Dvadesetpet godina od pada berlinskog zida

1 November yyyy

Istorijske godišnjice su prilika da se osvrne na prošlost kako bi se izvukle lekcije za budućnost. Ništa nalik tome se nije desilo u toku zvaničnih ceremonija koje su u nedelju održane u njemačkom glavnom gradu povodom 25. godišnjice pada berlinskog zida. Slavlje je organizovano od strane vlade koja se ne usuđuje da pogleda stvarnosti u oči i nazove stvari njihovim pravim imenima.

Govornici su koristili demagoške fraze i klišee – riječ “sloboda” je ponavljana u beskonačno – da bi falsifikovali istoriju i izbjegli ikakav pomen sadašnje društveno-političke realnosti.

“Postavljalo se pitanje ponovnog osvajanja slobode. Bilo je to oko slobode koju osoba treba da bi bila ljudsko biće,” proglasila je njemačka kancelarka Angela Merkel na otvaranju izložbe o berlinskom zidu. Ali o kakvoj slobodi je ona pričala?

Slobodi od državne prismotre i represije?

Vlada koju je ona vodila poslijednjih devet godina je donijela jedan za drugim zakone koji ograničavaju demokratska prava i šire moći prismotre obavještajnih agencija. U istočnoj Evropi, koju Merkel citira u njenoj pridici o slobodi, spomenici su podignuti autoritarnim vođama poput Jozefa Pilsudskog u Poljskoj, Mikloša Hortija u Mađarskoj i nacističkog kolaboratora Stjepana Bandere u Ukrajini.

Slobodi od materijalne nemaštine?

U istočnoj Njemačkoj, 25 godina od njemačkog ujedinjenja, svaki peti stanovnik živi ispod zvanične linije siromaštva od 870 evra mjesečno. U susjednoj Poljskoj i Češkoj republici prosječna satnica nije ni trećinu njemačke, a u Bugarskoj i Rumuniji je manje od jedne šestine. Ekonomska kriza širom Evropske unije se dramatično pojačala.

Slobodi od zastrašivanja i rata?

Neprekidna lavina ratnog huškanja protiv Rusije je uslijedila nakon što je njemačka vlada objavila “kraj vojnom uzdržavanju” početkom ove godine. Kao što je to bio slučaj i u prvom i u drugom svjetskom ratu, njemački militarizam je opet uperen ka istoku. “Moramo se pripremiti na činjenicu da će krize nažalost težiti da budu sastavni dio života u godinama koje slijede,” pisao je nedavno njemački ministar spoljnih poslova Frank-Walter Steinmeier u Die Zeit- u.

Buržoaski ideolozi su objavili “kraj istorije” prije 25 godina, ali istorija se vraća punom žestinom. Pad berlinskog zida i njemačko ujedinjenje nisu obilježili novu epohu slobode i demokratije. Naprotiv, oni su iznijeli na površinu sve neriješene probleme koji su doveli do dva svjetska rata u prvoj polovini 20. vijeka.

Međunarodni Komitet Četvrte Internacionale (ICFI) je predvidio ovakav razvoj i upozorio na njega. U novembru 1991, ICFI je donio rezoluciju na Svjetskom Kongresu Radnika protiv Imperijalističkog Rata i Kolonijalizma u Berlinu, u kojoj je stajalo:

“Sve zasluge za zbacivanje staljinizma idu radnicima, ali drugi su ubrali plodove. Novi sloj parazita je izdao radničku klasu i zloupotrijebio njenu opravdanu mržnju prema staljinizmu u sopstvene ciljeve. Jeljcini, Valese i Haveli su zamijenili diktaturu staljinističke birokratije diktaturom međunarodnog kapitala i preuzeli ulogu kompradorske buržoazije. I dok je staljinistička birokratija, u interesu samoočuvanja, bila prisiljena da očuva važne dobiti Oktobarske revolucije poput nacionalizacije sredstava za proizvodnju, pomaljajuća buržoazija sada teži da uništi što god je preostalo od nacionalizovane industrije i da pretvori radnike u izgladnjele prosjake bez ikakvih prava.”

Partija Demokratskog Socijalizma ( Partei des Demokratischen Sozialismus ) i Lijeva Partija ( Die Linke ) – organizacije nasljednice staljinističke vladajuće partije u istočnoj Njemačkoj ( Sozialistische Einheitspartei Deutschlands, SED) – bezrezervno su podržale restauraciju kapitalizma. Žalile su se jedino što im je zapala nepovoljna pozicija pri podjeli plijena.

Međutim, ICFI je podvlačio: “Staljinizam snosi glavnu odgovornost za sadašnju katastrofu.”

Staljinistička birokratija, nastavljala je rezolucija, “se uzdigla na vlast preko leševa revolucionara [ruske revolucije] iz 1917. i uništila boljševiču partiju transformišući je u aparat privilegovane birokratije. Pretvorila je Komunističku Internacionalu u instrument svoje sebične spoljne politike, prouzrokovala nebrojene poraze međunarodne radničke klase, i ubila čitavu generaciju socijalističkih revolucionara.”

“[Mihail] Gorbačovljeva perestrojka je logični ishod ove kontrarevolucionarne tradicije. Ona predstavlja prelaz iz 'socijalizma u jednoj zemlji' na kapitalističku restauraciju. Birokrate su izabrale Gorbačova za vođu 1985. jer više nisu mogli da održe svoje privilegije kao paraziti u radničkoj državi već su tražili novo društveno utemeljenje u obliku privatne svojine.”

Iz ovog iskustva se moraju izvući životne lekcije za današnjicu. Kapitalistička svjetska ekonomija je u najdubljoj krizi još od 1930-ih. Nijedan od problema koji su doveli međunarodni finansijski sistem do ivice propasti 2008. nije razriješen.

Vladajuća klasa je odgovorila na ovu krizu, kao i u prošlosti, militarizmom, jačanjem moći države, i neprekidnim napadima na demokratska i društvena prava radnih ljudi, nemjerljivo se bogateći u isto vrijeme. Ponovo ujedinjena kapitalistička Njemačka igra naročito agresivnu ulogu.

Iz ove krize, koja prijeti opstanku ljudskog roda, nema izlaza u okviru kapitalizma. Radnička klasa sve više dolazi u sukob sa vladajućom klasom širom svijeta. Međutim, kako bi se borila i pobijedila, treba joj valjana politička perspektiva.

Jedino program socijalističkog internacionalizma – zbacivanje kapitalizma, uspostavljanje radničkih vlada, reorganizacija svjetske ekonomije da se zadovolje potrebe društva u cjelini a ne profita nekolicine – pruža izlaz iz ovog ćorsokaka.

Razumjevanje kontrarevolucionarne uloge staljinizma i marksističke alternative – otjelotvorene u Lijevoj opoziciji i Četvrtoj Internacionali koju je osnovao Lav Trocki – je osnova takve revolucionarne perspektive.

11. novembar 2014.

Peter Schwarz