Vodeći predstavnici stranke Ljevice traže izbacivanje Sahre Wagenknecht iz zastupničkog kluba i stranke jer je u Bundestagu kritizirala ekonomske sankcije protiv Rusije. Najnoviji spor unutar stranke Ljevica pokazuje koliko Die Linke bezuvjetno stoji iza ratne politike njemačke vlade i NATO-a.

U raspravi o proračunu u Bundestagu (parlamentu) 8. rujna, Wagenknecht je kritizirala „grandioznu ideju“ koalicijske vlade socijaldemokrata, liberalnih demokrata i Zelenih da „oslobodi ekonomski rat bez presedana protiv našeg najvažnijeg dobavljača energije“.

Rat u Ukrajini bio je „zločin“, dodala je. „Ali ideja da kažnjavamo Putina gurajući milijune obitelji u Njemačkoj u siromaštvo i da uništavamo našu industriju dok Gazprom ostvaruje rekordne profite - da, koliko je to glupo?“

Ako je Njemačka htjela „ostati industrijska zemlja“, trebale su joj „ruske sirovine i, nažalost, ruska energija u doglednoj budućnosti“, rekla je Wagenknecht. „Zato, stanimo na kraj pogubnim ekonomskim sankcijama! Pregovarajmo s Rusijom o obnovi opskrbe plinom!“

Mnogim stranačkim predstavnicima to je bilo previše. Sve dok je Wagenknecht osuđivala izbjeglice i imigrante u stilu krajnje desne Alternative za Njemačku (AfD), ili se pozivala na Volksgemeinschaft (nacističku zajednicu naroda) u svojoj nacionalističkoj dijatribi „Die Selbstgerechten“ (Samopravednici),to bi još moglo biti prihvatljivo. Ali kritika vladine ratne politike - to ide predaleko!

Izvršni direktor dobrotvorne organizacije Paritätischer Wohlfahrtsverband (Udruga za dobrobit pariteta), Ulrich Schneider, jedno od najpoznatijih lica stranke, najavio je svoju ostavku. „Činjenica da je zastupnička skupina Ljevice pustila Wagenknecht da stane na podij prošlog četvrtka u Bundestagu, a ono što je ona tada – trebalo je znati – pustila, bilo je previše“, rekao je, obrazlažući svoju odluku.

Stranku je napustio i bivši zastupnik u Evropskom parlamentu i sadašnji zastupnik u Bundestagu Fabio de Masi, dugogodišnji pristaša Wagenknecht. On „više nije [želio] da se smatra odgovornim za očigledan neuspjeh ključnih igrača u ovoj stranci“, rekao je obrazlažući svoju ostavku.

Dvoje stranačkih čelnika, Janine Wissler i Martin Schirdewan, javno su se distancirali od Wagenknecht i optužili je da se suprotstavlja rezolucijama i stavovima stranke Ljevice.

Premijer pokrajine Thüringen Bodo Ramelow napisao je u prosvjednom pismu parlamentarnoj skupini Bundestaga da teza da „Savezna Republika Njemačka vodi gospodarski rat s Rusijom“ iskrivljuje uzrok i posljedicu. Zahtjevi za pregovorima s Rusijom uništili su „našu reputaciju lijeve, progresivne političke snage u zemljama srednje i istočne Evrope“.

Tri istočnonjemačke pokrajinske parlamentarke – Henriette Quade, Katharina König-Preuss i Jule Nagel – uputile su otvoreno pismo stranačkoj izvršnoj vlasti i zastupničkoj skupini Ljevice u Bundestagu. Zahtijevaju izbacivanje Wagenknecht iz frakcije Bundestaga i ostavku čelnika frakcije Dietmara Bartscha i Amire Mohamed jer su joj dopustili da govori u Bundestagu.

Pismo sada ima više od 2700 potpisa, uključujući potpise nekoliko državnih i saveznih parlamentaraca, kao i brojnih članova stranke. Nazire se raskol u stranci. Ukoliko bi se Klub zastupnika raspao, izgubio bi status Kluba zastupnika. Stranka ljevice zastupljena je samo u Bundestagu jer je osvojila tri izravna mandata; pao je ispod granice od 5 posto za svoju stranačku listu. Dok je 2009. ostvario najbolji izborni rezultat s 11,9 posto, lani je dobio samo 4,9 posto.

Fikcija da stranka Ljevica na bilo koji način vodi socijalnu ili progresivnu politiku odavno je nestala. Gdje god je preuzeo odgovornost vlade na državnoj ili lokalnoj razini, ukinuo je radna mjesta, smanjio socijalnu potrošnju, naoružao policiju i deportirao izbjeglice. Sada podržava rat izazvan od strane NATO-a, koji se sustavno eskalira i koji bi mogao dovesti do trećeg svjetskog rata ako se ne zaustavi intervencijom radničke klase.

Stranka ljevice stoji iza ekonomskog rata koji desetkuje životni standard radničke klase u Rusiji i Evropi. Sankcije protiv Rusije glavni su uzrok bankrota samozaposlenih, vrtoglavog skoka cijena hrane i energije gurajući u siromaštvo i one dobro stojeće radničke obitelji. Budući da Wagenknecht to otvoreno kaže, prijeti joj se izbacivanjem iz stranke ljevice.

Ipak, Wagenknecht predstavlja samo još jedan oblik nacionalističke, prokapitalističke politike koja karakterizira Lijevu stranku u cjelini. Uzor diplomiranoj ekonomistici nije Karl Marx, već kancelar Kršćansko-demokratske unije Ludwig Erhard kojeg je radnička klasa otjerala s položaja 1966. godine.

Ona ne govori u ime međunarodne radničke klase, koja može braniti svoje interese samo u ujedinjenoj borbi protiv kapitalizma, već u ime onih predstavnika njemačke poslovne zajednice koji smatraju Sjedinjene Američke Države glavnim suparnikom i stoga se oslanjaju na bolju suradnju s Rusijom.

Bez obzira na njezino ritualno pozivanje na „strah za budućnost milijuna ljudi“ i njezinu kritiku „kriznih profitera“, interesi njemačkog krupnog kapitala bili su u središtu Wagenknechtina govora u Bundestagu. Citirala je financijski dnevnik Handelsblatt: „U ključnim industrijama, na desetke poduzeća će se zatvarati“ i uzviknula: „Ako ne zaustavimo eksploziju cijena energije, tada će njemačka industrija sa svojom snažnom srednjom klasom uskoro biti samo sjećanje na dobre stare dane.“

Dok se Wagenknecht pozivala na interese „njemačke industrije sa svojom jakom srednjom klasom,“ ona je napadala američke tvrtke. Protivila se „američkim dobavljačima plina koji trenutno zarađuju 200 milijuna eura na svakom pojedinom tankeru“ i astronomskim cijenama tjeraju njemačke obitelji i srednja poduzeća u propast. Optužila je njemačku vladu da vodi politiku „Učinimo Ameriku ponovno velikom“. Ovim - i mnogim sličnim odlomcima - zaradila je aplauz AfD-a, čiji reakcionarni nacionalizam također ima snažan antiamerički otisak.

Postoji samo jedan način da se zaustavi rat NATO-a protiv Rusije i njegove razorne društvene posljedice: Neovisan pokret međunarodne radničke klase koji povezuje borbu za obranu životnog standarda s borbom protiv rata i njegovog uzroka, kapitalizma.

Ali Wagenknecht - kao i njezini unutarstranački protivnici - oštro odbacuje takvu međunarodnu, socijalističku perspektivu. Ona je u suprotnosti s međunarodnom klasnom borbom i industrijskim borbama američkih, britanskih i evropskih radnika. Umjesto toga, ona se poziva na nacionalizam i interese njemačkog krupnog kapitala i tako dobiva potporu AfD-a.