Tijekom godina, ideolozi vladajućih klasa opetovano su optuživali marksiste za pretjerivanje, pa čak i za „katastrofitis“, dok su izvlačili sve dublje proturječnosti kapitalizma, koje prijete samoj budućnosti civilizacije.
Oni koji se slažu s ovakvim ocjenama, koje se beskrajno ponavljaju kroz medije i akademska glasila, trebali bi dobro proučiti „Global Risks Report 2023“ Svjetskog ekonomskog foruma (WEF) pripremljenog za godišnje okupljanje koje se ovaj tjedan održava u švicarskom Davosu.
Izvješće daje razornu sliku socioekonomskog sustava koji srlja prema katastrofi, izvan kontrole vladajućih elita za koje govori WEF.
Izvršni sažetak počinje napomenom da su prve godine sadašnjeg desetljeća „najavile posebno razorno razdoblje u ljudskoj povijesti“.
Zatim slijedi odlomak vrijedan citiranja u cijelosti:
Kako 2023. počinje, svijet se suočava s nizom rizika koji se čine i posve novima i jezivo poznatima. Svjedoci smo povratka „starijih rizika“ – inflacije, krize troškova života, trgovinskih ratova, odljeva kapitala s tržišta u nastajanju, raširenih društvenih nemira, geopolitičkog sukoba i bauka nuklearnog ratovanja – što je nekolicina poslovnih vođa i kreatora javne politike ove generacije iskusilo. Ti se rizici pojačavaju relativno novim razvojem u globalnom krajoliku rizika, uključujući neodržive razine duga, novu eru niskog rasta, niske globalne investicije i deglobalizaciju, pad ljudskog razvoja nakon desetljeća napretka, brz i nesputan razvoj tehnologije dvojne namjene (civilne i vojne), i sve veći pritisak utjecaja klimatskih promjena što sve otežava prijelaz na svijet od 1,5C. Zajedno, oni se spajaju kako bi oblikovali jedinstveno, neizvjesno i turbulentno desetljeće koje dolazi.
Marksistička analiza sadašnje situacije predstavljena je u Novogodišnjoj perspektivi World Socialist Web Sitea (2023.: Globalna kapitalistička kriza i rastuća ofenziva međunarodne radničke klase), koja primjećuje da je akumulirajući pritisak svjetske kapitalističke krize dosegnuo „ekvivalent kritične mase: to jest, dosegnuo je točku u kojoj je dinamika krize nadmašila sposobnost vlada da kontroliraju kretanje prema društvenoj kataklizmi.“
Sve u Global Risks Report potvrđuje, na svoj način, istinitost ove analize, pa je vjerojatno zato dokument WEF-a malo ili nimalo popraćen u tzv. mainstream medijima.
Izvješće prati niz sve dubljih kriza, uključujući sve gore ekonomske izglede, intenziviranje geopolitičkih sukoba i napetosti koje nisu ograničene na Ukrajinu, već se protežu daleko šire, brzo pogoršanje zdravlja i zdravstvene skrbi te učinke klimatskih promjena, kako u pogledu vremena tako i u smislu smanjenja bioraznolikosti.
Jedan od najznačajnijih pomaka u 2022. bilo je ukidanje režima ultraniskih kamatnih stopa koji je pokrenut kao odgovor na globalnu financijsku krizu 2008. i produžen nakon financijske krize u ožujku 2020., na početku pandemije COVID-19.
Monetarno pooštravanje koje provode Fed i druge glavne središnje banke kako bi suzbile globalno povećanje plaća radničke klase tjera svjetsko gospodarstvo u recesiju.
Ali prema izvješću WEF-a:
Čak i ako neka gospodarstva dožive slabiji pad od očekivanog, kraj ere niskih kamatnih stopa imat će značajne posljedice za vlade, tvrtke i pojedince. Posljedice će najakutnije osjetiti najugroženiji dijelovi društva i ionako krhke države, pridonoseći porastu siromaštva, gladi, nasilnim prosvjedima, političkoj nestabilnosti, pa čak i kolapsu države... Vlade će se i dalje suočavati s opasnim balansiranjem između zaštite široke skupine svojih građana od dugotrajne krize troškova života bez uključivanja inflacije – pokrivanjem duga i troškova dok su prihodi pod pritiskom ekonomske krize, sve hitnijim prijelazom na nove energetske sustave i sve nestabilnjim geopolitičkim okruženjem.
Izvješće upozorava da društveni nemiri i politička nestabilnost neće biti ograničeni na tržišta u razvoju, jer ekonomski pritisci pogađaju skupinu srednjeg dohotka:
Rastuća frustracija građana zbog gubitaka u ljudskom razvoju i sve manja društvena mobilnost, zajedno sa sve većim jazom u vrijednostima i jednakosti, postavljaju egzistencijalne izazove političkim sustavima diljem svijeta.
Globalno usporavanje i razvoj recesije u mnogim dijelovima svijeta povećat će geopolitičke napetosti i sukobe:
Ekonomsko ratovanje postaje norma s povećanjem sukoba između globalnih sila i državne intervencije na tržištima u sljedeće dvije godine.
Ekonomske politike neće se koristiti samo u obrambene svrhe, već i „sve ofenzivnije da se ograniči uspon drugih“.
Izvješće također ukazuje na povećanje vojne potrošnje kao udjela u BDP-u od strane SAD-a, zajedno s drugima, i bilježi odluku Japana da udvostruči svoju vojnu potrošnju:
Rasprostranjena potrošnja na obranu, posebice na istraživanje i razvoj, mogla bi produbiti nesigurnost i potaknuti utrku između globalnih i regionalnih sila prema naprednijem naoružanju.
To će biti popraćeno usponom blokova koji povezuju zemlje preko sigurnosti, trgovine, inovacija i ulaganja.
Izvješće to ne postavlja, ali ova ocjena izbacuje ranije izjave Svjetskog ekonomskog foruma da bi globalizacija proizvodnje i financija kroz djelovanje „slobodnog tržišta“ dovela do mira i prosperiteta.
Ta analiza, promicana u godinama nakon raspada USSR-a, zanemarila je činjenicu, koju je naglasio trockistički pokret, Međunarodni komitet Četvrte Internacionale, da je takav organski miran razvoj nemoguć jer je svijet razdiran proturječjima između globalne ekonomije i i sustava nacionalne države u kojem je kapitalizam ukorijenjen.
Izvješće WEF-a sadrži malo analize opsega pandemije, očito pristajući na stav, suprotno dokazima, da je COVID prošlost. Ali ukazuje na krizu u zdravstvenoj skrbi i prijetnju od daljnjih pandemija, u uvjetima u kojima se zdravstveni sustavi suočavaju sa „sve većim financijskim pritiskom“.
Kaže:
Dok se COVID-19 povlači s naslovnica, čini se da počinje samozadovoljstvo u pripremama za buduće pandemije i druge globalne zdravstvene prijetnje. Zdravstveni sustavi suočavaju se s izgaranjem radnika i kontinuiranim nedostatkom u vrijeme kada fiskalna konsolidacija riskira odvraćanje pozornosti i resursa negdje drugdje. Češće i raširenije epidemije zaraznih bolesti u pozadini kroničnih bolesti tijekom sljedećeg desetljeća riskiraju da iscrpljene zdravstvene sustave diljem svijeta gurnu na rub propasti.
Zdravstveni problemi također će se nastaviti povećavati zbog učinaka klimatskih promjena i dezintegracije ekosustava, što će dovesti do povećane pojave zoonotskih bolesti - onih koje, kao kod SARS-a i COVID-a, počinju kod životinja, ali zatim prelaze na ljudsku populaciju.
Objektivna mjera ljudskog napretka je produljenje životnog vijeka. Danas, prvi put nakon Drugog svjetskog rata, životni vijek počinje opadati. Prema izvješću: „Ljudi žive sve više godina u lošem zdravlju i uskoro bismo se mogli suočiti s trajnijim preokretom u produljenjima očekivanog životnog vijeka izvan utjecaja pandemije.“
Što se tiče pitanja klimatskih promjena, kako izgledi da se globalno zagrijavanje zadrži ispod 1,5 stupnjeva Celzijusa blijedi, izvješće napominje da su klimatska i ekološka pitanja ključni izvor rizika u sljedećem desetljeću, ali su u isto vrijeme „rizici za koje se vidi da smo najmanje spremni.“
Dodaje se:
Nedostatak dubokog, usklađenog napretka u klimatskim ciljevima razotkrio je razliku između onoga što je znanstveno potrebno za postizanje net zero i onoga što je politički izvedivo.
Isto bi se moglo reći o pitanju eliminacije COVID-a, što WEF, međutim, izbjegava. Ne približava se niti objašnjenju politike masovne zaraze koju provode vlade diljem svijeta jer bi to značilo diranje u „svetinju nad svetinjama“ – kapitalističke vlasničke odnose na kojima se temelji globalna ekonomija, a koji onemogućavaju primjenu znanosti tamo gdje je u sukobu s interesima privatnog profita.
Sumirajući situaciju, izvješće kaže da sadašnji i budući rizici
međusobno djeluju kako bi formirali „polikrizu“ – skupinu povezanih globalnih rizika sa složenim učincima, tako da ukupni učinak premašuje zbroj svakog dijela.
Ili, kao što novogodišnja World Socialist Web Site perspektiva objašnjava da je kriza kapitalizma dosegla „kritičnu masu“. Ta perspektiva ističe još jednu odlučujuću točku – da su postupci kapitalističkih vlada sve više iracionalni i da umjesto ublažavanja, jačaju krizu.
Ista točka je iznesena na drugi način u zaključku izvješća WEF-a:
Bez minimiziranja potrebe za učinkovitim odgovorom, pretjerano davanje prioriteta trenutnim izazovima može se brzo pretvoriti u petlju propasti kontinuiranih globalnih šokova, pri čemu se resursi apsorbiraju kriznim upravljanjem, umjesto da se usmjere na spremnost za buduće rizike. Složeni izazovi ne mogu se riješiti kratkoročnim donošenjem odluka – a ipak samo dugoročno razmišljanje nije dovoljno u svjetlu kriza koje se trenutno odvijaju.
Pada mi na pamet slika dječaka koji žuri da gurne prst u nasip dok cijela građevina popušta pred poplavom.
Svatko tko još uvijek živi u iluziji da vladajuće klase imaju neko progresivno rješenje za sve dublju krizu, trebao bi pročitati završni paragraf.
Tamo nalazimo sljedeće:
U složenoj perspektivi rizika mora postojati bolja ravnoteža između nacionalne spremnosti i globalne suradnje. Moramo djelovati zajedno, oblikovati put izlaska iz kaskadnih kriza i izgraditi kolektivnu spremnost na sljedeći globalni šok, kakav god oblik imao. Lideri moraju prihvatiti složenost i djelovati prema uravnoteženoj viziji kako bi stvorili jaču, prosperitetnu zajedničku budućnost.
Drugim riječima, vladajuće elite, prije svega oligarsi okupljeni u Davosu sa zajedničkim bogatstvom od trilijuna dolara, čije je djelovanje tijekom desetljeća dovelo do egzistencijalne krize čovječanstva, trebaju nekako okrenuti novčić i naći izlaz iz katastrofe.
Ali činjenica je da oni nemaju nikakvu politiku kojom bi zaustavili sve dublju katastrofu, niti je mogu razviti, jer, u konačnoj analizi, kriza nije ukorijenjena u njihovoj psihi, već u objektivnim proturječjima kapitalističkog načina proizvodnje, koji upravo oni brane iznad svega ostalog.
Kapitalističke vladajuće klase i njihovi politički predstavnici glavne su prepreke ljudskom napretku. Ali to ne znači da nemaju program. Oni ga imaju. I taj je program da svale sav teret krize njihovog sustava na leđa radničke klase i potlačenih masa.
Povijest ih osuđuje, ali su još uvijek živa društvena snaga, s ogromnim resursima i stoljećima kontrarevolucionarnog političkog iskustva. Put naprijed ne leži u pozivima da promijene kurs, već u prizivanju moći još veće društvene sile – međunarodne radničke klase – da ih ukloni.
Ali da bi se ta ogromna moć transformirala iz mogućnosti u zbiljnost, radnička klasa mora biti naoružana jasno razrađenim programom, utemeljenim na povijesno razvijenom programu i strateškim lekcijama koje je izvukao svjetski trockistički pokret, a kojeg danas predstavlja isključivo Međunarodni odbor Četvrte Internacionale, tijekom stoljeća neumoljive političke i teorijske borbe.
Zaključak je jednostavan. Kao što je istaknuto u novogodišnjoj perspektivi WSWS-a, budućnost čovječanstva ovisi o trijumfu socijalizma, a postizanje ovog nužnog cilja ovisi o izgradnji ICFI-a kao svjetske partije socijalističke revolucije.