Uspon Wall Street Dow Jones industrijskog indeksa iznad rekordnih 17,000 prošle nedelje je još jedan znak porasta eksplozivnih protivrečosti američog i globalnog finansijskog sistema.

Poslije pada na 6,547 poena 9. marta 2009, nakon globalnog finansijskog kraha septembra 2008. Dow je porastao za više od 10,000 poena, ili preko 250 odsto u vremenskom periodu od jedva pet godina.

Istovremeno, za vrijeme zvaniče recesije u periodu između decembra 2007. i juna 2009, bruto domaći proizvod SAD-a je doživeo najgori “oporavak” u usporedbi sa sličim situacijama od drugog svjetskog rata. U prvom kvartalu ove godine bruto domaći proizvod je pao za skoro 3 odsto. Ulaganje u realnu ekonomiju stagnira jer korporacije umjesto da ulažu novac u širenje proizvodne aktivnosti, one sjede na njemu ili ga ulažu u finansiranje sopstvenih akcija, spajanje i akviziciju (M&A) i ostale, u suštini parazitske finansijske operacije

Ni na međunarodnom planu situacija nije ništa bolja, čk je u nekim slučjevima i još gora. Veliki segmenti privrede razvijenih zemalja doživljavaju ili stagnaciju ili pravu recesiju. U Evrozoni privreda još uvijek nije dostigla nivo iz 2007. godine.

Prema proračnima od strane Banke za međunarodne obračne (BIS), konzorcijuma svjetskih centralnih banaka, veće ekonomija su za oko 8 odsto niže u odnosu na ono gdje bi bile da se nastavio trend rasta od prije 2008.

U takozvanim “tržištima u razvoju” koja su nekada proglašavana za spasioce svjetske ekonomije, danas imamo porast nervoze u vezi stanja financijskih tržišta. Vlada strah od novog globalnog financijskog kraha u slučju da dođe do rasta kamatnih stopa u razvijenim zemaljama. Porast kamatnih stopa bi doveo do povlačnja tzv. vrućeg novca koji je uložen u nova tržišta zemalja u razvoju nazad u razvijene zemlje.

Bez obzira na kineske stope rasta od oko 7,5 odsto, ona se uveliko smatra podložna pucanju finacijskog mehura koji je stvoren masovnom ekspanzijom kredita poslije 2008. Procjenjuje se da je u poslijednjih šest godina kredit porastao za cifru jednaku finansijama čtavog američog bankarskog sistema.

I pored pogoršavanja situacije, američa i globalna tržišta i dalje rastu zbog ubrizgavanja jeftinog novca od strane najvećih centralnih banaka.

Ovaj process se ne može nastaviti u nedogled. Beskrajna akumulacija bogatstva, gdje se novac naizgled čdesno pretvara u još veće količne novca, je neodrživa. Cijeli financijski sistem lič na izvrnutu piramidu gdje ogromno financijsko bogatstvo počva na sve užoj ekonomskoj bazi, što čni čtav sistem ekstremno ranjivim i na najmanje poremećaje.

Kako vjerovatnoća finansijskog kraha raste, potezi centralnih banaka ne samo da ne služe da ga spriječ, oni ustvari dolivaju ulje na vatru i stvaraju uslove koji će neminovno dovesti do kolapsa.

Događaji od protekle nedelje nam puno govore u tom smislu. Oni pokazuju u kojoj mjeri su cijela svjetska ekonomija, a sa njom i poslovi, društveni uslovi i životi milijardi radnika podložni diktatu sitne financijske elite.

Sedmica je počla upozorenjem iz BIS-a da sadašnje monetarne odluke stvaraju uslove za ponavljanje septembra 2008, sa još drastičijim posljedicama. Međutim, ovo je odmah dočkano tvrdnjama da bi bilo kakav pokušaj da se zaustavi spekulacija okončvanjem ultra-jeftinog novca rezultirao ekonomskim kolapsom. Dakle, sadašnja monetarna politika se mora nastaviti, bez obzira što vodi u katastrofu.

Dženet Jelen je prošle srijede dala najznačjniju javnu izjavu od kako je preuzela člnu poziciju SAD Federalnih rezervi u februaru. Ona je insistirala da se sadašnja politika pružanja neograničnih količna novca financijskim tržištima mora nastaviti u nedogled.

Jelen je odbacila bilo kakvu akciju u vezi monetarne politike koja bi mogla da spriječ izbijanje opasnih mjehura i parazitskih i sasvim kriminalnih radnji koje su dovele do kraha 2008, iz razloga što bi ti potezi oštetili ekonomiju i doveli do povećanja nezaposlenosti. Ona tvrdi da “makroprudencijalna regulacija” treba da se koristi za kontrolu finansijskog sistema.

Međutim, bilo kakva regulacija na kraju krajeva zavisi od prinudnih procedura uperenih iznad svega protiv najvećih financijskih i investicionih firmi. One su se bavile kriminalnim aktivnostima, kao što je objelodanio izvještaj podnesen SAD Senatu od stalnog istražnog potkomiteta 2011. Međutim, podizanje kriminalnih optužbi je isključno od strane generalnog tužioca Erika Holdera u martu 2013. On je rekao kongresnom panelu da ako bi se pokrenule tužbe protiv najvećih institucija to bi “imalo negativan uticaj na nacionalnu ekonomiju, a možda čk i na svjetsku ekonomiju.”

Drugim riječima, kako i monetarna tako i zakonodavna vlast u Americi su potpuno potčnjeni bankama i financijskim korporacijama.

Kada su je pitali o sposobnosti banaka da stvore “paralelni univerzum,” ili bankarski sistem u sjenci i van domašaja regulatora, Jelen je priznala da nema “veliki odgovor” na ovaj problem. Ovo priznanje nemoći nije spriječlo druge da podrže njene primjedbe.

Mario Dragi, predsjednik Evropske centralne banke (ECB), koji je nedavno snizio kamatne stope ECB-a na nulu i ispod nule, je podržao stav svoje američe koleginice. On je insistirao da “makroprudencijalni” propisi a ne monetarna politika treba da budu “prva linija odbrane protiv rizika koji prijeti finansijskoj stabilnosti.”

I drugi su se brzo prišlepali. Zamjenik guvernera Engleske banke, Džon Kunlif je rekao da bi zatezanje monetarne politike, kako bi se spriječo pretjerani rast vrijednosti imovine, rizikovalo oštećenje ekonomije i treba se uzeti u obzir samo kao “poslijednja linija odbrane.”

Švedska centralna banka, Risbank, nakon borbe unutar upravnog odbora, je odlučla da potezi govore više od riječ te je skinula 50 baznih poena sa kamatnih stopa, izjavljujući da “druga polja [monetarne] politike” treba da se bave problemom rastućih dugova domaćinstava i tržišta nekretninama.

Bank of America stratezi su otvoreno oduševljeni što se bonanca novca produžava, govoreći da poruke koje stižu od FED-a, ECB-a i Risbanke ukazuju na nastavak “labave” monetarne politike, a da će se “makroprudencijalni” propisi pobrinuti za bilo kakav rizik po finasijsku stabilnost.

I dok se promovisanje finasijskog parazitizma čva kao svetinja u zvaničoj politici, samo dodajući bogatstvu super-bogatih, ofanziva protiv radniče klase se produbljuje.

Govoreći o neophodnosti mjera štednje, australijski blagajnik Džo Hoki je izjavio da iako je svijet “preplavljen novcem”, država nema para. Ovo dva fenomena su dvije strane iste medalje. Srozavanje životnog standarda i nametanje masovnog siromaštva se zasniva na spoznaji da je ostao samo jedan načn da se podigne vrijednost finansijskih sredstava: tako što će se izmusti iz radniče klase.

Tvrdnja da “makroprudencijalni” propisi mogu da spriječ katastrofu je okrutna prevara. Pored toga što finansijska tržista razviju načne da ove regulacije izbjegnu čm se uspostave, nameće se i pitanje samih regulatora.

U Americi, u samom srcu globalnog finansijskog sistema, regulatori dolaze direktno iz redova banki, financijskih kuća ili advokatskih firmi koje ove angažuju da sabotiraju bilo kakav pokušaj kontrole. Takve individue vide svoju “javnu službu” tek kao sredstvo povećanja svoje “tržišne vrijednosti” za kada se vrate milionskim zaradama u svijetu korporativnih finansija.

Što se tiče onih koji se uspenju iz nižih slojeva, oni vide svoj mandat kao odskoču dasku za ulazak u “paralelni univerzum.” A ako se slučjno i nađe neko ko stvarno vjeruje u regulaciju, takvi se mogu jednostavno ukloniti putem seksualnog eksponiranja ili nekog drugog skandala.

Situacija je ista svugdje, što se vidi na primjeru Marija Dragog, šefa ECB-a, koji je bivši međunarodni potpredsjednik Goldman Saksa.

Kako god okreneš sadašnji ekonomski i financijski sistem, nema načna da se spriječ dolazeća katastrofa osim kroz njegovu potpunu eksproprijaciju, uspostavljanje javnog vlasništva i sprovođenje socijalističog programa.

7. jul 2014.