Srpskohrvatski
Perspective

Dvanaest godina nakon invazije na Irak

Bliski istok u raljama rata

Otpočinjanjem vojne intervencije u Jemenu sa SAD podrškom, vojni konflikti su progutali gotovo kompletan Bliski istok. Ovakvo stanje stvari je bez presedana, sa mogućim izuzetkom dva svjetska rata u 20. vijeku.

Dok Vašington u svakom sledećem ratu preduzima mjere koje kao da su u suprotnosti sa onima iz prethodnog sukoba, to proizvodi zabrinutost u glavnim SAD tink tenkovima i uredničkim odborima – da i ne pominjemo nominalne saveznike u Evropi – oko „nekoherentne strategije“.

Za protivrječnosti koje razaraju spoljnu politiku SAD-a na Bliskom istoku je malo reći da su zjapeće.

U Jemenu, Obamina administracija je objelodanila punu podršku, uz pružanje logističke pomoći, oružja (uključujući kasetne bombe) i obavještajnih informacija o metama, intervenciji koju predvode Saudijska Arabija, druge sunitske naftne monarhije i egipatski režim generala Abdel Fatah al-Sisija.

Ova koalicija diktatora i krunisanih tirana vodi rat protiv najsiromašnije zemlje u arapskom svijetu. Njihov cilj u bombardovanju gradova i ubijanju civila je da zaustave uticaj Irana, koji pruža podršku zajdi šiitskim Huti pobunjenicima koji su zbacili predsjednika Abd Rabuh Mansur Hadija, marionetu koju su postavili Vašington i Rijad.

U Iraku, SAD ratno vazduhoplovstvo bombraduje Tikrit, rodno mjesto zbačenog i ubijenog iračkog predsjednika Sadama Huseina, sada pod kontrolom Islamske države Iraka i Sirije (ISIS). Ova operacija pruža vazdušnu podršku opsadi grada od strane snaga koje većinski čine šiitske formacije koje rade pod iranskim savjetnicima i uživaju iransku podršku.

Iako je Pentagon uslovio vazdušne napade povlačenjem ovih snaga, od kojih su neke vodile otpor osmogodišnjoj SAD okupaciji Iraka, opštepoznato je da je to urađeno tek reda radi. Šiitske snage su i dalje glavna borbena sila na terenu.

U međuvremenu, s druge strane granice u Siriji, Vašington juri politiku koja kao da je u suprotnosti sa ovim. S jedne strane obećava se oružje i trening milicijama koje hoće da zbace vladu predsjednika Bašar al-Asada, čiji je najbliži saveznik Iran, a s druge strane se izvode vazdušni napadi i na ISIS i na al-Nusra frontu, koja je povezana sa Al Kaidom. Ove dvije grupe čine okosnicu oružanog otpora Asadovom režimu.

U isto vrijeme, pregovori koje predvodi SAD državni sekretar Džon Keri u Švajcarskoj teže da osiguraju dogovor sa Iranom koji bi ograničio nuklearni program te zemlje u zamjenu za ukidanje (ili djelimično ukidanje) teških ekonomskih sankcija koje su im uveli Vašington i njegovi evropski saveznici. Nepostizanje takvog dogovora bi moglo dovesti do direktne vojne agresije SAD-a na Iran. I da se dogovor postigne, to može biti tek taktička priprema za istu stvar.

Dvanaest je godina od kad je Bušova administracija otpočela rat protiv Iraka. Tada je tvrdila da je cilj tog osvajačkog rata neutralisanje „oružja za masovno uništenje“ i prijetnje koju predstavljaju veze između vlade Sadama Huseina i Al Kaide. Obje tvrdnje su bile laži. Nije bilo niti oružja, niti bilo kakvih veza, izuzev uzajamnog neprijateljstva, između sekularnog režima u Bagdadu i te islamističke grupe.

Istovremeno, Buš je predstavljao SAD intervenciju kao oslobodilačku misiju koja će donijeti „demokratiju“ u Irak i šire. „Uspostavljanje slobodnog Iraka u srcu Bliskog istoka će biti prekretnica u globalnoj demokratskoj revoluciji“, izjavio je Buš u ranoj fazi SAD vojne okupacije.

Niko ne može poreći da je SAD invazija zaista bila „prekretnica“. Otvorila je put periodu sveobuhvatnog krvoprolića u kom je preko milion Iračana izgubilo živote, ekonomska i društvena infrastruktura je uništena, a bratoubilačke borbe između šiita, sunita i kurda su namjerno isprovocirane kao dio politike zavadi pa vladaj.

Za Irak, rat je bio katastrofa. Za SAD, pokazao se debaklom. Koštao je života 4.500 američkih vojnika, uz dodatne desetine hiljada povrijeđenih, i trilione dolara u vojnim troškovima. Sve što je postigao je jedino stvaranje društvenih i političkih uslova da ISIS (izdanak Al Kaide) osvoji preko trećinu zemlje – i to zemlje koja nije imala ozbiljnije islamističko prisustvo prije invazije 2003.

Rat u Iraku je iz osnova destabilisao cijeli region, proces koji je ubrzan Vašingtonovim pokretanjem proksi ratova u Libiji i Siriji, gdje su SAD pomagale islamističkim formacijama povezanim sa Al Kaidom da obore sekularne režime Gadafija i Asada, kako bi ih zamjenile američkim marionetama. I ovi napori su se pretvorili u krvave debakle, koštajući stotine hiljada života i razarajući oba društva.

Ništa nije ostalo od izgovora koje je Bušova administracija koristila da opravda rat prije 12 godina. Obamina administracija ne može vjerodostojno tvrditi da su njene osvajačke operacije po Bliskom istoku – povezane sa islamistima i drugim sektaškim formacijama, kao i sa autokratima i vojnim diktatorima – dio globalnog „rata protiv terorizma“ ili krstaški pohod za demokratiju.

Bijela kuća skoro i da ne pokušava da objasni ove operacije američkom narodu, a kamoli da osigura podršku za njih. Što se tiče Vašingtonove podrške ratu u Jemenu, cijelokupno objašnjenje se svelo na „čitanje“ telefonske konverzacije između Obame i kralja Salman bin Abdulaziz al-Sauda, u kojoj je SAD predsjednik potvrdio „snažno prijateljstvo“ sa despotskom monarhijom, svoju „podršku“ njihovoj intervenciji, i svoju „posvećenost bezbjednosti Saudijske Arabije“.

Iza nesmotrenih, ad hoc i naizgled nepovezanih mjera koje SAD imperijalizam preduzima na Bliskom istoku, postoji jedna konstanta: agresivna težnja ka SAD hegemoniji na Bliskom istoku i nad njegovim ogromnim rezervama energenata.

Strategija koja je razrađena od raspada Sovjetskog Saveza 1991. naovamo, da Vašington može slobodno da koristi svoju vojnu moć koja je bez premca u jurenju za svojim globalnim interesima, se samo još više ukorijenila što su uticaj i relativna ekonomska težina američkog kapitalizma nastavljali da opadaju.

Rezultati ove politike su vidljivi u angažovanju gotovo svih zemalja Bliskog istoka u ovom ili onom ratu i opipljivoj prijetnji da bi ovi konflikti mogli da prerastu u regionalni požar koji bi onda mogao da isprovocira treći svjetski rat.

31. mart 2015.

Loading