Na današnji dan prije godinu dana njemački predsjednik Joachim Gauck je objavio kako Njemačka još jednom cilja da bude svjetska sila.

U svom govoru na dan njemačkog jedinstva, koji obilježava ponovno ujedinjenje zemlje nakon pada berlinskog zida, Gauck je zahtjevao da Njemačka igra ulogu “u Evropi i u svijetu” koja priliči njenoj veličini i uticaju. “U svijetu punom kriza i potresa”, rekao je, zemlji je potrebna mnogo agresivnija vojna i spoljna politika.

Godinu dana kasnije, ova orijentacija određuje ne samo njemačku spoljnu, već i unutrašnju politiku. Berlin igra aktivnu političku i vojnu ulogu u dvije glavne imperijalističke intervencije – u Ukrajini i na Bliskom istoku. Najvažnije stranke i mediji podupiru ovu politiku neumoljivom ratnom propagandom koja podsjeća na diktaturu. Državna prismotra i represivni aparat se sistematski proširuju kako bi bili upereni protiv bilo kakve opozicije.

U Ukrajini, njemačka kancelarka Angela Merkel i ministar spoljnih poslova Frank-Walter Steinmeier nastavljaju stazama Hitlera i Wilhelma drugog. U prvom svjetskom ratu, potisnuti rusku granicu i kontrolu nad Ukrajinom su bili među glavnim ratnim ciljevima njemačkog rajha. Hitlerova kampanja ka istoku je bila direktan nastavak ovih ciljeva. U to vrijeme, dominacija nad centralnom Evropom (“Mitteleuropa”) se smatrala ključnom za uspon Njemačke do svjetske sile. Danas, njemačka vlada teži da ostvari taj isti cilj integrišući Ukrajinu u Evropsku uniju kojom dominira Berlin.

Fundamentalni karakter agresivnog zaokreta u politici, u obliku vraćanja u prošlost, se očitava u stavu prema Rusiji. 2001, predsjednik Vladimir Putin je pozdravljen aplauzom u Bundestagu; sada se predstavlja kao glavni zlikovac. Umjesto ruskih oligarha, njemačka elita je sada prigrlila njihove ukrajinske pandane, zajedno sa njihovim fašističkim telohraniteljima.

Njemačka još uvijek nije odaslala ratno vazduhoplovstvo na Bliski istok. Nedostaju joj baze i nosači aviona da bi bila išta više od sporedne uloge u Obaminoj “koaliciji voljnih”. Međutim, snabdjevajući kurdske pešmerge oružjem, njemačka vlada je napravila prvi korak ka ovom regionu bogatom sirovinama. Dobro zna da je bombardovanje terorističke formacije Islamska Država samo početak imperijalističke preraspodjele Bliskog istoka, u toku koje će se savezi i borbene linije bez sumnje mijenjati. Ovog puta Njemačka je riješila da ne bude izostavljena.

Gauckov govor je rezultat političke zavjere. Nakon njemačkog uzdržavanja iz libijskog rata, političari svih boja, vodeći novinari, akademici, vojni oficiri i predstavnici krupnog biznisa su diskutovali o potrebi za novom, agresivnom spoljnom politikom Njemačke. To je rezultiralo strateškim izvještajem “Nova sila, nova odgovornost”. Gauck je izabrao dan njemačkog jedinstva da zvanično objavi treći pokušaj Njemačke da postane svjetska sila.

Zašto njemačka vladajuća klasa opet hoće rat? Period u kome je njemački krupni biznis mogao da tiho vodi svoje globalne poslove u sjenci Sjedinjenih Država je odavno završen. Kriza svjetskog kapitalizma, koja je dovela globalni finansijski sistem na korak od propasti 2008, daje svim međunarodnim odnosima izrazito napet karakter.

U poslijednjih trideset godina SAD su vodile niz ratova jedan za drugim kako bi nadomjestile ekonomski pad kroz vojnu nadmoć. Bitka za sirovine, tržišta i profite se sve više vodi vojnim sredstvima. Na to je ministar spoljnih poslova Steinmeier mislio kada je rekao da je Njemačka “prevelika i previše važna” da bi se ograničila “na puko komentarisanje svjetske politike sa strane”. Ovo je nepatvoreni jezik njemačkog imperijalizma.

U pozadini buđenja njemačkog militarizma su takođe i zaoštrene društvene tenzije u Njemačkoj i Evropi. Nemilosrdna politika rezova koju diktiraju Berlin i Brisel je dovela kontinent do ivice socijalne eksplozije. Desetine miliona ljudi širom Evrope žive u apsolutnom siromaštvu i nezaposlenosti, dok se sićušna elita odaje orgiji špekulacije jeftinim novcem kojim Evropska centralna banka plavi evropska tržišta.

Imperijalizam, po Lenjinu, je “politička reakcija duž cijele linije”. Militarizam služi da usmjeri unutrašnji konflikt ka spoljašnjem neprijatelju, mobiliše reakcionarni šljam društva i zavede vanredno stanje kod kuće.

Sve je ovo već u poodmakloj fazi. Godinu dana nakon Gauckovog govora njemački mediji svakodnevno agitiraju protiv Rusije, bespoštedno zahtjevajući povećanje odbrambenog budžeta i optužujući vladu za kukavičluk jer nije (još uvijek) bacila sopstvene bombe na Irak. U isto vrijeme, poslušni istoričari teže da umanje njemačke zločine u oba svjetska rata dvadesetog vijeka.

Buđenje njemačkog militarizma se, za sada, odvija pod plaštom NATO-a. Zemlje članice podržavaju ponovno naoružavanje Njemačke i traže od nje značajne vojne doprinose. Ali ova harmonija je varljiva. Ispod fasade, NATO “partneri” se pogledavaju sa sumnjom i špijuniraju jedni druge. U Francuskoj neće proći neprimjećeno ponovno naoružavanje smrtnog neprijatelja iz tri velika rata. I uprkos svoj priči o zajedničkim interesima, Njemačka i SAD se sučeljavaju kao ekonomski rivali u Aziji, Bliskom istoku, Africi i latinskoj Americi.

Povratak njemačkog imperijalizma na svjetska stratišta, baš kao i povratak Japana, je duboko destabilizujući faktor u ionako nestabilnom svijetu. Brzina kojom se ovo odvija odražava kako brzo imperijalizam srlja ka novom svjetskom ratu.

Ljudskom rodu prijeti katastrofa ako radnička klasa ne interveniše. Kao što je slučaj i međunarodno, ogromna većina njemačkog stanovništva se protivi ratu i militarizmu. Ovo protivljenje, međutim, ne nalazi nikakvog izraza u zvaničnoj politici. Sve stranke, od hrišćanskih demokrata do socijal-demokrata, zelenih i lijevih (Die Linke) podržavaju novu, agresivnu spoljnu politiku.

Centralni strateški zadatak u borbi protiv rata je izgraditi partiju koja ujedinjuje međunarodnu radničku klasu na bazi socijalističkog programa: Socijalistička Partija Jednakosti (Partei für Soziale Gleichheit - PSG) i Međunarodni Komitet Četvrte Internacionale. Borba protiv militarizma i rata je neraskidivo vezana za borbu protiv njihovog najdubljeg uzroka, kapitalističkog sistema.

World Socialist Web Site je analizirao povratak njemačkog imperijalizma korak po korak. Na specijalnoj konferenciji protiv rata 13. i 14. septembra PSG je donijela rezoluciju koja pruža političku orijentaciju borbi protiv rata. Urgiramo naše čitaoce da prouče ovaj dokument i donesu odluku da se uključe u borbu za socijalizam.

3. oktobar 2014.