11. ožujka obilježena je godina dana otkako je pseudo-ljevičarska staljinistička administracija Apruebo Dignidad predsjednika Gabriela Borica preuzela dužnost u Čileu.

Apruebo Dignidad došao je na vlast usred sve veće inflacije i nestašice robe izazvane ratom SAD-a i NATO-a protiv Rusije u Ukrajini, zajedno s normalizacijom infekcija i smrti od COVID-19 te povijesnih razina društvene nejednakosti.

Suprotno svojim obećanjima o više jednakosti i pravde, Borićeva administracija je u roku od godinu dana dokazala da je među najdesnijim, proimperijalističkim i antiradničkim vladama takozvane Pink Tide u Latinskoj Americi.

Potpomognuta međunarodnom i čileanskom pseudo-ljevicom, njezinim društvenim organizacijama i satelitskim morenoističkim tendencijama, njezina je glavna funkcija bila suzbiti klasnu borbu i ugušiti otpor kapitalizmu koji se prožimao tijekom posljednjeg desetljeća i koji je nasilno izašao na površinu u 2019.

Među njegovim ključnim sastavnicama su Komunistička partija, Socijalistička partija i Partija za demokraciju (PPD), sve iskusne agenture buržoazije u radničkom pokretu sa zajedničkih 180 godina iskustva. To uključuje formiranje staljinistički nadahnutih vlada Narodne fronte krizom razdiranih 1930-ih i ponovno 1970-ih kako bi spasili kapitalizam od egzistencijalne prijetnje odozdo, utirući put krvavoj diktaturi Augusta Pinocheta.

Vlastiti politički amalgam predsjednika Gabriela Borica, Frente Amplio (Široka fronta), sastoji se od novije generacije profesionalaca, državnih dužnosnika, akademika i sindikalnih birokrata koji su dostigli zrelost tijekom sadašnje krize buržoaske vladavine nakon globalnog financijskog sloma 2008.

Ova politička tendencija više srednje klase, poput svojih pandana na međunarodnoj razini, brine samo o tome da sebi osigura ravnopravniju raspodjelu političke moći i veći udio bogatstva dobivenog eksploatacijom radničke klase.

Kad su početkom 2014. godine formirali skupštinu u parlamentu, Borić i njegovi suradnici cinično su koristili lijevu retoriku i frazeologiju koja zvuči radikalno, vrijeđajući čileanski „neoliberalni“ obrazovni, zdravstveni i mirovinski sustav, te tvrdeći da se protive Transpacifičkom partnerstvu i drugim gospodarskim dogovorima.

Ipak, u kriznim razdobljima, Borić i ostatak družine. također su se pokazali korisnima za kapitalističku državu. Godine 2019. Borić je ušao u pregovore o nacionalnom jedinstvu s desničarskom Piñerinom administracijom, pomažući u gušenju masovnih antikapitalističkih demonstracija te godine, usmjeravajući ih u uzaludne pozive na promjenu ustava – koji, nakon svih fanfara, trenutno prepravljaju Pinochetovi politički nasljednici na desnici i parlamentarnom lijevom centru.

Promican kao progresivan i radikalan ne samo od strane međunarodnih liberalnih medija, nego i od najupornijih glasova financijskog kapitala, Apruebo Dignidad je prije svega odigrao ključnu ulogu kao regionalni glasnogovornik vanjskopolitičkih ciljeva Bidenove administracije. I to sve pod uvjetima u kojima je sva težina američkog imperijalizma usmjerena na Latinsku Ameriku kako bi se pokušala povratiti izgubljena hegemonija vis-à-vis Kine, Rusije i Evrope.

Borić je u više navrata na međunarodnim forumima osudio invaziju Rusije na Ukrajinu kao „agresorski rat“, dok je šutio o tome da je NATO usmjerio desetke milijardi vrijednu vojnu opremu, plaćenike i vojne snage u Ukrajinu. Nije izustio ni riječ o deklariranom cilju Washingtona da nanese strateški poraz Putinu, dokrajči Rusiju kao vojnu silu i balkanizira Rusku Federaciju.

Isto tako Borić, koji ne propušta priliku osuditi „kršenja ljudskih prava“ na Kubi, u Nikaragvi i Venezueli, šuti o neprekinutom i sustavnom kršenju demokratskih, političkih i socijalnih prava masa od strane američkog imperijalizma u regiji.

Pišući o Summitu Amerika u lipnju prošle godine, Washington Post je izvijestio da je Borić rekao Bidenu da bi mu bilo pametnije pozvati te zemlje na takve skupove, ne zbog zabrinutosti zbog desetljeća patnje iscrpljujućih sankcija koje su nametnule uzastopne američke administracije, nego radije zbog pomoći promicanja američkih interesa.

Navodno je Borić objasnio Bidenu da je mogao vršiti pritisak na čelnike nepozvanih zemalja oko pitanja poput političkih zatvorenika itd. Umjesto toga, „Sjedinjene Američke Države im sada daju savršenu izliku za viktimizaciju“, rekao je Borić. Ovo dovoljno govori.

U istom duhu, Apruebo Dignidad je požurio podržati peruanski režim Dine Boluarte, koja je preuzela vlast nakon puča kojeg su poduprli SAD, a u kojem je smijenjen s dužnosti i pritvoren predsjednik Pedro Castillo prošlog prosinca. Čileanskoj vladi trebalo je više od mjesec dana da skromno izrazi zabrinutost zbog policijskog i vojnog gušenja masovnih prosvjeda koji su odnijeli 70 života uz stotine ranjenih u Peruu.

Dok sitnoburžoaske nacionalističke vlade u Latinskoj Americi ne nude izlaz masama, sasvim je jasno da nisu one te koje su nametnule iscrpljujuće ekonomske sankcije i financirale desničarske državne udare, promjene režima, planove za ubojstva, misije destabilizacije, intervencije i invazije, ali Washington je taj koji ih je proveo.

Suprotstavljanje imperijalizmu zahtijeva načelnu orijentaciju na međunarodnu radničku klasu, suprotstavljanje stalno rastućoj opasnosti od diktature, neokolonijalizma i svjetskog rata borbom za mobiliziranje ove goleme društvene snage na nezavisnom socijalističkom putu.

Takva strategija stoji u nepomirljivoj suprotnosti s politikom Apruebo Dignidada, koja je organski neprijateljska prema radničkoj klasi i prestravljena oslobađanjem njegovog revolucionarnog potencijala.

Godinu dana mjera protiv radničke klase i represije policijske države

Borić je postao predsjednik Čilea u drugom krugu izbora, osvojivši 55,8 posto glasova u historijssskom odazivu radnika, studenata i omladine usred duboke krize buržoaske vladavine.

Mase ljudi izašle su na ulice kako bi proslavile ono što su doživljavale kao pobjedu protiv fašizma i napredak u borbi protiv socijalne nejednakosti, siromaštva i represije koji su ranije pokrenuli višemilijunske antikapitalističke demonstracije 2019.

Uoči predsjedničkih izbora, pseudoljevica je gajila ogromna očekivanja i izvršila golem pritisak na radničku klasu i omladinu da glasaju za Borića kao jedini način da se zaustavi njegov protivnik fašist José Antonio Kast od dolaska na vlast.

Jacobin, časopis Demokratskih socijalista Amerike, ustvrdio je da Borić predstavlja socijalističku alternativu autoritarnom barbarizmu: „Za Čileance, izbor na današnjim izborima je socijalizam ili barbarstvo“, glasio je njihov naslov.

Guardian je komentirao da su Kast i Borić ponudili „antitetske planove“ u kojima je Borić zastupao „inkluzivnost i progresivne društvene vrijednosti“ i „zalagao se za egalitarnu, feminističku i ekološku budućnost Čilea“.

U međuvremenu, Borićeva pseudolijeva koalicija ponovno je udahnula politički život tradicionalnim strankama lijevog centra, duboko prezrenim zbog njihove uloge u održavanju politike slobodnog tržišta vojne diktature. Cinično je izveo Socijalističku partiju i PPD kao dio takozvane antifašističke fronte, potajno im obećavajući pozicije u sljedećoj vladi.

Suprotstavljajući se euforiji oko pobjede pseudoljevice, World Socialist Web Site je primijetila da je „Borić već tijekom kampanje pomaknuo os svoje platforme u desno, uzimajući teme o 'sigurnosti' i druge teme iz priručnika njegovog fašističkog protivnika“. WSWS je upozorio da će Borić „raditi na onemogućavanju borbi radničke klase… obuzdati svaki pokret protiv kapitalizma i u određenom trenutku pokrenuti državnu represiju.“

To je počelo odmah nakon što je Apruebo Dignidad preuzeo dužnost.

Dok čileanske desničarske i ekstremno desničarske stranke, potpomognute korporativnim medijima, snose primarnu odgovornost za stvaranje klime straha i histerije oko prijetnje organiziranog kriminala i delinkvencije i poticanje gadne ksenofobne političke atmosfere protiv migranata, autohtonih zajednica i siromašnih, pseudolijeva vlada je pojačala zakon i red.

Borićeva reakcija na izbijanje pobuna glađu, okupacija škola, blokada cesta, štrajkova i otimanja zemljišta tijekom godine bila je oslobađanje specijalnih snaga Karabinjera i raspoređivanje oružanih snaga – institucije u središtu grubih kršenja ljudskih prava industrijskih razmjera u posljednjih 50 godina.

Društveni mediji preplavljeni su dokazima kako interventna policija i vojska nasilno tuku radnike u štrajku i djecu koja prosvjeduju, neselektivno koriste vodene topove i suzavac, ispaljuju olovne kuglice na nenaoružane civile i provode masovna uhićenja.

Borićeva uprava proširila je arsenal karabinjera kupnjom oklopnih borbenih vozila, helikoptera, bespilotnih letjelica i druge vojne opreme u sklopu povećanja proračuna za javni red i sigurnost od 4 posto.

Administracija je također prepustila vojsci povećanu ulogu u funkcijama javnog reda, uključujući njihovo raspoređivanje radi zaštite „kritične infrastrukture“.

Kvazi-trajno izvanredno stanje proglašeno je za regije Biobío i La Araucanía. Ovo je nastavak politike militarizacije koju je započela Piñerova vlada gdje se oružane snage koriste u južnim regijama protiv autohtonog stanovništva Mapuche koje polaže pravo na zemlju predaka.

Nedavno je vlada naredila raspoređivanje oružanih snaga na peruanskoj i bolivijskoj granici na početnih 90 dana. Mjera se primjenjuje u regijama Arica-Parinacota, Antofagasta i Tarapacá, koje su zabilježile veliki priljev izbjeglica u posljednjih pet godina.

Mjera ovlašćuje oružane snage da koriste silu protiv uglavnom nedokumentiranih venezuelanskih, haićanskih i kolumbijskih izbjeglica koje bježe od humanitarnih katastrofa uglavnom izazvanih američkim imperijalističkim sankcijama i njihovim miješanjem. Izbjeglice su počele dolaziti u Čile 2016. kada je njihovo odredište po izboru, SAD, zatvoreno nastavkom masovnih deportacija od strane Obamine administracije, koje su samo eskalirale pod Trumpom i Bidenom.

Dok je prethodna desničarska Piñerina administracija krajem 2019. uvela određene zakone koji se tiču ​​reda i antiimigrantske politike, Borić je taj koji ih je proveo u djelo. Ova promjena u pristupu Aprueba Dignidada, od obećavajućih transformativnih promjena do provedbe mjera policijske države, služi kao upozorenje radničkoj klasi i omladini diljem svijeta u vezi s obećanjima pseudoljevice o društvenim reformama kroz kapitalističku državu. Nema puta naprijed izvan nove orijentacije prema revolucionarnoj socijalističkoj politici.