Sedamdeset i sedam godina nakon što su partizani ustrijelili fašističkog diktatora Benita Mussolinija dok je pokušavao pobjeći u Švicarsku, Mussolinijevi politički nasljednici ponovno su na vlasti u Italiji prvi put od kraja Drugog svjetskog rata. To je povijesna prekretnica u legitimizaciji fašizma od strane evropske buržoazije.
Na nedjeljnim izborima Braća Italije (FdI) dobili su najviše pojedinačnih glasova od svih stranaka, 26 posto, dok je socijaldemokratska Demokratska stranka (PD) pala na 19 posto. Usred rekordne suzdržanosti zbog koje je sudjelovanje ostalo na samo 63 posto, krajnje desna koalicija predvođena FdI-jem osvojila je apsolutnu većinu u oba doma parlamenta. FdI je nasljednik Talijanskog socijalnog pokreta (MSI), kojeg su formirali najviše rangirani fašisti koji su imali koristi od opće amnestije za fašističke zločine u Italiji koju su odobrile savezničke sile i potpisao staljinistički ministar pravosuđa Palmiro Togliatti 1946. godine.
Italija je bila zemlja koja je nakon Drugog svjetskog rata imala najmoćniju komunističku partiju u zapadnoj Evropi. Masovni štrajkovi i oružane pobune protiv fašističke vlasti u gradovima od Napulja do Rima, Torina i Milana desetljećima su se prisjećali velike borbe radničkog pokreta. Ipak, s FdI-jem koji je sada na vlasti, Mussolinijeva ostavština čvrsto je ukorijenjena u talijanskom političkom establišmentu.
Štoviše, ovaj razvoj nije talijanski nego međunarodni. U Francuskoj je neofašistička kandidatkinja Marine Le Pen osvojila 45 posto glasova u ovogodišnjem drugom krugu predsjedničkih izbora protiv Emmanuela Macrona, ona je moguća pobjednica 2027. Nove stranke krajnje desnice, poput Alternative za Njemačku (AfD) ili Voxa u Španjolskoj, brzo su postale središnje dio u službenom promicanju militarizma, neaktivnosti u borbi protiv COVID-19 i masovnog pritvaranja migranata.
Čelnica FdI-a Georgia Meloni ima dugogodišnje veze sa Steveom Bannonom, savjetnikom krajnje desničarskog bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa, koji je 6. siječnja 2021. pokrenuo krajnje desničarski udar u Washington D.C.-u kako bi pokušao ukrasti izbore 2020. i instalirati diktaturu u Sjedinjenim Američkim Državama.
Koja je politička dinamika u pozadini uspona Meloni? To nije rast masovnog fašističkog pokreta u Italiji ili drugdje. Stoljeće otkako je talijanski kralj Victor Emmanuel III postavio Mussolinija za premijera nakon marša na Rim fašističkih odreda „crnokošuljaša“ 1922., danas ne postoji ekvivalent „crnokošuljašima“ - sitnoburžoaskim milicijama koje ubijaju štrajkaše i socijaliste ili masakriraju cijela sela kako bi kaznili djela otpora.
Melonijin uspon nije proizvod masovnog fašističkog osjećaja, već sustavnog obespravljivanja radničke klase od strane nacionalističkih, birokratskih organizacija koje su mediji i vladajuća elita desetljećima predstavljali kao „ljevicu“.
Za koga bi radnici mogli glasati kako bi izrazili svoje protivljenje ratu SAD-a i NATO-a protiv Rusije u Ukrajini koji prijeti eskalacijom u nuklearni rat, na više trilijuna eura vrijednog spašavanja banaka bogatih koje osiromašuju radnike inflacijom, ili na službenu neaktivnost u vezi s COVID-19? Nije bilo nikoga. O svakom gorućem problemu s kojim su se suočavali radnici, PD ili ostaci Rifondazione Comunista unutar Unione Popolare imali su isti osnovni stav kao i Meloni.
Radnička klasa suočava se sa zadatkom da se uhvati ukoštac s pseudo-lijevim strankama i birokracijama nacionalnih sindikata koji sjede na njenom vrhu i politički je guše. Oni su grobari ljevičarskih borbi. Od grčke vlade Syriza („Koalicija radikalne ljevice“), koja je nametnula mjere štednje u EU u savezu s krajnje desničarskim Nezavisnim Grcima, do španjolske vlade Podemos, koja nadzire spašavanje banaka i naoružava ukrajinski krajnje desni bataljun Azov, oni utiru putza ekstremnu desnicu.
Ovo je krajnji rezultat reakcionarne evolucije koja je trajala desetljećima. Otkako je staljinistička birokracija raspustila Sovjetski Savez 1991., vladajuće su elite redefinirale „ljevicu“ kao vrstu antiradničke politike prihvatljivu imućnoj srednjoj klasi. To su ideološki pripremile tendencije „nove ljevice“ u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata i koje su u Četvrtoj Internacionali poprimile oblik revizionističke tendencije predvođene Michelom Pablom i Ernestom Mandelom koja se odvojila od Međunarodnog odbora Četvrte internacionale (ICFI) 1953. godine.
Pabloisti su zahtijevali da se trockisti u svakoj zemlji rastvore u staljinističke ili buržoaske nacionalističke stranke, tvrdeći da su oni prirodno vodstvo radničke klase. Šutjeli su o tome kako je Togliattijeva Talijanska komunistička partija (PCI) podržala poslijeratnu kapitalističku državu, raspustila tvorničke komitete i milicije otpora te blokirala socijalističku revoluciju. Odbacujući borbu za radničku vlast, pabloisti su se usredotočili na rješavanje osobnih pitanja i pitanja životnog stila u okviru poslijeratnog kapitalističkog režima.
Staljinistička i sindikalna birokracija na koju su se te sitnoburžoaske snage oslanjale da održe bazu u radničkoj klasi potpuno su se raspale nakon 1991. Iste godine kada je Kremlj raspustio Sovjetski Savez, PCI se raspustio i podijelio na dva dijela. Jedna frakcija postala je PD, dok se druga udružila s pabloistima i anarhističkim skupinama kako bi osnovala Rifondazione Comunista.
Te su stranke vodile imperijalističke ratove i nametnule mjere štednje kako bi osigurale da talijanske banke i imućni dioničari dobiju svoj dio dobiti izvučene iz globalizirane kapitalističke ekonomije. Koalicijske vlade Olive Treea kojima su se pridružili 1990-ih i 2000-ih neumoljivo su provodile tu politiku. Godine 2007. pabloistički zastupnik Franco Turigliatto dao je odlučujuće glasove za rezanje mirovina i financiranje sudjelovanja svoje vlade u NATO-ovom ratu u Afganistanu.
Gotovo 15 godina od nesreće 2008. koja je gurnula Italiju i Evropu u ekonomski kolaps i masovnu nezaposlenost dovršili su njihovu transformaciju u alate društvene reakcije. PD i njezini pseudoljevičarski sateliti poput Rifondazionea podržavali su diktat štednje EU-a i NATO-ove intervencije na Bliskom istoku i u Ukrajini. Prije posljednjih izbora, PD je sjedio, prikladno, sa Salvinijevom krajnje desnom Legom u vladinoj koaliciji koja je podržavala premijera i bivšeg šefa Evropske središnje banke Marija Draghija.
Ekstremna desnica je profitirala od masovne zbunjenosti i bijesa izazvane reakcionarnom ulogom pseudoljevice. Meloni osuđuje „ljevicu“ i imigrante, dok svoju retoriku – hvalisanje podrškom Ukrajini i beskrajno proglašavanje da je žena – prilagođava proratnoj, sitnoburžoaskoj politici identiteta imućne srednje klase. Ona koristi ovu krajnje desničarsku eksploataciju masovnog bijesa s PD-om i pseudo-ljevicom kako bi dala lažni, populistički izgled svom zagovaranju programa evropske vladajuće klase.
Međutim, izbor Meloni ne nagovještava masovnu potporu javnosti njezinoj krajnje desnoj vladi, već pojavu eksplozivnog sukoba između radničke klase i evropskog kapitalizma, s revolucionarnim implikacijama. Fašistička evolucija vladajuće elite nije pomirila radnike i omladinu s prezrenim nasljeđem Mussolinija i Hitlera.
Umjesto toga, diljem Evrope i svijeta raste val štrajkova i prosvjeda protiv inflacije i opasnosti od nuklearnog rata. Borba protiv inflacije, ukorijenjena u NATO-ovu prekidu uvoza energije dok ratuje s Rusijom, kao i u spašavanju banaka u EU-u i šoku uzrokovanom pandemijom COVID-19, dovodi radnike u sukob s politikom cijele vladajuće elite. Činjenica da ovu agendu sada provode u Italiji politički nasljednici Mussolinija razotkriva njen suštinski fašistički karakter.
Nakon pola stoljeća ekonomske globalizacije, nema osnove za lijevu politiku osim međunarodnog ujedinjenja i mobilizacije radničke klase na revolucionarnoj, socijalističkoj osnovi. To zahtijeva izgradnju rank-and-file komiteta kao neovisnih organizacija borbe radničke klase i sekcija ICFI-a u Italiji i na međunarodnoj razini, kao marksističko-trockističke alternative bankrotu pseudo-ljevice, vodeći borbu za socijalizam.