Sljedeći izvještaj iznio je Tom Carter, pisac za World Socialist Web Site.

Posljednjih mjeseci, frakcijski rat unutar američkog političkog establišmenta oko 'kritičke teorije rase' eskalirao je u groznicu. Ova kontroverza je nadmetanje između dvije fundamentalno desničarske, antimarksističke pozicije, od kojih nijedna ne može tvrditi da je povezana s bilo čim ljevičarskim ili progresivnim.

S jedne strane američkog političkog establišmenta, republikanska stranka mobilizira sve reakcionarne snage koje su joj na raspolaganju–fašističku miliciju, bijele suprematiste i vjerske fundamentaliste–za potpuni napad na učenje bilo koje lijeve, socijalističke ili marksističke ideje na američkim školama i univerzitetima, koje republikanci namjeravaju provesti pod zastavom borbe protiv “kritičke teorije rase”.

Od danas, zakonodavna tijela pod kontrolom republikanaca u najmanje 10 američkih država usvojila su zakone kojima se zabranjuje učenje kritičke teorije rase, a 26 su u različitim fazama donošenja takvih zakona. Mnogi od ovih zakona, u većoj ili manjoj mjeri, koriste izgovor borbe protiv “kritičke teorije rase” da ciljaju na stvarnu prijetnju kako je republikanci vide: a to je marksizam.

Novi zakon u Tenneessee-iju, na primjer, zabranjuje zajedno s kritičkom teorijom rase, bilo koji materijal koji promiče “podjelu između, ili ogorčenost, ... društvene klase ili klase ljudi”. Nije teško zamisliti kako će se takvi zakoni, u rukama republičkih vlasti, koristiti za zabranu razmatranja bilo kakvih članaka sa World Socialist Web Site-a u učionicama. Ove zakone pratili su provokativni zahtjevi da se u učionicama postave kamere za praćenje sadržaja nastava.

Republikanci, tek nakon svog nasilnog pokušaja 6. januara da obore rezultate izbora 2020., planiraju da navodnu borbu protiv “kritičke teorije rase” učine središnjim dijelom svojih predstojećih kampanja, izbornih i drugih. Steve Bannon, fašistički politički operativac koji je odigrao značajnu ulogu u Trump-ovoj pobjedi na izborima 2016. godine, rekao je časopisu Politico u januaru: „Gledam ovo i kažem: 'Hej, ovako ćemo pobijediti.'“

Bannon i njemu slični računaju da će im popularna odbojnost prema pravilima i metodama povezanim s kritičkom teorijom rase igrati na ruku. S tim u vezi, još u septembru 2020., Ured za upravljanje i budžet Trump-ove administracije (OMB) izdao je direktivu kojom se zabranjuje trošenje agencije vezano za bilo kakvu obuku o kritičnoj teoriji rase.

S druge strane ove “debate“ je sama kritička teorija rase, korpus akademskog pisanja koji se pojavio u SAD-u kasnih 1980-ih i ranih 1990-ih koji kombinuje postmodernizam i subjektivnu idealističku filozofiju sa istorijskim revizionizmom, rasnim sektaštvom i orijentacijom prema Demokratskoj stranki i njenim satelitima.

Uspon kritičke teorije rase i drugih teorija “socijalne pravde” u prethodnim decenijama poklopio se sa ubrzanim pomjeranjem ideološkog težišta Demokratske stranke na pitanja rase, roda i identiteta, što se zauzvrat poklopilo s napuštanjem Demokratske stranke poslednjih ostataka bilo kakvog reformističkog programa sa kojim bi mogao da izazove istinsku masovnu privlačnost.

Uporedo s tom putanjom, kritička teorija rase i slične postmoderne teorije identiteta iznikle su iz opskurnih akademskih trendova u dominantnu ideologiju na univerzitetima, izvršnim apartmanima, holivudskim studijima, medijskim konglomeratima, sindikatima i unutar i oko same Demokratske stranke.

Teorije takozvane “socijalne pravde” imaju nepogrešiv i tendenciozan žargon s kojim su se svi do sada susreli – “kulturno prisvajanje”, “bijele privilegije”, “govorite svoju istinu”, “bijela nadmoć”, “sigurni prostori”, “diskurzivno nasilje“, „mikroagresije“, „toksična muškost“, „patrijarhat“, „kultura silovanja“, „intersekcionalnost“, „okidač upozorenja“ i tako dalje.

Odgovor Demokratske stranke na republikansku ofanzivu protiv kritičke teorije rase bio je da je udvostruči, mobilizirajući svoje pristalice u srednjoj klasnoj pseudoljevici i u sindikalnoj birokratiji za borbu za njenu promociju. Charles Blow, koji je pisao za New York Times, je branio kritičku teoriju rase u istaknutom uvodniku kao „očivo kroz koje se ispituju strukture moći“. I ubrzo nakon što je preuzeo dužnost, sam Biden je ukinuo direktivu OMB-a iz septembra 2020. kojom se zabranjuje federalna potrošnja vezana za kritičnu teoriju rase.

Randi Weingarten, predsjednik Američke federacije učitelja, izdao je izjavu u kojoj brani kritičku teoriju rase, a slične izjave dali su i državni i lokalni sindikalni zvaničnici širom zemlje.

Pseudolijeve tendencije u orbiti Demokratske stranke, sa svoje strane, tvrde da bi, na ovaj ili onaj način, kritičku teoriju rase i slične postmoderne teorije identiteta trebali cijeniti socijalisti ili čak uskladiti s marksizmom. U članku pod naslovom “Zašto kritičku teoriju rase treba poučavati u školama” koji se pojavio u Current Affairs, glavni urednik i istaknuta ličnost DSA Nathan J. Robinson branio je kritičku teoriju rase na osnovu toga da je “provokativna i da treba da izazove važne diskusije.”

Demokrate su slavile pobjedu u junu kada niko drugi neko general Mark Milley koji kao predsjedavajući Združenog načelnika štabova, je povezao Pentagon s onima koji brane učenje kritičke teorije rase oficirskim kadetima. Odgovarajući na optužbe republikanskog zakonodavca tokom saslušanja u Komitetu za oružane snage predstavničkog doma, Milley je branio učenje kritičke teorije rase na West Point-u rekavši: „Vojna akademija Sjedinjenih Država je univerzitet i važno je da treniramo i da razumijemo. ” Dodao je: „Želim razumjeti bijeli bijes. A ja sam bijelac.”

Očigledna odbrana kritičke teorije rase generala Milley-a izazvala je val razočaranih i gorkih osuda iz redova republikanaca i samog Trump-a, zajedno sa oduševljenim pozdravom sa demokratske strane.

Republikanska ofanziva protiv kritičke teorije rase proizlazi iz i u značajnoj mjeri je omogućena demokratskim prihvatanjem New York Times-ovog projekta 1619 (1619 Project). Republikanci su odgovorili na Projekat 1619 takozvanim “Izvještajem iz 1776”, (“1776 Report”) izdatim u posljednjim danima Trump-ovog predsjedništva, koji je zahtijevao da America “vrati patriotsko obrazovanje” i očisti škole i univerzitete od bilo kakvog učenja koje je “suprotno američkim principima.” I republikanci sada te prijetnje sprovode u praksu.

Centralna ideja cijele ove službene “debate“ je da kritička teorija rase predstavlja nešto lijevo ili čak marksističko. Ovo se često uzima zdravo za gotovo, kako od strane republikanskih kritičara tako i od strane zagovornika demokrata.

Dok se pravi marksisti svakako protive nastojanju republikanaca da očiste škole od “nepatriotske” književnosti, mora se jasno reći da kritička teorija rase, sa svoje strane, nema apsolutno ništa zajedničko s marksizmom.

Korijeni kritičke teorije rase u postmodernom subjektivnom idealizmu

Kritička teorija rase je široka struja, s mnogo pritoka koji se ulijevaju u nju i iz nje izlaze mnogi izdanci. Može se otići u biblioteku i prošetati redom niz polica sa ovim materijalom, koji na površinskom nivou obuhvata mnoge raznolike, pa čak i unutrašnje kontradiktorne trendove koji su se pojavljivali i mijenjali tokom vremena.

U karakterizaciji cijele ove struje, stoga je korisno početi na najosnovnijoj razini s njenim temeljnim filozofskim koncepcijama, čije se nasljeđe može pratiti do postmodernizma i koncepcija koje je razvila Frankfurtska škola. Ovo je “kritička teorija” iz koje proizlazi “kritička teorija rase”.

Ova dugotrajna ideološka putanja je opširno analizirana na drugim mjestima, uključujući djela David North-a Marksizam, istorija i socijalistička svijest (2007) i Frankfurtska škola, postmodernizam i politika pseudo-ljevice: marksistička kritika (2015), ali će to biti dovoljno za svrhu ovog predavanja da se pregleda nekoliko karakterističnih koncepcija.

U knjizi Dijalektika prosvjetiteljstva (1944.), Theodor Adorno i Max Horkheimer, dvojica vođa Frankfurtske škole, zaključili su da je prosvjetiteljstvo krivo za sav autoritarizam i varvarizam koji je karakterizirao prvu polovinu 20. stoljeća, na osnovu toga što sve je to bio neizbježan rezultat pogrešnog pokušaja da se putem nauke i razuma uspostavi kontrola nad prirodom. Adorno bi nastavio u Negativnoj dijalektici (1966) tvrdeći da je sva sistemska misao inherentno autoritarna.

Postmodernisti su kao polaznu tačku uzeli ovo odbacivanje ili omalovažavanje nauke, razuma i prosvjetiteljskog racionalizma–zapravo “modernost” za koju tvrde da je krenula dalje–i nastavili da izjavljuju svoju “nevjeru prema svim meta-narativima”, u frazi postmodernističkog filozofa Jean-Françoisa Lyotard-a.

Prema postmodernistima, naučno razumevanje čini samo jednu „mrežu stvarnosti” ili „način saznanja” ili „narativ” ili „diskurs” među mnogima–i to diskreditovani, autoritarni–pa je nedopustivo govoriti u terminima univerzalne istine, ili objektivne stvarnosti izvan i nezavisne od ljudskih umova, kojoj ljudske misli mogu pouzdano odgovarati i koju ljudska kolektivna aktivnost može djelotvorno promijeniti ili poboljšati.

Da navedemo jedan karakterističan primjer, postoji antologija spisa pod naslovom Mreže stvarnosti: društvene perspektive prema nauci i religiji (Webs of Reality: Social Perspectives on Science and Religion), koju je objavio Rutgers University Press 2002. godine, a koja svoju temu predstavlja na sljedeći način:

„Istražujemo neke od sličnosti između religije i nauke koje se ističu kada se tretiraju kao društvene strukture i kao sistemi značenja... Ono što nalazimo je da je takozvani naučni pogled na svet sam po sebi implicitno religiozan.”

Ne izdvajam ovu knjigu kao posebno značajnu. Ona samo služi kao samo jedna od bezbrojnih ilustracija primene postmodernog okvira. Prema postmodernizmu, ne postoji naučno razumijevanje svijeta koje odgovara objektivnoj stvarnosti. Nauka i religija su samo različite „zajednice“, različiti „diskursi“, svaki sa svojom „mrežom stvarnosti“, od kojih nijedna u bilo kojem fundamentalnom smislu nije legitimnija od druge.

Koncepcije koje proizilaze iz ovih osnovnih postmodernih filozofskih ideja nalaze izraz u spisima zagovornika kritičke teorije rase, koji koriste fraze kao što su 'imenovati vlastitu stvarnost' i 'govoriti svoju istinu'.

Budući da je naučno rezonovanje diskreditirani „narativ“ povezan s prošlim ugnjetavanjem, prema kritičkoj teoriji rase, poseban naglasak stavlja se na ono što se naziva „osobno pripovijedanje“, a posebno na dramatično prepričavanje intenzivno emocionalnih iskustava.

Kako je to rekla Jeanette Haynes Writer, zagovornica kritičke teorije rase: „Cilj CRT-a [kritičke teorije rase] je konstruirati alternativnu stvarnost imenovanjem nečije stvarnosti kroz pripovijedanje i protupripovijedanje; stoga je prednost CRT-a glas koji pruža ljudima druge boje kože.”

Koncept “ličnog pripovijedanja” daje kritičkoj rasnoj teoriji kao tijelo pisanja jednu od svojih prepoznatljivih karakteristika. Kad otvorimo raspravu o jednoj istorijskoj ili sociološkoj temi nađemo poglavlja posvećena ličnim reminiscencijama autora. “Govoriti svoju istinu” na ovaj način smatra se potpuno legitimnim načinom da se “dokaže” ideja–i zaista, čak i legitimnijim od diskreditovane stare metode upotrebe objektivnih činjenica, brojki i logičkih argumenata.

Kakve god bile namjere pristalica ovog teorijskog okvira, mora se na početku reći da ove koncepcije same po sebi nisu bez pokroviteljskih i iskreno rasističkih implikacija. To je kao da se kaže: “Činjenice i logično razmišljanje o objektivnoj stvarnosti su za bijelce, tako da ljudima druge boje kože umjesto toga koriste lične priče.”

Bez obzira na povremeno pozivanje Marx-a, ove koncepcije predstavljaju, precizno filozofskim terminima, različite oblike subjektivnog idealizma, ili koncepcije koje proizilaze iz vjerovanja u primat misli nad materijom i skepticizma prema korelaciji između mišljenja i objektivne stvarnosti neovisne od svijesti pojedinca. 

Subjektivni idealizam čini polarnu suprotnost filozofiji marksizma, istorijskom materijalizmu, koji se temelji na koncepcijama da materija prethodi misli i da ljudska misao može shvatiti i razumjeti objektivnu stvarnost–istu objektivnu stvarnost koju nastanjuju ljudi svih rasa–i kroz svjesne i kolektivne ljudske aktivnosti, ta stvarnost se može mijenjati i poboljšavati.

Ove osnovne filozofske koncepcije su ključne za razlikovanje kritičke teorije rase od marksizma–i zašto je nemoguće govoriti o miješanju ili kombiniranju bilo koje od postmodernih teorija „socijalne pravde“, poput kritičke teorije rase s marksističkom kritikom kapitalizma.

Nadamo se da će ovo predavanje, ako ne postiže ništa drugo, savršeno jasno razjasniti ovu poentu: kada govorimo o kritičkoj teoriji rase naspram marksizma, govorimo o dva potpuno različita, potpuno nepomirljiva i potpuno nekompatibilna teorijska okvira, sve do dole do njihovih najosnovnijih filozofskih korijena.

U periodu koji je prethodio Ruskoj revoluciji, Lenjin je 1909. godine bio primoran da proizvede čitavu raspravu o filozofiji, Materijalizam i empiriokritika, u kojoj je energično branio marksizam od različitih oblika subjektivnog idealizma koji se maskirao kao 'poboljšanja' na filozofskim osnovama marksizma. I isto tako, tokom borbe sa maloburžoaskom opozicijom u Socijalističkoj radničkoj partiji (Socialist Workers Party), Trocki je 1939. bio primoran da napiše „Abecedu materijalističke dijalektike“, u kojoj je strpljivo ponavljao fundamentalne koncepcije koje su za marksiste toliko osnovne da su kao učenje abecede.

Cliff Slaughter, u Lenjin o dijalektici, objasnio je: „Samo na osnovu viđenja postojanja objektivne stvarnosti neovisne od ljudske svijesti kao 'glavne stvari', Lenjin je u stanju dati veliki doprinos... koji čini u [ Filozofske] bilježnice. Samo materijalističko shvaćanje aktivne uloge ljudske prakse u stvarnom svijetu moglo bi biti osnova za bogatstvo Lenjinovih koncepcija, jer se iz tog stvarnog svijeta izvodi beskonačno proširena i obogaćena istina ljudskog razumijevanja.”

S približavanjem novog ciklusa revolucionarnih prevrata u naše vrijeme u 21. stoljeću, možemo očekivati ​​da ćemo se isto tako uvijek iznova nalaziti primorani da branimo najosnovnije koncepcije marksizma od koruptivnog utjecaja ličnosti establišmenta i liberalnih univerziteta, koji će sve agresivnije nastojati da ih istisnu raznim oblicima subjektivnog idealizma.

Subjektivni idealistički i postmoderni korijeni kritičke teorije rase izraženi su u konceptu izgradnje “alternativne stvarnosti” u skladu s nečijim individualnim željama, “istine” koja je individualna za svaku osobu i fiksacije na kontrolu svakodnevnog jezika–ili onome što bi postmodernisti nazvali 'problematiziranje dominantne diskurse'.

Subjektivni idealistički i postmoderni korijeni kritičke teorije rase također su izraženi u još jednom tropu zajedničkom politici identiteta koji je obuhvaćen kritičkom rasnom teorijom–da samo određene manjine imaju 'pravomoć' da govore o rasizmu i da su izjave ne-manjina pretpostavljeno nelegitimno na osnovu “stajališta” osobe koja govori. Ova koncepcija, koja je centralna za kritičku teoriju rase, opisana je kao “epistemologija stajališta”.

“Status manjine”, pišu Richard Delgado i Jean Stefančić, vodeći zagovornici kritičke teorije rase, “nosi sa sobom pretpostavljenu kompetenciju da govori o rasi i rasizmu.”

Ovo centralno pravilo kritičke teorije rase je kao da se tvrdi da doktor nema posla da postavlja dijagnozu pacijentu jer doktor nije lično iskusio subjektivnu ličnu nelagodu koja je rezultat pacijentovog stanja. Prema ovom postmodernističkom okviru, pacijent bi bio jedina osoba za koju se pretpostavlja da je kompetentna za mišljenje o svom stanju, jer je pacijent iskusio simptome, dok bi se dijagnoze doktora smatrale nelegitimnim zbog doktorovog „stajališta“. .”

Ove antinaučne koncepcije su pogrešne na najosnovnijem nivou o tome kako ljudsko znanje i razumijevanje funkcionišu. Doktor u ovom primjeru nije lično iskusio pacijentov subjektivni osjećaj nelagode, ali doktor može otkriti i objektivno razumjeti bakteriju koja ga uzrokuje, te može pomoću naučnih metoda postaviti dijagnozu i propisati liječenje koje bi spasilo život pacijenta. Međutim, pacijentov subjektivni osjećaj nelagode ne daje mu automatski nikakav poseban uvid u objektivni uzrok bolesti. Ljudska bića su patila od bakterijskih bolesti milenijumima, ne shvatajući šta ih je uzrokovalo i bez mogućnosti da ih izleče. Pacijent ide kod doktora jer subjektivno iskustvo o simptomima bolesti samo po sebi nije dovoljno da se shvati šta je bolest ili kako je izliječiti.

Ovo nas dovodi do koncepta same rase, kako ga koriste kritički teoretičari rase. Rasa, treba reći na početku, sa stanovišta marksizma, kao i moderne nauke, nije koherentna biološka, ​​pa čak ni sociološka kategorija.

Sa otkrićem i analizom DNK, može se kategorički reći da sa stanovišta biologije ne postoji nešto što je rasa. Štaviše, svaki današnji pokušaj da se pojedini Amerikanci kategoriziraju u pripadnike “bijele rase” i “crne rase” bio bi proizvoljan i reakcionaran. Kako bi se ta odluka donela? Na osnovu kojih kriterijuma? To bi nužno zahtijevalo oživljavanje i ponovno uspostavljanje rasističkih oblika kao što je 'pravilo jedne kapi' povezano s erom aparthejda Jim Crow-a, koji je kategorizirao kao crne svaku osobu s jednim crnim pretkom.

Kritička teorija rase priznaje da je rasa društveno konstruirana, u smislu da nije biološka, ​​ali to samo omogućava da se primjenjuju subjektivne idealističke koncepcije pozajmljene iz postmodernizma kako bi se ovim rasnim kategorijama udahnuo novi život.

Kimberlé Crenshaw, osnivačica kritičke teorije rase, kaže ovo manje-više direktno: „Dok je deskriptivni projekt postmodernizma preispitivanja načina na koji je značenje društveno konstruirano općenito razumno... reći da je kategorija kao što je rasa ili rod društveno konstruirano ne znači da kategorija nema značaja u našem svijetu. Naprotiv, veliki i kontinuirani projekat za podređene ljude–i zaista, jedan od projekata za koje su postmoderne teorije bile od velike pomoći–je razmišljanje o načinu na koji se moć grupirala oko određenih kategorija i vrši se protiv drugih.”

Crenshaw uzima razliku između izjave “Ja sam crnac” s jedne strane i tvrdnje da “ja sam osoba koja je slučajno crnac” s druge strane, i prihvata prvu na osnovu toga što “uzima društveno nametnuti identitet i osnažuje ga kao sidro subjektivnosti.”

U knjizi Prisvajanje crnila: performanse i politika autentičnosti (Appropriating Blackness: Performance and the Politics of Authenticity), da citiramo još jedan primjer načina na koji se ovi koncepti koriste, E. Patrick Johnson opisuje „crnilo“ kao „načine na koje 'življenje crnila' postaje materijalni način saznanja.”

Implikacija koja proizlazi iz ovih postmodernih koncepata je da se rasa ne shvata kao oblik subjektivne predrasude u umu fanatika, već kao fundamentalna definitivna karakteristika odvojenog postojanja svake osobe i „načina saznanja“, „ sidro subjektivnosti” po Crenshaw-ovim riječima, uslov od kojeg su zavisna sva nečija znanja i vjerovanja o svijetu. Logična krajnja tačka djelovanja ovih postmodernih i subjektivnih idealističkih koncepcija je da rasa osobe ne samo da određuje “stvarnost” u kojoj osoba živi, ​​već i da ljudi različitih rasa žive, doslovno, u različitim “stvarnostima”.

Kritička teorija rase i rasno sektaštvo

Dok su njeni filozofski korijeni u postmodernizmu i subjektivnom idealizmu, ono što kritičkoj rasnoj teoriji daje njen suštinski karakter je dodatak još jednog sastojka: rasnog šovinizma i separatizma, koji i sam vuče korijene iz desnog krila američkog sitnoburžoaskog crnog nacionalizma.

Kritička teorija rase uzima odbacivanje prosvjetiteljstva iz Frankfurtske škole i postmodernizma i dodaje rasni spin. Prema Delgado-u i Stefančiću, kritička teorija rase dovodi u pitanje “prosvetiteljski racionalizam” preispitivanjem da li je “zapadna filozofija inherentno bijela po svojoj orijentaciji, vrijednostima i metodi zaključivanja”.

Sam Delgado je 2012. godine objavio bibliografiju s komentarima i iskreno primijetio: „Pojavljujuća vrsta unutar CRT-a smatra da ljudi sa drugom bojom kože najbolje mogu promovirati svoje interese kroz odvajanje od američkog mainstreama. Neki vjeruju da će očuvanje različitosti i odvojenosti koristiti svima, a ne samo grupama boja.”

Ovo ne predstavlja ništa više od perverznog oživljavanja starog segregacijskog slogana „odvojeni, ali jednaki“, koji je bio povezan s Ku Klux Klan-om i 100-godišnjim režimom aparthejda Jima Crow-a na američkom jugu. Prema ovoj teoriji, u najboljem je interesu svih rasa da žive odvojeno, a ne da se integrišu.

Ova desničarska perspektiva je reakcionarna u najdirektnijem i najbukvalnijem smislu. To bi predstavljalo poništavanje progresivnog rada generacija ljudi koji su radili i borili se i žrtvovali zajedno kako bi prevazišli rasne podjele i predrasude, razbili barijere, da bi se ujedinili i integrirali.

Ovo reakcionarno rasno sektaštvo—koje se ogleda u zahtjevima unutar i oko Demokratske stranke za rasnim reparacijama, rasnim kvotama i rasnim preferencijama, zajedno s rasno segregiranim učionicama, koje oni nazivaju „sigurnim prostorima' ili „programima afroameričke kulture'— je u potpunosti u skladu sa osnovnim teorijskim okvirom, koncepcijama i metodama kritičke teorije rase.

Prema kritičkoj teoriji rase, nejednakost i nepravda se objašnjavaju kao rezultat 'bijele privilegije' ili 'privilegije bijele kože', što je sistem rasnih beneficija koje je američko društvo navodno organizirano oko davanja bijelcima na račun crnaca. 

Jezikom kritičke teorije rase, 'bijel' je oblik 'vlastine' koju navodno posjeduju svi bijelci, bez obzira na to koji položaj zauzimaju u društvu i da li su ti ljudi svjesni ili nesvjesni svog učešća u 'bijelu' nadmoć.” Ova koncepcija, ključno središte kritičke teorije rase, iznesena je u članku o pregledu zakona od Cheryl Harris iz 1993. godine koji je nastojao da protumači dugu listu pravnih odluka u američkom pravosudnom sistemu kao implicitno korištenje ovog koncepta.

Ovo znači da beskućnik koji spava na ulicama Los Angeles-a i koji je slučajno bijelac ima 'imovinski' interes u svojoj 'bjelini' što ga čini na neki smislen način bogatijim od Oprah Winfrey (neto bogatstvo 2,7 milijardi dolara), makar sa stanovišta ovog ključnog oblika “vlastine” i stoga ga čini saučesnikom u režimu “bijele privilegije” i “bijele supremacije”.

Kada kritički teoretičari rase koriste termine kao što su “prevlast bijelaca” i “strukturalni rasizam”, oni ne tvrde samo da je de facto diskriminacija raširena u Sjedinjenim Državama, što je nesumnjivo tačno kao statistička činjenica. Naprotiv, ovi termini se odnose na koncepciju da je cijelo društvo pozitivno organizirano oko principa davanja prednosti “bijelima” na račun nepovoljnog položaja “crnih ljudi”. Shodno tome, za pristalice kritičke teorije rase, nije pitanje da li je rasizam izražen u bilo kojoj društvenoj pojavi, već kako se rasizam izražava u tom fenomenu, s obzirom na to da je generalizovani rasizam kod svih bijelih ljudi navodno organizacioni princip čitavog društva.

Kako kritička teorija rase objašnjava epidemiju policijske brutalnosti? Odgovor je da je to proizvod generaliziranog rasizma od strane svih bijelaca. Masovno zatvaranje? Isti odgovor. Vladinu politiku favoriziranja bogatih? Isti odgovor. Male plate? Nebezbedne uslove rada? Visoke rente? Uslove u školama? Isti odgovor. Imperijalistički rat? Trovanje vode u Flint-u? Tramp-ovu pobedu 2016. Isti odgovor. Pokušaj državnog udara 6. januara? Generalizirani rasizam na strani svih bijelaca. To je objašnjenje za sve. 

Ovaj pristup pojeftinjuje i umanjuje stvarnu borbu za suočavanje i eliminaciju predrasuda, dok istovremeno pomaže da se prikriju dublji društveni uzroci nejednakosti i nepravde. Većina žrtava policijskih ubistava u SAD-u, na primjer, su bijelci. Dok rasizam može objasniti subjektivne motivacije pojedinih policajaca koji nesrazmjerno ciljaju na mlade crnce ili vrše određena premlaćivanja, gušenja i pucnjave, ne može objasniti fenomen u cjelini–a mnogo manje može objasniti zašto politički establišment i obje zvanične političke stranke u SAD brane režim arbitrarnog policijskog terora.

Objašnjavajući epidemiju policijske brutalnosti kao rezultat generaliziranog i rasprostranjenog rasizma svih bijelih ljudi, kritička teorija rase prebacuje krivicu sa vladajuće klase i postojećeg društvenog poretka na radnike koji su bijelci, koji su ni na koji način odgovorni za policijsku brutalnost i koji i sami često postaju žrtve.

Za kritičku teoriju rase, koncepti kao što su “bijela privilegija”, “bijela krhkost” i “bijela nadmoć” djeluju paralelno s buržoaskim feminističkim konceptima kao što su “kultura silovanja”, “patrijarhat” i “toksična muškost”, pri čemu je “seksizam” zamijenio “rasizam” kao navodnu generaliziranu i “strukturalnu” predrasudu u korijenu svih društvenih problema. 

U konačnoj analizi, sve su to okviri za transmutiranje društvenih pojava koje su u osnovi produkti kapitalizma i klasnog društva u oblike koje su prihvatljive za politiku identiteta srednje klase.

Koncept “intersekcionalnosti”, koji je centralni za kritičku teoriju rase, je pokušaj da se ti različiti konkurentni postmoderni identitetski okviri pomire jedan s drugim, tako da svaka različita predrasuda djeluje duž osovine zasebne kategorije identiteta, kao što je rasa, spol, tjelesna težina ili seksualna orijentacija.

Osnovna funkcija okvira „intersekcionalnosti“ u njegovom sadašnjem obliku je da zamijeni odlučujuću ulogu klase u istoriji i društvu, potiskujući kapitalizam kao svjetski ekonomski sistem u „klasizam“, jedan od dugačke liste drugih „-izama“ ili oblike subjektivnih predrasuda–ako ne i potpuno eliminisanje klase iz rasprave.

U knjizi Jesu li svi zaista jednaki? (Is Everyone Really Equal?), koja je udžbenik “obrazovanja o socijalnoj pravdi“ namijenjen studentima „od srednje škole do postdiplomskog“, Robin DiAngelo i Özlem Sensoy koriste okvir „intersekcionalnosti“ da napadnu svakoga ko pokušava uvesti klasu u raspravi o nepravdi i nejednakosti. Autori zamišljaju nekoga koji kaže: „Pravo ugnjetavanje je klasa. Ako eliminišete klasizam, onda će sve druge opresije nestati.” Oni identificiraju ovu izjavu kao oblik “promjene kanala”, jedan od nekoliko oblika psihološkog “poricanja i otpora” i “namjernog neznanja” koje pokazuju “dominantni članovi grupe”.

Oni se više puta vraćaju na ovu temu, gdje kasnije klasificiraju sa podnaslovom „zablude o klasi” sljedeću izjavu: „Klasa je istinsko ugnjetavanje. Ako eliminišemo klasizam, eliminisaćemo rasizam.” 

U drugoj publikaciji pod naslovom “Bijelci dobijaju misljenja o rasizmu i odgovaraju iz okvira mejnstrim: iznad i ispod“, (“Whites Receiving Feedback on Racism and Responding from the Mainstream Framework: Above & Below”), DiAngelo sugeriše da bijela osoba koja kaže „pravo ugnjetavanje je klasa“ igra ulogu da „održava solidarnost bijelaca“, „štiti privilegiju bijelaca“ i 'štiti rasizam.'

Ovakvo osnovno mišljenje je inače ponovila i Alexandria Ocasio-Cortez, koja je nedavno napala one koji zagovaraju “klasno esencijalističku” poziciju kao suštinski rasističke.

Dozvolite mi da odgovorim na ovo samo na trenutak. Kao marksisti mi priznajemo krivicu da smo „klasni esencijalisti“. Klasa za nas nije samo još jedan oblik subjektivnih predrasuda. Marx-ov doprinos ljudskom znanju i razumijevanju nije bio samo zapažanje da neki ljudi imaju više bogatstva i moći od drugih. Ta konstatacija je opšte poznata već dosta vremena.

Ono što je Marx otkrio nije ništa manje nego zakonska dinamika koja pokreće razvoj ljudske civilizacije, zasnovano na naučnom ispitivanju razvoja proizvodnih snaga, prateći način na koji društvene klase odgovaraju specifičnim društvenim odnosima proizvodnje koje nastaju i potom ulaze u kontradikciju sa tim proizvodnim snagama. Osvrćući se na čitavu prethodnu istoriju čovečanstva, Marx je svuda mogao da potvrdi delovanje ovih zakona društveno-ekonomskog razvoja, dajući novi uvid u prošlost.

I gledajući naprijed, Marx-ovo otkriće je omogućilo, po prvi put u ljudskoj povijesti, potpuno svjesnu politiku, omogućavajući namjerno usklađivanje programa i strategije revolucionarnog pokreta–ili revolucionarne vlade–s objektivnim interesima objektivno postojećih društvenih snaga. Stoga je moguće da marksisti aktivni u klasnoj borbi proučavaju i analiziraju kako se objektivni interesi društvenih klasa na ovaj ili onaj način izražavaju u tom istorijskom procesu–na primjer, u izboru profita u odnosu na ljudski život u odbijanje obuzdavanja pandemije.

Objektivno se moze govoriti o povijesno revolucionarnoj klasi, ali nije moguće govoriti o „istorijski revolucionarnoj rasi“, ili u tom smislu „istorijski reakcionarnoj rasi“. Svaki pokušaj zasnivanja politike na navodnim “rasnim interesima” u našem svijetu bio bi potpuno lažan i reakcionaran. Milioni ljudi svih rasa umrli su od pandemije koja se može spriječiti, ne zbog rasnih interesa, već zbog klasnih interesa. To je odgovor na 'intersekcionalnost'. Usporediti rasu i klasu su jabuke i narandže–dvije potpuno različite kategorije i dvije potpuno različite stvari. Rasizam je, s jedne strane, oblik subjektivnih i nenaučnih predrasuda; klasa je, s druge strane, ključ za razumijevanje cjelokupne ljudske istorije, društva i politike.

Kakvu perspektivu nude ovi praktičari rasne politike za osobu koja se želi boriti protiv rasizma i drugih oblika nepravde, ali koja je bijelac? S obzirom na rasizam koji je navodno usađen u egzistencijalnu srž svakog bijelca, prognoza je sumorna. Bijelci, kao što je gore objašnjeno, nemaju 'poziciju' da raspravljaju ili čak razumiju rasizam, prema kritičkoj teoriji rase, tako da im se može samo naložiti da šute i prepisati neku bizarnu terapiju.

Knjiga od Lejle F. Sadd, koja se zove  Ja i bela prevlast, (Me and White Supremacy) nudi jedan takav četvoronedeljni kurs učenja za bijelog čitaoca koji se kaje: “Prvi dan: Ti i Privilegija Bijelaca. Drugi dan: Ti i Bijela Slabost. Dan 3: Ti i tonska policija. Dan 4: Ti i Bijela Tišina. Dan 5: Ti i Bijela Superiornost. Dan 6: Ti i Bijela Izuzetnost. Dan 7: Pregled prve sedmice.”

Ova knjiga od preko 200 stranica i koju će budući istoričari katalogizirati kao primjer poludjele dezorijentirane inteligencije je karakteristična za čitavu industriju samopomoći knjiga koje se sada izdaju za navodnu korist bijelaca, zajedno sa seminarima o korporativnom vodstvu i radionicama različitosti, koji su osmišljeni da prisile bijelce da se „suoče“ sa svojim navodnim nesvjesnim rasizmom.

Dobra novčana zarada čeka one koji su svoje vagone privezali za ovu tendencioznu glupost. Sama DiAngelo je nedavno naplatila 12.000 dolara za samo jedan seminar na Univerzitetu Kentucky i 20.000 dolara za jednu radionicu od tri i po sata na Univerzitetu Connecticut. Ona obično naplaćuje između 10.000 i 15.000 dolara po događaju. Tim Wise, autor knjige Bijel kao ja (White Like Me), takođe naplaćuje honorar za govor u rasponu od 10.000 do 20.000 dolara.

U kontrastu, jedan radni dan od 8 sati na državnoj minimalnoj plati iznosi 58 dolara i oko 15.000 dolara za godinu dana punog radnog vremena.

Ove skupe “radionice” za bijelce se ne razlikuju puno od “terapija za preobraćenje homoseksualaca” koju praktikuju kršćanski fundamentalisti–po tome što se bjelina, kao i homoseksualnost, nikada ne može potpuno očistiti, već se na nju može samo meditirati kao na vječni izvor sramota i krivica za osobu koja je nesrećno rođena u tako grešnom stanju.

Jedna od najtoksičnijih manifestacija ove intenzivno subjektivne struje je insistiranje da se svi lični odnosi (brakovi, prijateljstva, porodične veze) moraju transformisati u preferirano bojno polje za vođenje „političke“ borbe za „transformacione promjene“. Zagovornici ove ideologije pozvani su da “obrazuju” prijatelje, supružnike, ljubavnike, saradnike i roditelje prisiljavajući ih da se “bore” sa svojim navodnim “nesvesnim rasizmom”.

Čovjek oseća da će se svako ko iskreno pokuša da sprovede ova pravila u praksu sa svojim prijateljima brzo naći bez njih i da je lekcija za svakoga ko razmišlja o romantičnoj vezi preko rasnih linija da svaki pokušaj da se premosti jaz između ovih potpuno odvojenih „stvarnosti ” biti toliko zahtjevan i opasan da treba odustati prije nego što se pokuša. U praksi, dok se ove teorije predstavljaju kao „antirasističke“, njihov učinak je suprotan: one u stvari truju atmosferu opsesivnom fiksacijom na rasu u svakoj društvenoj interakciji.

Sve je ovo jedno smrdljivo smeće—i, iskreno, često izraz rasnih predrasuda samo po sebi. Jedna antologija spisa pod naslovom Studije kritične bijeline (Critical Whiteness Studies) koju je uredio Delgado, predstavlja nekritički intervju s Noelom Ignatie-vom, kourednikom časopisa Izdajnik rase (Race Traitor), nekadašnjim staljinistom i bivšim učesnikom Studenata za demokratsko društvo (Students for a Democratic Society), koji kaže: “Vjerujemo da sve dok postoji bijela rasa, svi pokreti protiv onoga što se naziva 'rasizam' će propasti. Stoga je naš cilj da ukinemo bijelu rasu.”

Ovi praktičari rasne politike su izričito neprijateljski raspoloženi prema bilo kakvoj težnji ujedinjenja ljudskih bića širom svijeta u progresivnu i egalitarnu globalnu kulturu. U poglavlju knjige Ja i bijela supremacija (Me and White Supremacy)posvećenom „kulturnom prisvajanju“, konceptu koji čini glavni ideološki princip kritičke teorije rase, Saad direktno tvrdi da je ideja „kulturnog dijeljenja“ kao „načina rješavanja rasizma“ „pogrešna .”

Prema retrogradnom, represivnom, antiumjetničkom konceptu „kulturne aproprijacije“, koji uključuje prosuđivanje umjetnosti na osnovu rase, različiti umjetnički predmeti, motivi, žanrovi i stilovi su „vlasništvo“ različitih rasa, koje se mogu izvoditi samo ili cijenjeni (ili profitirani) od strane pripadnika te određene rase. Stoga, svako ko pokušava da stvara umjetnost koja ne “pripada” rasi umjetnika, kriv je za nezakonito “prisvajanje”.

Unutar ovog reakcionarnog okvira, umjetnici se opominju da “ostanu u svojoj traci”, ograničeni na izvođenje i konzumiranje kulturnih proizvoda “svoje” rase. Ovo je okvir koji direktno ide na ruku  ekstremnoj desnici, i s kojim bi se s entuzijazmom složili “Ponosni dečki” (“Proud Boys”) i neonacisti.

U vrijeme kada se čovječanstvo sve više integrira na globalnoj razini putem interneta, razvoja koji je pun progresivnog potencijala za umjetnost i kulturu širom svijeta–sa mladim ljudima koji improvizuju, prilagođavaju se i istražuju plesove i muziku iz cijelog svijeta putem TikToka i drugih platformi društvenih medija–rasne sektaške pristalice kritičke teorije rase dižu ruke i prigovaraju „kulturnom dijeljenju“.

U istom poglavlju knjige Ja i bijela supremacija, Saad dalje odbacuje svaku težnju ka 'sljepoći za boje'. U vrlo otkrivajućem odlomku, ona odbacuje ideju da bi “trebali da se ponašamo kao jedna divovska ljudska kultura koja sve deli podjednako, i to bi radilo da nije rasizma i postojanje privilegija“.

Ovo predstavlja odbacivanje svega što je zapravo bilo progresivno u borbi za građanska prava u Sjedinjenim Državama 1950-ih i 1960-ih, koje su ujedinile mase ljudi svih rasa oko zahtjeva za pravnom jednakošću.

Postoji ljevičarska kritika borbi za građanska prava, u onoj mjeri u kojoj su te masovne borbe bile ograničene nacionalno-reformističkim okvirom, i u mjeri u kojoj su postigle formalnu pravnu jednakost, ali ne i istinsku društvenu jednakost. A nejednakost i nepravda su opstajale u decenijama nakon što su se ove borbe povukle i traju do danas. Ali kritička teorija rase izvlači iz ovih iskustava suštinski pesimističan i reakcionaran zaključak, odbacujući kao pogrešnu težnju ka ujedinjenoj borbi za samu jednakost.

Prihvatanje kritičke teorije rase od strane Demokratske stranke

Kritička teorija rase pojavila se kao poseban trend kasnih 1980-ih i 1990-ih u opskurnim kutovima američke akademije, vremenskom okviru koji se poklopio s likvidacijom SSSR-a, povlačenjem iz borbe za društvenu jednakost koja je karakterizirala prethodne decenije i odbacivanje od strane Demokratske stranke posljednjih tragova bilo kakvog zalaganja za društvene reforme. 

Dok se neki od koncepata i tema mogu pratiti u prethodnim decenijama, uključujući pisanje profesora prava Derricka Bell-a sa Harvard-a, prvi akademski događaj usmjeren na kritičku teoriju rase u njenom sadašnjem obliku općenito se smatra radionicama iz 1989. u blizini Madison-a, Wisconsin, pod nazivom 'Novi razvoji u kritičkoj teoriji rase' (“New Developments in Critical Race Theory”). Kao što je organizatorka Kimberlé Crenshaw iskreno priznala, nije bilo 'novog razvoja' jer je to bio prvi događaj posvećen raspravi o teoriji: 'Ponekad ga morate lažirati da bi ste uspjeli” rekla je kasnije.

Devedesete su bile period reakcije širom svijeta, a posebno u Sjedinjenim Državama, sa nizom ratova imperijalističke agresije i pod demokratskom i pod republikanskom administracijom, pri čemu su sami demokrati zagovarali kampanje “zakona i reda“ kod kuće, dok su republikanci prihvatili “porodicne vrijednosti.”

Kritička teorija rase, u ovom kontekstu, nije proizašla iz bilo kakvih masovnih društvenih borbi ili kampanja za jednakost ili demokratske reforme, već se rodila i zadojila u uglovima akademske zajednice srednje klase tokom perioda reakcije. Odnjegovana u atmosferi gorkog razočaranja i subjektivne demoralizacije, sakupljena je u antologijama književne kritike, pravnim komentarima i drugim poljima u društvenim oblastima.

Uprkos svim svojim pretenzijama da je „radikalan“, pa čak i „revolucionaran“, njegov sadržaj je uvijek bio u suštini anti-radnički, antimarksistički i antisocijalistički: akademici srednje klase iskaljuju svoj bijes protiv radničke klase zbog neuspjeha prethodnih borbi, zaključujući da su ove borbe propale jer su velika većina “bijelaca” beznadežno rasisti i seksisti i nedostojni bilo kakve uloge u istoriji.

Kritička teorija rase je takođe predstavljala, da budemo potpuno otvoreni, sredstvo za bivše radikalne akademike srednje klase da izgrade udoban prostor za zaradu novca. Prljava tajna čitave ove ogromne vježbe licemjerja je da su, uz sve optužbe o 'privilegijama', ustvari ovi likovi poput DiAngelo-a, čija je neto vrijednost vjerovatno šesto-sedmocifrena, i Nikole Hannah-Jones, čija je neto vrijednost procijenjena oko 3 miliona dolara, u stvari pravi korisnici privilegija.

Demokratska stranka je u nizu predsjedničkih kampanja, uključujući izborne kampanje za Obamu 2008. i 2012., zajedno s kampanjom Hillary Clinton 2016., nakon čega je uslijedila promocija kampanje #MeToo koja počinje 2017. i Projekta 1619 2019. godine, okrenula više i oštrije na pitanja rase, pola i drugih oblika identiteta kako bi se mobilizirali dijelovi profesionalaca srednje klase, studenata i mladih ljudi koji stoje iza svoje desničarske, imperijalističke politike. Kao dio ovog procesa, kritička teorija rase je brzo dobijala zamah–i od danas se može reći da je za sve namjere i svrhe prihvaćena kao krunska filozofija najstarije američke imperijalističke partije.

Kao teorijska tendencija, kritička teorija rase je prilično kompatibilna sa nacionalizmom, kapitalizmom i ideološkim zahtjevima američkog imperijalizma. I sama Crenshaw je nedavno dala široko zastupljen intervju na CNN-u, u kojem je tvrdila da “kritička teorija rase nije antipatriotska. Zapravo, više je patriotska od onih koji se tome protive...”

Praktičari rasne politike pristupaju mladima koji su ljuti policijskom brutalnošću i postojanošću rasizma. Omladina u SAD-u, kao i njihove kolege širom svijeta, instinktivno mrzi sve oblike netrpeljivosti i predrasuda. Ne vjeruju patriotskoj verziji historije svoje zemlje koja maše zastavom i intuitivno osjećaju da nešto duboko nije u redu s cijelim društvom. Ali svrha rasne politike je uhvatiti i izbaciti iz kolosijeka ta prirodna i zdrava osjećanja, kanališući ih dalje od klasne solidarnosti i revolucionarnog marksizma u okvir oportunističke politike srednje klase unutar i oko Demokratske stranke.

Kritička teorija rase nema jedinstvenu međunarodnu perspektivu. Sljedbenici ove teorije svoju pažnju usmjeravaju gotovo isključivo unutar geografskih granica Sjedinjenih Država, i rijetko se zaustave da se zapitaju kakve bi bile implikacije njihove teorije ako bi se primijenila izvan američkih granica.

Na primjer, ako rasna podjela objašnjava sve sukobe i nevolje američkog društva, onda bi slijedilo da bi zemlje koje su etnički homogenije, poput Islanda i Japana trebale da budu rajevi bez bilo kakvog oblika društvene nejednakosti i nepravde. Nažalost za kritičku teoriju rase, to očigledno nije slučaj.

Kada praktičari rasne politike usmjere svoju pažnju van granica SAD-a, rezultati mogu biti zastrašujući i potpuno užasni, kao prilikom 2019. godine kada se autorica “Projekta 1619” Nikole Hannah-Jones pozabavila pitanjem Holokausta.

U međuvremenu, socijalizam se oduvijek zalagao za jednakost, i sama borba naučnih socijalista za jednakost širom svijeta se proteže vijek i po prije nego što je izraz „kritička teorija rase“ ikada izgovoren. Otkako su stupili na scenu prije samo nekoliko desetljeća, zagovornici kritičke teorije rase nisu učinili ništa da doprinesu toj borbi, već su samo zaprljali zrak svojim pompeznim postmodernim žargonom i opakim provokacijama rase.

Marksisti imaju dugu i ponosnu istoriju suprotstavljanja svim oblicima predrasuda i podjela unutar radničke klase, i odbacivanja kategorije rase da ima ikakvu vrijednost objašnjenja u istorijskom procesu. Čak je i duga tradicija upotrebe riječi “drug“ unutar marksističkog pokreta sama po sebi naglasila da je svaki borac koji se pridruži borbi za socijalizam ravnopravan.

Metoda koja polazi od pretpostavke da rasne podjele, društveno konstruirane ili drugačije, predstavljaju primarni ili odlučujući faktor u istoriji i društvenom sukobu, nema nikakvu vrijednost. Takve koncepcije treba apsolutno i kategorički odbaciti.

Nacin da se objasni Tramp-ov pokušaj puča 6. januara, na primjer, kao proizvod 'bijelog bijesa' nije ništa korisnije od pokušaja astrologa da u tom istom fenomenu otkrije izraz kretanja planete Jupiter. Sa bilo kojeg objektivnog naučnog stanovišta, jedno jednostavno ne pomaže u objašnjenju drugog.

Prihvaćanje kritičke teorije rase od strane Demokratske stranke dostiglo je vrhunac, barem do danas, promocijom New York Times-ovog 1916 Projekta. Ali Demokratska stranka nije pokazala nikakve znake promjene kursa.

Važno je podsjetiti da je u ranijem periodu američka vladajuća klasa odbacila istorijski revizionizam opsjednut rasom koji je postao povezan s kritičkom teorijom rase. Sam New York Times svojevremeno je energično branio Lincoln-a od optužbi da se može shvatiti samo kao rasista. Održavanje “nacionalne ideje” neovisne o rasi ranije se smatralo ključnom za dugoročnu stabilnost američkog društva i politike.

Ova nagla promjena da se prihvata rasno sektaštvo ima kratkovidni i očajnički karakter. U nemogućnosti da apeluju na narod na osnovu istinskog poboljšanja uslova života i rada za mase ljudi, Demokrate moraju da pribegavaju emotivnim apelima na razne oblike predrasuda, zavisti i nepoverenja. Ali neprekidni razgovori o “bijeloj privilegiji” i “bijeloj krhkosti”, kako Bannon radosno predviđa, imat će učinak tjeranja radnika u zagrljaj krajnje desnice i, zapravo, potkopavanja stvarne borbe za razotkrivanje i uklanjanje predrasuda.

Prošlo je 30 godina od izbijanja jugoslovenskih ratova, koji su potaknuti ponovnim uvođenjem kapitalizma u bivšu Jugoslaviju.

Nacionalistički pokreti koje su brzo okupili tek obogaćeni staljinistički bivši birokrate, koji nisu bili u stanju da daju bilo kakvu progresivnu boju svojim besramnim pljačkaškim operacijama, otvoreno su se zasnivali na iskopavanju i eksploataciji etničkih mržnji.

U toku decenije krvavog sukoba, termin “etničko čišćenje“ ušao je u globalni leksikon. Ovi ratovi su doveli do više od sto hiljada mrtvih, a više od četiri miliona ljudi je raseljeno. Slični ratovi i sukobi pokrenuti su kapitalističkom restauracijom u drugim dijelovima bivšeg SSSR-a, kao što je tekući bratoubilački sukob između Azerbejdžana i Jermenije oko Nagorno-Karabaha.

Mora se upozoriti da je jedan ili drugi oblik “balkanizacije” logična krajnja tačka cjelokupnog opsesivnog haranja rasom unutar Sjedinjenih Država, dok kapitalizam iz kanalizacije izvlači stare mržnje i predrasude kako bi radnike natjerali da uhvate jedan drugog za vrat dok se istovremeno očuva klasna vlast. 

Kritička teorija rase se postavlja i predstavlja kao nastavak masovne borbe za građanska prava 1950-ih i 1960-ih, ali je to daleko od istine. Sa svojim insistiranjem da bijeli ljudi i crnci u suštini čine nekompatibilne vrste koje su bile u međusobnom ratu kroz istoriju, kritička teorija rase ima manje zajedničkog s Martin Luther King-om nego s Adolf Hitler-om. Među ideološkim prethodnicima kritičke teorije rase, u tom pogledu, je rasistička pseudonauka koja se pojavila u kasnom devetnaestom veku, 'socijalni darvinizam', koji je navodno zamenio klasnu borbu u istoriji konceptima pozajmljenim iz Darwin-ovih otkrića vezanih za biološku evoluciju, ponovno zamišljanje istorije ne kao borbe između društvenih klasa, već kao procesa nadmetanja i “prirodne selekcije” između biološki različitih rasa.

U vrijeme ruske revolucije, boljševici su se isto tako morali suočiti s naporima za raspirivanje rasne, vjerske i nacionalne mržnje s ciljem destabilizacije i podjele radničkog pokreta.

 “Kada je prokleta carska monarhija živela svoje poslednje dane, pokušavala je da podstakne neuke radnike i seljake na Jevreje“, objasnio je Lenjin u radijskom obraćanju 1919. godine. “Posjednici zemlje i kapitalisti pokušali su da odvrate mržnju radnika i seljaka koji su bili mučeni oskudicom, protiv Jevreja.”

„Nisu Jevreji neprijatelji radnog naroda“, rekao je Lenjin. “Neprijatelji radnika su kapitalisti svih zemalja. Među Jevrejima ima radnih ljudi, i oni čine većinu. Oni su naša braća, koji su, kao i mi, potlačeni kapitalom; oni su naši drugovi u borbi za socijalizam. Među Jevrejima ima kulaka, eksploatatora i kapitalista, kao što ih ima i među Rusima, i među ljudima svih naroda.”

 “Kapitalisti nastoje da seju i raspiruju mržnju između radnika različitih vjera, različitih nacija i različitih rasa“, nastavio je Lenjin, zaključivši svoje obraćanje rečima: “Živjelo bratsko poverenje i borbeni savez radnika svih nacija u borbi da se zbaci kapital.”

Stotinu godina kasnije, osnovne koncepcije koje je artikulirao Lenjin ostaju središnji dio marksističke tradicije. Unutar svake takozvane “rase“ postoje radni ljudi koji čine većinu, koji su potlačeni kapitalom i koji su braća i sestre i prirodni drugovi svih drugih radnika na planeti. A unutar svake “rase“ postoji manjina koju čine kapitalistička klasa i njeni privilegovani agenti.

Socijalisti širom svijeta su uključeni u složenu i izazovnu borbu za ujedinjenje radničke klase

–uključujući ljude različitih nacionalnosti, polova, jezika, vjera, dobi i običaja–za zajedničku borbu za mir, napredak i jednakost.

Ovo svakako uključuje borbu i razotkrivanje predrasuda i nepravde gde god da ih sretnemo, kao što je uvek bilo–ako to vidimo, nećemo to podneti–ali razumemo da predrasude opstaju ne zato što su zauvek fiksirane u ljudskoj psihologiji, već zato što ih hrani kapitalizam sa svojim preživljavanjem. Objašnjavamo radnicima i mladima kako se predrasude neguju i iskorištavaju da potkopaju klasnu solidarnost, i kako prevazilaženje tih predrasuda nije samo moralno ispravno već i istorijski neophodno.

Nadolazeći revolucionarni preokreti širom svijeta dovode stotine miliona ljudi u borbu. Revolucionarni pokret će da se nadje pod ogromnim pritiskom. Pokret koji je napuknut i razbijen po rasnim ili nacionalnim ili polnim linijama neće moći izdržati te sile i brzo će se raspasti u trenutku kada se izvrši pravi pritisak. Svjetski pokret koji može prebroditi revolucionarni vrtlog mora biti spreman da sprovodi jedinstvenu svjetsku perspektivu, primjenjivu na sve radnike, od zajedničkog razumijevanja vlastite povijesti do osnovnih filozofskih osnova i metoda, klasne orijentacije, koncepcije epohe i strategije za pobjedu. Ovo je prava snaga političkog pokreta–ljepilo koje će ga držati zajedno kroz svaku krizu.

Iz ovih razloga, odgovor na netrpeljivost republikanaca i Trump-a je ne dati ni milimetar rasnom sektaštvu demokrata i kritičkoj teoriji rase. Umjesto toga, moramo graditi međunarodnu radničku solidarnost, koja je suštinski uvjet za napredak ljudske civilizacije i kulture i za konačni poraz svih oblika predrasuda.