Glasovanje Zastupničkog doma u srijedu ujutro o zabrani nacionalnog štrajka željezničara i nametanja nagodbe koju podržava Bijela kuća za 120,000 željezničkih radnika povijesni je politički događaj. Demokratska stranka, koja kontrolira Zastupnički dom i potiče glasovanje, otvoreno je pokazala svoju klasnu ulogu kao instrument korporativne Amerike protiv radničke klase.
Bidenova administracija je užasnuto gledala kako su željeznički radnici glasali za odbacivanje nagodbe koju je osmislila u suradnji s Wall Streetom, željezničkim korporacijama i njihovim sindikalnim službenicima. Sada ova vlada, koja beskrajno brblja o „slobodi“ i „demokraciji“ diljem svijeta, kreće u nemilosrdno gušenje demokratskih prava željezničkih radnika. Prema Bijeloj kući i Kongresu, radnici nemaju pravo glasati o uvjetima svog zaposlenja, niti pravo na štrajk ako šefovi korporacija odbiju dati prihvatljivu ponudu.
Mantra koju ponavljaju demokratski i republikanski političari i korporativni mediji je da se željezničarski štrajk mora spriječiti jer će oštetiti „ekonomiju“. Nije iznesen takav argument da bi se zaustavilo izvlačenje profita od strane naftnih kompanija, ili zatvaranje tvornica, ili rezanje plaća i beneficija od strane korporativnih poslodavaca, što sve sigurno šteti ekonomskim interesima radnika.
Ali pod „ekonomijom“ predstavnici krupnog kapitala misle na „profit“. Wall Street je signalizirao svoje odobravanje naglim rastom nakon glasovanja u Zastupničkom domu.
Šefovi željeznica tvrde da si ne mogu priuštiti zadovoljenje zahtjeva radnika, čak ni elementarnih potrepština poput plaćenog bolovanja, dostupnog za 78 posto svih američkih radnika prema Uredu za radnu statistiku. Ove tvrdnje o siromaštvu su smiješne, jer dolaze iz najprofitabilnije industrije u Americi, koju kontroliraju banke i milijarderi poput Warrena Buffetta. Željezničarski šefovi mogu platiti, ali ne žele.
To je zato što se ne radi samo o neposrednim interesima željezničkih kompanija, već o cjelokupnoj klasnoj strategiji američke buržoazije. Ova se strategija temeljila na kontinuiranoj inflaciji vrijednosti imovine – dionica, obveznica i drugih vrijednosnih papira - uz istovremeno suzbijanje bilo kakvog pokreta u radničkoj klasi.
Monetarna politika Federalnih rezervi, središnje banke SAD-a, jasno izražava ovu klasnu strategiju. Fed je ove godine sustavno podigao kamatne stope, navodeći kao svoju glavnu zabrinutost skučenost tržišta rada, što bi se obično izrazilo u porastu plaća. Fed koristi više stope kako bi promovirao recesiju, povećao nezaposlenost i tako suprotstavio bilo kakvo povećanje plaća u radničkoj klasi.
Proboj važnog dijela radnika, kao što su željeznički, prijetio bi pokretanjem daleko šire ofenzive radničke klase, čija je rastuća militantnost otkrivena u odbijanjima ugovora i štrajkovima sveučilišnih radnika, zdravstvenih radnika, transportnih radnika i industrijskih radnika.
Ova klasna nužnost objašnjava nevjerojatnu brzinu u donošenju ovog antiradničkog zakona, koji je javno predložio Biden u ponedjeljak navečer, usvojen u Zastupničkom domu u srijedu ujutro, a o kojem će raspravljati demokrati u Senatu na ručku u četvrtak. Zabrana štrajka željezničara mogla bi postati zakon do vikenda.
Samo su dva druga zakona postigla tako brzo usvajanje posljednjih godina: plan spašavanja banaka i korporacija, koji su u ožujku 2020. na početku pandemije koronavirusa usvojili kongresni demokrati i republikanci radeći zajedno, a potpisao ga je Donald Trump; i hitna vojna i financijska pomoć Ukrajini, koja je požurila kroz ovu godinu kako bi se ojačao rat SAD-a i NATO-a protiv Rusije.
Kongres je neprobojna barijera kada se radi o donošenju zakona koji bi na bilo koji način podržavali demokratska prava ili društvene potrebe američkih radnika. Ali kada se radi o ključnim interesima američke vladajuće elite, u zemlji i inozemstvu, Kongres koji se navodno nalazi u mrtvoj točki razotkriva se kao instrument klasne vladavine.
U kampanji 2020. i nakon nje, Biden se proglasio predsjednikom koji je najviše „prosindikalistički“ u povijesti. Pod time je mislio da će se osloniti na aparat AFL-CIO-a da kontrolira i disciplinira radničku klasu i prisili je da prihvati diktat krupnog kapitala. Ali Biden je, kao i korporativna elita kojoj služi, zaključio da željeznička sindikalna birokracija neće moći sama suzbiti kretanje rank and file-a. Otuda potreba za nesputanom uporabom državne moći protiv željezničkih radnika.
Cijelo vodstvo Zastupničkog doma Demokratske stranke – trio osmogodišnjaka koji odlazi u mirovinu, Nancy Pelosi, Steny Hoyer i James Clyburn, te njihovi izabrani nasljednici, Hakeem Jeffries, Katherine Clark i Pete Aguilar - poduprli su prijedlog zakona.
Velika većina „lijevog“ krila Demokratske stranke također je glasala za zakon protiv štrajka, uključujući Pramilu Jayapal, predsjednicu Zastupničkog kluba naprednjaka, Ro Khanna, bivšeg voditelja predsjedničke kampanje Bernieja Sandersa i Alexandriu Ocasio-Cortez, medijske slavne osobe i članice Demokratskih Socijalista Amerike. Nitko od njih nije govorio u raspravi, vjerojatno se nadajući da će izbjeći pozornost i sačuvati svoje progresivnu auru kako bi ponovno prevarili radničku klasu.
Iako je prijedlog zakona prošao u Zastupničkom domu s 290-137 glasova, gotovo svi članovi, demokrati i republikanci, podržali su nametanje uvjeta koje je postavio Bidenov predsjednički odbor za izvanredna stanja (PEB) i zabranu štrajka. Republikanci su se, međutim, pobunili oko drugog prijedloga zakona, koji je ponudilo demokratsko vodstvo kako bi osigurali smokvin list za štrajk brejkerski zakon, dodavanjem sedam dana plaćenog bolovanja uvjetima koje je postavio PEB. Rasprava o zabrani štrajka u potpunosti se vrtjela oko plana bolovanja, koji su republikanci okarakterizirali kao „otrovnu pilulu“. Većina njih usprotivila se štrajk brejkerskom prijedlogu zakona kao znak protivljenja planu bolovanja.
Govornici obiju strana pohvalili su uvjete koje je postavio PEB, koristeći jezik koji je nadilazio čak i laži koje su iznosili sindikalni dužnosnici u svojoj kampanji za ratifikaciju. Jedan republikanski kongresnik opisao je plan PEB-a kao pružanje „vrlo velikodušnih“ odredbi za zdravstvenu skrb i plaće koje će „postaviti prosječnu razinu plaće i naknade na više od 160,000 dolara godišnje“. Drugi je rekao da će do kraja četverogodišnjeg ugovora „prosječne plaće za željezničke radnike doseći 110,000 dolara godišnje s ukupnom kompenzacijom u prosjeku od 160,000 dolara“. Zaključio je: „Nezamislivo je da četiri sindikata željezničara drže naciju ekonomski taocem.“
U prošlim desetljećima, potiskivanje željezničkih radnika slijedilo je uvjete postavljene u antidemokratskom Željezničkom zakonu o radu iz 1926., koji je učinkovito lišio radnike u toj industriji prava na štrajk, zabranu koja je kasnije proširena na zračne prijevoznike. Radnici su vezani za svoje poslove razrađenim procesom pregovora, posredovanja i savezne intervencije, koji završava ili sporazumom o industrijskim uvjetima, kojeg provode prokorporacijski sindikati, ili sporazumom diktiranim u Washingtonu, od strane PEB-a ili Kongresa, i koju su sindikati prihvatili kao nepromjenjivu činjenicu.
Ovaj reakcionarni ritual poremećen je rastom rank-and-file militantnosti, a posebno pojavom novog oblika organizacije radničke klase, Rail Workers Rank-and-File Committee, osnovanog uz pomoć World Socialist Web SIte i Socialist Equality Party. Ovaj je odbor odigrao vodeću ulogu u mobiliziranju i organiziranju suprotstavljanja ugovorima i ujedinjavanju željezničkih radnika u svim obrtima i tvrtkama. Stotine radnika prisustvovalo je njegovim internetskim sastancima, a mnogi su se pridružili javnim prosvjedima protiv sporazuma o PEB-u, uključujući proteste na željezničkim postrojenjima.
Glasovanje Zastupničkog doma pokazuje da se željeznički radnici suočavaju s borbom, ne samo protiv golemih željezničkih korporacija i okoštale birokracije 12 željezničkih sindikata, već i protiv kapitalističke vlade Sjedinjenih Američkih Država. To znači da su uključeni u političku borbu, u kojoj je središnji zadatak raskinuti s političkom luđačkom košuljom korporativno kontroliranog dvostranačkog sustava.
Dok su ovi neprijatelji beskompromisni u svom žestokom neprijateljstvu prema željezničkim radnicima, oni djeluju iz pozicije slabosti, dok željezničari zauzimaju poziciju ogromne snage. To proizlazi ne samo iz njihove kritične pozicije u američkoj i svjetskoj ekonomiji, već i iz goleme podrške i simpatije koju će pobuditi kod drugih radnika, od prvog trenutka kada krenu putem samostalne borbe za vlastite klasne interese. Štrajk željezničara u Americi postao bi svjetionik za radnike diljem svijeta.
Središnje je pitanje da željeznički radnici razumiju realnost sadašnjeg sukoba. Šefovi željeznica i Bidenova administracija su slabi, ali svjesni svoje slabosti. To je njihova prednost.
Željezničari nedovoljno shvaćaju snagu vlastitog položaja, a to je i njihov nedostatak, pojačan svjesnom sabotažom starih i zastarjelih sindikalnih organizacija. Ova borba mora ići naprijed kroz razvoj novih oblika organizacije, rank-and-file committees u svakoj radionici i željezničkom terminalu, i kroz razvoj novog političkog vodstva među željezničkim radnicima, na temelju socijalističkog programa.