Jučer je oko 3 milijuna radnika stupilo u štrajk i marširalo u gradovima diljem Francuske uz pozive da se „blokira gospodarstvo“ i prisili na zaustavljanje rezanja mirovina predsjednika Emmanuela Macrona. Ovaj masovni štrajkaški pokret, najveći u Francuskoj od općeg štrajka u svibnju i lipnju 1968. prije 55 godina, ima historijski karakter. Između radničke klase i Macronove vlade nastaje sukob s revolucionarnim implikacijama.

Radnici u kritičnim industrijama u središtu gospodarstva slijedili su pozive da se gospodarstvo zaustavi. Javni sektor, željeznički i masovni prijevoz, elektrane i rafinerije, kao i automobilska, zrakoplovna industrija i brodogradnja su doživjeli masovne štrajkove. Studenti su organizirali blokade na sveučilištima u Parizu, Lyonu i Rennesu ili slali izaslanstva da marširaju uz radnike u štrajku. Danas se nastavljaju štrajkovi u rafinerijama i skladištima goriva kako bi se isključilo gorivo na benzinskim postajama i kako bi se Macrona prisilio na kapitulaciju.

Eksplozivni bijes raste u radničkoj klasi, daleko iznad čak i milijuna koji su marširali. Tri četvrtine Francuza protivi se Macronovim rezovima, kojima je cilj preusmjeriti desetke milijardi eura od mirovina za financiranje smanjenja poreza za bogate i vojnog povećanja od 413 milijardi eura dok Francuska intenzivira svoje sudjelovanje u ratu NATO-a i Rusije u Ukrajini. Ankete pokazuju da čak šest od deset Francuza želi da štrajkači blokiraju gospodarstvo kako bi natjerali Macrona da se preda.

Parti de l'égalité socialiste (PES), francuska sekcija Međunarodnog odbora Četvrte Internacionale (ICFI), ističe sljedeće zahtjeve:

1) Radnička klasa mora srušiti Macronovu vladu. Prkoseći velikom protivljenju javnosti, Macron ruši životni standard radnika dok bezobzirno potpiruje rat između nuklearno naoružanih država. Njegova vlada nije demokratski režim koji se može reformirati, već nepopravljivo oruđe financijske oligarhije nepomirljivo neprijateljske prema masama.

2) Završiti rat SAD-a i NATO-a protiv Rusije u Ukrajini koji prijeti eruptiranjem u totalni rat diljem Evrope i svijeta, uključujući korištenje nuklearnog oružja. Zaustavljanje ovog rata ključni je preduvjet za prijenos milijardi eura iz mašinerije masovnog ubijanja u plaćanje kritičnih društvenih potreba.

3) Zaplijeniti ogromna sredstva korištena za spašavanje banaka koja su uvelike obogatila financijsku aristokraciju i potiču razornu inflaciju na međunarodnoj razini. Ovi su paketi spašavanja povećali bogatstvo samo francuskih milijardera za 200 milijardi eura samo od početka pandemije COVID-19 2020. Ta javna sredstva moraju zadovoljiti kritične društvene potrebe i staviti glavne industrije u javno vlasništvo, tako da mogu osigurati radna mjesta i pristupačne usluge radnicima.

4) Iznad svega, proširiti masovni štrajk izvan granica Francuske, diljem Evrope i na međunarodnoj razini u pobuni protiv prokapitalističkih sindikalnih birokracija. U globaliziranoj ekonomiji predvođenoj transnacionalnim korporacijama, u kojoj su kapitalističke vladajuće elite već uvukle Rusiju, Ukrajinu i sve sile NATO-a u rat, nijedan od bitnih zahtjeva radničke klase ne može se ispuniti mobiliziranjem radnika samo unutar jedne zemlje.

Pokret u Francuskoj oštar je izraz objektivno revolucionarne situacije koja nastaje diljem Evrope, dok se masovni štrajkovi šire kontinentom. Milijuni radnika marširaju protiv inflacije i štednje u plaćama u Njemačkoj i Britaniji te protiv rezova u zdravstvu u Španjolskoj. Nacionalni štrajkovi željeznica u tijeku su u Belgiji, Italiji i Grčkoj, gdje se razvio eksplozivan pokret protiv desničarske Mitsotakisove vlade i desetljećima duge težnje cijele vladajuće elite za razornom štednjom u EU nakon užasne željezničke nesreće koja je odnijela 57 života.

U Turskoj raste eksplozivni bijes protiv suučesništva vlade i cijelog političkog establišmenta u izgradnji nestandardnih stambenih objekata koja je ostavila desetke, a možda i stotine tisuća mrtvih u prošlomjesečnim tursko-sirijskim potresima. Iako troši milijarde na rat, vlada nije uspjela organizirati čak ni pravovremenu operaciju potrage i spašavanja kako bi se pronašle žrtve potresa.

Ovo nije niz sindikalnih borbi koje se mogu riješiti pregovorima s jednom ili drugom nacionalnom vladom. Ove su borbe proizvodi smrtonosne međunarodne krize kapitalizma. U svakoj zemlji radnici postavljaju slične zahtjeve protiv globalnih problema, kao što su inflacija, štednja, degradacija okoliša, represija i rat; posvuda se susreću s pravnim prijetnjama ili policijskim napadima diskreditiranih kapitalističkih vlada. Ovo pokreće revolucionarne eksplozije ne samo u Francuskoj, već diljem Evrope i na međunarodnoj razini.

Rušenje Macrona nije zadatak koji se može prepustiti francuskom političkom establišmentu i dovođenjem novog kapitalističkog režima. Umjesto toga, to se mora postići borbom radničke klase za vlast, svrgavanjem kapitalizma i Europske unije kako bi se izgradile Ujedinjene Socijalističke Države Evrope.

PES se protivi pokušajima da se inicijative radničke klase podrede nacionalnim sindikalnim birokracijama. Umjesto toga, poziva se na formiranje rank-and-file committees, neovisnih o birokraciji, koji će organizirati i koordinirati borbe i političke akcije radničke klase u Francuskoj i na međunarodnoj razini.

Ovo stavlja PES u nepomirljivu opoziciju sitnoburžoaskim pseudoljevičarskim strankama u Francuskoj. Svi se prilagođavaju ili otvoreno podupiru rat SAD-a i NATO-a i rade na odgađanju nadolazeće društvene eksplozije kao i na blokiranju borbe za rušenje Macrona. Dok se šef staljinističke Opće konfederacije rada (CGT) Philippe Martinez hvali svojim „uljudnim razgovorima“ s premijerkom Elisabeth Borne, čelnik La France Insoumise (LFI) Jean-Luc Mélenchon apelira na Macrona da održi referendum o svojim rezovima ili nove izbore.

Prokapitalističku perspektivu koja pokreće te snage sažeto je izložio Juan Chingo, vođa otcijepljene frakcije Révolution permanente Pabloističke Nove antikapitalističke stranke.

U intervjuu ovog vikenda na  web stranici Révolution permanente, Chingo je izjavio: „Situacija nije revolucionarna, slažem se s ovom procjenom.“

Pozvao je na promicanje demokracije u kapitalizmu putem nacionalne ustavne reforme francuskog parlamentarizma. Rekao je da reforma mora „razviti elemente demokratskog programa, poput stvaranja jednodomnog parlamenta koji će biti i zakonodavavan i izvršan“. Cilj koji je u osnovi ovog prijedloga je pomoći „masovnom pokretu da stekne iskustva s buržoaskom predstavničkom demokracijom“, dodao je.

Ovo je politička zamka za radničku klasu. Nema dogovora s Macronom. Što se tiče cilja pomaganja radnicima da steknu iskustva s kapitalističkom predstavničkom demokracijom, on je reakcionaran i lažan iz jednog bitnog razloga: kapitalistička vladajuća oligarhija ne može demokratskije predstavljati ljude 2023. nego što je to mogla feudalna aristokracija kada je narod Pariza jurišao na Bastille na početku Francuske revolucije 1789.

Chingov prijedlog da se sva državna moć koncentrira u jednom domu parlamenta u kapitalizmu je prijedlog za reakcionarnu parlamentarnu diktaturu. Jedna činjenica jasno naglašava ovu tvrdnju: figura koju francuska buržoazija gradi kao glavnog političkog suparnika Macronu je neofašistica Marine Le Pen.

PES se bori za izgradnju rank-and-file committees sastavljenih od radnika i omladine kako bi mobilizirali radničku klasu neovisno o birokratima i pseudolijevim šarlatanima koji se predstavljaju kao revolucionari dok podržavaju kapitalizam. Nužnost takve politike proizlazi iz velikih iskustava trockističkog pokreta u revolucionarnim borbama 20. stoljeća.

Mnogo puta u povijesti, borbe u Francuskoj služile su kao revolucionarni pokretač za radnike na međunarodnoj razini. Francuski opći štrajk od svibnja do lipnja 1936. bio je posljednja velika prilika koju je radnička klasa imala da revolucijom spriječi izbijanje Drugog svjetskog rata; on je zatim nadahnuo milijune radnika koji su tijekom rata pokrenuli štrajkove i oružane pobune protiv fašističke vladavine diljem Evrope koju su okupirali nacisti. Francuski opći štrajk od svibnja do lipnja 1968. pokrenuo je međunarodni val borbi koji je u Evropi srušio desničarske vlade u Grčkoj, Portugalu, Britaniji i Španjolskoj.

Ali mnogo puta u povijesti, francuski su radnici također skupljali gorka iskustva s političkim izdajama revolucionarnih prilika. Radnici su dopustili da im revolucionarna inicijativa isklizne kroz prste i padne u ruke radničkih birokracija povezanih s kapitalističkim partijama. Sindikalne birokracije prodale su radničke borbe kako bi spriječile revoluciju. To je dovelo do katastrofalnih poraza.

Godine 1936. Narodna fronta između buržoaske Radikalne stranke, socijaldemokrata i staljinističke Komunističke partije blokirala je prvu ofenzivu ponudivši radnicima ustupke u Matignonskom sporazumu. Vlada Narodne fronte tada je pokrenula jačanje vojske i kontrarevolucionarnu kampanju kleveta protiv Trockog. Vlada Narodne fronte također je razbila štrajkove koji su izbili protiv okvira Matignonskog sporazuma. To je utrlo put novom svjetskom ratu, porazu Francuske 1940. i uspostavljanju nacističkog kolaboracionističkog režima od strane francuskog političkog establišmenta.

Godine 1968. birokracija CGT-a i staljinistički PCF tjednima su radili na okončanju općeg štrajka i organiziranju izdaje u sporazumima iz Grenellea s kapitalističkom državom. Zajedno s raznim pabloističkim otpadnicima od trockizma, podržavali su novoutemeljenu Socijalističku stranku (PS) buržoaskog pustolova i bivšeg nacističkog suradnika Françoisa Mitterranda. Međutim, gotovo odmah nakon što je PS preuzeo vlast 1981., pokazao se kao oruđe štednje i neokolonijalnih ratova u Africi i šire. Ovo je stranka iz koje je Macron – a također i Mélenchon, koji je sebe predložio za Macronovog premijera – naposljetku proizašao.

Trocki je 1935. godine objasnio potrebu za izgradnjom rank-and-file committees kako bi se spriječile takve izdaje od strane birokracije. Na temelju iskustva radničkih odbora (sovjeta) koji su preuzeli vlast u Oktobarskoj revoluciji 1917. u Rusiji, pozvao je na formiranje takvih odbora prije općeg štrajka 1936. godine. U „Odborima akcije, a ne narodnoj fronti“, protivivši se savezu između staljinizma i „lijevih“ socijaldemokrata poput Marceaua Piverta i kapitalističke radikalne stranke. Napisao je:

Reformisti i staljinisti boje se prije svega prestrašiti radikale. Aparat jedinstvene fronte sasvim svjesno igra ulogu dezorganizatora u odnosu na sporadična kretanja masa. A „ljevičari“ tipa Marceau Piverta služe za zaštitu ovog aparata od indignacije masa. Situacija se može spasiti samo pomaganjem masama koje se bore da u procesu same borbe stvore novi aparat koji će odgovarati zahtjevima trenutka. Komiteti akcije su upravo za tu svrhu i namijenjeni... Prvi uvjet za to je jasno razumijevanje važnosti komiteta akcije kao jedinog sredstva za slamanje antirevolucionarne opozicije partijskog i sindikalnog aparata.

Ove riječi odjekuju 88 godina kasnije, dok se Evropa i svijet kreću prema rubu novog svjetskog rata, a među radnicima diljem svijeta raste eksplozivni bijes protiv kapitalizma. Revolucionarne mogućnosti da se zaustavi rat, podigne životni standard i stvori socijalističko društvo su ogromne. Ali kako bismo djelovali na ovom potencijalu, pozivamo na širenje International Workers Alliance of Rank-and-File Committees (IWA-RFC) i izgradnju sekcija Međunarodnog odbora Četvrte Internacionale kao revolucionarne trockističke avangarde radničke klase, koja se bori za socijalizam i Sjedinjene Socijalističke Države Evrope.