Srpskohrvatski
Perspective

Ubistvo u Moskvi: Zašto je ubijen Boris Njemcov

Ubistvo ruskog opozicionog političara Borisa Njemcova predstavlja značajan politički događaj koji proizlazi iz konfrontacije između SAD-a i Rusije i žestoke borbe koja je sada u toku na najvišim nivoima ruske države. Obamina administracija i CIA igraju glavnu ulogu u eskalaciji ovog sukoba, sa ciljem da proizvedu ishod koji će služiti globalnim geo-političkim i finansijskim interesima američkog imperijalizma.

Odnosi između Sjedinjenih država i Rusije se približavaju krahu sa potencijalno katastrofalnim poslijedicama. Obamina administracija je donijela zaključak da se ruski predsjednik Vladimir Putin mora ukloniti sa vlasti, zbog toga što Kremlj odbija da prihvati kao svršen čin prošlogodišnje obaranje sa vlasti demokratski izabranog ukrajinskog predsjednika Viktora Janukovića, i zbog protivljenja ekonomskoj i vojnoj integraciji Ukrajine u sferu američkog utjecaja.

Naročito nakon ruskog miješanja u američke planove napada na Siriju 2013. i njezine dodjele političkog azila NSA zviždaču Edvardu Snoudenu, nastavak Putinove vladavine se smatra protivnim SAD geopolitičkim interesima. Tako je donešena odluka da se podstiče – putem međunarodnog političkog pritiska, ekonomskih sankcija i raznih tajnih operacija – svrgavanje Putina sa vlasti.

Očigledno je da se Obamina administracija nada da će se pojaviti frakcija unutar ruske elite, podržana od strane pripadnika vojske i tajne policije, koja bi bila u mogućnosti da izvede “dvorski udar” i riješi se Putina. Lična sudbina ruskog predsjednika – hoće li proći poput srpskog Miloševića, rumunskog Čaušeskua, iračkog Huseina ili libijskog Gadafija – će da bude odlučena u okolnostima samog zbacivanja.

U svakom slučaju, Putin bi onda bio zamijenjen predstavnikom jednog dijela oligarhije – ruskom verzijom milijardera i ukrajinskog predsjednika Petra Porošenka – koji bi bio spreman slijediti američke direktive bez pogovora. Američki mediji bi naravno takav razvoj situacije prozvali “demokratskom revolucijom.”

Sjedinjene države ne teže da izazovu rasprostranjeni popularni ustanak. To je posljednje što oni žele. Akcije administracije su u potpunosti uperene ka uvjeravanju sekcije oligarha i novopečenih kapitalista da njihovi poslovni interesi i lično bogastvo zavise od američke podrške. Upravo to je razlog što Obamina administracija koristi ekonomske sankcije protiv pojedinaca kao oruđe u ostvarivanju pritiska na oligarhe i šire sekcije poduzetničke elite.

Značajno je da je Gari Kasparov – ruski emigrant i neo-konzervativac koji govori u ime najgresivnijih desničarskih snaga protiv Putina u američkoj vanjskoj politici – objavio svoje mišljenje u Wall Street Journal-u iz koga se jasno vidi da je SAD u bliskom kontaktu sa elitom, sa kojom vodi raspravu oko svrgavanja Putina. On poziva zapadne lidere da odgovore na Njemcovljevo ubistvo tretiranjem Kremlja kao “kriminalnog režima.” Također on poziva na prekid pregovora između Rusije i zapada u vezi situacije u istočnoj Ukrajini, i na ubrzavanje slanja oružja desničarskom režimu u Kijevu.

Na kraju, Kasparov urgira da SAD i EU eskaliraju pritisak na oligarhe kako bi se prekinula podrška Putinu. “Kažite sve do jednom ruskom oligarhu,” on piše, “da nema sigurnog mjesta za njihov novac na zapadu dok god oni služe Putinovom režimu.”

Njemcovljevo ubistvo treba da se sagleda u ovom kontekstu međunarodne borbe oko moći. Naravno da je moguće da je do njegove smrti došlo zbog njegovih privatnih poslova. Ali gledajući vjerojatnoću, veća je mogućnost da je ubijen iz političkih razloga. Svakako, samo vrijeme ubistva – uoči demonstracija protiv Putina u Moskvi – snažno ukazuje da je ubistvo bilo politički atentat a ne privatni obračun.

Same demonstracije imaju posebno značenje. Organiziranje ovih demonstracija je postalo specijalitet CIA, a one služe kao vitalna politička pozadina i izgovor za sprovođenje promjene režima. Pojedinci kao što je Aleksej Navalni i druge opozicione figure su hvaljeni u SAD medijima kao lideri “pokreta za demokraciju.”

Postoje dva moguća scenarija (od kojih svaki ima veliki broj varijacija) iza ubistva prošlog petka:

Prva mogućnost je da je Njemcov ubijen od Putinovih pristalica – sa ili bez znanja predsjednika – kao upozorenje eliti koja razmišlja o promijeni strana. Međutim, teško je zamisliti kako bi ovako nepromišljena akcija ojačala režim.

Druga mogućnost je da je on bio ubijen od strane protivnika Putina, sa ciljem da se lažnom demokratskom pokretu pruži mučenik. Važno je da se napomene da je u svom komentaru izdatom za Wall Street Journal, Kasparov pomenuo razlike u mišljenu između Njemcova i njega u vezi taktike protiv Putina, gdje je Njemcov daleko oprezniji nego Kasparov.

“Boris i ja smo počeli da se svađamo nakon što se gospodin Putin vratio na predsjedničku fotelju 2012. Za mene je Putinov povratak bio signal kraja svake realne nade za miran politički put koji bi mogao dovesti do promjene režima. Ali, Boris je uvijek bio optimističan. On je znao da mi kaže da sam ja previše nagao, da ‘moraš da živiš dugo godina da bi vidio promjene u Rusiji.’ Sada je on nikada neće vidjeti.”

Ova izjava kao da ukazuje na značajne taktičke podjele u američki podržanom kampu protiv Putina. Možda je Njemcov viđen kao prepreka pri provedbi nasilne promjene režima. U takvoj situaciji, nije teško zaključiti da je on viđen kao neko čija uloga “mučenika” može najbolje da posluži u borbi protiv Putina.

Figura samog Njemcova je značajna, jer je on svoju političku karijeru izgradio za vrijeme prvog post-sovjetskog predsjednika, Borisa Jeljcina. On je u ranim 1990-im stupio na scenu kao predstavnik totalno korumpiranog sloja pro-kapitalističkih kompradora koju su bili angažovani u bagatelnoj prodaji sovjetske imovine. U to vrijeme Njemcov formira bliske veze sa američkim biznismenima i dobiva ulizički tretman od strane američke štampe.

U isto vrijeme, krajnje korumpiran i vječno pijan Jeljcin nema nikakav koncept ruskih nacionalnih interesa. Sjedinjene države su radile sve što su poželjele –na Balkanu, istočnoj Evropi, Bliskom istoku i centralnoj Aziji – bez ikakvog otpora Rusije.

Iako se Putin također pojavio u Jeljcinovo vrijeme – doduše pri kraju – izgleda da je, za razliku od Njemcova, on predstavljao djelove starih državnih obavještajnih agencija koje su bile alarmirane Jeljcinovim totalnim odustajanjem od odbrane ruskih interesa. Pod vođstvom Putina, tradicionalna ruska preokupacija “jakom državom” stupa opet na scenu.

Ovo na kraju dovodi do Putinovog sukoba sa američkim, i mora se dodati, evropskim imperijalizmom. Očigledno je da Putin pokušava da okupi podršku za svoju nacionalističko – kapitalističku politiku. Ali ona je urođeno reakcionarna i politički slijepa ulica, koja će da gurne Rusiju u beskrajan niz geopolitičkih sukoba za koje ona nema ekonomske i vojne resurse.

Osim toga, duboko nezadovoljsto radničke klase ishodom restauracije kapitalizma – poražavajućim siromaštvom i društvenim nejednakostima – će se pojačati zbog ekonomskih poslijedica eskalacije vojnih operacija. Na kraju, Putinovi današnji saveznici unutar oligarhije pod težinom sankcija postaju sve više razočarani i stalno preispituju sve opcije koje su im otvorene.

Ruska tragedija, koja je proizašla iz raspada Sovjetskog Saveza 1991. se ne može riješiti na progresivnoj osnovi osim stupanjem na scenu radničke klase, naoružane revolucionarnim socijalističkim i internacionalističkim programom. Masovni pokret radničke klase, inspirisan političkom baštinom Oktobra 1917. je jedini lijek protiv otrovne atmosfere zavjera i kontra-zavjera koja trenutno dominira ruskom politikom.

U isto vrijeme se treba protiviti i stati na kraj nevjerojatno bezobzirnim operacijama američkog imperijalizma, koje svakog trenutka mogu eskalirati u puni opseg vojno-nukleranog sukoba sa Rusijom. To se mora spriječiti razvojem novog, masovnog anti-ratnog pokreta, koji će biti predvođen od strane radničke klase i utemeljen na principima socijalističkog internacionalizma.

3. mart 2015.

Loading