Srpskohrvatski

Glavni ekonomista MMF-a otkriva teorijsko bankrotstvo

Ako još uvijek ima neko ko gaji iluzije da oni što su zaduženi za globalni financijski sistem imaju ikakvu smislenu analizu financijske krize 2008, a kamoli način da prevaziđu njen utjecaj ili spreče novu krizu, treba samo da pročita članak Oliviera Blancharda, glavnog ekonomiste Međunarodnog Monetarnog Fonda, objavljen prošlog mjeseca.

Pojavljujući se pod naslovom “Odakle vreba opasnost” (Where Danger Lurks) u najnovijem izdanju tromjesečne publikacije MMF-a, članak je otvoreno priznanje potpunog bankrotstva onih koji bi htjeli biti čuvari stabilnosti globalne kapitalističke ekonomije.

Blanchard počinje sa pokušajem da objasni zašto “vodeći ekonomisti” i financijski autoriteti u svijetu nisu imali pojma da bi se kriza razmjera poput one 2008. mogla dogoditi.

Dubina jaza između onoga što prolazi kao zvanična teorija i analiza i stvarnih ekonomskih kretanja je najbolje personifikovana u liku bivšeg predsjednika odbora federalnih rezervi SAD-a, Bena Bernankea.

On je u februaru 2004. održao govor na temu “Velike moderacije”. Pod ovim je podrazumjevao “izuzetno opadanje” kako u varijabilnosti ekonomskog učinka tako i inflacije tokom prethodne dvije decenije, u usporedbi sa turbulentnim 1960-tim i 1970-tim. Izražavajući “optimizam za budućnost,” Bernanke je “snažno” stavio do znanja da “monetarna politika” koju su vodili on, njegov prethodnik Alan Greenspan i ostali centralni bankari, zaslužuje “više priznanja nego što joj se pridaje u literaturi” kao objašnjenje “Velike moderacije.”

Jedva preko četiri godine kasnije, Bernanke se nalazi za kormilom u vrijeme financijske krize koja je, po njegovom sopstvenom nedavnom objašnjenu u sudskim dokumentima, bila “najgora u globalnoj istoriji, uključujući veliku depresiju,” i gdje su 12 od 13 najvažnijih SAD financijskih institucija bile suočene sa rizikom da kolabiraju “u roku od jedne ili dvije sedmice”.

Kakvo to objašnjenje nudi Blanchard za ovakav stravičan omašaj uvida, da ne kažemo i politike, čitavog finansijskog establišmenta, kome su na raspolaganju najbrilijantniji umovi, stalan protok informacija i računarske mogućnosti?

On tvrdi da su tehnike koje je koristila takozvana makroekonomija bile zasnovane na svjetonazoru koji, iako prihvata da ekonomske oscilacije postoje, drži da su one regularne i u suštini samokorigujuće. On piše da je “problem to što smo povjerovali da svijet zaista funkcioniše na taj način”.

Prema Blanchardu, ovaj način razmišljanja je proizašao iz takozvane “revolucije racionalnih očekivanja iz 1970-tih” kada je važila pretpostavka da ponašanje ljudi zavisi ne samo od trenutačnih ekonomskih uslova, već i od toga šta očekuju u budućnosti. Takva očekivanja su bila zasnovana na onome što se događalo u prošlosti, a prošlost je pokazala da se ekonomija, bez obzira na razne šokove i oscilacije, “prirodno” vraća u “stabilnost sa vremenom”.

Ovakva objašnjena ne mogu da izdrže bliže razmatranje, jer ne mogu da objasne činjenicu da se i Velika depresija 1930-tih razvila nasuprot ekonomskim predviđanjima iz tog vremena.

Pravo objašnjenje potpunog bankrotstva buržoaske ekonomske teorije ide daleko dublje od nedostataka njene najnovije inkarnacije.

Mnogo prije krize 1930-tih i drugih narednih kriza, Karl Marks je razotkrio nenaučne temelje svih buržoaskih ekonomskih analiza, gdje se najnovija “teorija” razvija da pokuša da pruži neko objašnjene za neuspeh prethodne.

Bankrotstvo buržoaske ekonomske misli je ukorijenjeno u samim klasnim interesima koje zastupa i brani. Sve njene teorijske permutacije i kombinacije su zasnovane na nenaučnoj koncepciji da kapitalizam nije istorijski način proizvodnje, već jedini racionalni i stoga istorijski održiv oblik društveno-ekonomske organizacije.

Ukoliko se istorija uopšte i razmatra, to je samo kako bi se pokazale fatalne greške u prethodnim oblicima društveno-ekonomske organizacije koje su konačno prevaziđene sa pojavom kapitalističkog načina proizvodnje, zasnovanog na privatnom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju i na “slobodnom tržištu”. Ove pojave se smatraju izrazom nečega osnovnog u prirodi samog ljudskog roda – ukorijenjene sklonosti da “prenosi i razmjenjuje” po riječima Adama Smitha.

Suočeni sa krizama na svjetskom tržištu, a koje ukazuju na istorijski ograničen karakter kapitalizma i protivrječnosti koje u sebi sadrži, Marks je objasnio da se branioci kapitalizma, buržoaski ekonomisti, “zadovoljavaju negiranjem same katastrofe,” insistirajući da “kada bi se proizvodnja vršila prema udžbenicima, kriza nikada nebi ni bilo”.

Zagovornici buržoaske ekonomske teorije zauzimaju u današnjem društvu pozicije slične crkvenim glavešinama u feudalnim vremenima koji su, neprestano citirajući iz svetih spisa, nastojali da iskorijene objašnjenja Galileja i drugih da se zemlja okreće oko sunca, a ne obrnuto.

Uprkos tome, kao što je Galilej navodno promrmljao kada su mu pokazali instrumente kojima će biti mučen: “Ipak se okreće”.

Izvor kretanja u kapitalističkom načinu proizvodnje, njegovi usponi, padovi i iznad svega krize, su protivrječnosti koje sadrži duboko u svojim temeljima. Ali za buržoaske ekonomiste, bilo kakvo ispitivanje ovih protivrječnosti je isključeno, jer bi to dovelo u pitanje istorijsku održivost načina proizvodnje koji svi oni brane.

Krize postoje, jer postoje ove protivrječnosti, piše Marks. “Želja da se ubijediš u nepostojanje ovih protivrječnosti je istovremeno izraz pobožne želje da protivrječnosti, koje su stvarno prisutne, ne bi trebale da postoje ”. (Teorije o višku vrijednosti, Karl Marks, Progress Publishers Moscow, 1968, s. 519.)

Kriza od 2008. je ukorijenjena u SAD i globalnom financijskom sistemu koji predstavlja žilu kucavicu cijele kapitalističke ekonomije. Ali Blanchard ne pravi nikakvu analizu protivrječnosti unutar tog sistema. Umjesto toga, on iznosi tvrdnju da je razlog tome što je kriza bila potpuno neočekivana u neuspjehu preovlađujuće teorije da uzme u obzir da ekonomija nije linearna i da manji šokovi, kao što je sveobuhvatni pad cijena nekretnina u Americi, mogu da imaju veoma velike posljedice.

“Svi mi znamo da postoje 'mračni ćoškovi' – situacije u kojima ekonomija može da zakaže sa velikim posljedicama. Ali smo mislili da smo daleko od tih ćoškova”, piše on.

U srijedu je Maximilian Walsh, koji piše za Australian Financial Review, povukao paralele između ovog objašnjenja i prvih napora kartografa.

“U ranim danima kartografije (oko 1500.),” piše on, “problem kako na mapi prikazati nepoznatu teritoriju je rješavan tako što bi se prostor ostavio praznim sa upozorenjem ‘hic sunt dracones’: tu su zmajevi”. Blanchard je izdao “sadašnji ekvivalent” toga.

Te iste protivrječnosti koje Blanchard ne želi da ispita, pribjegavajući mističnim “objašnjenjima” (drugdje u istom članku on opisuje sadašnju monetarnu politiku centralnih banaka kao neku vrstu “crne magije”), su odlučujuće jer su sastavni dio same prirode kapitala.

Marks je neprestano objašnjavao da kapital ne predstavlja fizička sredstva za proizvodnju. Ona postoje u svakom društvu. Kapital je vrijednost koja se umnožava sama od sebe, specifičan proizvod robno–kapitalističke proizvodnje – istorijski proizvod a ne vanvremenski entitet – koji raste kroz neprestano kruženje i promjene oblika.

Kapital započinje život kao novac. Ovaj novac se zatim koristi za kupovinu sredstava za proizvodnju (sirovine, mašine, itd) i radne snage radničke klase. Sve se ovo odvija u sferi tržista gdje vladaju sloboda i jednakost. Ali onda kapital napušta ovu sferu i proces proizvodnje počinje. Nova proizvedena roba nosi u sebi vrijednost kupljenih sredstava za proizvodnju zajedno sa vrijednošću radne snage kupljene od radnika, plus dodatni, ili višak, vrijednosti koji je izvučen iz radničke snage.

Izvor ovog viška vrijednosti je razlika između vrijednosti koju radnik prodaje kapitalisti (radna snaga) i koja se isplaćuje u obliku plate, i dodatne vrijednosti sadržane u robi koju je radnik proizveo, a za koju nije plaćen. Vrijednost radne snage radnika, i vrijednost sadržana u robi koja je proizvod korištenja te radne snage u procesu proizvodnje, su dve potpune različite sume.

Novo-proizvedena roba se zatim prodaje na tržištu i vrijednost sadržana u njoj ponovo preuzima oblik novca, koji je spreman da nastavi beskrajno kruženje kapitala. Novac koji se pojavljuje na kraju procesa je veći nego na početku, jer je izraz ne samo vrijednosti sa kojom je počeo proces (koju čini novac uložen u sirovine, sredstva za proizvodnju i radnu snagu) već i dodatne vrijednosti, koja je dodata od strane radnika u proizvodnji.

Cijeli proces se može sažeti u N … N’, gdje je N početni novčani oblik kapitala a N’ predstavlja veću količinu novca, izražavajući proširenu vrijednost, koja se pojavljuje na kraju, spremna da krene u dalje samo-umnožavanje u sledećem ciklusu.

Kao što je Marks objasnio: “Upravo zato što je novčana forma vrijednosti njena nezavisna i opipljiva pojavna forma, cirkulacija N …N’, koja započinje i završava se sa stvarnim novcem, najbolje oslikava proces zarađivanja novca, glavni motiv kapitalističke proizvodnje. Proces proizvodnje se jednostavno pojavljuje kao nezaobilazni usputni dio, nužno zlo pri stvaranju više novca”. (Kapital, 2. tom, Penguin, 1992, str. 137.)

U pripremi objavljivanja Marksovih rukopisa, njegov doživotni saradnik Fridrih Engles je napravio važan dodatak. Baš zbog ovog nužnog zla, on piše da “sve nacije koje karakteriše kapitalistički način proizvodnje periodično imaju napade vrtoglavice gdje pokušavaju da zarađuju novac bez posredovanja proizvodnog procesa (isto).

Ono što je Engels zvao “napad vrtoglavice” je danas postalo konstantna karakteristika kapitalističke akumulacije. Jedna od mjera ovog procesa je činjenica da u SAD-u, gdje je financijski profit činio manje od 10 procenata ukupnog korporativnog profita 1980, do 2007. ovaj procenat se popeo na 40 odsto. Financijska sredstva, koja su prije 30 godina bila otprilike jednaka globalnom bruto domaćem proizvodu, su se popela na 350 odsto BDP-a 2007.

Marksova analiza cirkulacije kapitala ukazuje na nerazdvojive protivrječnosti u samoj prirodi kapitala. Sa jedne strane samo-umnožavanje je zasnovano na višku vrijednosti dobijenom od radničke klase u procesu proizvodnje. Ne postoji drugi izvor dodatne vrijednosti. Ali sa druge strane, kapital nastoji da se odvoji od proizvodnje, ovog “nužnog zla pri stvaranju više novca” i da jednostavno transformiše novac u sve veće količine novca u sferi finansija.

Ova kontradikcija, koja se nalazi u samoj prirodi kapitala, je u korijenu finansijske krize koja je eksplodirala 2008. Ma koliko svaki zasebni dio kapitala imao koristi od parazitizma i spekulacije, kapital u cijelini je ipak vezan za crpljenje viška vrijednosti iz radničke klase.

Financijska sredstva predstavljaju, u krajnjoj analizi, zahtjev sekcije kapitala na dio od ukupnog viška vrijednosti. Ali kada stopa rasta finansijskog kapitala daleko nadmaši rast proizvodnje, kao što bio slučaj u protekle tri decenije, ova sredstva postaju “toksična”, to jest, njihova nominalna vrijednost daleko nadmašuje dostupan višak vrijednosti i, kao što se može vidjeti iz nedavnog svjedočenju Bernankea, cijeli financijski sistem je doveden do tačke kolapsa.

Kapital, djelujući preko svojih predstavnika u vladama i financijskim krugovima, pre svega preko centralnih banaka, ima dva odgovora na ovu krizu.

Sa jedne strane zahtjeva, i dobija, neograničene količine ultra-jeftinog novca za berzu, nastojeći tako da odloži čas razračunavanja i društvene eksplozije koje će to da proizvede. Ovo je dovelo do toga da berzanske vrijednosti postižu rekordne nivoe, uprkos postojanoj stagnaciji u stvarnoj ekonomiji.

Sa druge strane, uvodi beskrupulozne mjere štednje sa ciljem da se smanje plate i unište socijalna davanja, kako bi se osiromašila radnička klasa i povećalo crpljenje viška vrijednosti.

U okviru kapitalističkog načina proizvodnja ne postoji ekonomsko rješenje ove krize.

Ili će kapitalistička klasa da vrati radnike u uslove iz 1930-ih ili još gore od toga, sprovodeći svoje zahtjeve nametanjem policijsko-vojnog režima i gurajući svijet u još jedan rat, gdje bi svaka sekcija buržoazije težila da ispuni sopstvene potrebe vojnim sredstvima uperenim protiv svojih rivala, ili će međunarodna radnička klasa da uzme u svoje ruke političku vlast i sruši diktaturu kapitala putem socijalističke revolucije.

Oni koji i dalje žive u uvjerenju da buržoazija i njeni ekonomisti imaju neko drugo rješenje skriveno u rukavu, koje će na kraju da izvade na svjetlo dana ako im se samo da dovoljno vremena da ga prvo pronađu, treba samo da konsultuju Blanchardov članak da bi se otresli te zablude.

Prema Blanchardu, glavna lekcija krize je da “smo bili mnogo bliži mračnim ćoškovima nego što smo mislili – a i sami ćoškovi su bili još tamniji nego što smo mislili”, te je Velika moderacija “zavarala” ekonomiste, financijske institucije i nadležne.

Jedna lekcija koja može da se izvuče iz krize, po pisanju Blancharda, je da kreatori politike treba da odluče da “se drže što dalje od mračnih ćoškova.” Ali već u slijedećoj rečenici, on priznaje da smo “još uvijek blizu” njih. “Sama kriza je dovela do velike akumulacije dugova, kako javnih tako i privatnih”, i dok su se “za sada đavolske spirale [u kojima kriza u jednoj oblasti izaziva krizu u drugoj, koja zatim pogoršava početni problem] povukle”, ipak im “neće trebati veliki nepovoljni šok da nanovo izrone”.

Recimo da je jačanje regulacije odgovor. Ali čak i Blanchard odbacuje ovu opciju. “Realnost financijske regulacije”, piše on, “je da nova pravila otvaraju nove puteve za regulatornu arbitražu, jer institucije nalaze nove rupe u u regulacijama.”

Dakle, šta je odgovor? Da se razvije novi niz ekonomskih i financijskih mjera koje će da drže sistem “na zdravoj udaljenosti od mračnih ćoškova”. U tom slučaju bi ekonomski i financijski modeli iz normalnih vremena možda bili prikladni – i opet bi sve bilo kako najbolje može biti u naboljem od svih mogućih svjetova.

Ali globalni kapitalistički sistem više nije u “normalnim vremenima”. Njega razara kriza koja se ne može odstraniti pukim željama. Kad bi takozvana mudrost buržoaskih ekonomista imala ikakvu valjanost, oni bi razvili “model” koji bi pokazao put od “mračnih ćoškova” nazad u “normalna vremena”. Ali po samom priznanju Blancharda, ovo je nemoguća misija.

On piše: “sam pokušaj da se stvori model koji bi integrisao normalna vremena i sistemske rizike je možda izvan konceptualnog i tehničkog domašaja stručnjaka u ovom trenutku”.

13. septembar 2014.

Loading