Prije 90 godina, 30. siječnja 1933., predsjednik Paul von Hindenburg imenovao je vođu Nacionalsocijalističke njemačke radničke stranke, Adolfa Hitlera, kancelarom Njemačkog Reicha. Prijenos vlasti na naciste imao je strašne posljedice. Iako Hitler nije uspostavio najavljeni Tisućugodišnji Reich, njegova je vladavina završila nakon dvanaest godina. Ali zločini koje je počinio njegov režim u tih dvanaest godina bili su iznad svega što se dosad moglo zamisliti i bili bi dovoljni da popune tisuću godina.
U roku od nekoliko mjeseci nacisti su uspostavili vladavinu terora koja je kombinirala najsuvremenija sredstva propagande s potpunim nadzorom i nemilosrdnom represijom. Razbijali su radničke organizacije, ubijali njihove vođe i članove ili ih stavljali u koncentracijske logore posebno izgrađene za tu svrhu.
Preobrazili su Njemačku, koja se dugo smatrala nacijom kulture i industrijskog napretka, u barbarski borbeni stroj. Šest i pol godina nakon njegova imenovanja za kancelara Reicha, Hitlerova vojska započela je Drugi svjetski rat invazijom na Poljsku. U ljeto 1941. uslijedio je pomno planirani rat za uništenje Sovjetskog Saveza u kojem je ubijeno 27 milijuna sovjetskih građana.
Nacističko barbarstvo doseglo je vrhunac industrijskim istrebljenjem šest milijuna Židova i stotina tisuća Sinta i Roma koji su popisani, transportirani u logore istrebljenja i birokratskom temeljitošću ugušeni plinom i spaljeni.
Deset godina nakon što je Hitler došao na vlast, 2. veljače 1943., poraz Wehrmachta u Staljingradu najavio je prekretnicu u ratu. Sada se rat vratio u samu Njemačku. Stotine tisuća poginulo je u savezničkom bombardiranju. Kada je Hitler prosuo sebi metak u glavu i Njemačka se predala 30. travnja 1945., zemlja je ležala u ruševinama.
Od tada postoji konsenzus da se takvi zločini više nikada ne smiju ponoviti. To više nije slučaj. Njemačka vlada slavi 90. godišnjicu Hitlerova uspona na vlast premještanjem njemačkih glavnih borbenih tenkova Leopard prema Rusiji. Ona se osvećuje za poraz u Staljingradu prije 80 godina planirajući eskalaciju ukrajinskog rata do točke vojnog pokoravanja Rusije.
Već mjesecima vrhovno zapovjedništvo NATO-a ima „izrađena tri regionalna operativna plana za cijelo područje saveza“, izvještava Der Spiegel u svom najnovijem broju. U „planovima debelim poput telefonskog imenika s mnogim dodacima“ „detaljno opisuje koje bi se sposobnosti u kojim vojnim dimenzijama mogle koristiti, od cyber preko svemira do mornarice, zračnih snaga ili kopnenih snaga“. Američki generali sada nagađaju treba li rat protiv Kine – još jedne nuklearne sile – započeti za dvije ili četiri godine.
Hitler bi bio oduševljen. On bi bezrezervno podržao ofenzivu NATO-a i glasno bi zapljeskao kada bi se sada tražila i uporaba borbenih tenkova i podmornica.
Hitlerova rehabilitacija započela je gdinama ranije u Njemačkoj. kada je povjesničar Ernst Nolte predstavio nacionalsocijalizam kao razumljivu reakciju na rusku Oktobarsku revoluciju 1980-ih, naišao je na buru ogorčenja u „sporu povjesničara“.
Kada je Humboldtov profesor Jorg Baberowski 2014. rehabilitirao Noltea u Der Spiegelu i objavio da „Hitler nije bio okrutan“, ogorčenje je bilo usmjereno na Socialist Equality Party (SGP), koja je zbog toga javno kritizirala Baberowskog. Kako je SGP tada objasnio, rehabilitacija Hitlera bila je neodvojiva od oživljavanja njemačkog militarizma.
To je sada potvrđeno u ukrajinskom ratu koji njemačkoj vladi služi kao izgovor za najveću ofenzivu ponovnog naoružavanja od Hitlera. Rat je namjerno izazvan stalnim napredovanjem NATO-a prema istoku i državnim udarom u Kijevu 2014. godine. To je dio nasilne preraspodjele svijeta među velikim imperijalističkim silama, potaknute dubokom krizom kapitalizma. Njegov cilj je razbiti Rusiju, podijeliti njezina golema prirodna bogatstva i okružiti Kinu.
To ni na koji način ne opravdava reakcionarnu rusku invaziju na Ukrajinu. Putinov režim utjelovljuje interese ruskih oligarha koji su 1991. raspustili Sovjetski Savez i opljačkali javnu imovinu. Ofenziva NATO-a je cijena koju ruski narod sada plaća za uništavanje stečevina Oktobarske revolucije 1917. godine. Ono što nisu mogli Hitlerovi tenkovi 1943., Berlin i Washington pokušavaju postići uz pomoć NATO-a i njihovih marioneta u Kijevu. To može spriječiti samo zajednička ofenziva međunarodne radničke klase.
Pouke iz Hitlerova uspona
Povijesne lekcije Hitlerova uspona ovdje su od goruće važnosti. Suprotno onome što se često tvrdi, na vlast ga nije doveo narodni pokret protiv kojeg su se branitelji demokracije pokazali nemoćnima. Državnu vlast nije morao preuzeti, nju su mu prenijele političke, gospodarske i vojne elite.
Kad se Hitler uselio u kancelariju Reicha 1933., demokratske institucije Weimarske republike bile su odavno uništene. Tri godine kancelari su vladali hitnim dekretima koje je potpisivao predsjednik Reicha.
Hitlerov NSDAP, koji je pod zastavom rase i antikomunizma okupljao razočarane časnike iz Drugog svjetskog rata, inflacijom i depresijom uništenu sitnu buržoaziju i druge deklasirane elemente, najbolji izborni rezultat je postigao u ljeto 1932. sa 37 posto. Nakon toga se brzo raspao. Kada je Reichstag ponovno izabran četiri mjeseca kasnije, dvije radničke stranke, SPD i KPD, dobile su znatno više glasova od nacista. Stranka se suočila s bankrotom, a Hitler je prijetio samoubojstvom.
Tijekom ove krize odluka u korist Hitlera donesena je u uskom krugu zavjerenika oko predsjednika Reicha von Hindenburga. Biznis i vojska signalizirali su svoje odobravanje. Podupirali su Hitlera ne zato što nisu bili u pravu u vezi s njegovim namjerama, već zato što su točno znali što namjerava.
U siječnju 1932. Hitler je u govoru Dusseldorfskom klubu industrije već obećao vodećim predstavnicima gospodarstva da će ukinuti demokraciju, suzbiti klasnu borbu i “boljševizam” te osvojiti novi životni prostor za Njemačku. Uvjeravao ih je da, unatoč povremenoj antikapitalističkoj retorici, nacisti neće dirati privatno vlasništvo i nejednakost u prihodima među ljudima.
Hitler se sastao s čelnicima Reichswehra četiri dana nakon što je preuzeo vladu kako bi razjasnio sve preostale nedoumice. Nakon uvodnih napomena o značenju „rase“ obećao im je „proširenje životnog prostora njemačkog naroda“. Kao preduvjet, „svako destruktivno mišljenje mora biti suzbijeno na najjače moguće načine“ i „marksizam mora biti potpuno uništen“.
Svojom odlukom za Hitlera kapital i vojska reagirali su na beznadnu krizu kapitalizma. Zaglavljena u srcu Evrope, dinamična njemačka industrija mogla se proširiti samo nasilnim osvajanjem. Da bi se to postiglo, morala je biti potisnuta klasna borba i razbijen radnički pokret.
Iz istog razloga danas se ponovno promoviraju fašističke snage. I ne samo u Njemačkoj, gdje AfD sjedi u parlamentu i određuje vladinu liniju kada je u pitanju militarizam, širenje zaraze i retorika o izbjeglicama. Trumpovi republikanci u SAD-u i Bolsonarovi pristaše u Brazilu pokazuju jasne fašističke crte. U Italiji su na čelu vlade Mussolinijevi nasljednici.
Orgije bogaćenja posljednjih su godina dovele klasne suprotnosti do točke eksplozije. Nekoliko desetaka pojedinaca posjeduje više bogatstva od siromašne polovice čovječanstva. Bogati pripadnici srednje klase – prvih 10 posto – također su se obogatili. Danas oni čine najvažniju društvenu osnovu militarizma. Životni standard radničke klase, s druge strane, znatno je pao, radni uvjeti postaju sve nepodnošljiviji, prosvjedi i štrajkovi su sve češći diljem svijeta.
To čini objektivnu osnovu za borbu protiv rata i fašizma. Godine 1933. 13 milijuna glasača SPD-a i KPD-a moglo je zaustaviti Hitlera. Bili su spremni za borbu, ali njihove vođe nisu uspjele. SPD je strogo odbijao borbu i vjerovao je državi i Hindenburgu. Pod Staljinovim utjecajem, KPD je vodila nemoćnu, bezumnu politiku. Opisala je SPD kao „socijalfašiste“ i odbacila obrambeni savez protiv nacista.
„Njemački proletarijat bio je dovoljno jak, brojčano i kulturno, da postigne svoj cilj, ali vođe radničke klase pokazale su se nesposobnima“, zaključio je Leon Trocki, koji se neumorno borio za politiku ujedinjene fronte.
Kao i tada, samo neovisni, socijalistički pokret međunarodne radničke klase može zaustaviti napredovanje fašizma i militarizma. Međunarodni odbor Četvrte Internacionale i njegova njemačka sekcija, Socialist Equality Party, grade političku stranku sposobnu voditi takav pokret.