Prije stotinu godina, 31. listopada 1922., Benito Mussolini, vođa Nacionalne fašističke stranke, marširao je Rimom na čelu s nekoliko tisuća crnokošuljaša. Dan ranije talijanski kralj Vittorio Emanuele III imenovao ga je talijanskim premijerom.

Bio je to uvod u brutalnu diktaturu koja će trajati 23 godine. Fašisti su gušili demokratska prava, terorizirali i slamali organizirani radnički pokret, vodili užasne kolonijalne ratove, udružili se s Hitlerovom Njemačkom u Drugom svjetskim ratu i poslali 9000 Židova u plinske komore.

Režim „Il Ducea“ postao je uzor za brojne druge diktature, a pojam fašizam oličenje tiranije i barbarstva. Mussolinijev najgorljiviji učenik bio je Adolf Hitler, koji je godinu dana kasnije oponašao „Marš na Rim“ državnim udarom u Münchenu. Puč nije uspio, ali je Hitler 10 godina kasnije ipak preuzeo vlast u Berlinu.

Stota obljetnica Mussolinijevog dolaska na vlast nije samo od povijesnog značaja već i od goruće političke važnosti. Prije tjedan dana njegovi politički nasljednici preuzeli su talijansku vladu.

Nova premijerka Giorgia Meloni možda je proglasila fašizam „povijesnim pitanjem“ iz taktičkih razloga, ali je nepogrešivo da su ona i njezina stranka čvrsto ukorijenjeni u fašističkoj tradiciji. Redovi Fratellija vrve štovateljima Mussolinija i fašističkih ratnih zločinaca, održavaju bliske veze s militantnim neonacistima i krajnje desnim elementima u državnom aparatu te zagovaraju agresivni nacionalizam i rasizam.

Sama Meloni vodi stranku iz bivšeg ureda Giorgija Almirantea, koji je pod Mussolinijem vodio fašistički dnevnik Il Tevere, kao i antisemitski časopis La difesa della razza (Obrana rase), a od 1946. do 1987. vodio je Movimento Sociale Italiano (MSI), organizacija nasljednica Mussolinijeve Fašističke stranke i prethodnica Fratellija.

Melonijino preuzimanje vlasti, više-manje otvoreno pozdravljeno od svih talijanskih stranaka i evropskih vlada, dio je skretanja cijele međunarodne buržoazije u desno. Suočena s nerješivom gospodarskom krizom i porastom klasne borbe, okreće se ratu protiv Rusije i Kine te autoritarnim oblicima vladavine kako bi potisnula radničku klasu.

To poukama Marša na Rim daje izvanrednu aktualnost. Povijest se ne ponavlja, ili barem ne u istom obliku. Ali za razumijevanje i borbu protiv povratka Mussolinijevih nasljednika na čelo talijanske vlade i opasnosti koje oni predstavljaju, proučavanje ovih pouka je neophodno.

Pohod na Rim

Fašisti su Marš na Rim pretočili u mit prema kojem je 300,000 crnokošuljaša, nošenih narodom, izvršilo nacionalnu revoluciju, a 3,000 mučenika dalo svoje živote.

Stvarnost je bila sasvim drugačija. Mussolinijevom pozivu da krenu u pohod na Rim 27. listopada odazvalo se samo 5,000 fašista, koji su, izgladnjeli i loše opremljeni, zaglavili na kiši i blatu u blizini prijestolnice. Sutradan im se pridružilo još oko 10,000. Mussolini je ostao u Milanu, gdje je dvije uzastopne večeri posjećivao operu – spreman pobjeći preko obližnje švicarske granice u slučaju neuspjeha.

Vojsci bi bilo lako rastjerati rulju. Nakon dugo oklijevanja premijer Luigi Facta izdao je tu naredbu. Ali kralj je odbio potpisati deklaraciju o izvanrednom stanju i umjesto toga naložio je Mussoliniju da sastavi novu vladu 29. listopada navečer. Potonji je zatim otputovao kolima u Rim, gdje je preuzeo dužnost 30. listopada. Tek je sljedeći dan novi šef vlade umarširao u prijestolnicu na čelu pažljivo insceniranog trijumfalnog marša.

Legenda o Maršu na Rim dobro je poslužila i fašistima i svima onima koji su im pomogli da dođu na vlast. Za fašiste je to bio temeljni mit i ujedinjujući ritual; za njihove gospodarske i državne pristaše prikrivalo je činjenicu da su upravo oni, a ne „narod“, pomogli diktatoru na vlasti.

No očito je da su moćne sile iz biznisa, vojske i policije tjerale kralja da se opredijeli za Mussolinija. Mussolini je uspio privući značajna ratna sredstva za Marš na Rim. Federacija industrijalaca prebacila mu je 20 milijuna lira. Fašisti su bili potrebni da slome radnički pokret nakon što je zemlja četiri godine bila na rubu socijalističke revolucije.

Posebna zadaća fašizma je satjerati očajnu sitnu buržoaziju „u tor protiv radničke klase i institucija demokracije“, izjavio je Lav Trocki 1932. godine. U tu svrhu koristi se nacionalnom, rasističkom, ali i socijalnom i antikapitalističkom demagogijom. Međutim, kad jednom dođe na vlast, pokazuje se kao gola diktatura financijskog kapitala:

Nakon što je fašizam pobjedio, financijski kapital u svoje ruke, kao u čeličnom škripcu, izravno i odmah okuplja sve organe i institucije suvereniteta, izvršnu, upravnu i obrazovnu vlast države: cjelokupni državni aparat zajedno s vojskom, općinama, sveučilištima, školama, tiskom, sindikatima i zadrugama. Kad neka država postane fašistička, to ne znači samo da se oblici i metode vladanja mijenjaju u skladu s obrascima koje je postavio Mussolini – promjene u ovoj sferi u konačnici igraju sporednu ulogu – nego to znači, prvenstveno i iznad svega, da su radničke organizacije uništene; da je proletarijat sveden na amorfno stanje; te da se stvara sustav uprave koji duboko prodire u mase i koji služi za osujećivanje neovisne kristalizacije proletarijata. Upravo je u tome srž fašizma... (Lav Trocki, „Što sad?“)

Kada je Trocki napisao ove retke kako bi naoružao njemačke radnike protiv uspona Hitlera, izvukao je pouke Italije, koje je vrlo dobro poznavao. Treći i Četvrti kongres Komunističke internacionale, na kojima je Trocki imao vodeću ulogu, intenzivno su se bavili talijanskim pitanjem.

Teror protiv radničke klase

Italiju je nakon Prvog svjetskog rata zapljusnuo val militantnih radničkih borbi, ruralnih nemira i pobuna koje su socijalističku revoluciju stavile na dnevni red. Mussolini, koji se tijekom rata iz socijalista pretvorio u gorljivog nacionalista i ratnog pobornika, organizirao je naoružane bande zvane fasci za zastrašivanje radnika. Teror koji su provodili se ne može opisati.

Financirani od strane industrijalaca i zemljoposjednika i pokriveni od strane policije, do zuba naoružani fašisti vozili su se na sastajališta ili do privatnih domova poznatih radničkih vođa, gdje su pljačkali, mučili i ubijali. Ženama i djeci često se prijetilo da će natjerati tražene na predaju. Procjenjuje se da su fašisti samo 1921. i 1922. godine na taj način ubili oko 3,000 socijalista i sindikalista.

U početku je fašistički teror bio koncentriran u ruralnim područjima i manjim gradovima, gdje su se radnici i poljoprivrednici pobunili protiv robovskih uvjeta. Ali do kraja 1920. proširio se na velike industrijske gradove.

Do ljeta te godine revolucionarni je val dosegao vrhunac. Preko 500,000 radnika okupiralo je tvornice i brodogradilišta, podižući crveno-crne (anarhističke) zastave i izbacujući upravu iz pogona, kao odgovor na blokadu tvornice Alfa Romeo u Milanu. Radnička moć bila je na dohvatu ruke.

Ali nije postojalo političko vodstvo koje je bilo spremno preuzeti vlast, kao što su to učinili boljševici u Rusiji 1917. Istina, vodstvo Socijalističke partije bilo je u rukama Maksimalista pod Giacintom Serratijem koji se suprotstavio Prvom svjetskom ratu i pridružio Komunističkoj internacionali. Ali predanost maksimalista radničkoj moći bila je čisto platonska. Odbijali su raskinuti s reformistima, koji su tada imali ministra rada i dominirali sindikatima, a nisu imali strategiju ni taktiku za osvajanje državne vlasti.

Na kraju su sindikati uz pomoć nekih praznih ustupaka uspjeli zaustaviti štrajk. Mediji su klicali „Reformizam je spasio civilizaciju!“, „Revolucija se nije dogodila jer je CGdL (udruga sindikata) nije htjela.“

Sada je fašizam krenuo u ofenzivu. Dana 21. studenog 300 naoružanih fašista marširalo je do gradske vijećnice Bologne, gdje je prisegnula socijalistička uprava, i ubila sedam socijalista. U tjednima koji su uslijedili, nastavili su s napadima u drugim gradovima uz prešutno dopuštenje policije. Fašistički pokret je uzeo maha. Male akcijske skupine naoružane palicama, revolverima, granatama pa čak i mitraljezima vozile su se zemljom loveći socijaliste i militantne radnike. Članstvo fašističkog pokreta naraslo je s 20,000 na 180,000 u pet mjeseci.

„Iza fasade bila je jezgra dobro ciljane brutalnosti osmišljene da slomi pokret radničke klase,“ Christoper Duggan opisuje njihove akcije u svojoj povijesti Italije. „Opljačkane su stranačke i sindikalne zgrade, a uredi ljevičarskih novina devastirani, dok su ključne osobe u Socijalističkoj stranci poput zastupnika, gradonačelnika, vijećnika i capilega izdvojene za zastrašivanja, premlaćivanja, mučenja i povremeno ubojstva.“

Vladin vođa Giovanni Giolitti, buržoaski liberal, pozvao je Mussolinija da se kandidira u zajedničkom „nacionalnom bloku“ na izborima u proljeće 1921. godine. Izbori su se pokazali uspješnim za Mussolinija. Fašisti su osvojili 37 mjesta; ali su socijalisti ostali najjača stranka sa 123 mjesta.

U siječnju 1921. Amadeo Bordiga, Antonio Gramsci i drugi predstavnici ljevice raskinuli su sa Serratijevom Socijalističkom strankom i osnovali Komunističku partiju. Ipak, bilo je premlado i neiskusno da odmah prebrodi krizu proleterskog vodstva. Nedostatak revolucionarnog vodstva koje bi moglo ujediniti borbe radničke klase i dovesti je do osvajanja vlasti konačno je utrlo put Mussoliniju.

U svojoj knjizi Fašizam, koju je vrijedno pročitati, a koju je objavio 1934. dok je bio u emigraciji u Švicarskoj, autor Ignazio Silone, jedan od osnivača i vođa Komunističke partije, napisao je:

Talijanska radnička klasa je poklekla bez borbe. Marš na Rim je prošao bez i najmanjeg otpora radničke klase. Reformisti, maksimalisti i komunisti nisu bili spremni za pohod na Rim... Talijanski proletarijat pojavio se kao vojska koja je herojski vodila četiri godine iluzornih bitaka... Na čelu talijanske radničke klase nedostajali su talijanski Lenjini i Trocki...

No preuzimajući vladu, Mussolini još nije učvrstio svoju diktaturu. U njegovom kabinetu bili su fašisti, kao i predstavnici Katoličke pučke stranke, demokrati, liberali i dva vojna časnika. Čak je pozvao desno krilo Socijalističke partije na suradnju, a jedan od njezinih čelnika, Gino Baldesi, pristao je, ali je potom morao odustati. Mussoliniju su bile potrebne još tri godine da uspostavi svoju neograničenu vlast kao „il Duce“.

Lekcije za danas

Današnja situacija u Italiji u nekoliko se aspekata razlikuje od one od prije sto godina.

Mussolini je došao na vlast nakon ustanka radničke klase, koju su socijalisti i sindikati dezorijentirali, paralizirali i izdali. Mogao se osloniti na masovni pokret bivših vojnika i ogorčenih sitnih buržuja koji su bjesomučno skrenuli u desno nakon poraza štrajkaškog pokreta 1920. godine.

Meloni je preuzela vladu prije izbijanja otvorenih klasnih borbi, koje su se razvijale velikom brzinom kao posljedica inflacije, pandemije, ukrajinskog rata i ekonomske krize. Ona iza sebe nema fašistički masovni pokret već svoj uspjeh duguje takozvanim „lijevim“ strankama i sindikatima koji su u posljednja tri desetljeća snosili glavnu odgovornost za društvene napade i sustavno gušili klasnu borbu. Politički vakuum koji su ostavili za sobom učinio je Fratelli d'Italia najjačom strankom.

Ali to je ne čini manje opasnom. Vladajuća klasa – ne samo u Italiji – uz birokratske aparate sindikata, socijaldemokrata, bivših staljinista i njihovih saveznika sve više se oslanja na autoritarne oblike vladavine u suzbijanju klasne borbe. Zbog toga su čelnici Europske unije Meloni dočekali raširenih ruku.

Predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen rekla je: „Spremna sam i sretna raditi na konstruktivan način s novom talijanskom vladom.“ Francuski predsjednik Emmanuel Macron sastao se s Meloni u Rimu prvog dana na dužnosti, a ona je nakon toga susret opisala kao „srdačan i koristan“. Njemački kancelar Olaf Scholz razgovarao je s Meloni telefonom u petak o ukrajinskom ratu i izrazio svoj „interes za dobru suradnju i partnerstvo u EU, NATO-u i G7“.

I u drugim zemljama vladajuća klasa promovira krajnje desne stranke, integrira ih u državu i vladu te usvaja njihovu desničarsku politiku. To vrijedi za Vox u Španjolskoj (s kojim Meloni ima bliske veze), kao i za AfD u Njemačkoj, Rassemblement National u Francuskoj i Švedske demokrate u Švedskoj – da spomenemo samo neke. U SAD-u se republikanci pod Donaldom Trumpom pretvaraju u otvoreno fašističku stranku, dok demokratski predsjednik Joe Biden tvrdi da Americi treba jaka Republikanska stranka.

Oni koji tvrde da se fašistička opasnost može zaustaviti podržavanjem ili savezništvom s navodno demokratskim strankama, kao što to čine brojne pseudoljevičarske skupine, namjerno obmanjuju radničku klasu.

Te su stranke odavno usvojile program fašista u politici migracija, socijalnoj štednji, ponovnom naoružavanju i ratu i drugim područjima. Neće oklijevati ni trenutka napraviti zajednički front s fašistima protiv radničke klase – kao što su to učinili njihovi politički preci u Italiji 1922. kada su se pridružili prvoj Mussolinijevoj vladi i u Njemačkoj 1933. kada su glasali za Hitlerov Zakon o punomoći i dali mu diktatorske ovlasti.

Mussolinijev uspon ostaje goruća i nezaboravna pouka o razornoj cijeni za radničku klasu kada joj je onemogućena borba za vlast u revolucionarnoj situaciji. Danas, kao i 1922., ključni politički zadatak je razbiti stisak kontrarevolucionarnih nacionalističkih birokracija nad klasnom borbom. To znači graditi stranke koje znaju kako ujediniti rastući otpor međunarodne radničke klase socijalnim rezovima, ratu i fašizmu u nepomirljivoj borbi protiv kapitalizma – sekcije Međunarodnog odbora Četvrte Internacionale u Italiji i drugim zemljama diljem svijeta.