Sljedećeg mjeseca navršit će se 60 godina od Kubanske raketne krize, koja je do tada bila najbliže što je svijet došao do nuklearnog rata.
Posljednja faza krize započela je 22. listopada 1962., kada je američki predsjednik John F. Kennedy u govoru na nacionalnoj televiziji objavio da američka mornarica provodi „karantenu“ kako bi blokirala daljnji prijenos nuklearnih projektila od Sovjetskog Saveza do Kube, nekoliko stotina milja od obale Floride.
Iako se američka pomorska blokada nastavila u novembru, kriza je efektivno okončana 28. oktobra, sporazumom između SAD-a i SSSR-a. U zamjenu za povlačenje sovjetskih projektila sa Kube, Sjedinjene Američke Države su tajno obećale da će povući svoje projektile iz Turske. U proteklih šest dana, svijet je bio na rubu nuklearnog rata koji bi mogao okončati civilizaciju.
Kriza je relevantna za trenutni sukob SAD-a i NATO-a u nekoliko aspekata. Prvo, vrijedi ponoviti da, dok SAD sada odbacuju bilo kakvu zabrinutost koju Rusija ima zbog efektivne integracije Ukrajine u NATO i masivnog vojnog naoružanja zemlje na granici s Rusijom, SAD su i same bile spremne riskirati nuklearni rat zbog prisutnosti sovjetske vojske na zapadnoj hemisferi.
Drugo, dok je inicirao „karantenu“, Kennedy je govorio u ime frakcije američke vladajuće klase koja je na vrhuncu krize nastojala pronaći neki izlaz kroz sporazumno rješenje. Kennedyjeva administracija se opirala onima unutar vojnog i političkog establišmenta koji su pozivali na bombardovanje i invaziju na Kubu – i rat sa Sovjetskim Savezom – činjenica koja je na kraju doprinijela njegovom ubistvu godinu dana kasnije.
„Ako ovaj planet ikada bude opustošen nuklearnim ratom“, rekao je Kennedy u govoru nakon krize, „ako 300 miliona Amerikanaca, Rusa i Evropljana bude zbrisano 60-minutnom nuklearnom razmjenom, ako preživjeli nakon te devastacije mogu podnijeti vatru, otrov, kaos i katastrofu, ne želim da jedan od tih preživjelih pita drugoga, 'Kako se to sve dogodilo?' i da dobije nevjerojatan odgovor, 'Ah, kad bi samo netko znao.'“ Kennedy je izgovorio ove riječi samo 17 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, koji je kulminirao bacanjem nuklearke od strane SAD-a na civilno stanovništvo u Japanu.
U kontekstu trenutne krize, najupečatljivije je odsustvo bilo kakvog dijela političkog establišmenta u SAD-u, odnosno evropskih sila u NATO-u, koji se protive sve većoj eskalaciji sukoba s Rusijom koja jepodigla opasnost od nuklearnog rata na najvišu tačku od mučnih događaja u oktobru 1962.
Putinova vlada u Rusiji, stjerana u ćošak masovnom intervencijom SAD-a i njenih evropskih saveznika u ukrajinskom ratu, odgovara prijetnjama. Nakon vojnog debakla na sjeveru Ukrajine, Putin i Dimitri Medvedev, zamjenik predsjednika ruskog Vijeća sigurnosti, zaprijetili su da će upotrijebiti nuklearno oružje ako NATO interveniše u sukobu.
Ove su prijetnje, koje artikuliraju očajnički odgovor ruske oligarhije na imperijalističko okruženje, stvarne. Rusija ima stotine interkontinentalnih balističkih projektila, zajedno sa projektilima baziranim na podmornicama, sposobnih da se lansiraju širom svijeta i sravne svaki veći grad u SAD-u za manje od dva sata.
Univerzalni proglas američkih i evropskih sila je da nikakvo povlačenje nije moguće. Putinovo „spominjanje nuklearnog oružja neće poljuljati našu odlučnost i jedinstvo da stanemo uz Ukrajinu“, rekao je visoki predstavnik EU za vanjsku politiku Josep Borrell. Njemačka ministarka odbrane Christine Lambrecht dodala je da nas Putinova „reakcija na uspjehe Ukrajine samo ohrabruje da nastavimo podržavati Ukrajinu“. Putinova „retorika o nuklearnom oružju“, rekao je holandski premijer Mark Rutte, „ostavlja nas hladnima“.
U srijedu je Washington Post ohrabrio Bijelu kuću da nastavi s eskalacijom rata oko Ukrajine, što su i Bajden i američki državni sekretar Antony Blinken jasno rekli da će učiniti u govorima u UN-u ove sedmice.
„Putin postaje očajan“, napisao je urednički odbor Posta. „Ukrajina i Zapad moraju da nastave sa pritiskom.“ Pozivajući se na Putinove prijetnje da će upotrijebiti nuklearno oružje, Post je zaključio: „Jedina gora stvar od neuspjeha da se pripremimo da gospodin Putin izvrši svoje prijetnje bila bi da bude uplašen od njih.“
Šta znači da Sjedinjene Američke Države ne budu „uplašene“ - ili, kako su drugi rekli, „odvraćane“ - od strane vrlo realne opasnosti od nuklearnog rata? To znači da će američka vladajuća klasa nastaviti s eskalacijom rata bez obzira na posljedice. U mjerenju troškova eskalacije, koja bi mogla dovesti do uništenja civilizacije, u odnosu na posljedice prilagođavanja, odlučili su da je rizik od nuklearnog rata poželjniji ishod.
Ovo govori o nevjerovatnom nivou nepromišljenosti i ratnog ludila koje je zahvatilo vladajuću klasu, zajedno sa značajnim dijelovima više srednje klase.
Unutar državnog aparata vode se aktivne rasprave šta učiniti u slučaju nuklearnog rata. Vanredno saslušanje Senatskog komiteta oružanih snaga za nuklearnu strategiju u utorak uključivalo je rasprave o tome da li rezidenciju potpredsjednika treba premjestiti izvan Washingtona. Senator Angus King je pitao da li bi trebalo da „rastjeraju naše vodstvo“ jer „Ako nema predsednika, potpredsjednika i rukovodstva, mi smo obezglavljeni, nema ko da donese odluku o lansiranju [nuklearnog oružja] zbog nedostatka drugog udara.“
Bez obzira na to, rat se mora nastaviti.Kao što je WSWS pisao ranije ove sedmice, „Došavši do ivice ponora, odgovor američke vladajuće klase je: 'Naprijed u pobjedu!'“
Šta objašnjava ovu društveno-političku patologiju? Tu su, prije svega, geopolitički interesi. Sile SAD-a i NATO-a izazvale su rat u Ukrajini s ciljem da uvuku Rusiju u sukob koji bi doveo do promjene režima ili lomljenja džinovske kopnene mase zemlje kako bi se olakšala njezina direktna eksploatacija od strane imperijalizma. To je kulminacija tri decenije beskonačnog rata nakon raspada Sovjetskog Saveza, kroz koji su SAD pokušavale da nadoknade svoj ekonomski pad vojnom silom.
Tokom čitavog sukoba, SAD su se protivile bilo kakvom dogovoru koji ne uključuje potpunu kapitulaciju Rusije. Nakon ruskog debakla na sjeveru Ukrajine, američka vladajuća klasa osjeća miris krvi. Čak i dok eskalira svoj sukob s Rusijom, SAD izriču sve ratobornije prijetnje Kini, postavljajući osnovu za još jedan katastrofalan rat oko Tajvana.
Drugo, postoji kriza unutar Sjedinjenih Američkih Država i svih velikih kapitalističkih zemalja. Utjecaj pandemije, sa 20 miliona mrtvih na međunarodnom nivou i više od milion samo u SAD-u, kombinovan je sa eskalacijom ekonomske krize, rastućom inflacijom, rastućom rasprodajom na tržištima i, što je najopasnije za vladajuću klasu, rastom klasne borbe. Ovo ne bi bio prvi put da očajna vladajuća elita traži neku vrstu rješenja svoje unutrašnje krize kroz rat u inostranstvu.
S tim u vezi, treba naglasiti da iako se sva diskusija u medijima vodi oko mogućnosti da će Rusija koristiti nuklearno oružje, ostaje istorijska činjenica da je jedina zemlja koja je ikada koristila takvo oružje u ratu SAD. Ako američku vladajuću klasu neće „odvratiti“ od eskalacije koja bi mogla izazvati nuklearni odgovor, šta bi je odvratilo da sama pripremi „preventivni“ udar? Američka vojna doktrina nikada nije isključila ovu mogućnost.
Velika opasnost u ovoj situaciji je da radnička klasa nije svjesna prijetnje s kojom se suočava. Mediji, propagandna ruka države, ne rade ništa da uzbune stanovništvo. Sve laži koje vladajuća klasa koristi kako bi opravdala svoju politiku ostaju neosporne. Imućna viša srednja klasa, za koju govore pseudoljevičarske organizacije oko Demokratske stranke, je, ako ništa drugo, još histeričnija u zahtjevima za ratom, vjerujući da ništa ne može utjecati na njen udoban način života.
Među masama nema široke podrške ratu, samo nevjerica da bi njihova vlada bila spremna žrtvovati milione ljudi. Ali istorijsko iskustvo – a odnedavno i pandemija COVID-19 – pokazuju da su kapitalističke vlade savršeno sposobne za takve ubilačke kalkulacije.
Ako se želi izbjeći katastrofa koja prijeti čovječanstvu, neprijateljstvo radničke klase prema ratu mora biti osviješteno i organizirano. Mora biti spojeno sa rastućom borbom radnika širom SAD-a i na međunarodnom nivou. I mora biti naoružano socijalističkim, internacionalističkim i revolucionarnim programom koji kombinuje borbu protiv rata sa borbom protiv kapitalizma.