Jeste li spremni na rat – uključjući možda i nuklearni rat – između Amerike, Evrope i Rusije? To je pitanje koje bi svi trebali da se zapitamo, naročto poslije uništenja malezijskog putničog aviona MH17.
Kriza isprovocirana američkim i evropskim optužbama da je Rusija odgovorna za rušenje leta MH17 je gurnula svijet bliže globalnom ratu nego što je to ikada bio još od kubanske raketne krize 1962. Danas se može reći da je situacija daleko eksplozivnija. Prije pola vijeka, Kenedijeva administracija – progonjena strahom da greška u proračnima na obije strane može lako da dovede do nuklearne razmjene – je nastojala da održi otvorenim kanale komunikacije i da se suzdrži od demonizacije sovjetskih vođa.
Danas, međutim, CIA upravlja propagandnom kampanjom protiv Rusije i njenog predsjednika Vladimira Putina. Ova kampanja izgleda da je smišljena da isprovocira direktnu konfrontaciju sa državom koja je druga u svijetu po količni nuklearnog oružja. Nema ni trunke sumnje da se CIA koristi svim sredstvima kojima raspolaže – u vladama, medijima i među akademicima – u brižljivo aranžiranoj kampanji koja treba da zatruje javno mnjenje anti-ruskom histerijom.
Još uvijek nema definitivnog objašnjenja u vezi događaja koji su doveli do uništenja leta MH17. Uprkos masivnoj tehnologiji prisluškivanja u njezinom posjedu, na koju se baca desetine milijardi dolara godišnje, američe sigurnosne agencije ne mogu da pruže ni jedan dokaz koji bi podržao optužbe da su Rusi odgovorni za uništenje.
Iako su detalji u vezi samog obaranja leta MH17 još uvijek nepoznanica, političi ciljevi onih koji koriste ovu tragediju su sve očgledniji.
Počtkom nedjelje, tri najutjecajnija magazina sa velikom cirkulacijom u Americi, Britaniji i Njemačoj – Time, Ekonomist i Špigel – su objavili na naslovnim stranicama prič sa optuživačom tematikom protiv Vladimira Putina i pozivima na obračn sa Rusijom.
Najupečtljivija i najočglednija karakteristika ovih naslovnica je da su gotovo identiče. Pisane su kao po CIA skriptu. Sadržaj prič koristi iste uvrede i izmišljotine. One osuđuju Putinovu “mrežu laži”. Ruski predsjednik je prikazan kao “izopačni” masovni ubica.
Koji zaključk treba ruski predsjednik da izvuč iz upotrebe ovakve terminologije u najutjecajnijim magazinima? On je predmet iste kampanje kleveta koje su prethodno bile uperene protiv Slobodana Miloševića iz Srbije, Sadama Huseina iz Iraka, Moamera Gadafija iz Libije i Bašira Al-Asada iz Sirije. Ishod ovih propagandnih kampanja je i te kako poznat Putinu. Srbija je bombardovana do političog potčnjavanja a Milošević je izručn Hagu, gdje je misteriozno umro u zatvoru. Irak je napadnut, a Sadam pogubljen. Okupacija Libije je rezultirala brutalnim mučnjem i linčvanjem Gadafija na očigledno zadovoljstvo Hilari Klinton. Što se tič Asada, Sjedinjene Države su režirale krvavi ustanak koji je rezultirao smrću preko 100,000 Sirijaca.
Imajući u vidu ove događaje, Putin bi se teško mogao nazvati paranoidnim ako bi zaključo da Sjedinjene Države i njeni evropski saveznici žele njegovu smrt. Sa eskalacijom sukoba, nameće se pitanje utjecaja ove osnovane sumnje na Putinove buduće poteze.
U sve tri naslovne prič, kritike se upućuju vlastima u zapadnoj Evropi i Sjedinjenim Državama za propuštenu mogućnost da se pokrenu protiv Putina i Rusije. Nestrpljiv, ljutit ton se zauzima zbog nedovoljne agresivnosti sa tvrdnjom od sva tri čsopisa da je vrijeme za razgovor završeno. Špigel izjavljuje “Krah MH17 je takođe krah diplomatije”.
Kako protumačti ovu izjavu? Ako diplomatija nije uspjela, onda znač da je rat neminovan.
U čanku “U Rusiji, zločn bez kazne,” Tajm napada Obamu što je pitao Putina za pomoć u istrazi udesa umjesto da odmah zaprijeti Rusiji ratom. Tajm piše da “Kriza se sastoji u sledećem: najmanje što bi Putin mogao da uradi je najviše što je Obama mogao da zahtjeva. Američi predsjednik nije postavio rokove, nije povukao crvene linije niti zaprijetio.”
Same riječ “rokovi,” “crvene linije” i “prijetnje” su jezik rata. Koje drugo tumačnje postoji za ove riječ?
Tajm napada Italiju i Francusku pa i čak Obaminu administraciju i američi narod što ne podržavaju agresiju protiv Rusije: “Putin nema šta da se brine kad samo pogleda ko se postrojio protiv njega. Obama, vođa ratom istrošene nacije je odbacio vojnu opciju, uključjući tu i dostavljanje oružja Ukrajini”. Očgledno je da Tajm navija za vojnu opciju.
U zadnjem uvodniku, pod naslovom “Mreža laži” Ekonomist prati isti skript, optužujući zapad za neodlučost. “Njemci i Italijani tvrde da hoće da imaju otvorene diplomatske kanale, djelomično zato što bi sankcije omele njihove trgovače interese. Britanija poziva na sankcije, ali istovremeno ne želi da naškodi profitu koji City of London ubira kroz poslove sa ruskim biznismenima. Amerika je jaka na riječma ali ne preduzima ništa novo”.
Kordinirana medijska kampanja je već počla da ostvaruje željeni efekat. U utorak su Obamina administracija i evropska unija najavile da je dogovor pao da se uvedu nove i teže sankcije. Ove mjere su objašnjene kao prelazne mjere ka onome što Financial Times kolumnista Volfgang Munchau opisuje kao “Atomsku bombu financijskog rata”. Ovaj čanak je objavljen ne samo u Financial Times, već i u Špigelu.
Kroz kombinaciju vojnih prijetnji i ekonomskih sankcija, SAD i EU rade na političoj destabilizaciji Rusije. Kroz njihovo stalno pozivanje na ruske oligarhe, jasno je da se oni nadaju da će ekonomske sankcije da podstaknu zavjeru za zbacivanje ili čk ubistvo Putina. Vašington priželjkuje režim koji bi pretvorio Rusiju u neo-kolonijalni protektorat, u potpunosti političi, ekonomski i vojno potčnjen američom imperijalizmu.
Naravno, kad bi Putin promijenio ploč i prilagodio se američkim zahtjevima, i medijska hajka bi se takođe adekvatno prilagodila. Međutim, događaji se mogu razviti u pravcu koji ne predviđa nijedan CIA scenario.
Bezobzirnost politike destabilizacije Rusije je zapanjujuća kada se uzme u obzir da je ona na drugom mjestu u svijetu po nuklearnom oružju. Kako se vojne snage stavljaju u borbenu gotovost širom istoče Evrope i u okolini Crnog mora, a ukrajinske i ruske snage razmjenjuju artiljerijsku vatru duž granice, iz dana u dan raste mogućnost greške u proračnu.
Bez obzira šta se desi kratkoročo, dugoroče implikacije scenarija podsticanog od strane Sjedinjenih Država i evropskih imperijalističih sila neminovno vode u pravcu rata sa kataklizmičim posljedicama. Najveća opasnost koja prijeti radničoj klasi proistič iz toga što se odluke donose iza zavjesa, dok su mase u velikoj mjeri nesvjesne rizika koji prijeti svjetskoj populaciji.
Ova sedmica obiljezava 100 godina od kako je prvi svjetski rat započt od strane šačce ministara, monarha i poslovnih interesa širom Evrope, koji su riskirali sve na pobjedu u ratu i tako prouzrokovali smrt desetine miliona ljudi. Danas, sliče sile potpaljuju nov požar koji bi lako mogao da dovede do uništenja planeta.
Jedino političi svjesna intervencija radniče klase može da zaustavi srljanje ka ratu. U velikoj zabludi su svi oni koji koji misle da je nuklearni rat nemoguć zato što današnje vlade, za razliku od onih koje su bile na vlasti 1914, ne žele da riskiraju katastrofu. Današnji režimi su, ako išta, još nesmotreniji. Proganjani od strane ekonomskih i društvenih problema za koje nemaju progresivnog rješenja, rat im sve više izgleda kao rizik koji se isplati preuzeti.
Zbog ovoga Međunarodni Komitet Četvrte Internacionale inzistira na hitnom stvaranju međunarnodnog anti-ratnog, anti-imperijalističog i anti-kapitalističog pokreta radniče klase.
30. jul 2014