Gotovo dva mjeseca u Francuskoj traju masovni prosvjedi i štrajkovi milijuna radnika i omladine protiv rezanja mirovina predsjednika Emmanuela Macrona. Tri četvrtine Francuza protivi se rezovima, a 60 posto želi opći štrajk koji bi zaustavio gospodarstvo i srušio Macrona. Usred najvećeg pokreta u Francuskoj od općih štrajkova 1936. i 1968., odvijaju se masovni štrajkovi u Njemačkoj, Britaniji, Španjolskoj, Belgiji, Portugalu i Italiji, a krvavi rat NATO-a i Rusije prijeti da preraste u totalni rat diljem Evrope.

Ovo razotkriva politički i klasni jaz između Međunarodnog odbora Četvrte Internacionale (ICFI), svjetskog trockističkog pokreta i raznih pseudo-lijevih stranaka. ICFI i njegova francuska sekcija, Parti de l'égalité socialiste (PES), naglašavaju objektivno revolucionarnu situaciju i nužnost izgradnje međunarodnog revolucionarnog pokreta u radničkoj klasi. Pseudolijeve stranke inzistiraju da situacija nije revolucionarna i da se radnička klasa pod svaku cijenu mora podrediti kapitalističkoj vlasti.

Ovo je stav morenoitske Révolution permanente (RP), koja se odvojila od srednjo klasne pabloističke Nove antikapitalističke stranke (NPA) povezane s argentinskom socijalističkom radničkom strankom (PTS), njemačkom revolucionarnom međunarodnom organizacijom (RIO) i sa američkim Left Voice. Bila je to tema nedavne rasprave između dvojice čelnika RP-a, Juana Chinga i Romarica Godina, objavljene na njihovoj web stranici pod naslovom „Je li Francuska na rubu masovnog štrajka?“

Chingo i Godin primijetili su porast milijunskih štrajkova u Francuskoj, ali su rekli da situacija ipak nije revolucionarna. Godin je rekao: „Ne smatram da je masovna pobuna najvjerojatnija hipoteza, čak i ako će pokret nužno razviti svoje potencijale koji bi nas mogli iznenaditi. Vjerujem da je u pitanju izgradnja društvenog pokreta koji će trajati i koji će imati bazu.“

„Ne mislim da je situacija revolucionarna; Slažem se s ovim opažanjem,“ odgovorio je Chingo. Dodao je da štrajkaški pokret ne smije svrgnuti kapitalizam, već pokušati djelovati pod buržoaskom vlašću: „Razvoj općeg štrajka i samoorganiziranja masa, stoga postavljaju jednu te istu perspektivu: razvoj istinske protuteže moći buržoazije“.

Ova razmjena otkriva ključne poteškoće s kojima se suočavaju radnici u Francuskoj, diljem Evrope i svijeta. Situacija je objektivno revolucionarna: kapitalizam tone u rat, vlade su diskreditirane, a milijuni štrajkaju. Ali sindikalne birokracije i pseudoljevičarske stranke poput RP-a, koje zadržavaju zakonsku i, u ograničenoj mjeri, političku kontrolu nad štrajkovima, protive se revolucionarnim mjerama. Umjesto toga, oni podređuju radnike nemoćnim pregovorima s kapitalističkim političarima poput Macrona, koji su odlučni zgaziti javno mnijenje kako bi vodili rat i smanjili životni standard radnika.

Ovo otkriva trajni značaj borbe protiv staljinizma koju je vodio Lav Trocki, suvođa Oktobarske revolucije s Vladimirom Lenjinom. Suprotstavio se staljinističkim dužnosnicima koji su, prije izbijanja Drugog svjetskog rata 1939., inzistirali, poput RP-a danas, da situacija nije revolucionarna. To je bila osnova staljinističkog saveza Narodne fronte s kapitalističkom radikalnom strankom i socijaldemokratima.

U to se vrijeme Trocki borio za osnivanje Četvrte Internacionale kao marksističke opozicije staljinizmu. Godine 1935., usred rastuće radikalizacije francuske radničke klase suočene sa rastućim prijetnjama hitlerizma i krajnje desničarskih liga kod kuće, Trocki je razbio tadašnje kontrarevolucionarne argumente staljinista, koje danas ponavlja RP. U djelu Whither France Trocki je napisao:

„U siječnju je CEC Socijalističke partije pokrenuo program borbe za vlast, uništenje mehanizma buržoaske države, uspostavu radničke i seljačke demokracije, eksproprijaciju banaka i teške industrije. Međutim, stranka do danas nije učinila ni najmanji pokušaj da taj program iznese pred mase. Komunistička partija je pak apsolutno odbila izaći u borbu za vlast. Razlog? 'Situacija nije revolucionarna.'

„Radnička milicija? Naoružavanje radnika? Radnička kontrola? Plan nacionalizacije? Nemoguće. 'Situacija nije revolucionarna.' Što onda možemo učiniti? Pokretati teške peticije sa klerom, natjecati se u praznoj elokvenciji s Radikalnom (strankom) i čekati? Čekati koliko dugo? Sve dok situacija ne postane revolucionarna sama od sebe. Učeni doktori Komunističke internacionale imaju termometar koji stavljaju starici Historiji pod jezik i na taj način nepogrešivo određuju revolucionarnu temperaturu. Ali nikome ne pokazuju svoj termometar.

„Tvrdimo: dijagnoza Kominterne potpuno je lažna. Situacija je revolucionarna, onoliko koliko revolucionarna može biti, s obzirom na nerevolucionarnu politiku stranaka radničke klase. Točnije, situacija je predrevolucionarna. Da bi se situacija dovela do pune zrelosti, mora doći do trenutne, snažne, neprekidne mobilizacije masa, pod parolom osvajanja vlasti u ime socijalizma. To je jedini način na koji će se predrevolucionarna situacija promijeniti u revolucionarnu. Međutim, ako se ustraje u nedjelovanju, predrevolucionarna situacija neizbježno će se promijeniti u kontrarevoluciju i donijeti pobjedu fašizma.

„U sadašnje vrijeme, sve što pobožno izgovaranje izraza 'nerevolucionarna situacija' može učiniti jest slomiti umove radnika, paralizirati njihovu volju i predati ih klasnom neprijatelju. Pod okriljem takvih fraza, konzervativizam, indolentnost, glupost i kukavičluk preuzimaju vodstvo proletarijata i postavlja se temelj, kao što je bilo u Njemačkoj, za katastrofu.

Povijest je potvrdila upozorenje Trockog. Situacija je bila revolucionarna: jedva godinu dana nakon što je napisao te retke, radnička klasa je pokrenula generalni štrajk 1936. godine. A staljinistička politika - blokiranje preuzimanja vlasti od strane radničke klase, izdaja generalnog štrajka 1936. i spašavanje kapitalističke vladavine – dovela je do katastrofe. Odbacivši posljednju veliku priliku da se izbjegne svjetski rat putem socijalističke revolucije, otvorio je put još jednoj pobjedi fašista.

Tri godine nakon staljinističke izdaje generalnog štrajka 1936., Narodna fronta je propala i izbio je Drugi svjetski rat. Usred vojnog poraza Francuske 1940., stranke Narodne fronte igrale su prezira vrijednu ulogu. Dok je francusko staljinističko vodstvo podržavalo Staljinov mirovni pakt s Hitlerom u prve dvije godine rata, socijaldemokratski i radikalni zakonodavci u svojoj su većini izglasali pune ovlasti nacističko-kolaboracionističkom diktatoru Philippeu Pétainu 10. srpnja 1940.

Analiza Trockog, nakon 88 godina, stoji kao optužba za RP-ovu samozadovoljnu, prokapitalističku perspektivu. Milijuni radnika štrajkaju diljem Evrope, dok stotine tisuća vojnika već stradaju u krvavom ratu u Ukrajini između nuklearno naoružanog NATO-a i Rusije. Postupci RP-a, obilježeni političkim nemarom i kriminalnom samodopadnošću, izvor su ozbiljne opasnosti i krize. Oni nastoje potkopati volju proletarijata promicanjem 'socijalnog dijaloga' između pro-NATO sindikalnih birokracija i Macrona. Daju sve od sebe da pripreme teren za nove katastrofe u 21. stoljeću.

RP zahtijeva od radnika da „steknu iskustva s buržoaskom predstavničkom demokracijom“

PES objašnjava: Ono što je potrebno je snažna i neprekidna mobilizacija masa diljem Evrope i šire u borbi za radničku moć i socijalizam. Pes poziva radnike da se organiziraju u rank-and-file committees, neovisno o nacionalnim sindikalnim birokracijama, kako bi ujedinili radničku klasu kao međunarodnu revolucionarnu snagu i oslobodili je vanjskog klasnog utjecaja prokapitalističkih birokracija.

Dužnosnici RP-a bi se bez sumnje rugali pozivima za formiranje workers’ committees da vrše kontrolu nad proizvodnjom, nacionaliziraju velike korporacije kao javna komunalna poduzeća koja demokratski kontroliraju radnici i da se pripreme za obranu od ekstremno desničarskih bandi ili prijetnji pučem. Chingo naravno kaže da podržava i „samoorganiziranje“ radnika. Međutim, on takvim organizacijama ne nudi međunarodni revolucionarni program za socijalizam, već program podređen „demokratskoj“ kapitalističkoj državi na nacionalnoj osnovi.

Čak i dok Macron i parlament, unatoč protivljenju javnosti, guraju rezove mirovina i preusmjeravaju milijarde eura u vojne izdatke, Chingo pozdravlja „buržoasku predstavničku demokraciju“. Mogućnost revolucionarnog izazova radničke klase protiv Macronovog parlamenta i policijsko-državnog aparata trenutno – za RP – nije na stolu. Ljevičarske snage, kaže Chingo,

„trebaju obnoviti svoje veze s najboljim iz revolucionarne jakobinske tradicije ili, bolje, s Pariškom komunom, kako bi razvili elemente takvog demokratskog programa, poput izgradnje jednodomnog parlamenta, i zakonodavnog i izvršnog… Sve bi to doista pomoglo masovnom pokretu da stekne iskustva s buržoaskom predstavničkom demokracijom i omogućilo bi razvoj svijesti o potrebi za samoorganizacijom, što predstavlja, po mom mišljenju, jedinu održivu demokratsku perspektivu.“

Kakav program političkog djelovanja Chingo predlaže? Jedini konkretan zahtjev koji iznosi je spajanje dvaju domova francuskog parlamenta u jedan dom, iako u oba doma rade kapitalistički reakcionari. Chingov pokušaj da ovoj nacionalnoj, prokapitalističkoj politici prida „lijeve“ akreditacije pozivajući se na revoluciju iz 1789. i Parišku komunu iz 1871. politički je lažan.

Revolucionari 1789.-1794. vodili su politiku potpuno drugačiju od Chingove. Nisu prihvaćali feudalno ugnjetavanje i djelovali su u kontekstu postojećih parlamentarnih institucija feudalno-monarhijskog režima. Ustavotvorna skupština (preimenovana u Konvent 1792.) i naoružano seljaštvo i građani zaplijenili su i ukinuli feudalnu imovinu, svrgnuli apsolutnu monarhiju, pogubili kralja i slomili osvajačke evropske vojske koje su pokušale obnoviti feudalnu vlast.

Od osvita industrijskog kapitalizma i marksizma u 19. stoljeću, radnička klasa je u stvarnosti imala više nego dovoljno iskustva, posebno u Francuskoj, s „buržoaskom predstavničkom demokracijom“.

Godine 1848., godinu dana nakon što su Marx i Engels napisali Komunistički manifest, radnička se klasa digla diljem Evrope. U Francuskoj su radnici svrgnuli kralja Louisa-Philippea i proglašena je Druga republika. Kad je kapitalistička republika pokušala zatvoriti Nacionalne radionice osnovane da osiguraju posao nezaposlenima, radnici su izašli na ulice kako bi spriječili siromaštvo i glad. General Eugène Cavaignac predvodio je vojsku i sigurnosne snage u masovnom pokolju Lipanjskog ustanka, ubivši više od 3000 radnika i uhitivši 25,000.

U ožujku 1871., kada je francuska Treća republika pokušala razoružati Pariz krađom topova koje je grad kupio za samoobranu usred francuskog rata protiv Pruske, ponovno je izbila revolucija. Vlast u Parizu preuzela je radnička Komuna. Međutim, ona se nije pojavila kao trajna „protuteža“ buržoaskoj vladavini pod kapitalizmom, kako je zamislio Chingo: Umjesto toga, pojavio se obračun između kapitalističke države i novonastale radničke države.

Komunare  je u krvi ugušila „buržoaska predstavnička demokracija“ Treće Republike, koja ih je ubila 20,000 tijekom Krvavog tjedna od 21. do 28. svibnja 1871. Vođa buržoaskog režima, Adolphe Thiers, iznio je svoju politiku prema radničkoj klasi 24. ožujka 1871., kad je vojska Treće republike nasilno preuzela Pariz. Izvještavajući Nacionalnu skupštinu o svojim vojnim operacijama u Parizu, Thiers se hvalio: „Prolio sam bujice krvi.“

Chingovo citiranje Pariške komune kao nadahnuća za politiku isključivanja revolucije i poticanja radnika da „steknu iskustva s buržoaskom predstavničkom demokracijom“ samo govori o njegovom krajnjem preziru prema radničkoj klasi. Lenjin, Trocki i boljševici izvukli su dijametralno suprotne zaključke iz prokapitalističke perspektive RP-a: U razdobljima revolucionarne krize, radnička se klasa može spasiti samo nemilosrdnom borbom, a demokratska prava mogu se obraniti samo borbom za socijalističku revoluciju.

RP-ovi korijeni u pabloističkom odbacivanju ICFI-jeve obrane trockizma

RP-ovo podržavanje buržoaske vladavine i njegovo odbacivanje socijalističke revolucije ukorijenjeno je u njegovom pabloističkom podrijetlu. Više od desetljeća nakon pokretanja Pabloite NPA 2009. godine, članovi RP-a radili su u NPA-u, koji potječe od sitnoburžoaskih snaga predvođenih Michelom Pablom i Ernestom Mandelom koji su prije 70 godina prekinuli s trockizmom i razišli se s ICFI-jem. Godine 1953. Pablo i Mandel tvrdili su da će staljinističke i buržoaske nacionalističke snage, a ne trockizam, ponuditi revolucionarno vodstvo radničkoj klasi.

RP je izbio u prvi plan jer je kontrarevolucionarna uloga NPA bila sve više izložena usred eksplozivnog rasta klasne borbe od 2018. i prosvjeda „žutih prsluka“. RP je taktički kritizirao NPA-ovo prihvaćanje ratova NATO-a za promjenu režima u Libiji i Siriji, i NPA-ove napade na prosvjede „žutih prsluka“ protiv socijalne nejednakosti i Macrona. Na temelju toga RP je prošle godine najavila da će djelovati kao samostalna stranka.

Iako su određene frakcije francuskih medija pokušale reklamirati RP kao „trockističku“ stranku, ona zapravo nije raskinula s pabloističkom orijentacijom NPA prema staljinističkim birokracijama. RP je pokušao sakriti ovu orijentaciju razvijanjem saveza s PTS-om u Argentini. PTS potječe od snaga koje je predvodio Nahuel Moreno, koji je isprva stao na stranu ICFI-ja protiv pabloista 1953., ali je potom tražio neprincipijelno ponovno ujedinjenje s pabloistima desetljeće kasnije, 1963.

U odlučujućem pitanju političke neovisnosti radničke klase od staljinizma i imperijalizma, RP zadržava pabloističku orijentaciju. Sebe opisuje kao tendenciju koja je rasla apsorbirajući generaciju mladih sindikalnih dužnosnika koji teže napredovanju kroz redove staljinističke birokracije CGT sindikata. Značajno je da dok RP opisuje okruženje iz kojeg je izvukao svoje članove, RP čak spominje svoje zanimanje za antisemitskog, krajnje desnog francusko-kamerunskog pjevača Dieudonnéa i njegove opscene 'quenelle' geste. RP piše:

„Radnički pokret je vidio pojavu nove generacije koja bi mogla pomoći u izgradnji takve organizacije. Vidjeli smo to prvi put u željezničkom štrajku 2014. gdje, neupućen u pravila političke i sindikalne ljevice, ili čak nesvjesno dijeleći pravila konfuzionističkih figura poput Dieudonnéa (bio je to vrhunac fenomena 'quenelles'), često su ih ignorirali krajnje lijevi militanti…

„Ova generacija uključivala je radikalne sindikalne vođe čiji se nastanak događa u vrlo specifičnim uvjetima. Kako PCF gubi tlo pod nogama unutar CGT-a, koji se bori s regrutiranjem novih članova, mladi sindikalni dužnosnici mogu se vrlo brzo naći na čelu velikih sindikalnih organizacija ili birokracija. Štoviše, oni se pojavljuju u kontekstu nakon 'Žutih prsluka', koji je bacio sindikate u krizu, oslabivši sposobnost birokracije da ogradi političko i sindikalno djelovanje i oblikuje ovu novu generaciju militanata radničke klase.

„Svaki revolucionar dostojan tog imena mora posvetiti najveću pozornost ovom fenomenu i nastojati pod svaku cijenu pridružiti se ovoj novoj generaciji.“

Orijentacija RP-a prema staljinističkoj CGT birokraciji i njezine simpatije prema reakcionarima poput Dieudonnéa otkrivaju njezine pretenzije da bude revolucionarna stranka. Nastoji vezati radnike za birokraciju CGT-a, koja je predvodila izdaju generalnih štrajkova 1936. i 1968. i sada je evoluirala još više u desno. Danas vodstvo CGT-a pregovara o Macronovim rezovima i izdaje javne izjave u kojima podržava NATO u ratu NATO-a i Rusije u Ukrajini.

Također pokazuje da je RP-ovo pozivanje na „samoorganiziranje“ radnika, neovisno o sindikalnim birokracijama, prevara. RP-ova prokapitalistička perspektiva prihvatljiva je najvišim sindikalnim dužnosnicima. Što se tiče RP-a, on je samo nešto malo više od frakcije CGT birokracije. Njegov „demokratski“ program samo je tanki, pseudoljevičarski furnir za politiku podređivanja radničke klase pregovorima birokrata o štednji i ratu s Macronom.

Protiv RP-a, PES poziva na formiranje neovisnih, rank-and-file committees u radničkoj klasi, neovisno o sindikalnim birokracijama. Ovo je jedini način da se radnici mobiliziraju kako bi srušili Macronovu vladu, zaustavili rat NATO-a i Rusije, preokrenuli društvene napade na radnike i izgradili ujedinjeni pokret za socijalizam zajedno sa svojom klasnom braćom i sestrama koji se mobiliziraju u borbi diljem Evrope i svijeta.

Preduvjet za izgradnju takvih organizacija je jasna koncepcija da je njihova uloga razbiti kontrarevolucionarnu prepreku koju postavlja sindikalna birokracija i njezini pseudolijevi branitelji. To zahtijeva izgradnju PES-a u Francuskoj i sekcija ICFI-ja diljem Evrope i svijeta, koji se bore za izgradnju pokreta za prijenos moći na neovisne organizacije radničke klase i za izgradnju globalnog socijalističkog društva.