Dvadesetprvi vijek nije više novost. Ulazeći u novu godinu, minulih 15 godina pružaju dovoljno podataka koji nam omogućuju da identifikujemo glavne ekonomske, geopolitičke i društvene procese i tendencije koji će odrediti prirodu i pravac događaja u 2015. i godinama pred nama.

Prije svega moramo reći da je u ovih 15 godina 21. vijek opovrgao, i to na najporazniji način, trijumfaliste 'kraja istorije' koji su nakon raspada Sovjetskog Saveza proklamovali da kapitalizam i buržoaska demokratija predstavljaju nenadmašne vrhunce ljudskog postignuća. Na kraju 2014. preovlađujuće ekonomske i političke strukture izgleda kao da sve brže srljaju u ambis.

Tokom prošle godine – stogodišnjice od izbijanja prvog svjetskog rata – protivrječnosti kapitalističkog sistema su poprimile akutan karakter. 'Mirni' intervali između erupcija velikih kriza – geopolitičkih, ekonomskih i društvenih – su postali tako kratki da se teško mogu opisati kao intervali. Krize, sa druge strane, izgledaju ne kao izolovane 'epizode', već manje ili više stalna karakteristika savremene realnosti. Obrazac stalne krize koji je okarakterisao 2014. – osnovni indikator poodmaklog stanja globalne kapitalističke neuravnoteženosti – će se nastaviti sa još većim intenzitetom u 2015.

Proučimo glavne elemente savremene krize.

1. Globalna ekonomska kriza koju je pokrenuo kolaps na Wall Street-u 2008. se nastavlja. Neprekidni i sve više manični karakter rasta vrijednosti dionica na svjetskim tržištima – i, iznad svega, u Sjedinjenim državama – daleko od toga da signalizira ekonomski oporavak. On svjedoči prije svega trijumfu ekonomskog parazitizma. Neumoljiva akumulacija ličnog bogatstva od strane korporativne i finansijske elite se odvojila, do stepena bez istorijskog presedana, od procesa stvaranja vrijednosti u proizvodnji. Wall Street je zavisan od neizgled beskrajnih infuzija likvidnosti od strane Federalnih rezervi.

Rast vrijednosti dionica se odvija u uslovima stagnirajuće 'stvarne' ekonomije. Poznati ekonomist Barry Eichengreen, u eseju u januarskom izdanju Current History [Aktuelna Istorija], piše: “Nova godina se oblikuje u još jednu razočaravajuću godinu za svjetsku ekonomiju.” On je primjećuje da je izvršna direktorica MMF-a Christine Lagarde imenovala anemičnu globalnu stopu rasta 'novi mediokritet', i upozorava da je ovakav opis globalne ekonomije vjerovatno previše optimističan. Ne postoji nacionalni ili regionalni sektor svjetske ekonomije sa snažnim rastom.

U Evropi je ekonomski rast u 2014. bio zanemarljiv, a najveća ekonomija, Njemačka, je jedva izbjegla zvaničnu recesiju. Rusija je u dubokoj krizi a rublja je u slobodnom padu. U Aziji, Japan je upao u recesiju u trećem kvartalu prošle godine, dok kineska ekonomija značajno usporava.

U Sjedinjenim državama 'oporavak' kojim se hvali Obamina administracija ne postoji za ogromnu većinu stanovništva, usred opadajućih plata i nesmanjene masovne nezaposlenosti. Kamatne stope blizu nule nisu uspjele da pokrenu bilo kakav značajan rast. Ekonomije u Latinskoj Americi i 'zemljama u razvoju' su ekstremno ranjive na nestabilnosti u tržištima kapitala.

Veliki pad cijene nafte pred kraj 2014. je djelimično posljedica smišljenih napora od strane SAD-a i njihovih saveznika da podriju Rusiju. Međutim, to je takođe i dio opšteg pada cijena robe širom svijeta, koji oslikava deflacione pritiske povezane sa opadajućom potražnjom i niskim stopama rasta. Eichengreen primjećuje da se s dobrim razlozima vjeruje da je globalni kapitalizam u raljama 'sekularne stagnacije', koja “reflektuje ne zlosrećno podudaranje prolaznih problema u nizu svjetskih najvećih ekonomija, već trajno usporavanje prouzrokovano dubokim strukturalnim faktorima.”

2. Geopolitičke tenzije – ukorijenjene u nerazrješivoj protivrječnosti između, s jedne strane, globalnog karaktera kapitalističkih finansija, proizvodnje i tržišta, i, s druge strane, sistema nacionalnih država u kome je kapitalizam istorijski i politički ukorijenjen – se intenziviraju dugotrajnošću ekonomske krize. Kao i 1914. i 1939. imperijalističke sile teže da nađu izlaz iz ekonomske krize stremeći, na uštrb svojih takmaca, da ojačaju poziciju “sopstvene” nacije na svjetskoj areni. U ovom brutalnom i opasnom procesu, Sjedinjene države igraju vodeću ulogu. Beskrajni 'rat protiv terorizma' se kroz proteklu deceniju i po pokazao kao sredstvo pomoću kojeg Sjedinjene države pokušavaju da suzbiju potencijalne rivale i održe poziciju globalnog hegemona.

Globalne operacije Sjedinjenih država su poprimile brutalni karakter koji dozvoljava poređenje sa operacijama nacističke Njemačke. Ali postoji i ključna razlika: nacistička Njemačka je imala aspiracije 'samo' da zavlada Evropom. Američka vladajuća klasa aspirira da vlada svijetom. U toku 2014. Obamina administracije se neprekidno angažovala u ratovima ili ratnim pripremama u bukvalno svakom dijelu svijeta. Ono što vodi operacije Pentagona i sjedišta CIA-e u Lengliju, Virdžinija – gdje se sve ključne odluke donose – je ubjeđenje da Kina predstavlja neprihvatljivu prepreku američkoj dominaciji Azije i azijsko-pacifičkog regiona, te stoga i američkoj ulozi globalnog hegemona.

Konflikt sa Rusijom oko Ukrajine, koji je izbio 2014. je samo jedna pozornica ove globalne borbe. Američka vladajuća klasa vjeruje da se ne može obračunati sa Kinom u Aziji osim ako ne osigura kontrolu nad evroazijskim prostranstvom. Dovođenje na vlast pro-SAD marionetskog režima u Kijevu je imalo za cilj nanošenje odlučujućeg geopolitičkog poraza Rusiji, i primoravanje putinovog režima – ili njegove zamjene – da prihvati američku dominaciju.

Sjedinjene države međutim nisu jedin agens u politici svjetskog imperijalizma. Iako je rastrzana unutrašnjom krizom, Britanija se nada da će joj 'poseban odnos' koji uživa sa SAD-om olakšati ponovno osvajanje jednog dijela stare imperijalističke slave. Francuska – koja je prije svega jedne decenije naročito oštro kritikovala SAD invaziju Iraka – se pretvorila u najžešćeg saveznika Vašingtona. Traži, po principu ti meni – ja tebi, da osigura američku podršku za francuska pustošenja u sjevernoj i centralnoj Africi. Sve članice NATO-a nalikuju čoporu gladnih vukova, tražeći plijen na koji da se ustreme. A hiljadama kilometara daleko od Evrope, australijska vladajuća klasa je entuzijastično pristupila Vašingtonovom 'rebalansu ka Aziji.'

Naročito značajan razvoj u 2014. je bestidno oživljavanje imperijalističkih ambicija od strane Njemačke i Japana. Oboje su u toku formulisanja programa za širenje i međunarodno odašiljanje vojnih snaga. Iako su se obje zemlje postrojile iza Sjedinjenih država nasuprot Rusiji i Kini, sasvim je moguće – čak veoma izvjesno – da će se, kako razvijaju svoje imperijalističke planove, vrhuške u Berlinu i Tokiju naći u sukobu s Vašingtonom.

Ove godine će se obilježiti 70. godišnjica od okončanja drugog svjetskog rata, imperijalističkog konflikta koji je uništio desetine miliona života. Između 1939. i 1945. vladajuće elite svih zaraćenih imperijalističkih sila – kako fašističkih tako i “demokratskih” – su otkrile varvarstvo za koje je kapitalistički poredak sposoban. Uprkos tome, tokom ukrajinske krize, mogućnost trećeg svjetskog rata – koji bi najvjerovatnije otpočeo upotrebom nuklearnog oružja – je otvoreno diskutovana.

Proučavajući strategije i mjere vladajućih elita ove ili one zemlje, bila bi greška bilo potcijeniti njihovu nemilosrdnost bilo precijeniti njihovu inteligenciju. Ali prijetnja trećeg svjetskog rata ne proizilazi iz ambicija ovog ili onog kapitalističkog vođe ili tek od geopolitičkih preračunavanja od strane jedne ili druge sile. Nasuprot tome, rat proističe iz objektivne političke logike i posljedica nezaustavljive borbe imperijalističkih sila za povoljniju ili čak – kao u slučaju Sjedinjenih država – hegemonističku poziciju u svjetskom kapitalističkom sistemu. Rat se jedino može spriječiti obaranjem sistema nacionalnih država. Ovo zahtjeva revolucionarno osvajanje političke vlasti od strane radničke klase i uspostavljanje međunarodnog socijalističkog sistema.

Ovo je jedina progresivna i, treba dodati, realistična alternativa imperijalističkoj agresiji. Nema progresivne nacionalističke alternative programu svjetske socijalističke revolucije. Putinovi napori da “brani” post-Sovjetsku Rusiju na osnovu odbojnog oživljavanja velikoruskog šovinizma iz carističke ere mogu samo da vode u katastrofu. Oktobarska revolucija 1917. je bila odgovor ruske radničke klase – koja je nastupala kao avangarda međunarodne radničke klase – ne samo na zločine carističke autokratije, već takođe, i iznad svega, na svjetski imperijalistički sistem i njegovu osnovu u nacionalnoj državi.

Stvaranje Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika 1922. – u kome je Ukrajina bila kritična komponenta – je predstavljalo inicijalni pokušaj boljševičkog režima da prevaziđe reakcionarni i istorijski prevaziđeni sistem nacionalnih država. Izdaje staljinizma koje su uslijedile – na bazi nacionalističkog programa socijalizma u jednoj zemlji – ne umanjuju istorijski značaj postignuća Oktobarske revolucije i uspostavljanja SSSR-a. Nacionalistički program Putina, koji hoće da zadrži za kapitalističku Rusiju određeni dio političkog i ekonomskog uticaja unutar kapitalističke Ukrajine, nema apsolutno ništa zajedničko, i štaviše, potpuno je u supotnosti sa programom i principima na kojima je bio zasnovan Sovjetski Savez.

To što sistem nacionalnih država baziranih na kapitalizmu i dalje opstaje – u suprotnosti sa objektivnim zahtjevima globalnog razvoja čovječanstva – je izvor ne samo međunarodnih ratova, već takođe i krvavih bratoubilačkih konflikta među ljudima koji žive unutar anahronističkih državnih granica. Velikoj Britaniji, formiranoj Zakonom o Uniji 1707. prijeti raspad kroz potpuno reakcionarnu nacionalističku kampanju za stvaranje nezavisne kapitalističke Škotske. Kada bi ova kampanja uspjela, to bi imalo za ishod slabljenje radničke klase i sjeverno i južno od granice. Ako su dodatni dokazi potrebni o jezivim implikacijama nacionalizma, dovoljno je samo pogledati evoluciju Izraela. Zasnovana na bazi reakcionarnog programa i ideologije cionizma, jevrejska država – koja je opravdavala svoje postojanje kao odgovor na fašistički holokaust – upotrebljava sirovi rasizam da opravda nemilosrdni progon palestinskog naroda i kršenje njihovih demokratskih prava.

3. “Politička reakcija duž cijele linije je karakteristična odlika imperijalizma”, pisao je Lenjin 1916. “Razlika između demokratsko-republikanske i reakcionarno-monarhističke buržoazije se briše upravo zato što oboje žive trule.”

Krah osnovnih normi demokratske vladavine, koji je dokumentovan kroz raskrinkavanje kršenja domaćih i međunarodnih zakona od strane individua koje zauzimaju najviše pozicije u američkoj državi, potvrđuje Lenjinovu analizu. Izvještaj o mučenju odabranog obavještajnog komiteta senata neoporecivo dokazuje da su predsjednik, potpredsjednik, sekretar odbrane, direktor CIA-e, i drugi značajni vladini ljudi u bušovoj administraciji počinili kriminalne akte. Ali kao što odgovor obamine administracije pokazuje, oni koji su odobrili, osmislili i izvršili američki program torture neće biti pozvani na pravnu odgovornost.

Nasilje koje vrši izvan sopstvenih granica – upotreba mučenja, program ubijanja bespilotnim letjelicama itd. – i ubrzana erozija demokratskih prava unutar Sjedinjenih država su međusobno povezane komponente istog reakcionarnog procesa. Sjedinjene države sve više poprimaju prirodu policijske države. Prema novoj vojnoj doktrini, koja otvoreno krši pravni princip Posse Comitatus, lokalne policijske snage se integrišu u takozvanu 'totalnu armiju'.

Godine 2014. smo svjedočili direktnoj primjeni represionog aparata koji je osnažen u toku 'rata protiv terorizma' na domaću opoziciju. Policija opremljena vojnim naoružanjem bukvalno je stavila gradić Ferguson u Misuriju pod policijski čas nakon protesta oko ubistva 18-togodišnjeg Majkl Brauna.

Ta ista tendencija ka autoritarizmu je prisutna u svakoj zemlji, kako vladajuća klasa osnažava represivni aparat kao odgovor na unutrašnje društvene tenzije. Veoma je značajno da je jedna od najprivlačnijih zemalja za finansijske investitore 2014. bio Egipat, gdje je brutalni vojni režim suspendovao demokratska prava i izvršio masovno klanje bilo kakve opozicije. Vladajuća klasa međunarodno vidi takve metode kao primjer za slične mjere gdje god bi joj se bogatstvo i interesi našli u pitanju.

4. To što je veo demokratije strgnut je fundamentalno odraz eksplozivnog porasta društvene nejednakosti kome se ne nazire kraj. Od 2008. vladajuća klasa je riješeno sprovodila mjere da održi i uveća svoje bogatstvo kanališući bilione dolara u finansijske berze, u sprezi sa bespoštednim napadom na zaposlenje i uslove života radničke klase.

Kao direktna posljedica ovih mjera ukupno bogatstvo najbogatijih 400 ljudi je poraslo za 92 milijarde dolara u 2014. na 4,1 bilion. Ukupan broj milijardera je porastao na rekordnih 2.325 prošle godine, porast od preko 7 posto u odnosu na prethodnu. Bogatstvo ovog sićušnog dijela svjetskog stanovništva je poraslo za 12 posto, na 7,3 biliona dolara.

Bogatstvo 400 najbogatijih Amerikanaca je poraslo na 2,29 biliona dolara 2014. skoro duplo od onog što je iznosilo 2009. Od 2010. srednji prihod domaćinstava u SAD je opao za 5 odsto. Isti procesi su prisutni u svim drugim zemljama. Od tri milijardera kojima je bogatstvo najviše naraslo u toku prošle godine dva žive u Kini. Udio najbogatijih 1 posto svjetskog stanovništva u globalnom bogatstvu je narastao do 48,2 posto 2014. sa 46 posto 2013. prema Credit Suisse.

5. Prognoza za 2015. predviđa intenzifikaciju ekonomske, geopolitičke i društvene krize. Međutim, naporedo sa razvojem objektivnih protivrječnosti kapitalističkog sistema, popularni gnijev i nezadovoljstvo velike mase stanovništva će poprimiti sve žešći karakter. Događaji poslijednjih 15 godina su ostavili otisak na masovnu svijest. Ratovi bez kraja, razotkrivanje korupcije finansijske elite, kriminalni i sadistički postupci koji povređuju najosnovniji osjećaj za pravdu, nezaustavljiv pad životnog standarda za veliku većinu radne populacije, frustracija mladih koji osjećaju da žive u svijetu bez budućnosti i bez nade, groteskno pokazivanje bogatstva usred sveopšteg siromaštva i svakodnevne teškoće s kojima se većina ljudi suočava u toku života – ovo su elementi objektivne stvarnosti koja vodi ka dubinskoj promjeni u svijesti i političkoj orijentaciji unutar radničke klase.

Ali porast popularnog nezadovoljstva i izbijanje otvorenih klasnih sukoba nisu dovoljni da riješe ogromne probleme koje postavlja kriza kapitalističkog sistema. Kritičan zadatak je razvijanje socijalističke političke svijesti unutar radničke klase.

U toku 2014. Međunarodni Komitet Četvrte Internacionale i naše nacionalne sekcije su učinili značajan napredak u razvijanju rada među radnicima i omladinom koji se radikališu pod uticajem krize. Politički ugled Svjetskog Socijalističkog Vebsajta (World Socialist Web Site) je nastavio da raste, jer događaji potkrepljuju naše analize.

Ali nema mjesta samozadovoljstvu. Pred nama leže veliki izazovi. 2015. ćemo posvjedočiti kako intenzifikaciji kapitalističke krize tako i značajnom porastu popularnog otpora. Pozivamo brojne čitaoce Svjetskog Socijalističkog Vebsajta da nam se pridruže u borbi za izgradnju Četvrte Internacionale kao svjetske partije socijalističke revolucije.

5. januar 2015.