Ujedinjeni štrajk željezničara i javnog sektora u ponedjeljak pokazao je odlučnost i ogromnu borbenu snagu radničke klase. Bez zaposlenih u javnom prijevozu, odvozu otpada, vrtićima i bolnicama, država stoji. Ali kako bi razvili svoju borbenu moć, radnici moraju razumjeti temeljni karakter sukoba.

U javnom sektoru i u velikim, poludržavnim korporacijama Deutsch Post i Deutsche Bahn, uvjeti rada su nepodnošljivi nakon godina rezova i restrukturiranja. Istovremeno su realne plaće pale. Poštanski radnici uništavaju svoje zdravlje na mukotrpnim putevima kako bi zaradili nešto više od minimalne plaće. Željezničari su opterećeni nehumanim sustavom smjena i preuzimaju sve više zadataka.

Medicinske sestre u bolnicama morale su nositi sav teret pandemije i politike „profita prije života“ u posljednje tri godine u razorenim bolnicama. Mnogi su to platili životom. Vođenje bolnica od strane privatnog sektora i hipereksploatacija zaposlenika već su rezultirali manjkom od najmanje 200,000 medicinskih sestara. Taj nedostatak moraju nadoknaditi radnici koji ostaju.

Sada savezna i gradska vlada, te korporativne uprave žele nametnuti daljnje ozbiljno smanjenje plaća. Dok je stvarna inflacija za radnike znatno iznad službenih 10 posto, oni žele ove godine zamrznuti plaće radnicima, a iduće godine samo minimalno povećati plaće. U slučaju bolnica, ponuda poslodavca predviđa čak i moguće nominalno smanjenje plaća. Ako bi se inflacija nastavila, to bi značilo prepolovljenje plaća.

Ovim rezovima vlada izravno financira najveći program ponovnog naoružavanja od Hitlera i suludog proxy rata u Ukrajini protiv nuklearno naoružane sile Rusije. U ratu se ne radi o miru i slobodi, kako mediji i političari bez prestanka tvrde, već, kao i prije 80 godina, o geostrateškim i ekonomskim interesima njemačkog kapitala. Svako područje društvenog života podređeno je tim ciljevima.

Nedavno je u javnost procurilo tajno pismo vlade saborskom Odboru za proračun. Iza leđa stanovništva pismo je najavilo peterostruko povećanje isporuka oružja Ukrajini na 15 milijardi eura. Usporedbe radi, čak i da se službeni Verdijev sindikalni zahtjev za plaće realizira u potpunosti, to saveznu vladu ne bi koštalo ni pola milijarde eura. Ali 15 milijardi eura koji idu izravno u rat protiv Rusije samo je mali dio ogromne vojne potrošnje.

Više novca se mobilizira kako bi se spasili profiti banaka i korporacija. Dok škole još uvijek nisu opremljene jednostavnim filtrima za zrak, milijarde eura su tijekom pandemije predani bankama i korporacijama bez ikakvih posebnih uvjeta. Potpora akviziciji Credit Suisse od strane UBS-a u Švicarskoj s više od 100 milijardi eura u novcu poreznih obveznika unaprijed daje do znanja o multimilijarderskom transferu i tome kako će njemačka vlada reagirati na nadolazeću bankarsku krizu. U tu svrhu treba opljačkati javne službenike, a s njima i sve javne službe.

Kao i 1930-ih, kapitalistička kriza ponovno proizvodi ekstremnu društvenu nejednakost, golu eksploataciju i rat. Osim napada na javne službe, desetkuju se i plaće u privatnom sektoru. Masovna otpuštanja se odvijaju u bezbrojnim tvrtkama. Kapitalizam je potpuno nefunkcionalan društveni sustav u kojem je sve podređeno profitu, a životi radnika bezvrijedni. To se vidi i po bankarskoj krizi i po pandemiji i suludoj ratnoj politici.

Zbog toga se diljem Evrope i na međunarodnoj razini razvijaju žestoke klasne borbe. Radnici u različitim zemljama nisu samo suočeni sa sličnim problemima, oni vode istu bitku. U Francuskoj milijuni radnika štrajkaju protiv Macronovih rezova mirovina; u Britaniji se stotine tisuća opiru ograničavanju prava na štrajk i smanjenju plaća. Nasilne klasne borbe također izbijaju u Portugalu, Španjolskoj, Belgiji i mnogim drugim zemljama.

Ono što je Rosa Luxemburg izjavila 1905. u vezi s Ruskom Revolucijom također se odnosi na današnju Francusku: Radnici u Njemačkoj moraju tamošnje događaje shvatiti kao „svoju vlastitu stvar“ i „poglavlje vlastite društvene i političke historije“.

Francuska država napušta svoju demokratsku fasadu i predstavlja se kao gola diktatura kapitala. Macron ignorira parlament i koristi policiju da provede rezove mirovina koje odbacuje velika većina ljudi. Svi koji se bune protiv toga biti će tretirani sa palicama i suzavcima. Isto se događa u Izraelu, gdje premijer Benjamin Netanyahu i njegova ekstremno desna vlada uspostavljaju diktaturu protiv masovnog otpora.

U Njemačkoj uvjeti nisu ništa drugačiji, razvijaju se ista eksplozivna klasna proturječja. Semaforska koalicija odlučna je u namjeri da svim snagama provodi omraženi militarizam, smanjivanje plaća i socijalnih davanja.

To podupiru sve stranke zastupljene u Bundestagu kao i mediji. Stranka Ljevica također agresivno reže proračune za plaće, javne usluge i socijalne usluge gdje god je uključena u vladu. Radnici su suočeni s frontom korporacija, stranaka i sindikata i mogu se obraniti od njihovih napada samo ako se samostalno organiziraju i povedu borbu protiv vlade.

Sindikati to na sve načine pokušavaju spriječiti. To više nisu radničke organizacije. Usko su povezane s vladom i tvrtkama te služe kao policijske snage poduzeća. U Deutsche Postu Verdi je odmah poništio odluku o štrajku 86 posto svojih članova i dogovorio s vrhom uprave smanjenje realnih plaća. U javnom sektoru sindikat djeluje na sličan način. Ako sindikati pozivaju na štrajk, čine to samo kako bi ublažili pritisak. Oni se svim silama trude podijeliti borbe po industrijama, zemljama, pa čak i regijama, jer bezrezervno podržavaju kapitalizam i rat.

Sozialistische Gleichheitspartei (SGP, Socialist Equality Party) spoziva državne službenike da osnuju rank-and-file odbore, neovisne o sindikatima, da preuzmu štrajk u svoje ruke i umreže se s radnicima iz drugih tvrtki diljem Evrope i svijeta. Takvi odbori organiziraju stvarnu borbu i izgrađeni su u svrhu suprotstavljanja institucijama kapitalističke države.

SGP i njegove sestrinske organizacije u Četvrtoj Internacionali pokrenule su Međunarodni savez radničkih odbora (IWA-RFC) kako bi ujedinile radnike u zajedničkoj, globalnoj borbi i spriječile njihovu nacionalnu podjelu i međusobnu borbe, kao što to rade sindikati i kapitalističke vlade.

Zaposleni u javnim službama moraju shvatiti da je sukob s vladom po svojoj prirodi: dio evropskog i međunarodnog pokreta radničke klase protiv kapitalizma i rata. Niti jedan društveni problem se ne može riješiti, a plaće ne mogu obraniti bez slamanja moći banaka i korporacija i njihovog stavljanja pod demokratsku kontrolu. Borba protiv smanjenja plaća mora biti izravno povezana s borbom protiv rata.

SGP i njegove sestrinske stranke u Međunarodnom odboru Četvrte Internacionale diljem svijeta bore se za takvu socijalističku perspektivu. Registrirajte se sada za osnivanje akcijskih odbora i postanite član SGP-a. Pošaljite Whatsapp poruku na +4915734683047 kako biste nas kontaktirali.