Srpskohrvatski
Perspective

Imperijalizam i kriza Rublja

Pad ruske valute ove nedjelje je drastičan ishod politike sprovedene od strane velikih imperijalističkih sila sa ciljem da Rusija podlegne američkom i evropskom imperijalističkom neo-kolonijalnom restrukturiranju Evroazije. Kažnjavanjem Ruskog uplitanja u njihove planove za promjenu režima u zemljama kao što su Ukrajina i Sirija, sile NATO-a financijski stežu svoje prste oko vrata Rusije.

Sankcije nametnute Rusiji od strane SAD-a zbog ruskog protivljenja puču u februaru prošle godine u Kijevu su dio ekonomskog rata. Tokom protekla četiri mjeseca, vrijednost ruske rublje je pala za više od 50 procenata. U utorak, kada je rubalj pao 10 procenata odnosu na dolar u jednom danu, američki predsjednik Barak Obama je najavio da će potpisati zakon koji će da nametne oštrije sankcije protiv Rusije i dozvoliti Vašingtonu da direktno naoruža krajnje-desničarski, NATO-u naklonjen režim u Ukrajini.

Na izjavu general-pukovnika Mihaila Mizintseva u ime ruskog Ministarstva odbrane o “zabrinutosti zbog značajnog povećanja vojnih aktivnost NATO-a u blizini ruske granice,” zvaničnici Pentagona su odgovorili da će NATO nastaviti da gomila “vazdušne, kopnene i pomorske snage” oko Rusije.

Jučer su osvanuli upozoravajući članci u nekoliko većih novinskih kuća da neće doći do jenjavanja valutne krize u Rusiji sve dok god se Rusija ne popusti Kijevskom režimu i prestane da podržava separatiste u istočnoj Ukrajini. “Dubina pada valute” piše londonski Financijski Tajms, “odražava porast vjerovanja u financijskim tržištima da Putin više ne rukovodi Rusijom za njihove ekonomske interese, već je njegova namjera ostvarivanje prividnih geopolitičkih ciljeva.” NATO, nastavljaju da pišu te novine, “treba da otkloni svaku sumnju da ako dođe do de-eskalacije u Ukrajini, doći će i do olakšavanja međunarodnog pritiska na rusku ekonomiju. Sa nadom da nakon svega, gospodin Putin još uvijek želi da promjeni kurs.”

Njujork Tajms piše: “Razumna stvar za Putina je da se povuče iz Ukrajine. Ovo bi odmah dovelo do popuštanja sankcija, olakšavanja trenutne krize i omogućavanja prostora zvaničnim organima za početak popravke ekonomskih problema. Pitanje je da li je sve ovo dovoljno za promjenu kursa nesmotrenog lidera.”

Ako bi Rusija prihvatila SAD-NATO diktat, takva predaja bi jednostavno stvorila uslove za dalje zahtjeve, čiji bi konačni ishod bio rasparčavanje zemlje.

Isuviše jasne su katastrofalne posljedice raspada Sovjetskog Saveza 1991. i restauracije kapitalizma. Rusija je, bez obzira na njezinu vojnu moć i energetske rezerve, gurnuta u prihvatanje pozicije polu-kolonijalnog privjeska financijskog kapitala, sa pretnjom uništenja ako prekorači granice njihovih imperijalističkih gospodara.

Banke sve više stežu financijsku omču oko vrata Rusije. Anders Aslund iz Petersen instituta za međuarodnu ekonomiju piše da, od kako je Vašington nametnuo sankcije Rusiji u julu, “Rusija nije dobila značajanije međunarodno finansiranje – čak ni od kineskih banaka – zato što se svi plaše američkih finansijskih regulatora.”

Odsječena od međunarodnog kredita, Rusiji omču oko vrata zatežu financijski paraziti sa Wall Streeta. Po Aslandovoj računici, Rusija – sa tečnim deviznim rezervama od otprilike 200 milijardi dolara, sa neto odlivom kapitala ove godine od 125 milijardi dolara, i sa ukupnim stranim dugovima oko 600 milijardi – može da se baci na koljena u roku od svega dvije godine.

Ne ignorisući same globalne ekonomske faktore koji također imaju utjecaj na pad cijena nafte, bez sumnje je da glavnu ulogu u zapanjujućem padu vrijednosti ove robe igra saradnja Vašingtona sa OPEC-om i saudijskim monarsima u Rijadu u cilju povećanja proizvodnje i zasićenja svjetskih tržišta naftom.

Za vrijeme Obaminog putovanja u Saudijsku Arabiju poslije izbijanja ukrajinske krize prošlog marta Gardian je pisao, “Ogorčeni sovjetskom invazijom na Afganistan 1979. godine, Saudijci su otvorili naftne slavine što je utjecalo na smanjenje globalnih cijena te sirovine sve dok nije pala na 20 dolara (u današnjim cijenama) sredinom 1980-tih… [Danas] Ne možemo da odbacimo mogućnost da Saudijci povlače iste poteze – koje bi također povećale globalan porast – u cilju kažnjavanja Putina zbog njegove podrške Asadovom režimu u Siriji. Da li je Vašington nabacio ovu ideju Rijadu? Bilo bi iznenađujuće da nije.”

Od tada, zbog odbijanja OPEC-a da smanji proizvodnju uprkos ubrzanom padu cijena, nafta je pala na ispod 60 dolara po barelu.

Ovakav razvoj događaja otkriva apsurdnost tvrdnji, koje su gurane od strane velikog broja srednjeklasnih pseudo-lijevih organizacija, da je Rusija imperijalistička sila. Takvi argumenti jednostavno ignorišu historijski kontekst u čijem je okviru imperijalizam nastao i koji je i dalje sastavni dio svjetskih finansija i međunarodne geopolitike. Raspad SSSR-a predstavlja kapitulaciju pred imperijalizmom, a ne ulazak “nove” rusije u redove vladajućih imperijalističkih sila.

Kao što je Trocki objasnio 1929-te:

“Borba za svjetsku dominaciju je dobila titanske razmjere. Faze ove borbe se odvijaju preko kostiju slabih i zaostalih naroda. Kapitalistička Rusija danas ne može da zauzme čak ni trećerazredni položaj koji je bio preodređen carskoj Rusiji tokom svjetskog rata. Ruski kapitalizam bi danas predstavljao zavisan polu-kolonijalan kapitalizam bez perspektive. Rusija broj 2 bi zauzela poziciju negdje između Rusije broj 1 i Indije. Sovjetski sistem, sa svojom nacionalizovanom industrijom i monopolom nad spoljnom politikom, uprkos svim kontradikcijama i teškoćama, je zaštitni sistem za ekonomsku i kulturnu nezavisnost zemlje.”

U završnoj fazi rasada SSSR-a, sovjetska birokratija i akademska inteligencija je nadmeno odbacila marksističku analizu imperijalizma usvajajući Gorbačovljevo “novo razmišljanje”. U događajima koji su uslijedili, društveno nazadovanje i potčinjenost imperijalizmu su opravdali upozorenje Trockog. Bivše sovjetske republike su se rastočile u etničkim građanskim ratovima, od ruskog rata u Čečeniji pa do današnjeg rata u Ukrajini. Industrija je propala i ekonomska proizvodnja je opala za 40 odsto u slijedećoj deceniji, kako su državne fabrike pokupovane i opljačkane od strane kriminalnih poslovnih oligarha i stranih banaka za male pare.

Iako se ovaj ekonomski kolaps zaustavio početkom 2000-ih, uz oporavak ruskog kapitalizama zahvaljujući izvozu nafte i gasa pod dominacijom klike poslovnih oligarha oko predsjednika Vladimira Putina, bankrot ruskog društva priznaju i njeni upravljači.

U svom govoru 2009. “Napred Rusija”, tadašnji ruski predsjednik Dmitrij Medvedev je priznao: “Dvadeset godina burnih promjena nisu poštedjele našu zemlju ponižavajuće zavisnosti od sirovina. Naša trenutna privreda i dalje odražava veliku manu sovjetskog sistema: veliko ignorisnje individualnih potreba. Sa ponekim izuzetkom, domaći poslovi ne pronalaze niti kreiraju neophodne stvari i tehnologiju koje su potrebne ljudima. Mi prodajemo stvari koje nismo proizveli, kao što su sirovine ili uvezena roba. Gotovi proizvodi napravljeni u Rusiji nemaju šanse zbog izrazito niske konkurentnosti.”

Kolaps rublje i agresivna politika imperijalizma danas ponovo gura ruski kapitalizam u stečaj. Očekuje se da cijene hrane i potrošačke robe u rublji skoče, osiromašujući mase ljudi, jer Rusija i dalje zavisi od uvoznih dobara i poljoprivrednih proizvoda za domaću proizvodnju hrane.

Što se tiče Ruske vladajuće klike, oni se nalaze u bezizlaznoj dilemi. Ruski ministar spoljnih poslova Sergej Lavrov je izjavio u utorak da je cilj američkih sankcija promjena režima u Rusiji. Na osnovu iskustava izvučenih iz drugih zemalja koje su bile meta promjene režima od strane Vašingtona, od Iraka pa to Libije, ovo znači da Kremlj vjeruje da NATO traži uništenje ruske vlade, ubistva njezinih najviših zvaničnika i pljačku ruske nafte od strane zapadnih korporacija.

Međutim, čak i u ovoj bezizlaznoj situaciji, Kremlj se ropski ograničava na politiku koja je prihvatljiva ruskoj plutokratiji, koji su do bogatstva došli na osnovu pljačke državne imovine. Kremlj gleda da izbjegne čak i osnovne odbrambene mjere kao što su uspostavljanje valutne kontrole ili zamrzavanje isplata stranim bankama.

Putinovo potpirivanje ruskog nacionalizma – kao što se očituje u hvaljenju “legendarne” ofanzive carskog generala Alekseja Brusilova na početku prvog svjetskog rata i nedavnog odbacivanja Boljševika koji su za Putina izdajnici carske Rusije – je potpuno reakcionarno. Ako se Kremlj osloni na svoje vojne snage i odluči na konfrontaciju sa NATO-om, to bi rizikovalo nuklerani rat koji bi uništio planetu.

Ne postoji nacionalno rješenje ruske krize. Sama kapitalistička oligarhija je najveća prepreka odbrani ruske radničke klase protiv imperijalizma. Centralni zadatak pred ruskom radničkom klasom je ponovno uspostavljanje veza sa tradicijom Oktobarske revolucije i Trockijeve borbe protiv staljinizma.

Nema drugog načina da se zaustavi pljačka Rusije i srljanje ka ratu osim kroz politički svjesnu intervenciju međunarodne radničke klase, koja je neprijateljski nastrojena i prema imperijalističkom militarizma i prema manevrima Kremlja. To je razlog zašto Međunarodni komitet Četvrte Internacionale insistira na neophodnosti izgradnje međunarodnog antiratnog, anti-imperijalističkog pokreta radničke klase, u borbi za svjetsku socijalističku revoluciju.

18. decembar 2014.

Loading