Prije 100 godina, 20. listopada 1922., Lav Trocki je održao jedan od svojih velikih političkih govora pred članstvom moskovske organizacije Ruske komunističke partije. Predstavljen je uoči otvaranja Četvrtog kongresa Komunističke Internacionale, koji je započeo dva tjedna kasnije, 5. studenog 1922. godine.

Kongres se poklopio s petom obljetnicom Oktobarske revolucije 1917. godine, osvajanjem vlasti od strane radničke klase predvođene Boljševičkom partijom, koja je prenijela vlast na radnička vijeća (Sovjeti) i stvorila prvu radničku državu u povijesti. Pobjeda boljševika dala je golem poticaj za stvaranje Komunističke (Treće) Internacionale, koja je održala svoj prvi kongres u ožujku 1919. U tom je trenutku boljševički režim bio pod opsadom, boreći se protiv kontrarevolucionarnih vojski koje je podupirao svjetski imperijalizam da uguše revoluciju. Ali do 1922. godine kontrarevolucionarne snage porazila je Crvena armija, čiji je glavni zapovjednik bio Leon Trocki, a čiji je politički autoritet i prestiž unutar Sovjetskog Saveza premašio samo Lenjin.

Radnička država je preživjela, ali se boljševički režim suočio s posljedicama ekonomskog razaranja trogodišnjeg svjetskog rata koji je prethodio Oktobarskoj revoluciji i dodatne tri godine građanskog rata. Štoviše, sovjetski režim nije uspostavljen u naprednoj kapitalističkoj zemlji - poput Francuske, Njemačke, Britanije i Sjedinjenih Američkih Država – već u ekonomski i kulturno zaostaloj Rusiji.

Mogućnost dolaska radničke klase na vlast u zaostaloj zemlji predvidio je Trocki u svojoj elaboraciji Teorije permanentne revolucije više od desetljeća prije Oktobarske revolucije 1917. godine. Ali ni Trocki ni Lenjin i Boljševička partija nisu vjerovali da se socijalizam može izgraditi unutar granica jedne nacionalne države, a kamoli one koja je ekonomski i društveno zaostala.

Čak i dok su organizirali rušenje kapitalizma u Rusiji, Lenjin i Trocki inzistirali su na tome da sudbina socijalističke revolucije u Rusiji ovisi o osvajanju vlasti od strane radničke klase u jednoj ili više naprednih kapitalističkih zemalja. Središnje mjesto svjetske socijalističke revolucije u političkim kalkulacijama boljševika nije bilo izraz utopijskog sanjarenja. Svjetski rat 1914.-1918., koji je proizašao iz proturječja kapitalizma kao svjetskog sustava, ubrzao je i pojačao ekonomsku krizu i društvene sukobe koji su generirali golemi val militantnih i otvoreno revolucionarnih borbi radničke klase koje su zapljusnule zapadnu i središnju Evropu.

Ali vladajuće klase Njemačke, Italije i drugih zemalja žestoko su se borile protiv revolucionarne plime; a Sovjetski Savez je ostao izolirana radnička država. To je natjeralo boljševički režim da usvoji Novu ekonomsku politiku unutar SSSR-a, koja je uključivala prihvaćanje ograničenog oživljavanja kapitalističke aktivnosti kako bi se stabiliziralo sovjetsko gospodarstvo.

Na Trećem kongresu Komunističke Internacionale 1921. rusko izaslanstvo – s Lenjinom i Trockim u vodećim ulogama – borilo se za preusmjeravanje novoosnovanih evropskih komunističkih partija prema dugotrajnoj borbi za uspostavu vlasti u radničkoj klasi. Ovaj proces preorijentacije i političkog obrazovanja trebao se nastaviti na Četvrtom kongresu.

Trockijev govor 20. listopada bio je izvanredna analiza izazova s ​​kojima se suočava nova Komunistička Internacionala. Mnoga od pitanja kojima se bavio ovaj govor dalje su razvijena u monumentalnom trosatnom izvješću koje je Trocki održao nešto više od tri tjedna kasnije prije Četvrtog kongresa. Tog jednog dana, 14. studenoga 1922., Trocki je govorio devet sati, održavši svoje izvješće najprije na njemačkom, potom na francuskom i, konačno, na ruskom.

Trocki je ispitivao kontradiktorni razvoj svjetske socijalističke revolucije, koja je svoju prvu veliku pobjedu postigla u zaostaloj Rusiji, a ne u naprednim središtima svjetskog imperijalizma.

Uočio je temeljnu razliku u revolucionarnom procesu u Rusiji, u usporedbi s onim u naprednoj zemlji kao što su Sjedinjene Američke Države. U prvoj, veliki problem nije bio preuzimanje vlasti, već njezino držanje nakon rušenja kapitalističke države.

U naprednim zemljama doći do vlasti bilo bi teže jer je „buržoazija daleko bolje organizirana i iskusnija, jer je tamo sitna buržoazija završila školu krupne buržoazije pa je, posljedično, i daleko moćnija i iskusnija...“

Trocki je proročanski upozorio da je buržoazija u naprednim zemljama, nakon što je s užasom svjedočila rušenju ruske vladajuće klase, naoružavala „kontrarevolucionarne bande“ da unište revolucionarni socijalistički pokret.

Objašnjavajući značaj Mussolinijevog uspona u Italiji, Trocki je opisao fašizam kao „osvetu buržoazije za strah koji je proživjela tijekom rujanskih dana 1920.,“ kada su masivni štrajkovi zahvatili zemlju.

Ali zašto je revolucionarni pokret propao i doveo do uspona fašizma? Odgovarajući na pitanje „Što je nedostajalo?“ Trocki je izjavio: „Nedostajala je politička premisa, subjektivna premisa, tj. poznavanje situacije od strane proletarijata.“

„Nedostajala je organizacija na čelu proletarijata, sposobna iskoristiti situaciju ni za što drugo nego za izravnu organizacijsku i tehničku pripremu ustanka, preokreta, preuzimanja vlasti i tako dalje. To je ono što je nedostajalo.“

Trocki je odbacio mehanički formalizam koji je inzistirao na neizbježnom i potpuno predvidljivom ishodu velikih društveno-ekonomskih i povijesnih procesa. U „dijalektici povijesnih sila“ odlučujuće je djelovanje radničke klase, pod utjecajem i vodstvom marksističke partije.

Četvrti kongres Komunističke Internacionale (također poznat kao Kominterna) bio je posljednji na kojem je Lenjin prisustvovao, koji je već pretrpio prvi u nizu moždanih udara koji su ubrzo priveli kraju njegovu političku aktivnost. Samo mjesec dana kasnije, u prosincu 1922., počeo je izbijati politički sukob unutar vodstva Ruske komunističke partije koji je trebao dovesti do osnivanja Lijeve opozicije u listopadu 1923. godine. Proces birokratizacije i političke reakcije prikazan usponom Staljina doveo je do odbacivanja strategije permanentne revolucije i perspektive svjetske socijalističke revolucije te do prihvaćanja antimarksističkog nacionalističkog programa „socijalizma u jednoj zemlji“.

Ovo nacionalističko rušenje socijalističkog internacionalizma imalo je razorne posljedice za Komunističku Internacionalu, međunarodnu radničku klasu i sam Sovjetski Savez. Raspad Sovjetskog Saveza u prosincu 1991. bio je konačna razorna potvrda kontrarevolucionarne suštine staljinizma i svih srodnih koncepcija nacionalističkog puta u socijalizam.

Ipak, baštinu velikog teorijskog rada Trockog nastavila je Četvrta Internacionala, koju je on osnovao 1938. godine, a koju danas predstavlja Međunarodni komitet Četvrte Internacionale.

Trocki ostaje vrhunska figura u povijesti revolucionarnog socijalizma u 20. stoljeću. Govor od 20. listopada 1922. primjer je izuzetne važnosti njegove političke misli. Ovaj govor, održan prije jednog stoljeća, jedva da je ostario. Teško da je čak i potrebno konzultirati rječnik. Trocki se bavi ekonomskim, političkim i društvenim pitanjima koja su razumljiva u potpuno modernim terminima. Suštinsko značenje revolucionarnog vodstva, dinamika svjetske kapitalističke krize, političko značenje fašizma i odnos objektivnih i subjektivnih čimbenika u revolucionarnom prijelazu iz kapitalizma u socijalizam, sve je to obrađeno u Trockijevu izvješću.

I, u nečemu što bi se moglo činiti nevjerojatnom podudarnošću, Trocki čak skreće pozornost na implikacije iznenadnog pada s vlasti britanskog premijera Davida Lloyda Georgea 19. listopada 1922., točno stoljeće prije strmoglavog pada nesretne premijerske dužnosti Liz Truss. Naravno, šestogodišnje vodstvo Lloyda Georgea ne može se usporediti sa šestotjednom farsom Liz Truss. Ali nije teško zamisliti da bi Trocki protumačio Trussinu farsu kao simptom skorog sloma buržoaske vladavine u Britaniji i razvoja revolucionarne krize. Trocki bi u ovoj krizi vidio golemu priliku za marksiste da prošire svoj autoritet unutar radničke klase i nadvladaju utjecaj reakcionarne Laburističke stranke i sindikalnih organizacija.

Pažljivo proučavanje Trockijevih spisa bitno je za razradu strategije i taktike socijalističke revolucije u epohi smrtne agonije imperijalizma. Trockizam je marksizam 21. stoljeća.