Evropska radnička klasa suočava se s najvećim napadom na svoj životni standard u stoljeću, kada su poslijeratna inflacija i posljedice sloma burze 1929. godine uništili sredstva za život velikih segmenata radničke i srednje klase. Pod kombiniranim učinkom visoke inflacije i niskih plaća, prihodi se danas tope poput snijega na kiši.
Prema Eurostatu, statističkom uredu Evropske unije, potrošačke cijene u 27 država članica EU-a u srpnju su bile 9,8 posto više nego prije godinu dana, 16 država je iznad ove granice. Prednjače baltičke zemlje s inflacijom većom od 20 posto, a slijede ih Češka, Bugarska, Mađarska i Poljska, gdje su cijene porasle između 14 i 17 posto. U Velikoj Britaniji, koja više nije dio EU, inflacija iznosi 12 posto, a do kraja godine mogla bi narasti na 18 posto, procjenjuju stručnjaci.
Prihodi ni približno ne prate rast cijena. Plaće su u Njemačkoj, primjerice, porasle samo 2,9 posto, a cijene su porasle 8,5 posto. Realne su plaće tako u prosjeku u godinu dana pale za 4,4 posto, izračunao je Savezni zavod za statistiku. Realne plaće već su se smanjile u pandemijskim godinama 2020. i 2021. Slična je situacija i u ostalim evropskim zemljama.
Međutim, službene statistike jedva odražavaju stvarni utjecaj inflacije. Iznad svega, cijene hrane, plina, struje i benzina, koje posebno teško opterećuju kućanstva radničke klase, porasle su iznadprosječnom brzinom i sada eksplodiraju. Ovo stavlja milijune zaposlenih obitelji pred alternativu ili gladovanja ili smrzavanja - a mnoge su prisiljene činiti oboje.
U Njemačkoj je hrana od prije godinu dana poskupjela za 12,7 posto, a energija za 38 posto. Sljedeći mjesec očekuje se daljnji porast cijena jer nekoliko vladinih mjera olakšica istječe 1. listopada i stupa na snagu dodatna naknada za plin, vrsta posebnog poreza za sve krajnje korisnike kako bi se energetskim tvrtkama nadoknadilo gubitak ruskih zaliha energije. Osim toga, visoke cijene struje i plina na svjetskom tržištu počinju se prenositi na račune kućanstava. Cijena električne energije na Europskoj energetskoj burzi (EEX) u nekim je slučajevima porasla i dvadeset puta. Bundesbank stoga očekuje da će stopa inflacije ove zime biti znatno iznad 10 posto.
U Ujedinjenom Kraljevstvu će se službena gornja granica cijene energije za kućanstva 1. listopada povećati za 80 posto na 3,549 funti (4,200 eura) godišnje. Do travnja sljedeće godine očekuje se daljnje udvostručenje na 7,200 funti. Prije godinu dana gornja granica je još uvijek bila 1,042 funte. Zbog toga je oko 50 posto svih britanskih kućanstava u opasnosti od pada u siromaštvo. Nacionalna zdravstvena služba očekuje da će tisuće umrijeti jer više ne mogu grijati svoje domove.
U Nizozemskoj (stopa inflacije 11.6 posto) povećanje cijena prijeti da baci u siromaštvo 1.4 milijuna od 17.4 milijuna stanovnika, prema vladinom Institutu za ekonomska istraživanja. Prema institutu, jedno od pet nizozemskih kućanstava ove zime neće moći platiti račune za plin i struju.
U istočnoj Evropi, gdje su plaće niže, a poskupljenja veća, situacija je još katastrofalnija. U Rumunjskoj je, na primjer, električna energija u srpnju bila otprilike dvostruko skuplja nego u Poljskoj i šest puta skuplja nego u Finskoj - što je čini nedostupnom velikom dijelu stanovništva.
Vlade prikazuju inflaciju i njezine socijalne posljedice naizmjenično kao nepredvidivu prirodnu katastrofu ili kao žrtvu koja se mora podnijeti za 'obranu demokracije i slobode u Ukrajini'. Ali to su drske laži. U stvarnosti, napad na životni standard širokih slojeva stanovništva nastavak je klasnog rata koji financijska oligarhija sve žešće vodi protiv radničke klase od 1980-ih.
To pokazuje sama činjenica da profit nastavlja rasti – kao što je bio tijekom financijske krize i pandemije – dok plaće padaju.
Simptomatičan je razvoj događaja u Britaniji, gdje su profitne marže za najveće uvrštene tvrtke (FTSE 350) 73 posto više nego 2019., godinu prije pandemije. Prema Uredu za nacionalnu statistiku (ONS), dobit poduzeća porasla je za 11,7 posto samo između listopada 2021. i ožujka 2022., dok su plaće porasle za samo 2,6 posto u istom razdoblju, padajući za nešto manje od 1 posto kada se prilagode inflaciji.
Velike energetske tvrtke vrve gotovinom. Šest velikih multinacionalnih naftnih divova ExxonMobil, Chevron, Shell, BP, TotalEnergies i Eni objavili su zajedničku dobit od više od 64 milijarde dolara za drugi kvartal 2022. Polovica toga otišla je izravno u otkup dionica i dividende za obogaćivanje dioničara. Golemi iznosi koji se iz radničkih obitelji izvlače za grijanje i struju tako su završili izravno na bankovnim računima superbogatih.
Napadi na životni standard radničke klase pokazuju prije svega neraskidivu vezu između imperijalističkog rata i klasnog rata.
Suprotno onome kako službena propaganda prikazuje situaciju, proxy rat koji SAD i NATO vode protiv Rusije u Ukrajini nije rat za „slobodu“ i „demokraciju“, već imperijalistički rat za ponovnu podjelu svijeta. Slijedi nakon zločinačkih ratova na Balkanu, u Iraku, Afganistanu, Libiji, Siriji i drugdje kroz koje su SAD i njegovi evropski saveznici nastojali staviti naftu, plin i druge sirovine pod svoju kontrolu i steći stratešku dominaciju nad Srednjim Istokom, Afrikom i evroazijskim kopnom.
Rat u Ukrajini nije započeo ruskim napadom 24. veljače 2022., već NATO-ovim sustavnim okruživanjem Rusije, postavljanjem zapadnog marionetskog režima u Ukrajini, sustavnim naoružavanjem ukrajinske vojske i odbijanjem da se Rusiji daju bilo kakva sigurnosna jamstva.
Predsjednik Putin, koji zastupa interese ruskih oligarha, reagirao je najreakcionarnijim od svih zamislivih odgovora. Vojno je napao Ukrajinu, ojačavši najdesnije, nacionalističke snage i pruživši NATO-u željeni izgovor za rat. Od tada je NATO nemilosrdno tjerao naprijed u sukob s drugom najvećom nuklearnom silom svijeta, opskrbljujući Ukrajinu ogromnim količinama oružja i streljiva i učinkovito usmjeravajući ratne napore.
Čineći to, slijedi opipljive ekonomske i geostrateške ciljeve: kolonijalno pokoravanje Rusije, rascijep njezinog golemog teritorija, pljačku njezinog bogatstva sirovina i eliminaciju potencijalnog saveznika, u Kini.
Sva iskustva 20. stoljeća pokazuju da imperijalistički ratovi zahtijevaju nemilosrdno potiskivanje i izrabljivanje radničke klase kod kuće. Ne samo da mora snositi troškove ponovnog naoružavanja, za koje su na raspolaganju gotovo neiscrpni iznosi, dok su škole, klinike i društvena infrastruktura u lošem stanju. Također je opterećena posljedicama nasilnih poremećaja svjetskog gospodarstva koji prate pripreme za rat i kao i sâm rat.
Inflacija je jedan od oblika u kojem se to događa. Kada vlade i mediji propovijedaju da se stanovništvo mora „žrtvovati“ kako bi postalo neovisno o ruskim opskrbama energijom - ili kineskim računalnim čipovima i baterijama električnih automobila - oni zapravo govore o ratu.
Hitler i Mussolini promicali su nacionalnu autarkiju kad su se pripremali za Drugi svjetski rat. Dok je ekonomski nacionalizam 'u svoje vrijeme vodio čovječanstvo naprijed… dekadentni fašistički nacionalizam, pripremajući vulkanske eksplozije i grandiozne sukobe u svjetskoj areni, ne nosi ništa osim propasti', kako je napisao Leon Trocki 1933. u članku „Nacionalizam i ekonomski život“, koji je danas ponovno vrlo aktualan.
Varaju se oni koji radnicima obećavaju da je moguće boriti se s posljedicama inflacije, a da pritom ne odbacuju rat SAD-a i NATO-a u Ukrajini i pripreme za rat protiv Kine. Životni standard se ne može braniti bez odbacivanja rata i militarizma.
Diljem Evrope i svijeta radnici se odupiru napadima na njihov životni standard. Primjetan je porast prosvjeda protiv socijalnih rezova i štrajkova za povećanje plaća. Ali ove borbe trebaju jasnu orijentaciju i perspektivu. Moraju se razviti u evropski i svjetski socijalistički pokret protiv kapitalizma.
Sindikati i njihovi politički podržavatelji daju sve od sebe da to spriječe. Nacionalisti do srži, oni bezrezervno stoje iza ratne politike svoje vlade i čine sve kako bi izolirali, ugušili i rasprodali radničke borbe. Bez potpore dobro plaćenog sindikalnog aparata, korporacije ne bi bile u stanju progurati smanjenje realnih plaća i otpuštanja zadnjih godina.
Preduvjet za uspješnu obranu životnog standarda je raskid sa sindikatima i izgradnja neovisnih lokalnih akcijskih odbora koji organiziraju borbu protiv smanjenja plaća, povećanja cijena, smanjenja socijalne pomoći i otpuštanja te umrežavaju radnike diljem zemlje i svijeta. Kako bi pokrenuo takvu globalnu protuofenzivu radničke klase, Međunarodni odbor Četvrte Internacionale stvorio je International Workers Alliance of Rank-and-File Committees (IWA-RFC).