Prije osamdeset dvije godine, 20. avgusta 1940., Lava Trockog je ubio agent staljinističke tajne policije, GPU, u njegovoj vili u Coyoacanu u Meksiku, gdje je proveo posljednje tri godine svog života kao politički egzil. Trocki je umro od rane koju je nanio ubica Ramon Mercader sljedećeg dana.

Ova godišnjica ne označava interval od pet ili deset godina, što po formalnom običaju daje poseban značaj obilježavanju istorijskih događaja. Međutim, obilježavanje smrti Trockog ne zahtjeva simbolično opravdanje. Važnost 82. godišnjice smrti Trockog proizilazi iz važnosti njegovog života kao marksističkog teoretičara i stratega i vođe svjetske socijalističke revolucije.

Politički uslovi koji su postojali u avgustu 1940. u velikoj mjeri liče na one koji postoje danas. U posljednjoj godini života Trockijev rad je bio koncentrisan na izbijanje Drugog svjetskog rata i njegove implikacije na međunarodnu radničku klasu, svjetski socijalistički pokret i sudbinu čovečanstva. Trocki, najrealističniji politički mislilac svog doba, nije bio sklon da svjetsku situaciju slika u ružičaste boje. Suočio se s brutalnom iskrenošću s katastrofom koja je zadesila radničku klasu kao posljedicom izdaje Oktobarske revolucije od strane staljinističke birokratije koja je držala vlast u Sovjetskom Savezu i beskičmenosti prokapitalističkih radničkih organizacija predvođenih socijaldemokratima.

To je mjera ne samo zapanjujuće političke dalekovidnosti Trockog, već i paralela između stanja 1940. i danas, da je posvetio ogromnu pažnju mjestu Ukrajine u sudbini Sovjetskog Saveza i cijele Evrope. Samo četiri mjeseca prije izbijanja Drugog svetskog rata, Trocki je upozorio:

Ukrajinsko pitanje je predodređeno da u bliskoj budućnosti igra ogromnu ulogu u životu Evrope. Nije uzalud Hitler tako bučno postavio pitanje stvaranja „Velike Ukrajine“. I isto tako, nije uzalud odbacio ovo pitanje sa tako prikrivenom lakoćom.^[1]

Trocki je priznao legitimnost težnje ukrajinskih masa za nacionalnim samoopredjeljenjem. Formiranje Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika od strane boljševičke vlade 1922., kada su Lenjin i Trocki još bili dominantne ličnosti, insistiralo je na dobrovoljnom karakteru Saveza i suprotstavljalo se svim tendencijama da se ukrajinska komponenta podredi pritisku velikoruskog šovinizma. Deklaracija o Savezu i ugovor o Savezu od 30. decembra 1922. definiše SSSR kao „dobrovoljni savez ravnopravnih naroda“, čije bi formiranje predstavljalo „odlučan korak ka udruživanju radnika svih zemalja u Svjetsku Socijalističku Sovjetsku Federaciju.“^[2]

Do kasnih 1930-ih, 15 godina eskalacije kršenja socijalističkog internacionalizma i birokratskog terora i despotizma izazvalo je duboko neprijateljstvo među ukrajinskim masama prema Sovjetskom Savezu i stvorilo izbornu jedinicu za oživljavanje najreakcionarnijih političkih tendencija. Trocki je napisao:

Od nekadašnjeg povjerenja i simpatija zapadnoukrajinskih masa prema Kremlju nije ostalo ni traga. Od posljednje ubilačke „čistke“ u Ukrajini niko na Zapadu ne želi postati dio satrapije Kremlja koja i dalje nosi ime Sovjetska Ukrajina. Radničke i seljačke mase u zapadnoj Ukrajini, u Bukovini, u Karpatskoj Ukrajini su u konfuziji: Kome se obratiti? Šta zahtjevati? Ova situacija prirodno prebacuje vodstvo na najreakcionarnije ukrajinske klike koje izražavaju svoj „nacionalizam“ nastojeći prodati ukrajinski narod jednom ili drugom imperijalizmu u zamjenu za obećanje fiktivne nezavisnosti. Na ovoj tragičnoj konfuziji Hitler svoju politiku zasniva na ukrajinskom pitanju. Svojevremeno smo rekli: da za Staljina (tj. bez fatalne politike Kominterne u Njemačkoj) ne bi bilo Hitlera. Ovome se može dodati: za silovanje sovjetske Ukrajine od strane staljinističke birokratije ne bi bilo hitlerovske ukrajinske politike.^[3]

Uzimajući u obzir protok vremena i mjenjajući ono što treba promjeniti, Trockova analiza ostaje nezamjenjiva historijska osnova za razumjevanje sadašnjeg rata. Raspad Sojetskog Saveza i stvaranje kapitalističkog režima u Rusiji ne mogu privući stanovništvo Zapadne Ukrajine. U demoralizovanom okruženju stvorenom restauracijom kapitalizma, politička situacija u Ukrajini, prema rječima Trockog, „prirodno prebacuje vodstvo na najreakcionarnije ukrajinske klike [tj. Porošenka, Zelenskog i neonacističke milicije] koje izražavaju svoj 'nacionalizam' pokušavajući prodati ukrajinski narod jednom ili drugom imperijalizmu u zamjenu za obećanje fiktivne nezavisnosti.“ A na osnovu Putinove bankrotirane i reakcionarne politike, SAD i njeni saveznici iz NATO-a razvijaju svoju politiku u Ukrajini.

Trocki se zalagao za formiranje nezavisne socijalističke Ukrajine. S prezirom je odbacio sve tvrdnje da se ukrajinska nezavisnost, u bilo kom politički progresivnom smislu, može postići na kapitalističkoj osnovi.

Ukrajina je posebno bogata i iskusna u lažnim putevima borbe za nacionalnu emancipaciju. Ovdje je sve pokušano: i sitnoburžoaska Rada, i Skoropadski, i Petlura, i „savez“ sa Hoencolernima i kombinacije sa Antantom. Nakon svih ovih eksperimenata, samo politički leševi mogu nastaviti polagati nadu u jednu od frakcija ukrajinske buržoazije kao vođe nacionalne borbe za emancipaciju. Samo ukrajinski proletarijat je sposoban ne samo da riješi zadatak — koji je revolucionaran u samoj svojoj suštini — već i da preuzme inicijativu za njegovo rješenje. Proletarijat i samo proletarijat može oko sebe okupiti seljačke mase i istinski revolucionarnu nacionalnu inteligenciju.^[4]

Danas se imperijalistički proxy rat u Ukrajini opravdava propagandom u svom najnižem obliku. Mediokritetski novinari kapitalističke štampe, neupućeni u istoriju, funkcionišu kao javni stenografi svojih nacionalnih obavještajnih agencija. Ogromna većina akademika, čak i onih koji su proučavali istoriju Ukrajine i Rusije, pala je u red proratne histerije. Ove intelektualne ulizice nisu u stanju da pokažu nezavisnost mišljenja i kritičkog prosuđivanja. Ništa bolji i vjerovatno gori su pripadnici pseudoljevičarskih organizacija koji se predstavljaju kao socijalisti, pa čak i marksisti, dok nude lažna i licemjerna opravdanja ne samo za imperijalističke operacije u Ukrajini već i za njene pripreme za rat protiv Kine.

Trocki se u svoje vrijeme nije suzdržavao da izrazi svoj prezir prema demoralisanim i nepoštenim intelektualcima srednje klase koji su kapitulirali pred političkom reakcijom. Njegova politička nepopustljivost bila je ukorijenjena u dubokom razumijevanju historijskih procesa i povjerenju u revolucionarni potencijal radničke klase. „Svjetska historija danas je nesumnjivo poprimila monstruozne razmjere“, napisao je uoči Drugog svetskog rata. „Ali time je pripremila tlo za najveću revolucionarnu krizu.“

Ove riječi odjekuju u našem vremenu. Osamdeset i dvije godine nakon njegovog ubistva, Trocki, gigant u istoriji prošlog stoljeća, ostaje neizmerno intelektualno i političko prisustvo u revolucionarnim borbama 21. stoljeća.