Subotnji masovni prosvjed u Tel Avivu označava značajan pomak u političkom životu Izraela, Bliskog istoka i svijeta.
Samo dva tjedna nakon izbora najekstremnije desne koalicijske vlade u povijesti nacije, one prožete rasistima i otvorenim fašistima, oko 100,000 ljudi se okupilo na trgu Habima prosvjedujući protiv planova novog režima da uspostavi izravnu političku kontrolu nad pravosuđem. Više tisuća prosvjedovalo je u Jeruzalemu ispred kuće premijera Benjamina Netanyahua, te u Haifi i Rosh Pini.
Zakoni koje je najavio ministar pravosuđa Yariv Levin trebali bi ograničiti sposobnost Vrhovnog suda da poništava zakone i omogućiti parlamentu da poništi sve takve presude. Vlada bi također preuzela kontrolu nad imenovanjem sudaca i ukinula mjesto glavnog državnog odvjetnika. To bi omogućilo Netanyahuu da imenuje vlastitog državnog tužitelja, pomažući mu da izbjegne vlastito kazneno gonjenje zbog optužbi za korupciju. Što je još važnije, to bi olakšalo planove za pojačanu izgradnju naselja u pripremi za aneksiju većeg dijela Zapadne obale.
No, protivljenje novoj vlasti seže daleko dalje od ovog pitanja. Netanyahuova koalicija uključuje njegovu vlastitu stranku Likud, fašističke i rasističke stranke Vjerski cionizam, Židovska moć i Noam te desničarske vjerske stranke Shas i United Torah Judaism. Zalaže se za židovsku nadmoć i vladavinu apartheida, trajno oduzimanje palestinskih teritorija, židovsku molitvu u džamiji al-Aqsa, ukidanje mjera protiv diskriminacije sveobuhvatnim promjenama izraelskog pravnog sustava i pojačanu policijsku i vojnu represija protiv Palestinaca i radnika, Židova i Palestinaca, u samom Izraelu.
Zabilježeno je kako je novi ministar financija Bezalel Smotrich iz stranke Vjerski cionizam izjavio: „Ja sam fašistički homofob.“ Jedno od njegovih prvih djela bilo je oduzimanje 40 milijuna dolara poreznih prihoda koje je Izrael prikupio u ime palestinskih vlasti. Novi ministar nacionalne sigurnosti Itamar Ben-Gvir, iz stranke Židovska moć, u međuvremenu je odmah napravio namjerno provokativan posjet najosjetljivijem vjerskom mjestu u Jeruzalemu, kompleksu Al Aqsa.
Dolazak na vlast takvih političkih kriminalaca i provokatora izazvao je masovni gnjev. Plakati domaće izrade na prosvjedu upozoravali su na „fašizam“, „državni udar“, „zločinačku vladu“ i „kraj demokracije“. Židovi su se pridružili izraelskim Arapima u nošenju palestinskih zastava, prkoseći Ben-Gvirovu pozivu policiji da se obračuna s njima.
To ukazuje na moguću pojavu nove osovine borbe, koja presijeca pažljivo njegovane podjele između arapskih i židovskih radnika.
Medijska su izvješća tražila određenu mjeru utjehe u identificiranju prosvjeda koji u velikoj mjeri mobilizira sekularnu izraelsku srednju klasu i koje vode pitome oporbene stranke. Ali to je samo pola priče.
Nova vlast uvlači Izrael u najcrnje oblike političke reakcije, uključujući i rat protiv Palestinaca. To čini u uvjetima u kojima je Izrael društveno i političko bure baruta, a cijeli Bliski istok destabiliziran sve dubljom globalnom gospodarskom krizom, pandemijom i američkim planovima da se rat protiv Rusije u Ukrajini proširi na otvoreno neprijateljstvo protiv ruskog regionalnog saveznika, Irana, s Izraelom kao njegovim glavnim napadačkim psom.
Skupu u Tel Avivu obratile su se ličnosti kao što su bivši ministar obrane Benny Ganz, umirovljena predsjednica Vrhovnog suda Ayala Procaccia, bivša ministrica pravosuđa Tzipi Livni, predsjednica Laburističke stranke Merav Michaeli i vođa arapske stranke Ra'am Mansour Abbas. Ali sve te ličnosti, povezane s prethodnom „vladom promjena“, su masovno diskreditirane provedbom desničarske agende štednje i rata od strane te vlade. To je navelo Haaretzova kolumnista Anshela Pfeffera da upozori da „ovaj prosvjed još uvijek nema vođu... Ljutnja protiv nove vlade još mora rasti, ali se na trgu moglo čuti mnogo ljutnje od vođa i aktivista ljevičarskih skupina…“
Yaakov Katz, pišući za Jerusalem Post, upozorio je oporbu na opasnost od izazivanja građanskog rata. Napisao je: „Razgovor o građanskom ratu je opasan. Izrael je uoči svoje 75. obljetnice i pomisao da će ovaj najnoviji eksperiment židovskog suvereniteta u tisućama godina biti u opasnosti zbog unutarnjeg neslaganja trebala bi nas sve potresti u srži.“
„Da, pitanja koja se iznose su značajna, a posljedice su potencijalno strašne. Ali ovo stanje ne smijemo uzimati zdravo za gotovo. Moramo ga zaštititi, i da, moramo se također boriti za njega.“
S obzirom na ozbiljnost situacije, proimperijalistički komentatori apelirali su na neki oblik intervencije SAD-a i evropskih sila kako bi se obuzdao Netanyahu. Thomas L. Friedman u New York Timesu od 17. siječnja moli predsjednika Bidena: „Vi ste možda jedini koji možete zaustaviti premijera Benjamina Netanyahua i njegovu ekstremističku koaliciju da pretvore Izrael u iliberalni bastion fanatičnosti,“ dodajući, „bojim se da se Izrael približava ozbiljnom unutarnjem građanskom sukobu.“
To, kaže on, „ima izravne implikacije na interese američke nacionalne sigurnosti. Nemam iluzija da Biden može preokrenuti najekstremnije trendove koji se danas pojavljuju u Izraelu, ali on može gurnuti stvari na zdraviji put i možda spriječiti najgore, s malo oštre ljubavi na način na koji to nitko drugi ne može.“
Simon Tisdall, pišući za slične svrhe u Guardianu, upozorava: „Ugrožavajući potporu zapadne javnosti za državu Izrael, potkopavajući njezinu demokraciju i zbunjujući njezine saveznice, Netanyahu i njegovi prijatelji koji raspiruju mržnju pokazuju se kao najgori neprijatelji svoje zemlje.“ Ali je prisiljen priznati stvarnost da Netanyahu može nastaviti sa svojom ofenzivom samo zato što je „odgovor zapadnih saveznika Izraela na ovaj alarmantan, destabilizirajući razvoj neobično prigušen…“
Primjećuje da su „do sada SAD izbjegavale otvorenu kritiku“, „sramotno ležeran pristup“ koji također slijede Europska unija i Britanija. Ovome je pridodan pomak autoritarnih arapskih režima u regiji prema otvorenim prijateljskim odnosima s Izraelom.
Imperijalisti i regionalne sile Bliskog istoka ujedinjeni su protiv bilo kakvog izazova izraelskoj vladi zbog vlastite krize. Svi oni moraju suzbiti rastuću društvenu i političku opoziciju njihovom zajedničkom planu sve grotesknijeg bogaćenja financijske oligarhije na izravnu štetu radnika i potlačenih masa, te težnje prema imperijalističkim osvajačkim ratovima i globalnoj hegemoniji protiv Rusije, Kine i manjh režima uključujući Iran i Siriju.
Erupcija masovne oporbe u Izraelu, na primjer, koincidira s el-Sisijevim režimom u Egiptu koji je izrekao 38 doživotnih kazni za one koji su bili uključeni u protuvladine prosvjede 2019., u uvjetima gotovo sloma gospodarstva i rastućeg društvenog nezadovoljstva. Uslijedili su višemjesečni prosvjedi protiv vlade u Iranu.
Masovni prosvjedi u Izraelu promijenit će političku klimu diljem svijeta – baš kao što su se dogodili neuspjeli ustanci Arapskog proljeća 2011
Osuda Netanyahua i njegovih fašističkih saveznika od desetaka tisuća izraelskih prosvjednika pokazali su svu laž globalne kampanje klevetanja i lova na vještice uperenog prema protivnicima izraelske represije nad Palestincima prikazujući ih kao antisemite – što je prljava laž koja je dovela do protjerivanja tisuća ljudi iz britanske laburističke stranke, te viktimizacije brojnih akademika, umjetnika i političkih aktivista u SAD-u i Evropi. Ako su oni „antisemiti“, onda su to i stotine tisuća građana Izraela!
Prosvjedi također snažno pobijaju središnje načelo kampanje Boycott, Divestment, Sanctions, koja sve Izraelce tretira kao da dijele odgovornost za zločine svoje vlade.
Cionistički projekt uspostave židovske države putem nasilnog oduzimanja posjeda arapskog stanovništva neumoljivo je doveo do stvaranja režima u stilu apartheida izgrađenog na masovnoj represiji.
Događaji u Tel Avivu najava su novog uzleta radničke klase, ne samo protiv ove države, nego u cijeloj regiji i na međunarodnoj razini. Oni potvrđuje perspektivu za koju se povijesno borila Četvrta Internacionala, a koju danas vodi Međunarodni odbor, a to je ujedinjenje židovskih i arapskih radnika u zajedničkoj borbi za svrgavanje cionističke države i arapskih buržoaskih režima kroz izgradnju Ujedinjenih Socijalističkih Država Bliskog Istoka.