Srpskohrvatski
Perspective

Lenjinova posljednja borba

Prije sto godina, 23. prosinca 1922., Lenjin je započeo pisanje jednog od politički najznačajnijih dokumenata u povijesti Sovjetskog Saveza. Sastojao se od niza bilješki koje su trebale biti objavljene kao pismo nadolazećem Dvanaestom kongresu Komunističke partije. Boljševički vođa, koji se nije u potpunosti oporavio od moždanog udara koji je pretrpio početkom godine, bio je potpuno svjestan da bi ga zdravstveno stanje moglo spriječiti da sudjeluje na Kongresu.

Ove bilješke, koje će ući u povijest kao Lenjinova oporuka, uključivale su procjenu glavnih vođa boljševičke partije. Nije bila namjera Lenjina, koji je na vodstvo gledao kao na kolektivni proces ukorijenjen u odnosima koji odražavaju političke tendencije unutar stranke, predložiti formalnog nasljednika. Lenjinov odnos prema Boljševičkoj partiji bio je politički i povijesno jedinstvenog karaktera da ga ni u kojem slučaju nije mogao ponoviti niti jedan drugi pojedinac. Bio je duboko zabrinut da bi napetosti unutar stranke, u uvjetima objektivne ekonomske i socijalne krize i razlika u politici, mogle dovesti do opasnih frakcijskih sukoba unutar središnjeg vodstva.

Vladimir Lenjin 1920

U namjeri da spriječi destruktivne sukobe, Lenjin je procijenio snage i slabosti vodećih članova Centralnog komiteta.

U bilješci od 24. prosinca Lenjin je napisao:

Drug Staljin, nakon što je postao generalni sekretar, ima koncentriranu neograničenu vlast u svojim rukama i nisam siguran hoće li uvijek biti sposoban koristiti tu vlast s dovoljno opreza.

Nakon ove ocjene uslijedila je sljedeća ocjena Trockog:

Drug Trocki, s druge strane, kao što je već dokazala njegova borba protiv CC-a po pitanju Narodnog komesarijata komunikacija, odlikuje se ne samo izvanrednom sposobnošću. On je osobno možda i najsposobniji čovjek u sadašnjem C.C., ali je pokazao pretjeranu samouvjerenost i pretjeranu zaokupljenost čisto administrativnom stranom posla.

Lenjin je tada upozorio:

Ove dvije osobine dvojice istaknutih vođa sadašnjeg C.C., mogu nenamjerno dovesti do raskola, a ako naša Partija ne poduzme korake da to spriječi, do raskola može doći neočekivano.

Lenjin je nastavio dodavati ove bilješke tijekom dana koji su uslijedili.

Među najkritičnijim pitanjima s kojima se Lenjin borio dok je pisao svoje bilješke odnosila se na odnos socijalističkih republika unutar sovjetske države uspostavljene 1922. Lenjin je, u strahu od oživljavanja velikoruske dominacije unutar USSR-a, inzistirao na pravu socijalističkih republika, poput Ukrajine i Gruzije, da se odcijepe od Unije.

U bilješkama od 30. prosinca 1922. Lenjin je izrazio zabrinutost da bi sovjetska vlada mogla propustiti pružiti dovoljnu zaštitu od velikoruskog ugnjetavanja. Unutar tog konteksta, Lenjinovi komentari o Staljinu – osobito dok je ispitivao Staljinovo uvredljivo ponašanje prema predstavnicima nacionalnih manjina u Gruziji – postajali su sve oštriji. Jasno ukazujući na Staljinovo ponašanje, Lenjin je upozorio na „velikoruskog šovinista, u suštini nitkova i tiranina, kakav je tipični ruski birokrat.“

Lenjin je nastavio: „Mislim da je Staljinova žurba i njegova zaljubljenost u čistu administraciju, zajedno sa svojim inatom protiv ozloglašenog 'nacional-socijalizma', ovdje odigrao fatalnu ulogu. U politici inat općenito igra najnižu ulogu.“

4. siječnja 1923. Lenjin je svojoj bilješci od 24. prosinca dodao sljedeći paragraf:

Staljin je previše grub i ovaj nedostatak, iako prilično podnošljiv u našoj sredini i u ophođenju među nama komunistima, postaje nepodnošljiv kod generalnog sekretara. Zato predlažem da drugovi razmisle kako bi Staljina smijenili s tog mjesta i na njegovo mjesto postavili drugog čovjeka koji se u svemu ostalom od druga Staljina razlikuje po tome što ima samo jednu prednost, a to je da je tolerantniji, lojalniji, pristojniji i obzirniji prema drugovima, manje hirovit, itd. Ova se okolnost može činiti zanemarivim detaljom.

Ali mislim da sa stajališta zaštite od raskola i sa stajališta onoga što sam gore napisao o odnosu između Staljina i Trockog, to nije [manji] detalj, ali je to detalj koji može imati odlučujuću važnost.

U tjednima koji su uslijedili, Lenjinovo političko neprijateljstvo i osobni prezir prema Staljinu su porasli. Boljševički se vođa obratio Trockom za potporu u borbi koju je planirao voditi protiv Staljina na zakazanom partijskom kongresu. Dana 5. ožujka 1923. napisao je:

Strogo povjerljivo

Osobno

Dragi druže Trocki: Moja je iskrena molba da preuzmete obranu gruzijskog slučaja u partijskom CC-u. Ovaj slučaj sada 'progone' Staljin i Dzerzhinsky, i ne mogu se osloniti na njihovu nepristranost. Baš naprotiv.

Osjećao bih se opušteno kad biste pristali preuzeti njegovu obranu. Ako iz bilo kojeg razloga to odbijete učiniti, vratite mi cijeli slučaj. Smatrat ću to znakom koji ne prihvaćate.

Lenjin je tada Staljinu poslao sljedeće pismo:

Bili ste tako grubi da ste pozvali moju ženu na telefon i upotrijebili ružne riječi. Iako vam je rekla da je spremna to zaboraviti, činjenica je ipak preko nje postala poznata Zinovjevu i Kamenjevu.

Nemam namjeru tako lako zaboraviti ono što je učinjeno protiv mene, a razumije se da ono što je učinjeno protiv moje supruge smatram da je učinjeno i protiv mene.

Stoga vas molim da dobro razmislite jeste li spremni povući ono što ste rekli i ispričati se ili više volite da se odnosi među nama prekinu.

Četiri dana kasnije, 9. ožujka 1923., Lenjin je doživio moždani udar koji je priveo kraju njegovu političku karijeru. Umro je 21. siječnja 1924. Nakon Lenjinove smrti, neprincipijelno manevriranje Staljina i njegovih frakcijskih pristaša blokiralo je čitanje oporuke na Trinaestom partijskom kongresu 1924. Skrivali su ga ​​od sovjetske javnosti 40 godina. Tek 1964. sovjetska vlada – 11 godina nakon Staljinove smrti – dopustila je uključivanje Lenjinove oporuke u novo izdanje njegovih Sabranih djela.

Kada je Lenjin napisao oporuku, opseg i značaj podjela koje su se razvijale unutar boljševičke partije još nisu bili poznati. Lenjinova oporuka i popratne bilješke i memorandumi bili su anticipacija sukoba koji se odvijao. U mjesecima koji su uslijedili, Trocki je nastavio i razvio, u stvarnom političkom vremenu, Lenjinovu anticipirajuću kritiku birokratizma i nacionalnog šovinizma.

U listopadu 1923., 10 mjeseci nakon što je Lenjin napisao svoju oporuku, osnovana je Lijeva opozicija. Pojava trockističkog pokreta označila je nastavak Lenjinove posljednje velike borbe.

Loading