Srpskohrvatski
Perspective

75 godina NATO-a: od hladnog do vrućeg rata

Vojni savez NATO-a obilježio je 4. travnja 75. godišnjicu postojanja. NATO je osnovan 1949. godine, manje od četiri godine nakon završetka Drugog svjetskog rata, u prvim godinama Hladnog rata, kao savez usmjeren protiv Sovjetskog Saveza. Danas gura čovječanstvo u Treći svjetski rat.

Prikaz sastanka okruglog stola Vijeća NATO-Ukrajina u sjedištu NATO-a u Bruxellesu, četvrtak, 4. travnja 2024. [AP Photo/Geert Vanden Wijngaert]

Obljetnica je obilježena sastankom ministara vanjskih poslova NATO-a u Bruxellesu koji je bio posvećen novoj velikoj eskalaciji rata protiv Rusije u Ukrajini. Samo nekoliko tjedana nakon što je francuski predsjednik Emmanuel Macron predložio slanje kopnenih trupa u Ukrajinu da se bore protiv ruskih snaga, NATO se sprema preuzeti Ukrajinsku obrambenu kontakt grupu koja koordinira pomoć Ukrajini. Rat Ukrajine protiv Rusije pojavljuje se kao operacija kojom zapovijeda NATO.

Američki državni tajnik Antony Blinken rekao je da je potpora NATO-a Ukrajini „čvrsta kao kamen“ i obećao da će „Ukrajina postati članica NATO-a“. Ministri vanjskih poslova Njemačke, Francuske i Poljske – Annalena Baerbock, Stéphane Séjourné i Radosław Sikorski – izjavili su za Politico da je NATO Ukrajini dao više od 200 milijardi eura. Obećali su: „Naša podrška nastavit će se koliko god bude potrebno.“

Sile NATO-a trenutno podržavaju izraelski genocid nad Palestincima u Gazi, u kojem je ubijeno preko 40,000 ljudi. Na to se gleda kao na dio globalnog rata koji se širi.

„Znamo da naša sigurnost nije regionalna – ona je globalna“, rekao je glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg na obljetnici. „Rat u Ukrajini to jasno ilustrira. Ruski prijatelji u Aziji su vitalni za nastavak njenog agresorskog rata. Kina podupire rusku ratnu ekonomiju. Zauzvrat, Moskva svoju budućnost stavlja pod hipoteku Pekingu. Sjeverna Koreja i Iran isporučuju značajne zalihe oružja i streljiva. Zauzvrat, Pjongjang i Teheran dobivaju rusku tehnologiju i zalihe koje im pomažu da unaprijede svoje raketne i nuklearne sposobnosti.“

Tvrdnja da NATO služi „obrani“ i „sigurnosti“ Evrope bila je propagandna laž od svog osnutka. Kao što je trockistički pokret uvijek inzistirao, NATO je od samog početka bio ratni savez velikih imperijalističkih sila.

Kada je prije 75 godina osnovan NATO, časopis Fourth International, koji je u to vrijeme izdavala Američka socijalistička radnička stranka pod Jamesom P. Cannonom, izjavio je: „Sjevernoatlantski pakt nije samo još jedan vojni savez… Ogromno značenje ovog događaja daleko nadilazi njegov učinak na 'hladni rat' za koji je neposredno dizajniran.“

Kriza starih imperijalističkih sila u Evropi – čiji se „napori da 'umire' pobunjene narode Istoka pokazuju kao jedan od najskupljih i kolosalnih neuspjeha u povijesti“; za koje je „postalo gotovo nemoguće postići 'stabilnost' kod kuće samo vlastitim resursima“; i koji su „doduše nemoćni bez vanjske pomoći, bilo pojedinačno ili kolektivno, nositi se s moći Sovjetskog Saveza“ – „primorali su američki imperijalizam da postane skrbnik svjetskog kapitalizma.“

„Ali tu ulogu može učinkovito ispuniti samo na globalnoj razini“, upozorilo je uredništvo Četvrte Internacionale. „Iz tog razloga, mi smo uvijek iznova predviđali da put do svjetske dominacije mora biti put do svjetskog rata.“

Ove riječi danas su ponovno od goruće važnosti. Sedamdeset pet godina nakon osnutka, NATO je bliži pokretanju trećeg svjetskog rata nego ikad ranije.

Prilikom osnivanja NATO-a 1949., kada je podjela Njemačke bila zapečaćena, a revolucija trijumfirala u Kini, NATO je provodio nasilnu, kontrarevolucionarnu politiku. SAD, Francuska i druge NATO imperijalističke sile vodile su brutalne kolonijalne ratove u Indokini, Koreji, Alžiru i šire. NATO je nastavio podržavati državne udare u Grčkoj i Turskoj i protiv ljevičarskih, nacionalističkih vlada diljem Afrike i Latinske Amerike kako bi obuzdao utjecaj Sovjetskog Saveza.

U američkoj vladajućoj eliti izbio je sukob oko toga treba li se protiv Sovjetskog Saveza boriti „obuzdavanjem“ ili vojnim „povlačenjem“, riskirajući nuklearni rat. U početnom razdoblju Hladnog rata, oni koji su bili za „obuzdavanje“ dobili su prednost. Međutim, američki imperijalizam nikada nije odustao od svog dugoročnog cilja poništavanja postignuća Oktobarske revolucije i uništenja Sovjetskog Saveza.

Hladni rat je završio, a 1991. staljinistička birokracija je učinila posljednji korak u svojoj povijesnoj izdaji i likvidirala vlasničke odnose stvorene Oktobarskom revolucijom, obnovila kapitalizam, raspustila Varšavski pakt i Sovjetski Savez.

NATO, koji je svoje postojanje uvijek opravdavao opasnošću koju navodno predstavlja Sovjetski Savez, nije se sam raspustio. Kao što je Četvrta Internacionala napisala 1949. godine, osnivanje NATO-a „daleko nadilazi njegov učinak na 'hladni rat' za koji je neposredno dizajniran“, te da je „put do svjetske dominacije“ bio „put do svjetskog rata.“

Američki imperijalizam vidio je raspad Sovjetskog Saveza kao priliku da ponovno uspostavi svoju svjetsku dominaciju i preokrene poraze koje je pretrpio u Koreji, Vijetnamu i drugdje.

Nezadovoljni činjenicom da su Gorbačov, Jeljcin i kasnije Putin otvorili Sovjetski Savez eksploataciji međunarodnog kapitala, željeli su rusko kolonijalno pokoravanje.

Evropski saveznici Amerike, slijedeći vlastite imperijalističke interese, slijedili su njezino vodstvo. NATO je instrument kojim oni ostvaruju taj cilj. Od raspada Sovjetskog Saveza NATO ili njegove članice vode rat praktički bez prekida.

SAD je prvi put napao Irak 1990. Godine 1999. NATO je bombardirao Srbiju bez mandata UN-a – kršeći međunarodno pravo – i prisilio Kosovo na odcjepljenje. Godine 2001. NATO se prvi i jedini put pozvao na klauzulu o međusobnoj obrani i okupirao Afganistan, vodeći rat koji je trajao 20 godina i završio uništenjem zemlje i povratkom talibana. Iako su se kasniji ratovi protiv Iraka, Libije i Sirije odvijali izvan službenih struktura NATO-a, podržavala ih je većina država članica NATO-a.

Paralelno s ratovima na Bliskom istoku, NATO je sustavno napredovao prema Rusiji i inkorporirao cijelu istočnu Evropu i – s baltičkim državama – dijelove bivšeg Sovjetskog Saveza.

Najmoćniji svjetski vojni savez narastao je s 12 na 32 člana. Prošle je godine na obranu potrošio 1,3 trilijuna dolara ili 60 posto globalne vojne potrošnje. Samo vojni proračun SAD-a iznosio je 905 milijardi dolara, više nego sljedećih 15 zemalja zajedno. Nasuprot tome, Kina je potrošila samo 220 milijardi dolara, a Rusija 109 milijardi dolara na obranu.

NATO se sustavno pripremao za rat s Rusijom od 2014., kada su SAD i Njemačka podržale državni udar kako bi se u Kijevu uspostavio prozapadni marionetski režim. NATO je nemilosrdno naoružavao Ukrajinu, što je u konačnici izazvalo očajnički, reakcionarni napad Putinovog režima 2022. NATO je tada poveo rat protiv Rusije koristeći Ukrajince kao topovsko meso, po cijenu stotina tisuća ukrajinskih života, koji prijeti eskalacijom u nuklearni sukob.

Ovo ludilo je ukorijenjeno u nerješivim proturječjima međunarodnog kapitalističkog sustava. Privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju i na njemu utemeljena buržoaska nacionalna država ne mogu se pomiriti s globalnim karakterom moderne proizvodnje koja ujedinjuje milijarde radnika u jednom društvenom procesu. Jedini odgovor koji imperijalizam ima na ovo je nasilna ponovna podjela svijeta.

Da bi vodile ovaj rat, imperijalističke sile NATO-a moraju kod kuće izgraditi fašističke policijske režime kako bi potisnule rastuću opoziciju u radničkoj klasi koja mora snositi ogromne troškove militarizma i posljedice rata. Uspon Trumpa, Meloni, krajnje desne Alternative za Njemačku (AfD) i drugih neofašista samo je najoštriji izraz desnog razvoja svih buržoaskih stranaka.

Ali kriza kapitalističkog sustava također stvara uvjete za socijalističku revoluciju. Uvodnik časopisa Četvrta Internacionala iz travnja 1949. završio je riječima: „Glavni stožeri pažljivo su izračunali sve nepredviđene slučajeve i mogućnosti – sve osim jednog. Taj je savez naroda svijeta koji prije svega žele mir. Ne manevri Kremlja, već klasna borba u Šangaju i Indoneziji, u Milanu, Ruhru i Detroitu dokazat će Ahilovu petu ovog nesvetog ugovora smrti, reakcije i diktature.“

Ove su riječi jednako relevantne i danas kao što su bile i tada. Samo međunarodni masovni pokret radničke klase, koji kombinira borbu protiv rata s borbom protiv kapitalističke eksploatacije, može zaustaviti put u svjetski rat i nuklearnu katastrofu.

Loading