Dvadesetpet godina od pada berlinskog zida

24 November 2014

Istorijske godišnjice su prilika da se osvrne na prošlost kako bi se izvukle lekcije za budućnost. Ništa nalik tome se nije desilo u toku zvaničnih ceremonija koje su u nedelju održane u njemačkom glavnom gradu povodom 25. godišnjice pada berlinskog zida. Slavlje je organizovano od strane vlade koja se ne usuđuje da pogleda stvarnosti u oči i nazove stvari njihovim pravim imenima.

Govornici su koristili demagoške fraze i klišee – riječ “sloboda” je ponavljana u beskonačno – da bi falsifikovali istoriju i izbjegli ikakav pomen sadašnje društveno-političke realnosti.

“Postavljalo se pitanje ponovnog osvajanja slobode. Bilo je to oko slobode koju osoba treba da bi bila ljudsko biće,” proglasila je njemačka kancelarka Angela Merkel na otvaranju izložbe o berlinskom zidu. Ali o kakvoj slobodi je ona pričala?

Slobodi od državne prismotre i represije?

Vlada koju je ona vodila poslijednjih devet godina je donijela jedan za drugim zakone koji ograničavaju demokratska prava i šire moći prismotre obavještajnih agencija. U istočnoj Evropi, koju Merkel citira u njenoj pridici o slobodi, spomenici su podignuti autoritarnim vođama poput Jozefa Pilsudskog u Poljskoj, Mikloša Hortija u Mađarskoj i nacističkog kolaboratora Stjepana Bandere u Ukrajini.

Slobodi od materijalne nemaštine?

U istočnoj Njemačkoj, 25 godina od njemačkog ujedinjenja, svaki peti stanovnik živi ispod zvanične linije siromaštva od 870 evra mjesečno. U susjednoj Poljskoj i Češkoj republici prosječna satnica nije ni trećinu njemačke, a u Bugarskoj i Rumuniji je manje od jedne šestine. Ekonomska kriza širom Evropske unije se dramatično pojačala.

Slobodi od zastrašivanja i rata?

Neprekidna lavina ratnog huškanja protiv Rusije je uslijedila nakon što je njemačka vlada objavila “kraj vojnom uzdržavanju” početkom ove godine. Kao što je to bio slučaj i u prvom i u drugom svjetskom ratu, njemački militarizam je opet uperen ka istoku. “Moramo se pripremiti na činjenicu da će krize nažalost težiti da budu sastavni dio života u godinama koje slijede,” pisao je nedavno njemački ministar spoljnih poslova Frank-Walter Steinmeier u Die Zeit- u.

Buržoaski ideolozi su objavili “kraj istorije” prije 25 godina, ali istorija se vraća punom žestinom. Pad berlinskog zida i njemačko ujedinjenje nisu obilježili novu epohu slobode i demokratije. Naprotiv, oni su iznijeli na površinu sve neriješene probleme koji su doveli do dva svjetska rata u prvoj polovini 20. vijeka.

Međunarodni Komitet Četvrte Internacionale (ICFI) je predvidio ovakav razvoj i upozorio na njega. U novembru 1991, ICFI je donio rezoluciju na Svjetskom Kongresu Radnika protiv Imperijalističkog Rata i Kolonijalizma u Berlinu, u kojoj je stajalo:

“Sve zasluge za zbacivanje staljinizma idu radnicima, ali drugi su ubrali plodove. Novi sloj parazita je izdao radničku klasu i zloupotrijebio njenu opravdanu mržnju prema staljinizmu u sopstvene ciljeve. Jeljcini, Valese i Haveli su zamijenili diktaturu staljinističke birokratije diktaturom međunarodnog kapitala i preuzeli ulogu kompradorske buržoazije. I dok je staljinistička birokratija, u interesu samoočuvanja, bila prisiljena da očuva važne dobiti Oktobarske revolucije poput nacionalizacije sredstava za proizvodnju, pomaljajuća buržoazija sada teži da uništi što god je preostalo od nacionalizovane industrije i da pretvori radnike u izgladnjele prosjake bez ikakvih prava.”

Partija Demokratskog Socijalizma ( Partei des Demokratischen Sozialismus ) i Lijeva Partija ( Die Linke ) – organizacije nasljednice staljinističke vladajuće partije u istočnoj Njemačkoj ( Sozialistische Einheitspartei Deutschlands, SED) – bezrezervno su podržale restauraciju kapitalizma. Žalile su se jedino što im je zapala nepovoljna pozicija pri podjeli plijena.

Međutim, ICFI je podvlačio: “Staljinizam snosi glavnu odgovornost za sadašnju katastrofu.”

Staljinistička birokratija, nastavljala je rezolucija, “se uzdigla na vlast preko leševa revolucionara [ruske revolucije] iz 1917. i uništila boljševiču partiju transformišući je u aparat privilegovane birokratije. Pretvorila je Komunističku Internacionalu u instrument svoje sebične spoljne politike, prouzrokovala nebrojene poraze međunarodne radničke klase, i ubila čitavu generaciju socijalističkih revolucionara.”

“[Mihail] Gorbačovljeva perestrojka je logični ishod ove kontrarevolucionarne tradicije. Ona predstavlja prelaz iz 'socijalizma u jednoj zemlji' na kapitalističku restauraciju. Birokrate su izabrale Gorbačova za vođu 1985. jer više nisu mogli da održe svoje privilegije kao paraziti u radničkoj državi već su tražili novo društveno utemeljenje u obliku privatne svojine.”

Iz ovog iskustva se moraju izvući životne lekcije za današnjicu. Kapitalistička svjetska ekonomija je u najdubljoj krizi još od 1930-ih. Nijedan od problema koji su doveli međunarodni finansijski sistem do ivice propasti 2008. nije razriješen.

Vladajuća klasa je odgovorila na ovu krizu, kao i u prošlosti, militarizmom, jačanjem moći države, i neprekidnim napadima na demokratska i društvena prava radnih ljudi, nemjerljivo se bogateći u isto vrijeme. Ponovo ujedinjena kapitalistička Njemačka igra naročito agresivnu ulogu.

Iz ove krize, koja prijeti opstanku ljudskog roda, nema izlaza u okviru kapitalizma. Radnička klasa sve više dolazi u sukob sa vladajućom klasom širom svijeta. Međutim, kako bi se borila i pobijedila, treba joj valjana politička perspektiva.

Jedino program socijalističkog internacionalizma – zbacivanje kapitalizma, uspostavljanje radničkih vlada, reorganizacija svjetske ekonomije da se zadovolje potrebe društva u cjelini a ne profita nekolicine – pruža izlaz iz ovog ćorsokaka.

Razumjevanje kontrarevolucionarne uloge staljinizma i marksističke alternative – otjelotvorene u Lijevoj opoziciji i Četvrtoj Internacionali koju je osnovao Lav Trocki – je osnova takve revolucionarne perspektive.

11. novembar 2014.

Peter Schwarz