Šta je objektivna osnova preporoda revolucionarnih borbi od strane radničke klase pri ulasku u 21-vo stoljeće? Paradoksalno, same promjene objektivnih tokova svjetskog kapitalizma koji su doprinijeli dizorijentaciji i slabljenju radničke klase u toku zadnje dvije decenije su položile temelj za obnovu otvorenih klasnih sukoba, ali na mnogo široj osnovi nego što je to bilo moguće ranije. Glavna slabost prethodnih oblika klasnih sukoba je ležala u njihovoj nacionalnoj odvojenosti. Čak i kada je internacionalno jedinstvo proletarijata bilo proglašavano i proslavljano, objektivni uslovi su djelovali protivno razvoju klasne borbe kao ujedinjenog internacionalnog procesa. Ali mogućnost nadmašivanja ovog ograničenja je prisutna u globalno integrisanoj proizvodnji. Ovaj razvoj kapitalizma ne samo da suočava radničku klasu sa objektivnom nuždom da vodi svoje borbe na internacionalnoj osnovi; ekonomske transformacije su također stvorile objektivne uslove za stvaranje ovog internacionalnog jedinstva. Kao prvo, aktivnosti tranznacionalnih korporacija i tečnost globalnog pokreta kapitala su dovele do ogromnog rasta radničke klase na internacionalnoj razini. U zemljama i regionima, gdje prije samo 30 godina, skoro da nije ni postojala radnička klasa, proletarijat se pojavio kao masovna sila. Proletarijat Istočne Azije, koji je prije samo jedne generacije sačinjavao samo neznatan dio stanovništva regije, sada broji desetine miliona. Drugo, komunikaciona tehnologija, koja je podloga tranznacionalne proizvodnje, će neminovno olakšati i potpomoči koordinaciju klasne borbe—i u smislu strategije i logistike—na globalnoj razini.

Internacionalizam i nacionalizam

Smetnje i prepreke globalizaciji klasne borbe i internacionalnom jedinstvu radničke klase su u manjoj mjeri tehničke nego li političke i ideološke prirode. Produžena kriza internacionalnog radničkog pokreta je našla možda svoj najnazadniji i najreakcionarniji politički odraz u naglom porastu nacionalizma. Gubitak političke vjere u revolucionarne sposobnosti radničke klase i nade u socijalističku revoluciju su doprinijeli preporodu nacionalističkih programa i ideologija. U mnogim slučajevima, istorijsko nazadni karakter ovih tendencija se prikrivao pseudo-ljevičarskom demagogijom "nacionalnog samoopredjeljenja" i "nacionalnog oslobođenja."

U pokušajima da izbjegnu složen zadatak borbe protiv svih oblika šovinizma—bilo da je zasnovan na jeziku, religiji ili etničkoj pripadnosti—i utičući na jedinstvo svih dijelova radničke klase unutar zemalja sa mješovitim stanovništvom, bezbrojne sitno-buržoaske tendencije su umjesto toga izabrale da se baziraju na jednoj ili drugoj nacionalnoj zajednici. Cinično i neupućeno korištenje marksističkog žargona ne mijenja činjenicu da se suštinski sadržaj njihove politike sastojao u uzdizanju nacionalnog ili etničkog identiteta iznad klasne svijesti i, proizilazeći iz toga, potčinjavanje objektivnih interesa radničke klase političkim i financijskim interesima nacionalne buržoazije i sitne buržoazije.

Ima razloga da se vjeruje da smo već dostigli plimu nacionalističkog preporoda. Zaista, posljedice događaja u Jugoslaviji moraju doprinijeti potkopavanju ugleda i uticaja nacionalizma i političke vjerodostojnosti zahtjeva za samoopredjeljenjem. Užasi među-komunalnih sukoba koji su harali Balkanom su otkrili nazadne i reakcionarne posljedice nacionalizma. Šta se postiglo raspadom Jugoslavije? Prljave spletke i mahinacije Miloševića u Srbiji, Tuđmana u Hrvatskoj, Kučana u Sloveniji, i Izetbegovića u Bosni su koštale na desetine hiljada života, i za šta? Čitav ekonomski i kulturni nivo Balkana je neizmjerno opao. "Nezavisna" Bosna je jedan bijedni imperijalistički protektorat. "Nezavisna" Hrvatska živi od mrvica koje im imperijalisti udjeljuju. Srbija je opustošena. A što se tiče Kosova, ono je podijeljeno u nekoliko okupacionih zona. Njegov "nacionalni oslobodilački pokret", OVK, nema budućnosti osim kao određene žandarmerije SAD-a. Sve nacionalne i religiozne zajednice su bile žrtve građanskih ratova. Svi događaji tokom raspada Jugoslavije su gorko svjedočanstvo i osuda nacionalizmu.

Tu ima još jedna tačka gledišta jugoslovenskih zbivanja iz kojih će internacionalna radnička klasa biti primorana da izvuče pouke. Jednostrana priroda vojnog sukoba će poslužiti da potkopa mitove koji su okruživali perspektivu ratova za nacionalno oslobođenje—to jeste, da se poraz može nanijeti imperijalizmu na osnovi vojnog sukoba, radije nego kroz metode svjetske socijalističke revolucije. Sitno-buržoaski radikalni romantičari su bili zaneseni Če Gevarinom perspektivom za "Jedan, dva, mnogo Vijetnama." Ova zabluda se pretvorila u "Jedan, dva, mnogo Iraka." A što se tiče Vijetnama? Uprkos svih herojskih žrtvovanja vijetnamskih masa, njihovih nacionalno-oslobodilačkih ratova koji su trajali 30 godina, nisu se oslobodili od imperijalističke dominacije. Skoro 25 godina od osvajanja Sajgona, IMF je u stanju da ispolji više uticaja na politiku Hanoja nego Nixon i Kissinger sa američkim B-52 bombarderima.

Dokle je god imperijalizma, potlačene nacije će da vode oružane borbe. Ali osnovni i odjučujući oblik borbe protiv imperijalizma je revolucionarna politička borba radničke klase. Sa ovog stanovišta, naglašavanje ogromnog istorijskog značaja klasne borbe u razvijenim kapitalističkim zemljama—iznad svih, unutar SAD-a—uopšte ne sugeriše naduvenost, aroganciju ili prezir prema radnicima u manje razvijenim zemljama. Nego ovo proističe iz realistične ocjene ravnoteže internacionalnih klasnih snaga i razumijevanja eksplozivnog karaktera društvenih kontradikcija unutar imperijalističkih centara. Oni koji poriču mogućnost socijalističke revolucije u SAD-u ne poriču samo, kao praktičnu stvar, mogućnost za socijalizam bilo gdje. Oni ustvari odbacuju svaku nadu za budućnost čovječanstva. Koliko god da je složena interakcija svjetskih borbi i koliko god da je stvarni tok događaja nepredvidiv, tu ne može biti sumnje de će razvoj klasne borbe u SAD-u odlučujuće uticati na njihove posljedice.

Za sada je nepobitna društvena činjenica da je nivo političke svijesti američke radničke klase jako nizak. Međutim, treba se reći da to nije nedostatak koji je samo vidljiv kod radnika. Događaji utiču na svijest—ne samo na gore, nego i na bolje. Kontradikcije u podlozi američkog društva će, u posljednjoj analizi, rezultirati u dubokim i temeljnim, a za mnoge, i neočekivanim promjenama u masovnoj svijesti. Nigdje nije napisano da se društvene napetosti koje su tako duboko ukorijenjene u strukturi američkih klasnih odnosa mogu izraziti samo u takvim tragičnim i mahnitim oblicima kao što je masovno ubistvo u Columbine Srednjoj Školi. Ove napetosti će i mogu da pronađu humanije, demokratskije i revolucionarnije oblike izražaja.

Uloga World Socialist Web Site-a

Dolazak na scenu globalno integrisane proizvodnje je, kao što smo već objasnili, stvorio ne samo objektivne uslove za internacionalno političko ujedinjenje radničke klase, nego joj je pružio i sredstva za to. Izvanredno napredovanje u kompjuterizovanoj komunikacionoj tehnologiji—iznad svega, stvaranje World Wide Web-a—ima najdalekosežnije istorijske posljedice za razvoj klasne borbe. Na način i brzinom koji su se teško mogli zamisliti čak i početkom ove decenije, bezbrojne prepreke koje su otežavale komunikacije između intelektualaca, studenata i radnika su se otklonile. Monopol kapitalističke medije nad širenjem informacije je ozbiljno oslabljen. Sada postoji mogućnost da se dosegne masovna publika. Jugoslovenski rat je otkrio ogromni potencijal i politički značaj Interneta. Mnogi kritični dijelovi informacije, kao što su tajni dodatak Ramouillet sporazumu, su pronašli put do internacionalnih čitaoca zbog ove izvanredne tehnologije.

Februara 1998. Internacionalni Komitet Četvrte Internacionale je osnovao World Socialist Web Site (www.wsws.org). Mi smo u ovoj tehnologiji vidjeli potencijal da iznesemo pred široku internacionalnu javnost, svakog dana, marksističku analizu svjetskih zbivanja. Bili smo ubijeđeni da bi WSWS mogao da odigra odlučujuću ulogu u razvoju onoga što je nedostajalo za tako puno decenija—prava internacionalna marksistička politička kultura. Mi smo vjerovali da to što je bilo potrebno nisu bile proste parole i žargoni, nego jedno ozbiljno ispitivanje i pregled događaja. Duga istorija naše tendencije—čiji izvori datiraju unazad do borbi koje je vodio Leon Trocki protiv staljinističkog izopačenja marksizma i izdaje Oktobarske Revolucije—nam je pružila neophodnu intelektualnu sadržinu da održimo i potkrijepimo dnevne komentare. Mi imamo samopouzdanja u snagu naših ideja, i željeli smo da potstaknemo dijalog sa čitaocima odražavajući širok opseg stavova. I dalje vjerujemo da će takva diskusija potpomoći kristalisanju socijalista iz cijelog svijeta oko istinskog internacionalnog programa.

Iskustva iz ove godine su dokazala važnost rada kojega World Socialist Web Site poduzima za hiljade čitalaca u mnogim zemljama. Poslije rata protiv Jugoslavije, još će bit veća i hitnija potreba za političkom diskusijom i teoretskim razjašnjavanjem. UredništvoWSWS-a poziva svoje čitaoce da učestvuju u ovim diskusijama, da urade sve što im je u moći da prošire uticaj World Socialist Web Site-a, i na taj način polože temelje za rast Svjetske Partije Socijalističke Revolucije.

Notes:

1. "Nations, States and War," inThe South Slav Conflict, edited by Raju G.C. Thomas and H. Richard Friman (New York and London: 1996), p. 225.
2.New York Times, March 28, 1999.
3.The Future of War: Power, Technology & American World Dominance in the 21st Century (New York: Crown Publishers, 1996), p. ix.
4. Ibid., p. x.
5. Ibid.,p. 1.
6. Ibid., p. 4.
7.New York Times, June 6, 1999.