Dvadeset godina od raspada SSSR-a

Kriza kapitalizma i radikalizacija radniče klase u 2012.

Autor David North
0 July yyyy

Slijedi izvještaj koji je David North, predsjednik Međunarodnog uredničog odbora Svjetskog Socijalističog Vebsajta (WSWS) i nacionalni predsjednik Socijalističe Partije Jednakosti (SEP) Sjedinjenih Država, podnio na nizu regionalnih sastanaka SEP-a tokom Januara 2012. Prvobitno je objavljen na engleskom jeziku 30. januara 2012. 

Za nama je godina izuzetnih događaja širom svijeta. 2011-ta će ostati upamćena u istorijikao godina u kojoj je obnovljena klasna borba na međunarodnom nivou. Svega godinu dana ranije masovni protesti su srušili diktaturu u Tunisu. Kolaps režima Ben Alija je u stopu slijedila društvena erupcija u Egiptu, koja je za par nedelja uklonila Hosnija Mubaraka. Svjetski Socijalističi Vebsajt je tačo procijenio istorijski značj borbe koja se odvijala na trgu Tahrir u Kairu. U kolumni “Perspektive” objavljenoj 1. februara, WSWS kaže: “Istorija se vratila na velika vrata. Ovo što se odvija u Kairu i širom Egipta je revolucija, prava stvar.”

WSWS nije potcijenio izazove koji su stajali pred egipatskom radničom klasom, niti smo predvidjeli laku pobjedu nad buržoazijom, bez obzira na sudbinu samog Mubaraka. Pisali smo:

Revolucija je tek u ranom stadiju. Klasne snage oslobođene eksplozijom tek počnju da se definišu u smislu jasnih zahtjeva. Programi jedva da su formulisani. Izlazeći iz decenija represije, radniča klasa još nije oformila svoj sopstveni program. U ovim počtnim momentima borbe koja se odigrava nije ni moglo biti drugačje... Kao i uvijek u počtnim stadijima revolucionarnih previranja, slogani koji dominiraju su uopšteno demokratskog karaktera. Vladajuće elite, strahujući da se približava kolaps, očjniči pokušavaju da očvaju koliko mogu od starog poretka. Obećanja “reformi” olako silaze s njihovih usana. Viši slojevi društva žele promjenu samo do onog stepena koji ne ugrožava njihovo bogatstvo i društveni status. Oni revnosno pozivaju na “jedinstvo” svih demokratskih snaga – pod političom kontrolom, podrazumijeva se, predstavnika kapitalističe klase.

Prije skoro čtvrt stoljeća, Međunarodni Komitet Četvrte Internacionale (ICFI) je predvidio da će slijedeći period revolucionarnih borbi brzo poprimiti internacionalne dimenzije. Primjenjujući ovaj uvid na razvoj događaja u Egiptu WSWS je izjavio:

Širom svijeta društvena nejednakost je dostigla nepojmljive proporcije. U stvari, prema nekim izvještajima, nejednakost prihoda u Sjedinjenim Državama je veća od postojeće u Egiptu i Tunisu. Štaviše, širom Evrope i Sjedinjenih Država vlade zahtjevaju i sprovode masivne rezove socijalne potrošnje. Sve širi slojevi radniče klase klize u siromaštvo.

Političi režimi u naprednim kapitalističim zemljama – iako bez sumnje opremljeni sofisticiranijim sredstvima propagande – su isto onoliko okoštali i neosjetljivi na nezadovoljstvo širokih masa koliko i egipatska vlada.

Ono što se odvija na ulicama Kaira, Aleksandrije i širom zemlje je od svjetskog istorijskog značja. Događaji u Egiptu otkrivaju oblik koji će društvene promjene uzeti u svim zemljama, uključjući i najnaprednije. U ovoj drevnoj zemlji, svjedoci smo prvih koraka nove epohe svjetske socijalističe revolucije.

Sa erupcijom društvenih konflikta diljem planete ova perspektiva je potvrđena. U roku od par nedelja od zbacivanja Mubaraka masovni protesti su započli u Viskonsinu protiv napada Walker-ove administracije na osnovna prava radnika. U Evropi, masovni protesti protiv oštrihrezova socijalne potrošnje zahtjevanih od evropske centralne banke su se zbili u Španiji i Grčoj. Stotine hiljada Izraelaca su demonstrirali protiv bijednih društvenih uslova. Značjni protesti su izbili u Rusiji i Kini. Okupiraj Wall Street pokret je prvi značjniji popularni pokret protiv društvene nejednakosti u Sjedinjenim Državama u periodu dužem od jedne generacije.

WSWS nije zauzeo nekritiči stav prema pokretima koji su izbili 2011-te. Prije svega, mora se prepoznati da se nijedan od ovih pokreta ne zasniva na socijalističom, a kamoli marksističom programu. Sitno-buržoaske partije, koje WSWS označva kao “pseudo ljevicu”, neumoljivo rade na spriječvanju bilo kakvog pokreta radniče klase koji bi dovodio u pitanje vladavinu buržoazije. U Egiptu, sitno-buržoaski Revolucionarni Socijalisti (koji nisu ni socijalisti ni revolucionarni) siju iluzije kako o vojsci tako i o Muslimanskoj Braći. Isti izdajniči proces se može uočti i u Grčoj i Španiji, gdje se masovne demonstracije radnika i mladih zadržavaju u okvirima buržoaske politike od strane pseudo-ljevičrskih organizacija, kao što su SYRIZA i ANTARSYA u Grčoj i Izquerdia Anticapitalista u Španiji.

Protesti u Sjedinjenim Državama još uvijek nisu uključli značjnije djelove radniče klase. To je i dalje pokret baziran uglavnom na studentima. Političe snage koje dominiraju ovim protestima – a koje skrivaju sopstvenu politiku iza barjaka “Nema Politike” - predstavljaju djelove srednje klase koji su nezadovoljni raspodjelom bogatstva unutar gornjih 10 odsto populacije. Oni traže poboljšanje svoje finansijske pozicije i društvenog statusa.

Međutim, ovaj pokret je privukao znatnu popularnu podršku. Većina onih koji su učstvovali u raznim protestima su potpuno iskreni u svom protivljenju preovladavajućoj društvenoj nejednakosti. Bila bi ozbiljna greška otpisati ove proteste samo zbog sitno-buržoaske i reformističe politike vođstva pokreta. Oni su manifestacija rastućeg popularnog gnijeva. Širom zemlje, radnici i mladi ljudi su vidjeli u ovim protestima već odavno zakašnjeli odgovor na koncentraciju bogatstva kod malog procenta populacije, kriminalni parazitizam finansijskih institucija, zloupotrebe korporatističe moći i neumitnog pada  životnog standarda ogromne većine Amerikanaca. Kao što je WSWS objasnio u prvoj “Perspektivi” u novoj godini:

Usred ekonomske krize, opadajućeg standarda života, širenja društvene nejednakosti, državnog bezakonja, ekoloških katastrofa i stalno rastuće prijetnje novog svjetskog rata, pojavljuje se masovna svijest da je kapitalizam propao. Rast društvenih borbi, koje su već uključle desetine miliona diljem planete, označva da se objektivna kriza kapitalizma počnje oslikavati u subjektivnoj svijesti fundamentalne revolucionarne snage na ovoj planeti, međunarodne radniče klase.

Za vladajuću klasu u Sjedinjenim Državama i širom svijeta događaji iz 2011-te su duboko uznemiravajući. Vlada široko rasprostranjeno osjećanje da će se prošlogodišnji protesti nastaviti i intenzivirati u 2012-oj. Pišući za Financial Times, Moises Naim je u decembru rekao: “Nejednakost će biti centralna tema 2012-te... U 2012-oj, mirna koegzistencija sa nejednakošću će se okončti, i zahtjevi i obećanja borbe protiv nje će postati jač i rašireniji nego ikad od kraja hladnog rata.” Još jedan komentar u Financial Times, od Anne-Marie Slaughter, upozorava: “Veliko pitanje 2012-te će biti nastavak istog: rastući protesti u više zemalja će prerasti u revolucije u mnogim.”

Uvažavajući značj društvenih pokreta koji su izbili 2011-te, Time magazin je imenovao “demonstranta” za “osobu godine”. Vidio je u prošlogodišnjim događajima kraj dugog perioda društvene i političe apatije koja je uslijedila nakon raspada Sovjetskog Saveza 1991-ve, događaja koji je Francis Fukuyama slavio kao “kraj istorije”. U godinama koje su uslijedile, piše Time: “Kredit je bio lako dostupan, samozadovoljstvo i apatija su vladale, a uliči protesti su ličli na besmislen, emocionalan poduhvat – prevaziđen, starinski, pandan konjici u ratu sredine dvadesetog vijeka. Rijetke demonstracije u bogatom svijetu su izgledale neučnkovito i nerelevantno.”

Ali taj dug period društvene i političe stagnacije je iznenada okončn. Po riječma Time-a:

Ukratko, 2011-ta je bila kao nijedna godina od 1989-te – ali još izuzetnija, više globalna, više demokratska, jer su raspadi režima '89-te bili rezultat jedne jedine dezintegracije glavnog štaba, jednog velikog prekidač pritisnutog u Moskvi koji je isključo napajanje cijelog sistema. Tako da je 2011 bila kao nijedna godina od 1968-me – ali doslijednija jer više prosvjednika ima veći ulog u igri. Njihovi protesti nisu bili dio nekonformističe parade, kao '68-me, i brzo su izrasli u pravcate ustanke, rušeći režime i odmah mijenjajući kurs istorije. Bilo je to, drugim riječma, nalik ničmu u našem životnom vijeku, vjerovatno poput nijedne godine još od 1848-me, kada je jedan uliči protest u Parizu procvjetao u trodnevnu revoluciju koja je pretvorila monarhiju u republikansku demokratiju, a onda – u roku od par nedelja, dijelom zahvaljujući novim tehnologijama (telegraf, željeznica, rotirajuća štamparska presa) – inspirisala nezaustavljivu kaskadu protesta i ustanaka u Minhenu, Berlinu, Beč, Milanu, Veneciji i desetinama drugih mjesta diljem Evrope.

Time-ovo poređenje događaja iz 2011 sa 1848-om i 1968-om je pojednostavljeno i ne može odoljeti ozbiljnoj istorijskoj, političoj i društvenoj analizi. Političa i društvena dinamika ranijih pokreta je bila veoma drugačja. Ovo nije mjesto da se podsjećamo tadašnjih događanja, ali je uloga radniče klase u ranijim borbama bila na mnogo većoj razini. Naročto 1848-me, kada je borba radniče klase poprimila ustaniči i direktno revolucionarni karakter. Tadašnja previranja su posvjedočla rađanju proleterijata i socijalizma kao značjne sile. A ni 1968-ma nije bila puka “nekonformističa parada”. Masivni generalni štrajk koji je postavio pitanje preuzimanja vlasti od strane radniče klase se dogodio u Francuskoj. U toj borbi, značjan dio radniče klase je bio inspirisan socijalističim ubijeđenjima. Opstanak kapitalizma je zavisio od svjesne kontra-revolucionarne politike koju je vodila staljinističa Komunističa partija Francuske.

Bilo kako bilo, čanak u Time-u – u onoj mjeri u kojoj pruža uvid u reakciju vladajuće klase na događaje 2011-te – je značjan. Time se skoro u potpunosti fokusira na element srednje-klasnog nezadovoljstva koji je političi obojio prošlogodišnje proteste. Najzainteresovaniji je za “srednje-klasni i obrazovani” segment onoga što Time naziva “avangarda protesta”. Ono što podvlač ovaj fokus je ozbiljna zabrinutost da se vladajuća elita – koja se sastoji od super bogatih 0,1 i 0,01 posto populacije – nerazumno izolovala. Masovna koncentracija bogatstva je otuđila znatne segmente srednje klase koji postaju sve svjesniji i nezadovoljniji jazom – u smislu bogatstva, šansi, uticaja i prestiža – koji ih razdvaja od super bogatih. Kao rezultat, oni su počli da “vjeruju da su političi sistemi i ekonomije njihovih zemalja postali nefunkcionalni i korumpirani – lažne demokratije naštelovane da favorizuju bogate i moćne i da spriječ značjnije društvene promjene”.

Ovo nezadovoljstvo je nusprodukt ekonomskog kolapsa 2008-me. “U godinama rasta”, piše Time, “dovoljno novca se slivalo do njih da budu zadovoljni, ali zbog finansijske krize kojoj nema kraja i ekonomske stagnacije, sada se osjećaju poput gubitnika”.

Za Time, događanja iz 2011-te su neka vrsta poziva na buđenje. Vladajuća elita bi morala biti svjesna opasnosti koju može prouzrokovati njena društvena izolovanost. Iako se riječ“socijalizam” ne pojavljuje nijednom u ovom čanku (i samo je jednom usputno pomenuta “radniča klasa”), Time primjećuje da “Nexus, baza podataka vijesti i medija, sada registruje skoro 500 pomena “nejednakosti” nedeljno; u nedelji prije nego što je Okupiraj Wall Street počo, bilo je samo 91”.

Pored manje više privilegovanih dijelova srednje klase, nezadovoljnih raspodjelom bogatstva unutar najviših 10 procenata, tu je i ogromna masa radnih ljudi, čji uslovi života trpe ogromno i neprekidno pogoršavanje. Poboljšanje njihovih životnih uslova je nemoguće bez ulaska u otvorenu borbu protiv kapitalističog sistema, sa svim revolucionarnim implikacijama koje takva borba podrazumijeva. U 2012-oj ćemo vidjeti intervencije sve širih slojeva radniče klase u takvim borbama. Među najkritičijim zadacima pred našom partijom je da razvijemo u radničoj klasi svijest o njenim sopstvenim, posebnim društvenim i političim interesima, i da unesemo u ove borbe socijalističu orijentaciju. SEP mora težiti da razvije među radnicima i mladim spoznaju da su njihove borbe unutar Sjedinjenih država sastavni dio međunarodne klasne borbe, i da se borba protiv američe vladajuće klase mora zasnivati na internacionalnoj socijalističoj strategiji.

Dvadeset godina od raspada SSSR-a

Problemi političe orijentacije i svijesti ne mogu biti prevaziđeni bez razumijevanja svjetskog istorijskog konteksta, koji igra tako odlučjuću ulogu u razvoju radniče klase kao međunarodne revolucionarne snage.

Previranja koja su nahrupila 2011-te su označla kraj dvadesetogodišnjeg perioda politićke stagnacije za čji počtak se može uzeti rasformiranje SSSR-a 25-og decembra 1991-ve, kada je zastava Sovjetskog Saveza spuštena sa Kremlja. Taj događaj, rezultat višedecenijske staljinističe izdaje, je uveliko dezorijentisao radniču klasu. Kraj SSSR-a je oslobodio erupciju buržoaskog trijumfalizma, koji je ustvrdio da je ovo predstavljalo neosporno opovrgavanje marksizma i kraj socijalizma. U biti, osnova ovih tvrdnji je identifikacija marksizma i socijalisma sa staljinizmom.

Od svog osnivanja pod vođstvom Lava Trockog 1938-me, Četvrta Internacionala je osuđivala staljinističu birokratiju kao nekog ko će doći glave Sovjetskom Savezu. Njen osnivači program upozorava da će birokratija, osim ako je radniča klasa ne zbaci u političoj revoluciji, sve otvorenije funkcionisati kao instrument kapitalističe restauracije. Poslije Sovjetske pobjede nad nacističom Njemačom pojavile su se revizionističe tendencije u Četvrtoj Internacionali, koje su se postrojile iza slojeva sitne buržoazije koji su htjeli da naprave neku vrstu ljevičrsko-reformističog ili radikalno-nacionalističog protutega imperijalizmu kroz alijansu sa Kremljem i njegovim marionetskim partijama. Pabloističi revizionisti su težili da opravdaju svoje izdajstvo Trockijevog revolucionarnog programa tvrdeći da će se socijalizam ostvariti unutar Sovjetskog Saveza i internacionalno pod vođstvom staljinista, doduše u procesu koji će potrajati stoljećima.

Danas je teško shvatiti koliko je strahopoštovanja prividna moć staljinističog režima izazivala kod Pabloista i lijevih sitno-buržoaskih političih grupacija uopšte. Ništa im nije izgledalo trajnije i postojanije od režima u Kremlju. Razne tendencije državnog kapitalizma – tj. srednje-klasne organizacije koje su držale da je sovjetska birokratija predstavljala, ne parazitsku kastu kako je tvrdio Trocki, već novu vladajuću klasu – su sudjelovale u ovoj glorifikaciji staljinističe moći. Ništa im nije djelovalo apsurdnije nego Trockijeva prognoza da će staljinističi režim, ukoliko ga ne zbaci radniča klasa, dovesti do sloma Sovjetskog Saveza.

Do 1980-ih, skepticizam prema Trockijevoj analizi je uzeo maha u vođstvu Radniče Revolucionarne partije (Workers Revolutionary Party – WRP), koja je tada bila britanska sekcija Međunarodnog Komiteta. Sjećam se diskusije 1983-će u kojoj mi je, na moje zaprepašćenje, Mike Banda, generalni sekretar WRP, rekao da je Trockijevo upozorenje bilo pogrešno. Vječi opstanak SSSR-a je bilo istorijski “riješeno pitanje”. Ali, nije li to značlo, pitao sam Bandu, da je analiza staljinizma na kojoj je Trocki zasnovao odluku da osnuje Četvrtu Internacionalu bila pogrešna? Banda je izbjegao da mi odgovori. Ali, za manje od tri godine, Banda će odbaciti Trockog, odreći se Četvrte Internacionale i objaviti da se divi Staljinu.

Kada je Gorbačv došao na mjesto generalnog sekretara u martu 1985-te, revizionisti su bili radi da ga proglase za novog socijalističog mesiju. Njegovu politiku glasnosti i perestrojke su dočkali sa ushićenjem. Nijedna od ovih tendencija nije ni pokušala da  podvrgne Gorbačvljev društveno-ekonomski i političi program ni najpovršnijoj kritičkoj provjeri. Ernest Mandel, vodeći Pabloističi teoretičr, je pozdravio Gorbačva kao najvećeg živog političra i odbacio “apsurdnu teoriju da sovjetski lider pokušava da ponovo uvede kapitalizam u Sovjetski Savez.” [Ernest Mandel, Beyond Perestroika, Verso Books, 1989, str. 129]

Ta “apsurdna teorija” koju je Mandel odbacio je upravo ono što je zastupao Međunarodni Komitet Četvrte Internacionale. U martu 1987-me Međunarodni Komitet je objavio detaljnu analizu politike Gorbačvljevog režima, pod naslovom “Šta se dešava u SSSR-u?” (What is Happening in the USSR?), u kojoj je upozorio da su nove mjere uvedene od strane Kremlja usmjerene na uništavanje svojinskih oblika ustanovljenih na bazi oktobarske revolucije 1917-te. Izjavili smo:

U uslovima kada je sovjetska ekonomija sve više pogođena krizom zapadnog kapitalizma, Gorbačvljeve reforme podrivaju osnove planske ekonomije. Dozvolivši da 20 ministarstava i 70 državnih firmi zasnuju svoje sopstvene trgovinske odnose sa kapitalističim zemljama i kompanijama i da zadrže 40 procenata strane valute za sebe, Gorbačv – po prvi put od kad su Lenjin i Trocki pobijedili Staljinov pokušaj da otvori vezu između NEP-ovaca i svjetskog tržišta – podriva državni monopol spoljne trgovine. On u isto vrijeme inicira proces kapitalističe akumulacije, što će značjno potkopati nacionalizovane svojinske odnose. [Statement of the ICFI, March 23, 1987, Fourth International, June 1987, str. 38]

Ova analiza je potkrepljena akademskim istraživanjima uzroka sovjetskog ekonomskog kolapsa, koji je olakšao birokratsko raspuštanje SSSR-a. U Rusija od 1980-te (Russia Since 1980), objavljenoj 2008-me u izdanju Cambridge University Press, profesori Steven Rosefielde i Stefan Hedlund iznose dokaze da je Gorbačv uveo mjere koje, u retrospektivi, kao da su bile usmjerene da sabotiraju sovjetsku ekonomiju. “Gorbačv i njegova klika”, oni pišu, “su izgleda imali maligne, skrivene namjere koje su prouzrokovale da se stvari brzo otmu kontroli”. [str. 38] U svojoj ubitačoj ocjeni Gorbačvljeve politike, Rosefielde i Hedlund kažu:

Istorija otkriva da unuci boljševičog udara nisu uništili Sovjetski Savez u smjelom naporu da poguraju komunističi napredak, pa čk ni da bi se vratili u zajedniču evropsku kuću; nasuprot tome, sovjetski menadžeri i ministri su se pretvorili u tumarajuće bandite (grabežljive gusare) sa prećutnom predsjedničom dozvolom da privatizuju narodna dobra i prihode za sebe, pod vladavinom novih Moskovljana. [str. 40]

Umjesto da pokaže potrebnu marljivost pri ličom korišćenju državnih prihoda, materijala i imovine, što je usađivano u svakog Boljševika od 1917-te, Gorbačv je dao mig za kontrarevoluciju odozdo i otvorio Pandorinu kutiju. Dozvolio je firmama i drugim ne samo da na razne načne maksimiziraju profit za državu, što bi bilo dobro, već i da prisvoje državna dobra, i da izvezu plijen u inostranstvo. Čineći to, crveni direktori su zanemarili državne ugovore i obaveze, dezorganizovali tokove među-industrijskih podataka, i prouzrokovali depresiju iz koje se Sovjetski Savez nikada nije oporavio, a Rusija je jedva preživjela. [str. 49]

Obzirom na sve usijane debate koje će kasnije uslijediti oko toga kako je Jeljcin i njegova šok terapija prouzrokovala masovnu pljaču, treba primjetiti da je lopovluk počeo pod Gorbačvom. Njegova zlonamjerna nemarnost je transformisala retoriku tržišnog komunizma u grabež državne imovine.

Obim ove pljače je zaprepašćujući. Ne samo što je gurnula Sovjetski Savez u bankrot, prisiljavajući ruskog predsjednika Borisa Jeljcina da apeluje na G-7 za $6 milijardi pomoći 6. decembra 1991-ve, već je prouzrokovala i slobodan pad neto proizvodnje počvši od 1990-te, prigodno nazvan katastrojka.

Osvrnuvši se unazad, sovjetska ekonomija nije kolabirala jer je liberalizovana komandna ekonomija uvedena poslije 1953-će bila od starta osuđena na smrt. Sistem je bio neefikasan, korumpiran i u mnogo čmu za prekor, ali je bio održiv, kako je smatrala i CIA i skoro svi sovjetolozi. Uništen je zbog Gorbačvljevog tolerisanja i umiješanosti u puštanje privatizera da prisvoje državne prihode, pljačkaju materijale, spontano privatizuju, i tako pokraden plijen iznesu u inostranstvo, što je sve dezorganizovalo proizvodnju. [str. 49]

Analiza Rosefielde-a i Hedlund-a, tača u ocjeni Gorbačvljevih postupaka, je previše pojednostavljena. Gorbačvljeva politika se može razumjeti samo unutar okvira fundamentalnijih političih i društveno-ekonomskih faktora. Prvo i najvažnije, prava objektivna kriza sovjetske ekonomije (koja je postojala i za više decenija prethodila dolasku Gorbačva na vlast) se razvila iz protivurječosti autarhiče nacionalističe politike koju je sovjetski režim sprovodio od kad su Staljin i Bukarin uveli program “socijalizma u jednoj zemlji” 1924-te. Brzi rast i sve veća kompleksnost sovjetskog gospodarstva zahtjevali su pristup resursima svjetske ekonomije. Taj se pristup mogao ostvariti samo na jedan od dva načna: ili kroz širenje socijalističe revolucije u naprednim kapitalističim zemljama, ili kroz kontra-revolucionarnu integraciju SSSR-a u ekonomske strukture svjetskog kapitalizma.

Za sovjetsku birokratiju, parazitsku društvenu kastu posvećenu odbrani svojih privilegija i preplašenu od radniče klase, revolucionarno rješenje protivurječosti sovjetske ekonomije je bilo apsolutno nezamislivo. Jedini put koji joj je ostao na razmatranje je bio drugi: kapitulacija pred imperijalizmom. Ovaj drugi put, štaviše, otvorio je za vodeće slojeve birokratije mogućnost permanentnog osiguravanja njihovih privilegija i masovnog uvećavanja njihovog bogatstva. Privilegovana kasta bi postala vladajuća klasa. Korupcija Gorbačva, Jeljcina i društva je bila tek neophodno sredstvo koje je birokratija upotrijebila da ostvari ovaj u potpunosti reakcionarni i nadasve destruktivni cilj.

Trećeg oktobra 1991-ve, manje od tri mjeseca pred raspad SSSR-a, održao sam predavanje u Kijevu u kome sam napao prič – široko propagiranu od strane staljinističkog režima – da će restauracija kapitalizma donijeti ogromne prednosti narodu. Kazao sam:

U ovoj zemlji se kapitalističa restauracija može sprovesti jedino na bazi rasprostranjenog uništavanja već postojećih proizvodnih snaga i društveno- kulturnih institucija koje zavise od njih. Drugim riječma, integracija SSSR-a u strukturu svjetske kapitalističe ekonomije na kapitalističoj osnovi znač ne polagano razvijanje zaostale nacionalne ekonomije, već ubrzano uništavanje jedne ekonomije koja omogućava uslove života koji su, bar za radniču klasu, mnogo bliži onima u naprednim zemljama nego onima u trećem svijetu. Kada proučmo razne šeme koje kuju zastupnici kapitalističe restauracije, ne možemo a da ne zaključmo da su oni ništa manje neznalice od Staljina po pitanju stvarnog funkcionisanja svjetske kapitalističe ekonomije. Oni pripremaju teren za društvenu tragediju koja će zasjeniti onu koju je proizvela pragmatiča i nacionalističa politika Staljina. [“Soviet Union at the Crossroads,” objavljeno u The Fourth International (Jesen- Zima 1992, Vol. 19, Br. 1, str. 109), kurziv u originalu.]

Prije skoro tačo 20 godina, 4-og januara 1992, Radniča Liga (Workers League) je održala sastanak partijskog čanstva u Detroitu da razmotri istorijske, društvene i političke implikacije raspada SSSR-a. Čitajući ovaj izvještaj toliko godina kasnije, vjerujem da je odolio testu vremena. Kazao je kako raspad SSSR-a “predstavlja sudsku likvidaciju radniče države i njenu zamjenu režimima koji su otvoreno i nedvosmisleno posvećeni uništavanju ostataka nacionalne ekonomije i sistema planiranja koji su poticali od oktobarske revolucije. Definisati CIS (Confederation of Independent States – Zajednica Nezavisnih Država) ili njene nezavisne republike kao radniče države značlo bi kompletno raskinuti sa konkretnim sadržajem koji je ta definicija označvala u prošlom periodu.” [David North, The End of the USSR, Labor Publications, 1992, str. 6]

Izvještaj je nastavio:

Revolucionarna partija se mora suočti sa realnošću i nazvati stvari kakvim jesu. Sovjetska radniča klasa je pretrpjela ozbiljan poraz. Birokratija je progutala radniču državu prije nego je radniča klasa bila u stanju da očsti birokratiju. Ova čnjenica, koliko god bila neprijatna, ne opovrgava perspektivu Četvrte Internacionale. Od svog osnivanja 1938-me, naš pokret je stalno ponavljao da ako radniča klasa ne bude u stanju da uništi ovu birokratiju, onda će Sovjetski Savez pretrpjeti brodolom. Trocki nije pozivao na političu revoluciju kao neku vrstu preuveličnog odgovora na ovu ili onu birokratsku zloupotrebu. On je govorio da je političa revolucija neophodna jer se jedino na taj načn Sovjetski Savez, kao radniča država, može braniti od imperijalizma. [str. 6]

Težio sam da objasnim zašto sovjetska radniča klasa nije ustala i suprotstavila se birokratskoj likvidaciji Sovjetskog Saveza. Kako je moguće da je Sovjetski Savez – nakon što je preživio horore nacističe invazije – uništen od strane “bijedne grupe sitnih gangstera, koji su radili u interesu šljama sovjetskog društva?” Ponudio sam slijedeći odgovor:

Na ova pitanja moramo odgovoriti naglašavajući implikacije masovnog uništenja revolucionarnog kadra sprovedenog u Sovjetskom Savezu od strane staljinističog režima. Bukvalno svi predstavnici revolucionarne tradicije koji su svjesno pripremali i vodili tu revoluciju su bili zbrisani. Zajedno sa političim vođama revolucije, najkreativniji predstavnici inteligencije koji su procvjetali u ranim godinama sovjetske države su takođe bili uništeni ili ućutkani terorom.

Dalje, moramo ukazati na duboku otuđenost same radniče klase od državne imovine. Imovina je pripadala državi, ali je država “pripadala” birokratiji, kao što je Trocki primjetio. Fundamentalna razlika između državne svojine i buržoaske svojine – koliko god važna sa teorijske tače gledišta – postajala je sve manje relevantna sa praktiče. Tačo je da kapitalističa eksploatacija nije postojala u naučom smislu, ali to nije mijenjalo čnjenicu da su svakodnevni uslovi života u fabrikama i rudnicima i na drugim radnim mjestima bili bijedni poput onih u bilo kojoj naprednoj kapitalističoj zemlji, a u velikom broju slučjeva i mnogo gori.

Na kraju, moramo razmotriti posljedice dugotrajnog propadanja međunarodnog socijalističog pokreta...

Naročto tokom prošle decenije, kolaps efektivnog otpora radniče klase buržoaskoj ofanzivi u bilo kojem dijelu svijeta je imao demorališući uticaj na sovjetske radnike. Kapitalizam je okružila aura “nepobjedivosti”, iako je ova aura tek iluzorni odraz beskičenjaštva radniče birokratije širom svijeta, koji su u svakoj prilici izdali radnike i kapitulirali pred buržoazijom. Ono što su sovjetski radnici vidjeli je bilo ne žučn otpor sekcija radnika na internacionalnu ofanzivu kapitala, već porazi i njihove posljedice. [str. 13-14]

Izvještaj je povezao uništavanje SSSR-a od strane vladajuće birokratije sa širim međunarodnim fenomenom. Razvaljivanje Sovjetskog Saveza je bilo preslikano u Sjedinjenim državama kroz uništavanje sindikata kao čk i djelimičih instrumenata odbrane radniče klase.

U svakom dijelu svijeta, uključjući i napredne zemlje, radnici otkrivaju da su njihove sopstvene partije i njihove sopstvene sindikalne organizacije angažovane na sistematskom unazađivanju i siromašenju radniče klase. [str. 22]

Konačo, izvještaj je odbacio bilo kakvu pomisao da je raspad SSSR-a označvao novu eru progresivnog kapitalističog razvoja.

Milioni ljudi će vidjeti imperijalizam kao ono što on stvarno i jeste. Demokratska maska će biti strgnuta. Ideja da je imperijalizam kompatibilan sa mirom će biti razgolićena. Oni isti elementi koji su naveli mase u revolucionarnu borbu u prošlosti su sada opet tu. Radnici Ukrajine i Rusije će se podsjetiti zašto su uopšte i dizali revoluciju. Američi radnici će se podsjetiti zašto su se u ranijem periodu upuštali u najmasovnije borbe protiv korporacija. Radnici Evrope će se podsjetiti zašto je njihov kontinent bio rodno mjesto socijalizma i Karla Marksa. [str. 25]

Posljedice raspada SSSR-a: 20 godina ekonomske krize, društvenog raspadanja i političe reakcije

Prema liberalnoj teoriji, raspad Sovjetskog Saveza je trebalo da proizvede procvat demokratije. Naravno, ništa sličo se nije dogodilo – ni u bivšem Sovjetskom Savezu, ni, što se toga tič, u Sjedinjenim državama. Štaviše, raspad Sovjetskog Saveza – takozvani poraz komunizma – nije bio praćen trijumfalnim uzdizanjem njegovih nepomirljivih protivnika u međunarodnom radničom pokretu, socijal-demokratskih i reformističih sindikata i političih partija. Desilo se suprotno. Sve ove organizacije su iskusile, nakon raspada SSSR-a, razornu pa čk i neizlječvu krizu. U Sjedinjenim državama, sindikalističi pokret – čja je glavna preokupacija tijekom cijelog hladnog rata bila poraz komunizma – je skoro pa kolabirao. U dvije decenije od kolapsa Sovjetskog Saveza AFL-CIO (The American Federation of Labor and Congress of Industrial Organizations, najveća sindikalna organizacija u Sjedinjenim Državama prim. prev.) je ostao bez značjne porcije čanstva, doveden je u stanje potpune nemoći, i prestao je da postoji kao radniča organizacija u bilo kakvom društveno značjnom smislu te riječ. Istovremeno, svuda u svijetu, društvena pozicija radniče klase – sa stanovišta njenog uticaja na pravac državne politike i njene sposobnosti da poveća svoj udio u višku vrijednosti koji sama svojim radom proizvodi – se dramatičo pogoršala.

Iz ove čnjenice slijede neki važni zaključi. Prvo, raspad Sovjetskog Saveza nije potekao iz navodnog neuspjeha marksizma i socijalizma. Da je tako, antimarksističe i antisocijalističe radniče organizacije bi procvjetale u post-Sovjetskoj eri. To što su ove organizacije iskusile sraman poraz nas navodi da potražimo zajedniču osobinu u programu i orijentaciji svih takozvanih radničih organizacija, bilo “komunističih” ili antikomunističih. Šta je zajedniči elemenat u političom DNK svih ovih organizacija? Odgovor je da bez obzira na njihove nazive, suprotstavljena političa svrstavanja i površne ideološke razlike, velike radniče organizacije iz perioda poslije drugog svjetskog rata su slijedile u suštini nacionalnu politiku. Vezivale su sudbinu radniče klase za ovu ili onu naciju-državu. To ih je učnilo nesposobnim da odgovore na rastuću integraciju svjetske ekonomije. Pojava transnacionalnih korporacija i s njima povezan fenomen kapitalističe globalizacije su urušili sve radniče organizacije koje su se bazirale na nacionalnom programu.

Drugi zaključk je da je poboljšanje uslova međunarodne radniče klase bilo povezano, do određenog stepena, sa postojanjem Sovjetskog Saveza. Uprkos izdajstvu i zločnima staljinističe birokratije, postojanje SSSR-a, države koja je nastala na temeljima socijalističe revolucije, nametnulo je američom i evropskom imperijalizmu određene političe i društvene stege koje bi u suprotnom bile neprihvatljive. Političa klima poslijednje dvije decenije – karakterisana neobuzdanim imperijalističim militarizmom, kršenjima međunarodnog zakona i odbacivanjem osnovnih principa buržoaske demokratije – je direktan ishod raspada Sovjetskog Saveza.

Raspad SSSR-a je bio, za ogromnu masu bivših građana, potpuna katastrofa. Dvadeset godina nakon oktobarske revolucije, uprkos svim političim zločnima staljinističog režima, novi svojinski odnosi uspostavljeni poslije oktobarske revolucije su omogućili izuzetnu društvenu transformaciju zaostale Rusije. Čak i nakon što je pretrpio užasavajuće gubitke tokom čtvorogodišnjeg rata sa nacističom Njemačom, Sovjetski Savez je u dvadeset godina nakon rata iskusio zapanjujući privredni rast, koji je bio praćen pomacima u nauci i kulturi koji su zadivili čtav svijet.

Ali šta se može reci o post-Sovjetskom iskustvu ruskog naroda? Prije svega i iznad svega, raspuštanje SSSR-a je prouzrokovalo demografsku katastrofu. Deset godina nakon raspada Sovjetskog Saveza, populacija Rusije je opadala za 750,000 godišnje. Između 1983-će i 2001-ve godišnji broj novorođenih se prepolovio. 75 procenata trudnica u Rusiji pati od neke vrste bolesti koja ugrožava njihovo nerođeno dijete. Samo jedna čtvrtina djece se rađa zdravo.

Ukupna zdravstvena situacija ruskog naroda se dramatičo pogoršala nakon restauracije kapitalizma. Bilježi  se zastrašujući rast alkoholizma, srčnih oboljenja, raka i seksualno prenosivih bolesti. Sve se ovo odigralo pri katastrofalnom kolapsu ekonomije bivšeg SSSR-a i dramatičom porastu masovnog siromaštva.

Što se tič demokratije, post-Sovjetski sistem je konsolidovan na bazi masovnog ubistva. Preko 70 godina, raspuštanje Ustavotvorne Skupštine (Всероссийское Учредительное Собрание) januara 1918-te od strane Boljševika – čn koji nije koštao nijednog ljudskog života – je predstavljano kao nezapamćeno i neoprostivo kršenje demokratskih principa. Ali u Oktobru 1993-će, kada je izgubio većinu u popularno izabranom parlamentu, Jeljcinov režim je naredio bombardovanje Bijele kuće – sjedišta ruskog parlamenta – koja se nalazi usred Moskve. Procjene o broju ubijenih u vojnom napadu se kreću i do 2,000. Na osnovu ovog krvoprolića, Jeljcinov režim se zapravo pretvorio u diktaturu, zasnovanu na vojsci i sigurnosnim snagama. Režim Putin-Medvedjev nastavlja sličom diktatorskom linijom. Napad na Bijelu kuću je bio podržan od strane Klintonove administracije. Za razliku od raspuštanja Ustavotvorne Skupštine, bombardovanje ruskog parlamenta je skoro potpuno zaboravljen događaj.

Šta reći o post-Sovjetskoj ruskoj kulturi? Kao i uvijek, ima talentovanih ljudi koji se trude koliko mogu da naprave ozbiljna djela. Ali opšta slika je pustoš. Riječ koje su iznikle iz raspada SSSR-a i koje definišu modernu rusku kulturu, ili ono što je od nje ostalo, su “mafija”, “biznismen” i “oligarh”.

Ovo što se dogodilo u Rusiji je samo ekstremni odraz društvenog i kulturnog raspada koji se može primjetiti u svim kapitalističim zemljama. Može li se čk sa sigurnošću reći da je ekonomski sistem skrojen u Rusiji korumpiraniji od postojećih u Britaniji ili Sjedinjenim državama? Ruski oligarsi su vjerovatno grublji i vulgarniji u metodama koje primjenjuju. Međutim, može se razumno ustvrditi da su njihovi metodi pljače manje efikasni od onih koje koriste njihovi pandani u vrhovima američih finansija. Na kraju krajeva, američi finansijski oligarsi, čje su špekulativne radnje skoro dovele do kolapsa SAD i globalne ekonomije u jesen 2008-me, su bili u mogućnosti da u roku od nekoliko dana diriguju prebacivanje cjelokupnog tereta tih gubitaka na javnost.

Nepobitno je tačo da je raspuštanje SSSR-a krajem 1991-ve otvorilo beskrajne mogućnosti za upotrebu američe moći – na Balkanu, bliskom Istoku i centralnoj Aziji. Ali erupcija američog militarizma je, u krajnjoj analizi, izraz dublje i istorijski značjnije tendencije – dugoročog opadanja ekonomske pozicije američog kapitalizma. Ova tendencija nije zaustavljena raspadom SSSR-a. Istorija američog kapitalizma u poslijednje dvije decenije je bila istorija propadanja. Kratke epizode privrednog rasta su se temeljile na lakoumnoj i neodrživoj špekulaciji. Rast 1990-ih za vrijeme Klintona je potekao od “iracionalnog poleta” Wall Street špekulacija, takozvanog dot.com balona. Velikim korporativnim ikonama te dekade – od kojih je Enron najbolji primjer – su dodijeljivane nevjerovatne vrijednosti na osnovu potpuno kriminalnih operacija. Sve se srušilo 2000-2001-ve. Procvat koji je uslijedio je proistekao iz sumanute špekulacije u građevinskom sektoru. A zatim, na koncu, kolaps 2008-me, od kojeg nema oporavka.

Kada istoričri poču da se bude sadašnje iz intelektualne umrtvljenosti, vidjeće kolaps SSSR-a i dugotrajno opadanje američog kapitalizma kao povezane epizode globalne krize, koja proistič iz nemogućnosti da se masovne proizvodne snage koje je čvjek razvio dalje razviju na osnovama privatnog vlasništva sredstava za proizvodnju i unutar okvira i sistema nacionalnih država.

Međunarodni Komitet i perspektiva svjetske socijalističe revolucije

U periodima političe reakcije nivo društvene misli naglo opada. Nastupa opšte odbacivanje principa. Intelektualci, zbunjeni i dezorijentisani promjenom u političim strujanjima, kao da gube sposobnost racionalnog, a kamoli sistematskog mišljenja. Osjećaju skoro neodoljiv poriv da se konformišu i dodvore zvaničom “javnom mnjenju”. Sve ove sramne tendencije su dodatno pojačne sviješću da se konformizam može dobro isplatiti finansijski i da, s druge strane, neslaganje nosi ozbiljnu cijenu.

Kolaps Sovjetskog Saveza je propraćen manje više univerzalnim odricanjem lijevih intelektualaca od marksizma i perspektive internacionalnog socijalizma. Odbacivajući svoju raniju povezanost sa marksizmom, požurili su da se narugaju revolucionarnim previranjima dvadesetog stoljeća kao groznim greškama. Profesor Eric Hobsbawm, dugogodišnji čan britanske Komunističe partije i apologeta staljinizma, izjavio je da je raspuštanje SSSR-a 1991-ve označlo kraj “kratkog” dvadesetog vijeka (koji je, po njemu, počo 1914). Ovaj koncept “kratkog dvadesetog vijeka” je, u suštini, odjek Fukuyaminog “kraja istorije”. Sada kad su divljanja ratova i revolucija završena svi možemo da postanemo samozadovoljni liberali.

Revizija istorije je dio šireg procesa intelektualne reakcije povezanog sa dominacijom postmodernizma i povezanih škola antimaterijalističog filozofskog iracionalizma. Intelektualni pad je označvao ne samo liču demoralizaciju nakon političih poraza, mada je demoralizacija odigrala definitivnu ulogu u post-Sovjetskom odbacivanju marksizma od strane mnogih akademika i intelektualaca. Na mnogo dubljem nivou, odricanje od marksizma je odraz objektivnog procesa društvene stratifikacije. Boljestojeći društveni slojevi srednje klase – iz kojih su intelektualci poticali i u čje ime su govorili – su bivali sve više otuđeni od radniče klase. Razlaz intelektualaca sa marksizmom i socijalizmom je odražavao njihovu materijalnu povezanost i zajedniče interese sa društvenom elitom. Ovo je u suštini temelj političe integracije nebrojenih “lijevih” tendencija, u Sjedinjenim državama i internacionalno, u strukture buržoaske politike.

ICFI se razvijao kroz proces borbe protiv svih ovih nazadnih društvenih, političih i intelektualnih tendencija. Nije slučjno to što je ICFI odolio svim tendencijama koje su kapitulirale nakon raspuštanja SSSR-a. Taj otpor je rezultat borbe koja se vodila tokom prethodnih 10 godina, počvši 1982-ge, protiv političe kapitulacije Radniče Revolucionarne Partije (WRP). Gledajući dalje u istoriju, borba protiv WRP-a se razvila iz borbe unutar Radniče Lige '70-ih (Workers League, prethodnik Socijalističe Partije Jednakosti) protiv oportunizma Tim Wohlforth-a i protiv SWP-a Joseph Hansen-a. Ta duga istorija borbe, koja je obnovila veze između ICFI i njegovog trockističog naslijeđa, je omogućila Međunarodnom Komitetu da razradi svjetsku revolucionarnu perspektivu uz pomoć koje je pravilno analizirao glavne crte nastupajuće globalne krize i pripremio pokret za ogromne promjene koje je pokrenuo raspad SSSR-a.

Razmatrajući istoriju ICFI tokom prošlih 20 godina, naglasili bi određene ključe “momente” u njegovom razvoju.

(1)Marta 1992-ge, na dvanaestom plenumu, ICFI je naglasio značj posebne i veoma svjesne borbe za ponovno uspostavljanje internacionalne socijalističe kulture unutar radniče klase. U ovom kontekstu, ICFI je tokom slijedećih 20 godina razvio značjan rad na pitanjima umjetnosti.

(2)Februara 1993-će, Međunarodni Komitet je otpočo blisku intelektualnu saradnju sa pokojnim Vadimom Rogovinom i poveo međunarodnu kontraofanzivu protiv onog što je identifikovao kao “Post-Sovjetsku školu istorijskog falsifikovanja”. Odbrana istorijskih čnjenica oktobarske revolucije, a naročto uloge Lava Trockog, je bila glavni dio rada ICFI za poslijednje dvije decenije. Između 2007-me i 2010-te ICFI je objavio detaljno opovrgavanje i objelodanjivanje napada na Trockog od strane reakcionarnih istoričra Ian Thatcher-a, Geoffrey Swain-a i Robert Service-a. Ovi spisi su objavljeni pod naslovom U odbranu Lava Trockog (In Defense of Leon Trotsky).

(3)Juna 1995-te, Radniča Liga je počla transformaciju u Socijalističku Partiju Jednakosti, političi proces koji je sproveden u saglasnosti sa svim sekcijama ICFI, i usvojen od njih.

(4)Februara 1997-me je započt rad na stvaranju Svjetskog Socijalističog Vebsajta (World Socialist Web Site), koji je i zvaničo pokrenut u februaru 1998-me.

(5)Marta 2003-će je održana prva javna nacionalna konferencija Socijalističe Partije Jednakosti i Svjetskog Socijalističog Vebsajta. Ovaj događaj je obilježio počtak značjnog rasta Socijalističe Partije Jednakosti.

(6)U godinama koje su uslijedile, kako je čanstvo SEP-a raslo, partija je proširila ofanzivu protiv reakcionarnih filozofskih temelja sitno-buržoaskog radikalizma. Od naročtog značja u ovom aspektu je bilo izdavanje Marksizma, Istorije i Socijalističe Svijesti (Marxism, History and Socialist Consciousness).

(7)Avgusta 2008-me Socijalističa Partija Jednakosti u Sjedinjenim državama je održala osnivači kongres, na kome je usvojila Istorijske i Međunarodne Osnove Socijalističe Partije Jednakosti (The Historical and International Foundations of the Socialist Equality Party). Tokom slijedeće tri godine, sekcije ICFI u Australiji, Njemačoj, Britaniji i Šri Lanki su takođe održale osnivače kongrese.

(8)U avgustu 2010-te, na svom prvom bijenalnom nacionalnom kongresu, SEP je usvojio političi program na kome zasniva svoje rastuće borbe unutar radniče klase.

Pokojni Leopold Haimson u predgovoru svom važnom istorijskom djelu Ruski marksisti i korijeni boljševizma (Russian Marxists and the Origins of Bolshevism) citira jedan pasus vrijedan pamćenja iz Magbeta: “Kada bi mogao pogledati u sjeme vremena, i reći koje će zrno proklijati a koje neće”.

Zrna koja su Radniča Liga i ICFI posadili prije mnogo godina su izrasla, hraneći se u poslijednje čtiri decenije intenzivnim teorijskim, političim i praktičim radom. Istinski internacionalna trockističa tendencija koja je iznikla iz ovih zrna predstavlja otjelotvorenje čtavog istorijskog kontinuiteta marksizma.

Zadatak sa kojim smo suočni u 2012-oj je da intervenišemo u eskalirajućim društvenim trvenjima i pridobijemo najbolje snage među radnicima i omladinom za borbu za socijalizam.