U petak je glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg najavio da će Finska uskoro postati 31. članica vojnog saveza NATO-a predvođenog SAD-om, nakon glasovanja o ratifikaciji od strane Turske, posljednje članice NATO-a koja je trebala odobriti prijedlog.

Stoltenberg se pohvalio da je to „najbrži proces ratifikacije u modernoj povijesti NATO-a“ i da će se dogoditi „u roku od nekoliko dana“. Brzina pristupanja Finske nije slučajnost. Usko je povezan s američkim planovima za proljetnu ofenzivu u Ukrajini, koja će biti popraćena velikim vojnim jačanjem na ruskoj granici.

Sjedinjene Američke Države, Njemačka i druge članice NATO-a šalju tenkove, oklopna vozila i tisuće ukrajinskih vojnika obučenih u zemljama NATO-a u sukob, čak i dok rade planove za raspoređivanje desetaka tisuća NATO vojnika u blizini ruske granice.

Tri članice NATO-a trenutno graniče s Rusijom: Estonija, Latvija i Litva. Granice NATO-a će se zapravo udvostručiti kada se Finska pridruži. Finska ima najveću kopnenu granicu s Rusijom od svih država u Evropi, dugu 830 milja.

Finska granica udaljena je samo 100 milja od Sankt Peterburga, jednog od najvažnijih gospodarskih i političkih središta Rusije. Finska kontrolira vitalne morske putove komunikacija koje koristi Rusija i igra glavnu ulogu u borbi za dominaciju nad Baltičkim morem i Arktikom.

NATO-ova proširena kopnena granica s Rusijom masovno se militarizira. Politico je 18. ožujka izvijestio: „U nadolazećim mjesecima, Savez će ubrzati napore na gomilanju opreme duž istočnog ruba Saveza i odrediti desetke tisuća snaga koje mogu požuriti u pomoć saveznicima u kratkom roku.“

„Istočno krilo“ NATO-a sve više nalikuje borbenim linijama istočnog fronta u Drugom svjetskom ratu koje se protezalo od Finske do Ukrajine. Potez da se Finska uključi u NATO savez ima ogroman historijski značaj, jer je zemlja bila ključni saveznik nacističke Njemačke tijekom Drugog svjetskog rata igravši jednu od ključnih uloga u ratu istrebljenja protiv Sovjetskog Saveza, uključujući opsadu Lenjingrada, sada St. Petersburga.

Potez za daljnjim širenjem NATO-a također je potkopao sve tvrdnje koje su promovirali Bidenova administracija i mediji o „neisprovociranom ratu“. Prema izlizanom narativu Bijele kuće, rat u Ukrajini je „rat po izboru“ koji je pokrenuo jedan čovjek u veljači 2022. Putin je započeo rat i samo ga Putin može okončati – povlačenjem ruskih trupa tamo gdje su bile prošle godine - beskrajno ponavlja Bijela kuća.

No, iako je sukob između SAD-a, NATO-a i Rusije izbio oko ukrajinske granice, on je zapravo rezultat desetljeća dugog nastojanja američkog imperijalizma da okruži, oslabi i na kraju podijeli i uništi Rusiju, kao dio priprema za sukob s Kinom.

Usred i nakon raspada Sovjetskog Saveza, Sjedinjene Američke Države aktivno su težile uključivanju istočnoevropskih država u NATO, istovremeno potičući nacionalističke pokrete unutar Rusije kako bi stvorili nestabilnost i fragmentirali zemlju.

Od 1990. godine, 13 zemalja pridružilo se NATO-u, čime se njegovo članstvo zapravo udvostručilo. U tom razdoblju granica NATO-a pomaknuta je 800 milja istočno.

Godine 1998. američki Senat glasovao je za proširenje NATO-a na Poljsku, Mađarsku i Češku. „Ovo je zapravo početak novih 50 godina mira“, rekao je tada senator Joe Biden. Dana 15. lipnja 2001., u govoru u Varšavi u Poljskoj, američki predsjednik George W. Bush objavio je svoj „Plan za proširenje NATO-a“ kako bi se stvorio prsten zemalja koji bi se protezao „od Baltika do Crnog mora“.

Godine 2004. NATO se ponovno proširio, dodavši još sedam zemalja: Estoniju, Latviju, Litvu, Slovačku, Sloveniju, Bugarsku i Rumunjsku. Sve su te istočnoevropske zemlje bile dio Sovjetskog Saveza ili njegovih satelitskih država tijekom Hladnog rata.

Hrvatska i Albanija ušle su u NATO 2009. Crna Gora 2017., a Sjeverna Makedonija 2020.

Sam rat oko Ukrajine bio je potaknut odbijanjem Bidenove administracije da pregovara o zahtjevu Rusije za jamstvom da Ukrajina neće postati članica NATO-a. Invazija je bila reakcionaran i bezobziran odgovor Putinove vlade, koja predstavlja frakciju ruske oligarhije, na imperijalističko okruženje.

Godine 1997., dok je Clintonova administracija započinjala kampanju za uključivanje Češke, Mađarske i Poljske u NATO, George F. Kennan, hladnoratovski strateg i autor teorije „sputavanja“, priznao je da je „bilo odlučeno da se nekako proširi NATO do granica Rusije.“ Upozorio je da bi „širenje NATO-a bila najsudbonosnija pogreška američke politike u cijeloj posthladnoratovskoj eri“.

U sljedeća dva desetljeća cijeli američki politički establišment i mediji prihvatili su širenje NATO-a i nastojanja da se izazove sukob s Rusijom. Ova ratna groznica bila je popraćena izjavom da je svako protivljenje širenju NATO-a „ruska propaganda“.

Komentirajući sukob koji je izbio prošle godine, politolog John Mearsheimer napisao je da je „uvriježeno stajalište na Zapadu da je on iracionalan, nedodirljivi agresor koji želi stvoriti veliku Rusiju po uzoru na bivši Sovjetski Savez. Dakle, samo on snosi punu odgovornost za ukrajinsku krizu.“

Potom je nastavio: „Ali ta je priča pogrešna. Za krizu koja je započela u veljači 2014. prvenstveno je odgovoran Zapad, a posebno Amerika. Kriza se sada pretvorila u rat koji ne samo da prijeti uništenjem Ukrajine, već ima potencijal eskalirati u nuklearni rat između Rusije i NATO-a.“

Cjelokupni narativ američkih medija o ratu zanemaruje njegovu prethodnu historiju, u nastojanju da utopi sve racionalne misli o ratu u bujicu proratne propagande.

U predgovoru Četvrt stoljeća rata: Američka težnja za globalnom hegemonijom 1990. – 2016., David North, predsjednik međunarodnog uredničkog odbora World Socialist Web Site, pisao je o značaju izjave tadašnjeg predsjednika Baracka Obame da će SAD krenuti u rat u obranu Estonije, članice NATO-a.

Koliko Amerikanaca zna, a kamoli razumije implikacije, vojne obveze Obamine administracije prema politički nestabilnoj i bezobzirnoj desničarskoj vladi u Estoniji? Udaljenost između Tallinna u Estoniji i St. Petersburga u Rusiji je samo 230 milja, deset milja manje od udaljenosti između New Yorka i Washington DC-a

Daljnje širenje NATO-a na Finsku podiže na novu razinu prijetnju izravnog rata između SAD-a i Rusije, dviju najvećih nuklearnih sila.

Unatoč stotinama tisuća ljudi koji su već izgubili živote u ukrajinskom ratu, Sjedinjene Američke Države su odlučne za masovno širenje sukoba, prijeteći cijeloj Evropi i cijelom čovječanstvu katastrofom. Ovaj rat mora biti zaustavljen. Hitno je potrebno izgraditi masovni međunarodni pokret protiv rata, usmjeren na rastuće borbe radničke klase i naoružan socijalističkim programom.