Srpskohrvatski
Perspective

Sukob oko kineske Azijske investicione banke

Odluka vodećih evropskih zemalja da se pridruže 50-milijardi-dolara-vrednoj Azijskoj infrastrukturnoj investicionoj banci (AIIB) koju podržava Kina je značajan udarac za SAD. To je jasan znak da se, usled produbljivanja globalne stagnacije, ekonomski mehanizmi koje su SAD koristile za svetsku hegemoniju urušavaju, jer druge imperijalističke sile teže da zadovolje sopstvene interese.

Početni udarac je došao prošlog četvrtka kada je britanska vlada premijera Dejvida Kameruna najavila da će postati jedan od osnivačkih članova banke. Neimenovani zvaničnik Bele kuće je odgovorio osuđujuci ovo kao “težnju prema stalnom udovoljavanju” Kini, što “nije najbolji način da se hvata u koštac sa rastućom imperijom”.

Protivljenje SAD-a britanskom postupku je istaknuto u komentaru Financial Times-a koji je primetio da u diplomatskom rečniku “udovoljavanje” je samo jedan korak do “popuštanja”.

Ovo protivljenje SAD-a se doduše pokazalo neefikasno, jer su Nemačka, Francuska i Italija propratile britansku odluku izjavama da i oni teže da postanu suosnivači ove banke.

Druge zemlje Azijsko-Pacifičkog regiona, uključujuci Australiju i Južnu Koreju, koje su odbile da potpišu osnivački ugovor posle pritisaka od strane SAD-a prošle godine, aktivno razmatraju sopstvene pozicije. Prošlog oktobra australijska vlada je preokrenula prethodnu odluku da podrži osnivanje banke, nakon pritisaka od strane SAD predsednika Baraka Obame, državnog sekretara Džona Kerija i sekretara za finansije Džeka Lua. Australija je sada navodno na ivici objavljivanja odluke o učešću.

Obraćajuci se kongresu, Lu je rekao da je u Vašingtonu najveća zabrinutost oko banke, za koju se smatra da je rival Svetskoj banci kojom dominiraju SAD i Azijskoj razvojnoj banci koju vodi njihov saveznik Japan, da li će “poštovati visoke standarde koje su internacionalne finansijske institucije razvile,” hoće li štititi prava radnika i životnu sredinu i “pravilno rešavati problem korupcije”.

Dolazeći od predstavnika SAD finansijske elite – Lu je ranije bio na vodećoj poziciju u Citi grupi – zabrinutost oko korupcije je naročito licemerna. Izveštaj SAD senata iz 2011. je pokazao da su vodeće SAD banke i investicione kuće učestvovale u kriminalnim radnjama, koje su odigrale glavnu ulogu u pripremi globalne finansijske krize 2008. Isto važi i za nazovi zabrinutost oko životne sredine i prava radnika.

Pravi razlog za SAD protivljenje kineskoj AIIB je što će ona oslabiti SAD ekonomsku dominaciju Azijsko-Pacifičkog regiona i potkopati njenu težnju da osigura stalnu vojnu nadmoć u okviru svog “zaokreta ka Aziji”. Suprostavila se australijskom učešću na ovom osnovu: infrastrukturni projekti koje finansira ta banka – uključujući luke, aerodrome i železnicu – mogu da igraju ulogu u jačanju kineske vojne i strateške pozicije.

Evropske sile su zaključile da ne vide razlog zašto bi žrtvovale vredne ekonomske mogućnosti postrojavanjem iza američkih strateških ciljeva, kad su SAD nemoćne ili nevoljne da pruže išta zauzvrat.

Razilaženje između SAD i evropskih sila je sažeto u komentaru Ričarda Otaveja, predsednika britanskog komiteta za inostrane poslove Doma komuna. Sukob oko banke ukazuje na činjenicu da Britanija i Evropa gledaju na Kinu drugačije u odnosu na SAD, rekao je on. “SAD posmatra Kinu na strateški način – kao pomorsku silu na Pacifiku. Evropa vidi Kinu u komercijalnom smislu”.

Pošto britanska ekonomija sve više zavisi od spekulativnih i parazitskih aktivnosti glavnih banaka i finansijskih kuća, učešće u AIIB se vidi kao još jedna prilika da Siti, finansijski centar Londona, izvuče korist od globalnog jačanja kineske valute juana, kako raste njena ekonomska i finansijska moć.

Ekonomski motivi drugih evropskih sila, iako imaju drugačiji akcenat u odnosu na britanske, nisu ništa slabiji. Oni su izneti od strane nemačkog ministra finansija Volfganga Šojblea na zajedničkoj konferenciji za novinare sa kineskim vice premijerom Ma Kaijem u četvrtak u Berlinu. “Želimo da damo svoj doprinos pozitivnom razvoju azijske ekonomije, u kojoj Nemačka preduzeća aktivno učestvuju,” rekao je on.

Značaj sukoba postaje očigledan kad se stavi u okvir američkih strateških ciljeva u poslednjih 25 godina. Američki imperijalizam je u raspadu Sovjetskog Saveza 1991. video priliku da produži za svojim ciljem globalne dominacije – oblikovanjem “novog svetskog poretka,” kako se izrazio Džordž Buš senior u toku svog predsedničkog mandata.

Taj novi poredak je trebao da bude okarakterisan globalnom dominacijom američkog kapitalizma. 1992. Pentagon je obelodanio svoje strateške ciljeve u post-Sovjetskom svetu, objavljujući da je cilj američke politike da spreči bilo koju silu ili grupu sila da uspostave hegemoniju u bilo kom značajnijem delu sveta.

Ova strategija je bila osnova SAD politike tokom azijske finansijke krize 1997-98. Kad je japanska vlada podnela predlog osnivanje fonda od 100 milijardi dolara za pomoć u otplaćivanju dugova zemalja koje su upale u teškoće, SAD su uložile veto na taj predlog, i insistirale da Međunarodni monetarni fond, sa sedištem u Vašingtonu, mora da upravlja “ekonomskim restrukturiranjem” u celom regionu. Suočen sa direktnim konfliktom sa SAD, Japan se povukao.

Odlučnost američke vladajuće klase da održi svoju poziciju globalnog hegemona se sukobljava sa decenijskim opadanjem globalne pozicije američkog kapitalizma. Kao odgovor, korporativna i finansijska elita sa sve većom bezobzirnošću pribegava upotrebi vojne sile.

Eksplozivna ekonomska ekspanzija Kine tokom perioda od azijske krize naovamo ponovo je otvorila pitanje: Ko će dominirati Azijom?

Pre sedam decenija, kad su SAD postavile temelje svetskog poretka nakon drugog svetskog rata, i uspostavile MMF i Svetsku banke, one su bile neosporan ekonomski hegemon globalnog kapitalizma. To više nije slučaj, i evropske imperijalističke sile naročito utvrđuju svoje interese. Sve većim produbljivanjem svetske ekonomske krize, sukobi između imperijalističkih sila će se intenzivirati.

Iako je nemoguće precizno prognozirati, opšta tendencija razvoja događaja je jasna. SAD su pretrpele ono što je New York Times opisao kao “bolno odbacivanje od nekih od svojih najbližih saveznika.” Kako će odgovoriti? Ne ekonomskim ustupcima, jer više nemaju potrebna sredstva i sposobnost da ih naprave, već jačanjem političkih i vojnih provokacija.

Istovremeno, druge velike sile će biti primorane da zaključe da im je za ostvarenje sopstvenih ekonomskih ciljeva potrebno da poboljšaju svoje vojne kapacitete. Sukob oko AIIB je simptom velikih geo-ekonomskih kretanja koje će imati eksplozivne političke i vojne posledice.

19. mart 2015.

Loading