Srpskohrvatski
Perspective

Genocid u Gazi i smrt Aarona Bushnella: Koje su političke lekcije?

Sljedeće predavanje održao je predsjednik Međunarodnog uredničkog odbora World Socialist Web Site David North na Sveučilištu Michigan u Ann Arboru u utorak, 12. Ožujka.

Loading Tweet ...
Tweet not loading? See it directly on Twitter

Dana 25. veljače 2024., Aaron Bushnell, 25 godina, počinio je samoubojstvo ispred izraelskog veleposlanstva u Washington D.C. Nešto prije 13:00 sati, dok se približavao veleposlanstvu, Aaron je uživo prenosio izjavu. Rekao je:

Ja sam aktivni član Zračnih snaga Sjedinjenih Američkih Država. I više neću sudjelovati u genocidu.Upustit ću se u ekstremni čin prosvjeda. Ali u usporedbi s onim što ljudi doživljavaju u Palestini od strane svojih kolonizatora – to uopće nije ekstremno. Ovo je ono što je naša vladajuća klasa odlučila da je normalno

Po dolasku u veleposlanstvo, Aaron se polio zapaljivom tekućinom koju je zapalio. Uzviknuo je „Oslobodite Palestinu!“ dok je bio zahvaćen plamenom. Službenik Tajne službe, koji je pozvan na lice mjesta, uperio je pištolj u mladića i naredio mu da se „spusti na zemlju“. Stigli su i drugi policajci i aparatima za gašenje požara ugasili plamen. Aaron je prevezen u lokalnu bolnicu, gdje je preminuo od ozljeda od opeklina sedam sati kasnije, u 20:06.

Aaron Bushnell

Kao što je i za očekivati, Bidenova administracija nije izdala službenu izjavu o samoubojstvu. Predsjednik Biden, koji svaki govor završava refrenom „Neka Bog zaštiti naše trupe“, nije rekao ni riječ, a kamoli izrazio žaljenje zbog smrti Aarona Bushnella, pripadnika američkih zračnih snaga.

Većinom su saveznici izraelske države i procionistički mediji umanjili značaj događaja i ocrnili Aarona kao bolesnog pojedinca čije samoubojstvo nema nikakav politički ili društveni značaj.

Ali to nije odgovor ogromne većine svjetske populacije. Nebrojeni milijuni vidjeli su događaj, bilo kao video ili fotografiju, i izazvao je, kao što i treba, šok, tugu i sućut. Smrt mladog čovjeka, i to na tako užasan način, ne može a da ne utječe duboko na zdrave ljudske emocije.

Međutim, tuga izazvana smrću Aarona Bushnella i poštovanje prema njegovom idealizmu i iskrenosti ne smije se proširiti na opravdavanje i hvaljenje njegovog samoubojstva, a kamoli preporučivanje takvog samodestruktivnog čina „ekstremnog protesta“ kao učinkovitog oblika političkog suprotstavljanja genocida u Gazi i, općenito, zločina imperijalizma.

Oni koji sada podržavaju Aaronovo samoubojstvo i time potiču, izravno ili neizravno – a Cornel West je među njima – njegovo oponašanje, nisu samo neodgovorni. Oni pridonose demoralizaciji i političkoj dezorijentaciji opozicije genocidu u Gazi i široj borbi protiv imperijalističkog rata. Oni suprotstavljaju uzaludni prosvjed pojedinačnog mučenika izgradnji politički svjesnog masovnog milijunskog pokreta koji je neophodan da se zaustavi i dokine imperijalističko barbarstvo i kapitalistički sustav na kojem se temelji.

Proširit ću ovu kritiku tijekom ovih primjedbi. Ali prvo želim smjestiti Aaronovu smrt u širi društveni kontekst.

Točne okolnosti Aronove smrti bile su, naravno, izuzetne. Ali samoubojstvo samo po sebi nije neobičan uzrok smrti u Sjedinjenim Američkim Državama. To je važna činjenica koja se ne smije zanemariti.

Godine 2021. samoubojstvo je bilo jedanaesti vodeći uzrok smrti u Sjedinjenim Američkim Državama. Ukupno 48,183 Amerikanaca umrlo je od samoubojstva. Bilo je 1,7 milijuna pokušaja samoubojstva. Stopa samoubojstava prilagođena dobi bila je oko 14 na 100,000 pojedinaca. U prosjeku su bila 132 samoubojstva dnevno, a siguran sam da mnogi od vas ovdje znaju za suučenike, prijatelje, koji su prošli kroz tešku osobnu krizu, a možda i uspjeli sebi oduzeti život. Bijeli muškarci činili su više od 69 posto samoubojstava u 2021., dok su Afroamerikanci činili 8,3 posto samoubojstava. Samoubojstva muškaraca bila su četiri puta češća od samoubojstava žena. Najveća stopa samoubojstava je među odraslim osobama u dobi od 25 do 34 godine te od 75 do 84 godine.

Vojnici i veterani čine značajan segment žrtava samoubojstava u SAD-u. Znatan porast samoubojstava među vojnicima jasno je povezan s kontinuiranom uključenošću ove zemlje u ratove.

Studija objavljena 2014. pokazala je da je „stopa samoubojstava porasla s 12,1 na 18,1 na 24,5 na 100,000 osoba – godina aktivne službe u godinama 2004.-05., 2006.-07., odnosno 2008.-09..“ Vojna studija za procjenu rizika i otpornosti pripadnika službe također je otkrila da je „rizik od samoubojstva bio povezan s bijelcem, muškarcem, mlađim regrutom, koji je nedavno degradiran ili prethodno raspoređen“,[1] opis koji se uvelike odnosi na Aarona Bushnella.

Druga studija, objavljena u Journal of Affective Disorders 2013., izvijestila je o „dramatičnom porastu samoubojstava“ unutar Zračnih snaga, koji su 2010. dosegnuli najveću stopu u 27 godina.[2] Ovaj trend se nastavio. U 2020. bilo je 109 samoubojstava od strane osoblja zračnih snaga. U ovu brojku uključeni su djelatnici, pričuvnici i pripadnici garde. Bila su 72 samoubojstva 2021. i 91 2022. Tijekom prva dva tromjesečja 2023. Zračne snage su prijavile 46 samoubojstava. To je najveći pojedinačni uzrok smrti među pripadnicima zračnih snaga.

U procjeni uzroka samoubojstava u zračnim snagama, studija iz 2013. u časopisu Journal of Affective Disorders primijetila je da je „samo jedna četvrtina aktivnog osoblja zračnih snaga koji su umrli zbog samoubojstva ikada bila raspoređena u borbenu zonu, a manje od 7% je izravno iskusilo borbu.“ Međutim, izvješće je utvrdilo da je „osjećaj žaljenja ili kajanja ili 'lošeg osjećaja zbog onoga što sam učinio'“ povezan sa suicidalnim impulsima među osobljem Zračnih snaga. Iako su takvi osjećaji bili posebno izraženi među onima koji su imali neposredno borbeno iskustvo, ostaje nejasno u kojoj su mjeri takvi osjećaji prisutni među širom skupinom vojnog osoblja.

Ovaj čimbenik treba uzeti u obzir pri procjeni samoubojstva Aarona Bushnella. To ne poriče vrlo snažan politički impuls i namjere u pozadini njegovih postupaka, ali pridonosi razumijevanju šireg društvenog konteksta iskustava koja su dovela do njegove smrti.

Intercept je utvrdio da je Aaron Bushnell objavljivao na Redditu koristeći oznaku „acebush1“, te je izvijestio:

Korisnik Reddita acebush1 pridružio se vojsci ubrzo nakon objave o financijskim problemima na početku pandemije. 19. ožujka 2020. acebush1 se raspitivao o tome kako postati vozač Uber Eatsa. Sljedećeg je mjeseca objavio objavu tražeći financijsku pomoć: „POMOĆ – Ne mogu dobiti stimulaciju ili naknadu za nezaposlene, uskoro ću ostati bez novca.“

U svibnju 2020. Aaron se upisao u program „Osnovne i tehničke obuke“ zračnih snaga. Na kraju je bio stacioniran u zračnoj bazi Lackland u San Antoniju. Obučavao se kao specijalist za operacije kibernetičke obrane u 531. eskadrili za obavještajnu potporu.

U kolovozu 2020., prema Interceptu, ponovno je objavio video vojnog zrakoplova, dodajući naslov koji je ukazivao na čuđenje onim što su zračne snage mogle učiniti. Međutim, njegove objave jasno pokazuju da su njegov stav prema zračnim snagama i njegove vlastite političke koncepcije prolazile kroz značajan pomak u lijevo. Izrazio je suosjećanje sa štrajkom u zatvoru u Alabami i objavio meme sliku anarhističkog filozofa iz 19. stoljeća Maxa Stirnera. Intercept izvještava: „Godine 2023., acebush1 je objavio post s naslovom ‘Oslobodite Palestinu!’ i povezao ga s videom aktivističkog preuzimanja UAV Tactical Systemsa, tvrtke za bespilotne letjelice kojom dijelom upravlja izraelski obrambeni izvođač Elbit Systems.“

U lipnju 2023. acebush1 je napisao:

Izdržat ću do kraja svog ugovora unatoč tome što sam shvatio veličinu svoje pogreške, a preostala je još samo jedna godina. Međutim, to je žaljenje koje će me pratiti do kraja života.

Imajte na umu faktor žaljenja među pripadnicima zrakoplovnih snaga koji su si oduzeli život ili su ga pokušali oduzeti. U drugoj izjavi, odgovarajući na pitanje objavljeno na subredditu r/Airforce, u kojem je korisnik pitao bi li se veterani, da su to morali ponoviti, ipak prijavili, Intercept prenosi odgovor acebush1:

Apsolutno ne. Bio sam suučesnik u nasilnoj dominaciji svijetom i nikada neću skinuti krv sa svojih ruku.

Iako Aaron nije, na temelju trenutno dostupnih informacija, bio izravno uključen u borbene operacije zračnih snaga, jasno je sebe doživljavao kao nosioca moralne odgovornosti za zločine koje su počinile Sjedinjene Američke Države i dijelio je osjećaj krivnje, na što se studija referirala u Journal of Affective Disorders identificirajući osjećaj krivnje kao značajan čimbenik u samoubojstvima među osobljem zračnih snaga.

U mjeri u kojoj je ovaj osjećaj krivnje pridonio Aaronovu samoubojstvu, svjedoči o njegovom moralnom integritetu. Štoviše, smrt Aarona Bushnella duboko implicira postojeći društveni poredak – golemu društvenu strukturu ekonomske, političke i ideološke opresije i kriminala, ukorijenjenu u kapitalizmu. Sva objašnjenja Aaronove smrti koja se koncentriraju samo na njegovo osobno psihičko stanje, kao da se osobno razvija odvojeno od društvenog, su lažna. Vanjski čimbenici, oni proizašli iz društvenih i političkih uvjeta, bili su glavni i odlučujući uzrok Aronove smrti. Ovo je najvažnija činjenica o Aaronovu samoubojstvu.

Zašto je Aaron odlučio da je samoubojstvo nužan i jedini odgovor na zločine koje su počinili izraelska država i njezini sponzori u Bidenovoj administraciji? Zašto je odlučio na tako individualan način odgovoriti na očito političku situaciju?

Upravo u ispitivanju ovog pitanja otkriva se tragedija Aronove smrti i najteži problemi suvremenog društva. Čak i najsloženiji društveni problemi, proizašli iz međusobno povezanih globalnih ekonomskih i političkih odnosa, posredovanih klasnim interesima i koji utječu na svako ljudsko biće na planetu, općenito se doživljavaju i uobičajeno tumače u individualnim terminima.

Ova tendencija nije samo izraz pogreške u osobnoj prosudbi. Priroda kapitalizma – takozvano „privatno poduzetništvo“ – pojačava koncepciju društva kao jednostavnog skupa izoliranih pojedinaca.

Marx je bio prvi koji je u procesu razrade materijalističke koncepcije povijesti osporio i opovrgao tu koncepciju, pišući 1845. da „ljudska suština nije apstraktum koji je svojstven pojedinačnom individuumu. U stvarnosti ona je sveukupnost društvenih odnosa.“[3]

Individualistički karakter svakodnevnog života i s njim povezan osjećaj osobne izolacije i otuđenosti koji on potiče dobiva posebno zloćudan karakter u razdoblju političke reakcije, kakvo je naše razdoblje, u kojem su veze društvene i klasne solidarnosti erodirane. U nizu članaka napisanih 1912., Evgenij Preobrazensky – marksistički revolucionar, boljševik, a kasnije i glavna figura u Lijevoj Opoziciji koju je vodio Lav Trocki, te u konačnici žrtva Staljinovih čistki – definirao je samoubojstvo kao oblik „društvenog ubojstva“ koje provodi društvo, što je posebno izraženo kada je klasna borba potisnuta.

Evgeni Preobrazhensky

Napisao je:

Visoki postotak samoubojstava u epohi kontrarevolucije i društvenog nereda također je lako objasniti u smislu gledišta o kojem smo raspravljali. U epohi napretka ljudi se teže ujediniti kako bi slijedili zajedničke ciljeve, izolacija pojedinca svedena je na minimum, a moćne sile kolektiva podupiru pojedinca u njegovom životu i borbi. Potpuno suprotna slika vlada u epohi raspada, kada se stara društva raspadaju, a nova tek trebaju nastati, kada centrifugalne sile društva prevladavaju nad centripetalnima. Nemoćni pojedinac, suočen s društvom, gubi ravnotežu i propada pri prvom susretu s nepovoljnim okolnostima, koje u nekom drugom trenutku za njega ne bi imale bitnih posljedica.[4]

Analiza Preobraženskog pridonosi dubljem razumijevanju interakcije osobnih, društvenih i političkih čimbenika koji su doveli do Aaronova samoubojstva. Aaron je, prema informacijama koje je objavio Washington Post, odrastao u vjerskom kompleksu u Orleansu, Massachusetts, poznatom kao Zajednica Isusova. Ovu skupinu bivši članovi optužuju za zlostavljanje koje datira iz sredine 1970-ih. Aaron se iz grupe odvojio 2019. godine, a potom je, pod pritiskom financijskih problema pojačanih pandemijom, otišao u vojsku.

Nije trebalo dugo prije nego što ga je odbila kultura ravnodušnosti i brutalnosti. Krenuo je u smjeru lijeve politike, te se, kako to često biva, u početku povezivao s raznim političkim tendencijama srednje klase.

Izraelski napad na Gazu dogodio se u trenutku kada je Aaron tek počeo svladavati, u političkom smislu, posljedice svog prekida s religijom i reakcionarnim američkim nacionalizmom. Da posudim i preformuliram odgovarajuće riječi Preobraženskog, Aaronove „stare asocijacije“ su se raspale, a „nove“ su tek počele nastajati.

Tako je Aron nastojao činom individualnog samopožrtvovanja okončati užas Gaze. Nije vidio drugog načina da postigne svoju plemenitu svrhu. Svojim osobnim mučeništvom obraćao se drugim pojedincima. Nije vidio drugog načina da svoju osobnu tugu i bijes pretoči u učinkovitu akciju. Odluka da izrazi svoj osobni prosvjed okončanjem vlastitog života izrazila je nedovršenost Aaronovog intelektualnog prekida sa svjetonazorom pod utjecajem religije, kao i odsutnost razumijevanja objektivnih proturječja kapitalističkog društva koje ne samo da leže u pozadini kapitalističko-imperijalističkog barbarizma, već također izazivaju erupciju klasnog sukoba i stvaraju potencijal za svjetsku socijalističku revoluciju.

Opet, ova ograničenja u Aaronovu razvoju nisu bila čisto osobnog karaktera, već su prije bila manifestacija prevladavajućih društvenih, političkih i intelektualnih uvjeta. Aaron je rođen na pragu 21. stoljeća, gotovo desetljeće nakon raspada Sovjetskog Saveza, političke i društvene katastrofe koja je bila rezultat izdaje borbi radničke klase od strane staljinizma, socijaldemokracije i klasnih kolaboracionističkih sindikata unutar Sjedinjenih Američkih Državama i međunarodno. Značajne i trajne manifestacije organizirane borbe radničke klase praktički su nestale u Sjedinjenim Američkim Državama. Aaron ne bi svjedočio značajnom štrajku tijekom prvih 20 godina svog života.

Štoviše, gušenje klasne borbe od strane sindikalne birokracije, u savezu s Demokratskom strankom, bilo je popraćeno gotovo jednoglasnim odbacivanjem marksizma od strane sveučilišne inteligencije. Povijesna povezanost socijalizma s radničkom klasom odbačena je, kao i perspektiva socijalističke revolucije. „Lijeva“ politika reinterpretirana je na način koji se nije usredotočio na odlučujuće pitanje društvene klase, već na različite oblike osobnog identiteta. To je imalo, i još uvijek ima, učinak na jačanje utjecaja reakcionarnog i demoralizirajućeg gledišta individualizma.

Važno je odati priznanje Aaronovu idealizmu. Njegova osobna žrtva ne smije se zaboraviti. Ali odavanje počasti uspomeni na njega zahtijeva da se iz njegove smrti izvuku odgovarajuće političke pouke. U tu svrhu, neizbježna je politička obveza podvrgnuti najoštrijoj kritici nastojanja da se veliča Aaronovo samoubojstvo, čak do te mjere da se tvrdi da je osobno mučeništvo učinkovita strategija i taktika u borbi protiv genocida koji provodi izraelska država.

Najuznemirujući pokušaj da se opravda Aaronovo samoubojstvo je esej novinara Chrisa Hedgesa pod naslovom „Božansko nasilje Aarona Bushnella“. Objavili su ga Scheerpost, Consortium News i razna druga internetska mjesta. Esej se sastoji od mješavine religioznog misticizma, utopizma srednje klase, političke dezorijentiranosti, povijesnih falsifikacija i veličanja iracionalizma.

Definirajući samoubojstvo u religioznim terminima, Hedges započinje svoj esej proglašavajući da je Bushnellova smrt „ukorijenila nasilje protiv radikalnog zla“. Umjesto identificiranja društvenih klasa, ekonomskih interesa i geopolitičkih strategija koje pokreću rat, Hedges rastapa stvarni društveno-ekonomski fenomen u duhovnu apstrakciju, „radikalno zlo“, koje je također poznato kao Đavo. Na temelju toga, Hedges prebacuje odgovornost za rat s vlada i političara, te društvene klase u čijem interesu oni djeluju, na čovječanstvo općenito. Aaron Bushnell, navodi Hedges, „umro je za naše grijehe“. Stoga je, implicirano, cijelo čovječanstvo odgovorno za zločine američkog imperijalizma, NATO-a i njegovih izraelskih saveznika.

Nakon mistificiranja sukoba, Hedges zamišlja mogućnost transformacije američke vojske u silu za dobro.

On se pita:

Ne bi li, u pravednom svijetu, američka flota trebala probiti izraelsku blokadu Gaze kako bi osigurala hranu, sklonište i lijekove? Ne bi li američki ratni zrakoplovi trebali uvesti zonu zabrane leta iznad Gaze kako bi zaustavili bombardiranje? Ne bi li Izraelu trebao biti postavljen ultimatum da povuče svoje snage iz Gaze? Ne bi li se trebale zaustaviti isporuke oružja, milijarde u vojnoj pomoći i obavještajni podaci Izraelu? Zar ne bi trebali odgovarati oni koji su počinili genocid, kao i oni koji ga podržavaju?

Ova jednostavna pitanja su ona s kojima nas Bushnellova smrt tjera da se suočimo.

Netko bi mogao pitati Hedgesa, kao odgovor na njegova pitanja, „kojoj crkvi, sinagogi ili džamiji da se molimo za ostvarenje ovog 'pravednog svijeta'?“ Njegova pitanja nisu „jednostavna“. Ona su jednostavno apsurdna. Zašto bi ih pitala bilo koja inteligentna osoba koja ima imalo osjećaja za političku realnost? Hedgesova pitanja prikazuju svijet kakav zamišljaju liberali, u kojem bi sve bilo dobro samo da je „zlo“ zamijenjeno „dobrim“. To je u suštini filozofija svake prosvjedne politike.

Ali pitanja nemaju smisla. Zašto bi, u „pravednom svijetu“ koji je zamislio Hedges, postojala potreba za ratnim zrakoplovima, zonama zabrane leta i ultimatumima? Jedini način na koji Hedgesova „jednostavna pitanja“ imaju ikakvog smisla je ako netko zamisli američki imperijalizam kao promjenjivu i potencijalnu silu dobra. Izrael je, s druge strane, zamišljen kao manifestacija čistog i nepromjenjivog zla. Kršćanski i netrpeljivi prizvuci ove hipoteze jasno su očiti.

U prilog svom moralnom apelu za dobrohotnim američkim imperijalizmom, Hedges tvrdi da su „koalicijske snage intervenirale u sjevernom Iraku 1991. kako bi zaštitile Kurde nakon prvog Zaljevskog rata.“ Čini se da je Hedges zaboravio da je Zaljevski rat 1991. označio početak nasilne erupcije američkog imperijalizma koja je pratila raspad Sovjetskog Saveza. Tijekom tog rata ubijene su stotine tisuća Iračana. Proglašenje zone zabrane leta nije imalo nikakve veze sa zaštitom Kurda. Politika koju je vodio prvi predsjednik Bush bila je u potpunosti diktirana njegovom procjenom taktičkih interesa američke vojske usred invazije na Irak.

Najgori dijelovi Hedgesovog eseja su oni u kojima on gorljivo podupire Bushnellovo „samospaljivanje“ kao „snažnu političku poruku“.

On izjavljuje: „To gledatelja trgne iz pospanosti. Prisiljava gledatelja da preispituje pretpostavke. Moli gledatelja na djelovanje. To je politički teatar ili možda vjerski ritual u svom najsnažnijem obliku.“

Hedgesovo bezuvjetno odobravanje Bushnellova samoubojstva – čime on zapravo postaje ne samo suučesnikom, već i poticateljem budućih protestnih samoubojstava – proizlazi iz potpuno lažnog prikaza političke stvarnosti. Na temelju onoga što Hedges piše, moglo bi se pretpostaviti da je Aaron počinio samoubojstvo u uvjetima masovne ravnodušnosti prema pokolju stanovnika Gaze, u kojem nije bilo naznaka narodnog protivljenja masovnim ubojstvima Palestinaca. Stoga, pod takvim uvjetima sveopće apatije, što je Aaronu preostalo nego žrtvovati svoj život, podvrgnuti se užasnom nasilju u očajničkom pokušaju da probudi neku vidljivu razinu zabrinutosti za ljude u Gazi?

Ali, suprotno situaciji koju je zamišljao i izmišljao Hedges, izraelski napad dočekan je masovnim prosvjedima diljem svijeta. Bilo je bezbrojnih prosvjeda, koji su u nekim slučajevima uključivali stotine tisuća ljudi. Treba dodati da je u mnogim slučajevima veliki broj Židova sudjelovao, pa čak i organizirao značajne prosvjede.

Tisuće nazoče prosvjedu u organizaciji Židovskog glasa za mir u New Yorku

Problem koji je ograničavao učinkovitost prosvjeda nije bila ravnodušnost javnosti, već nepostojanje političke perspektive i strategije na kojoj bi se temeljila borba protiv genocida u Gazi i borba protiv priprema imperijalističkih sila za treći svjetski rat i uporabe nuklearnog oružja.

Prosvjedi su ostali unutar granica postojećih struktura buržoaske politike, usmjereni ne prema neovisnoj političkoj mobilizaciji radničke klase protiv kapitalističke vladavine, već radije prema primjeni pritiska na buržoaske vlade da promijene svoju politiku.

To je zapravo politička orijentacija koju preferira Hedges. Kao primjere učinkovitosti ritualnih samoubojstava spominje ranije slučajeve samospaljivanja – s posebnim naglaskom na one koji su se povijesno dogodili u Tunisu, Južnom Vijetnamu i Tibetu. „Ta individualna samožrtvovanja“, piše on, „često postaju okupljališta za masovno protivljenje.“

Istina je da je bilo slučajeva u kojima je tako dramatičan događaj izazvao ili pojačao prosvjede. Ali ne postoji niti jedan slučaj u kojem su ritualna samoubojstva pridonijela učinkovitoj strategiji za revolucionarnu transformaciju društva. Zapravo, u dva od tri slučaja koje on navodi, u Južnom Vijetnamu i Tibetu, samospaljivanja su izvršile reakcionarne političke snage, a američki imperijalizam ih je iskoristio za vlastite ciljeve.

Na primjer, 1963., spaljivanje budističkog redovnika Thícha Quảng Đứca pokrenulo je niz događaja koje je Kennedyjeva administracija iskoristila za svrgavanje postojećeg Diemovog režima – koji se smatrao nesposobnim za vođenje učinkovite borbe protiv Sjevernog Vijetnama i Nacionalnog Oslobodilačkog Fronta – i dovođenje vojne hunte na vlast.

Što se tiče stradanja u Tibetu, ona se vode interesima Washingtona koji potiče separatistički pokret kao oružje protiv Kine. U ovom pokretu nema ničeg progresivnog. A u slučaju Tunisa, gdje je samoubojstvo mladog radnika pokrenulo masovne prosvjede, desetljeće kasnije upravo oni kadrovi koji su svrgnuti, iste političke snage koje su svrgnute u prvom valu prosvjeda su sada ponovno na vlasti.

Ali Hedges ne može obuzdati svoj entuzijazam. Samospaljivanja su, piše on, „žrtvena rođenja. Predviđaju nešto novo. Ona su potpuno odbacivanje, u svom najdramatičnijem obliku, konvencija i vladajućih sustava moći.“

Nije istina. Takva djela nisu ništa od toga. Ovisno o okolnostima, ona mogu biti usmjerena na promjenu osoblja postojećeg režima. Ili, što je češći slučaj, nadaju se da će izvršiti pritisak za promjenu postojeće politike od strane onih koji trenutno drže vlast.

Takva djela nisu svjesno usmjerena prema rušenju postojećih vlasničkih odnosa, razbijanju kapitalističke države i njezinih institucija i prijenosu vlasti na radničku klasu.

Naprotiv, u najfundamentalnijem smislu, činovi ritualnog samoubojstva fundamentalno su nekompatibilna s perspektivom socijalizma i socijalističke revolucije. Program socijalističke revolucije formuliran je na temelju znanstvene analize društveno-ekonomske strukture društva. Temeljna pokretačka snaga društvene revolucije nije početni i očajnički bijes, već razumijevanje objektivnih proturječja svjetskog kapitalističkog sustava i masovnog društvenog djelovanja koje je vođeno shvaćanjem tih proturječja.

Hedges, međutim, odbacuje racionalno razumijevanje političke stvarnosti kao neučinkovito. On se poziva na teologa Reinholda Niebuhra koji slavi „uzvišeno ludilo u duši“ i njegovu tvrdnju da se „ništa osim takvog ludila neće boriti protiv zloćudne moći i duhovne pokvarenosti na visokim položajima“. To nije ništa drugo nego glorificiranje političkog iracionalizma koji zapravo izražava orijentaciju na desno, a ne na lijevo. Desničarska politika usko je povezana s iracionalnim osjećajima. Istinski progresivna, lijeva, socijalistička misao usklađena je sa znanošću.

Hedges zaključuje svoj esej sljedećom izjavom:

Božansko nasilje užasava korumpiranu i diskreditiranu vladajuću klasu. Razotkriva njihovu pokvarenost. To ilustrira da nisu svi paralizirani strahom. To je sirena koja poziva na borbu protiv radikalnog zla. To je ono što je Bushnell namjeravao. Njegova žrtva govori o našim boljim ja.

Iskreno rečeno, Hedgesov esej govori o pesimizmu, intelektualnom bankrotu i suštinski reakcionarnom karakteru pseudo-ljevičarstva srednje klase, odnosno ideoloških koncepcija koje općenito prevladavaju na sveučilišnim kampusima.

Godine 1940., tijekom unutarstranačke političke borbe protiv antimarksističke tendencije koja se pojavila u američkoj sekciji Četvrte Internacionale, Leon Trocki je primijetio da je najveća društvena revolucija u povijesti – osvajanje vlasti od strane ruske radničke klase u listopadu 1917., ogroman događaj – predvodila partija čija aktivnost nije započela bacanjem bombi nego obranom i razradom dijalektičke materijalističke teorije.

Trocki je spominjao dugu borbu koju su vodili ruski marksisti, koja datira iz 1880-ih, protiv terorističkih metoda koje su zagovarali ruski populisti. Marksisti su u to vrijeme polemizirali protiv izvođenja terorističkih napada na državne dužnosnike. Bila je to praksa po mnogočemu drugačija od čina samoubojstva, koji u to vrijeme nije zagovarala nijedna ozbiljna politička tendencija. Ali postoje određeni kritični elementi argumenata koji se iznose protiv terorističkih akata koji su u potpunosti relevantni za odbacivanje samoubilačkog „političkog kazališta“ koji promovira Hedges.

Bitno pitanje je da je politika terorizma zamijenila masovnu akciju radničke klase herojskim činom pojedinca. Teroristički atentati, čak ni kada je žrtva bio šef države, nisu mogli donijeti radikalnu transformaciju društva. Jednog bi tiranina zamijenio drugi tiranin. Štoviše, umjesto da podignu političku svijest masa, teroristički akti su ih potisnuli u poziciju pasivnih promatrača koji promatraju sukob između ubojica i policijskih vlasti.

Zaključit ću prisjećanjem na tragični događaj koji se dogodio uoči Drugog svjetskog rata, u studenom 1938. godine.

Mladi židovski imigrant poljskog porijekla koji živi u Parizu, po imenu Herschel Grynszpan, star 17 godina, ubio je nacističkog diplomata u njemačkom veleposlanstvu po imenu Ernst vom Rath. Čin nije bio pažljivo pripremljen. Istraga koja je uslijedila pokazala je da je Grynszpan, ogorčen nacističkim progonom Židova i patnjom vlastite obitelji, otišao u njemačko veleposlanstvo kako bi se osvetio. Nije odabrao određenu osobu kao svoju metu. Nije imao iskustva u politici. Grynszpan je ustrijelio prvog dužnosnika na kojeg je naišao, i, na nesreću po vom Ratha, on je bio ta osoba.

Atentat je imao dalekosežne i neslavne posljedice. Hitlerov režim odlučio je iskoristiti atentat za nasilnu eskalaciju napada na njemačke Židove. Nekoliko sati nakon vom Rathove smrti 9. studenog 1938., nacisti su pokrenuli antižidovski pogrom koji je postao poznat kao Kristalna noć.

Grynszpan, koji je odmah uhićen, bio je podvrgnut žestokim osudama – ne samo od strane fašista, već i od strane „lijeve“ vlade Narodne fronte, koju je podržavala Staljinistička komunistička partija, koja je osudila mladež za potkopavanje odnosa između Francuske i Njemačke i slabljenje lijeve vlade.

Jedini glasovi podignuti u obranu Grynszpana bili su oni Leona Trockog i njegovih pristaša u Francuskoj. Ali Trocki je u veličanstvenom eseju branio Grynszpana od njegovih progonitelja, istovremeno jasno iskazujući svoje odbacivanje terorističke metode koju je izabrao mladić. On je odgovarao na politički atentat izvršen na fašističkog dužnosnika, a ne na samoubojstvo. No, Trockijeva kritika Grynszpanovog čina, koji je Grynszpana stajao vlastitog života, zadržava ogromnu važnost. Trocki je razumio tinejdžerovu mržnju prema predstavniku fašizma i očaj koji je osjećao.

Međutim, Trocki je prepoznao vlastitu odgovornost, kao revolucionarnog vođe, da snažno savjetuje mlade da ne oponašaju Grynszpanov čin. Napisao je, a ovaj je esej bio jedinstven u svoje vrijeme:

U moralnom smislu, iako ne po svom načinu djelovanja, Grynszpan može poslužiti kao primjer svakom mladom revolucionaru. Naša otvorena moralna solidarnost s Grynszpanom daje nam dodatno pravo da kažemo svim ostalim budućim Grynszpanima, svima onima koji su sposobni za samopožrtvovnost u borbi protiv despotizma i bestijalnosti: Tražite drugi put! Neće usamljeni osvetnik, već samo veliki revolucionarni masovni pokret osloboditi potlačene, pokret koji neće ostaviti ništa od cjelokupne strukture klasnog izrabljivanja, nacionalnog ugnjetavanja i rasnog progona. Neviđeni zločini fašizma stvaraju čežnju za osvetom koja je posve opravdana. Tako je monstruozan opseg njihovih zločina da se ta čežnja ne može zadovoljiti ubojstvom izoliranih fašističkih birokrata. Za to je potrebno pokrenuti milijune, desetke i stotine milijuna potlačenih diljem svijeta i povesti ih u juriš na utvrde starog društva. Samo rušenje svih oblika ropstva, samo potpuno uništenje fašizma, samo ljudi koji nemilosrdno sude suvremenim razbojnicima i gangsterima može pružiti pravu zadovoljštinu ogorčenju naroda. Upravo je to zadatak koji si je postavila Četvrta Internacionala. Očistit će radnički pokret od pošasti staljinizma. Okupit će u svojim redovima herojski naraštaj mladosti. To će utrti put ka vrednijoj i humanijoj budućnosti.

Leon Trotsky

Ove riječi odjekuju u našem vremenu i – mijenjajući ono što treba promijeniti u skladu s okolnostima – snažno sažimaju političke pouke koje treba izvući iz tragične smrti Aarona Bushnella.

Za one od vas koji se stvarno žele boriti, koji su ogorčeni i užasnuti onim čemu svjedočimo svaki dan, koji shvaćaju da čak i dok mi pričamo, u Gazi umiru djeca, pa čak i dojenčad, kojima nije dozvoljeno piti vodu, koji nemaju hrane, koji rade u krajnje nehumanim uvjetima, i koji osjećaju bijes i indignaciju gledajući kako predsjednik Sjedinjenih Američkih Država opravdava te postupke i čak govori: „Pa, ne smijemo imati još 30,000 mrtvih stanovnika Gaze“ – možda 5,000, možda 10,000, 15,000 , ali ne 30.000. To je previše čak i za Bidena.

Vi kojima je muka od ovoga što vidite, kakve ćete političke zaključke izvući? Što je potrebno da se tome stane na kraj? Ne pojedinačni osvetnički činovi, ne osobni činovi samožrtvovanja, nego okrenutost jedinoj društvenoj sili koja stvarno ima u svojoj vlasti, u svojoj objektivnoj ulozi u cjelokupnom procesu kapitalističke proizvodnje, u svom položaju u snagama proizvodnje, njegovu potencijalnu ekonomsku snagu, njegov globalni karakter, sposobnost da baci kapitalizam na koljena, da uništi same temelje militarizma.

Zadatak koji si je naša stranka postavila, što nastojimo učiniti objavljivanjem World Socialist Web Site, djelovanjem International Youth and Students for Social Equality, te sadašnjom kandidaturom Josepha Kishorea za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država i Jerrya Whitea za potpredsjednika, kao kandidate Stranke socijalističke jednakosti. Koristimo ovu kampanju kako bismo educirali i politički pripremili radnike, mlade ljude i studente za borbe koje se odvijaju, kako bismo im omogućili sudjelovanje i vođenje borbi radničke klase i prenijeli tom snažnom nadolazećem pokretu istinsku revolucionarnu perspektivu.

Zato transformirajte svoj bijes u djelotvornu političku akciju, u odlučnost da ovladate marksističkom teorijom, da naučite lekcije iz povijesti, da se upoznate s velikim revolucionarnim borbama prošlog stoljeća.

I ovo govorim s nekom hitnošću, jer nije ostalo još mnogo vremena. Ako ste pratili vijesti, postoje aktivne rasprave za intervenciju NATO-a u Ukrajini. Biden i njegovi kolege i suzavjerenici u NATO-u igraju ruski rulet s opasnošću od nuklearnog rata. Pokazali su svoju ravnodušnost prema mogućnosti masovne smrti, u svom stavu prema COVID-u, u načinu na koji su u potrazi za američkim globalnim strateškim interesima žrtvovali stotine tisuća ukrajinskih života, u svojoj spremnosti da razmotre upotrebu nuklearnog oružja kao prihvatljivog oblika vojnog sukoba.

Suočeni smo s velikim političkim pitanjima i izazovima. Ona se mogu riješiti. Ali da bismo ih riješili, moramo izgraditi revolucionarnu stranku. Ova partija mora pridobiti odanost velikih masa radničke klase. To je osnovna, temeljna lekcija koju moramo izvući iz smrti Aarona Bushnella i iz razumijevanja krize našeg vremena.


[1]

„Stope samoubojstava udvostručile su se među američkim vojnicima između 2004. i 2009., pokazuju istraživanja,“ BMJ, objavljeno 6. ožujka 2014.

[2]

Časopis za afektivne poremećaje, svezak 148 (2013), 37-41.

[3]

„Teze o Feuerbachu“, Marx-Engelsova sabrana djela, svezak 5 (New York: International Publishers, 1976.), str. 7

[4]

E. A. Preobrazhensky, The Preobrazhensky Papers, Archival Documents and Materials, svezak 1: 1886-1920, uredili Richard Day i Mikhail M. Gorinov, preveo Richard Day [Chicago: Haymarket Books, 2015.], str. 243-44

Loading