U nedjelju, 30. travnja, Međunarodni odbor Četvrte Internacionale, International Workers Alliance of Rank-and-File Committees, International Youth and Students for Social Equality i World Socialist Web Site održat će online globalni skup kako bi proslavili Prvi svibanj 2023.

Dva procesa dominiraju ovogodišnjom proslavom međunarodnog jedinstva radničke klase: rat u Ukrajini koji eskalira prema globalnom požaru i međunarodno oživljavanje klasne borbe. Ta su dva procesa duboko povezana. Iste ekonomske, geopolitičke i društvene suprotnosti koje tjeraju imperijalističke vladajuće elite na ratni put daju objektivan poticaj za radikalizaciju radničke klase i izbijanje revolucionarnih borbi.

Rat u Ukrajini traje već drugu godinu. Najpouzdanija izvješća o žrtvama procjenjuju da je više od 150,000 ukrajinskih vojnika ubijeno, a da je ruskih mrtvih između 50,000 i 100,000. Daleko od toga da su užasnuti ovim užasnim žrtvama u ljudskim životima i da pozivaju na prekid vatre, Sjedinjene Američke Države i njihovi NATO saveznici pumpaju oružje u Ukrajinu. Nakon što je uložio sav prestiž SAD-a i NATO- u pobjedu u proxy ratu, Bidenova administracija ne može tolerirati političke posljedice neuspjeha svojih vojnih i geopolitičkih ciljeva. Logika rata tjera je na sve nepromišljeniju politiku.

Proratni mediji ne mogu suzdržati svoj entuzijazam zbog izgleda skore ukrajinske proljetne protuofenzive, koja će, ako se i kada se dogodi, rezultirati brojkama žrtava koje će podsjećati na strahote bitaka na Sommi i Verdunu tijekom Prvog svjetskog rata. Nakon što su nametnuli politiku koja je rezultirala smrću milijuna u pandemii COVID-19, kapitalističke vlade i medijski propagandni organi navikli su na kobne posljedice svojih ratnih ciljeva u sukobu s Rusijom. Masovno umiranje kao posljedica podređivanja društvene potrebe imperativima kapitalističkog profitiranja i individualnog bogaćenja postalo je redovita pojava u kapitalizmu. Potres u Turskoj, koji je ubio između 50,000 i 100,000 ljudi, samo je jedna u beskrajnom nizu katastrofa koje se mogu spriječiti i koje obilježavaju suvremeni život.

Kako bi pridobila podršku za rat, Bidenova administracija se pridržava apsurdne priče o „neizazvanom ratu“. Očekuje se da javnost povjeruje da je sve počelo kada se Vladimir Putin jednog jutra probudio i bez ikakvog razloga izjavio: „Neka bude rata u Ukrajini“. Ali historija pokazuje da su ratovi rezultat složene interakcije ekonomskih, geopolitičkih i društvenih procesa. Više od 100 godina nakon izbijanja Prvog svjetskog rata 1914., povjesničari još uvijek pokušavaju razumjeti različite razine uzročnosti koje su rezultirale tim sukobom.

Kao što je njemački učenjak Jörn Leonhard nedavno napisao:

Još od Tukidida povjesničari su svjesni razlike između strukturalnih i neposrednih uzroka rata; također su shvatili potrebu da se službena opravdanja rata podvrgnu ideološkoj kritici. U ovom području mogu se napraviti razlike, kao u potrazi za uzrocima revolucija; identifikacija dugoročnih, srednjoročnih i kratkoročnih uzroka uključuje odvajanje determinanti, katalizatora i nepredviđenih okolnosti. Osobito u vezi s izbijanjem rata, štoviše, pitanje vanjskih i unutarnjih čimbenika i danas igra ključnu ulogu. Koliko je temeljni uzrok rata u sustavu međunarodnih odnosa, a koliko u unutarnjem sastavu država i društava.^[1]

Narativ o „neizazvanom ratu“ ne objašnjava ništa o historijskim, ekonomskim, društvenim i političkim podrijetlima rata. Takav narativ skreće pozornost s bilo kakvog ispitivanja veze između rata SAD-a i NATO-a u Ukrajini i 1) prethodnih 30 godina gotovo neprekidnog rata koji su Sjedinjene Američke Države vodile u Iraku, Srbiji, Afganistanu, Somaliji, Libiji i Siriji; 2) nemilosrdnog širenja NATO-a prema istoku od raspada Sovjetskog Saveza 1991; 3) eskalirajućeg geopolitičkog sukoba s Kinom koju američki imperijalizam smatra opasnom prijetnjom vlastitom dominantnom svjetskom položaju; 4) dugotrajnog opadanja globalne ekonomske pozicije Sjedinjenih Američkih Država koje nalazi svoj najoštriji izraz u sve većem izazovu nadmoći dolara kao svjetske pričuvne valute; 5) niza gospodarskih šokova koji su zahtijevali očajničku pomoć kako bi se spriječio potpuni kolaps američkog financijskog sustava; 6) sve očitijeg sloma američkog političkog sustava, prikazanog u pokušaju državnog udara predsjednika Donalda Trumpa 6. siječnja 2021. zbog rezultata nacionalnih izbora u studenom 2020.; 7) sve veće domaće nestabilnosti društva oštećenog zapanjujućim razinama nejednakosti, pojačanog utjecajem pandemije i nove inflacijske spirale koja radikalizira američku radničku klasu.

Najsnažnije pobijanje narativa o „neizazvanom ratu“ može se pronaći u bezbrojnim izjavama Međunarodnog odbora Četvrte Internacionale, objavljenim na World Socialist Web Site, koja je tijekom posljednjih četvrt stoljeća analizirala ekonomske, političke i društvene proturječnosti koje su potaknule američke korporativno-financijske elite na očajničke i sve bezobzirnije napore da kroz rat pronađu izlaz iz nerješivih kriza.

Prije dvadeset godina, samo tjedan dana nakon što je Busheva administracija pokrenula invaziju na Irak u ožujku 2003., Socialist Equality Party, američka sekcija Međunarodnog odbora, objasnila je: „Strategija američkog imperijalizma sastoji se od korištenja njegove goleme vojne moći za uspostavu neprikosnovene globalne hegemonije Sjedinjenih Američkih Država i potpunog podređivanja resursa svjetskog gospodarstva sebi.“^[2]

S obzirom na središnju ulogu u svjetskom kapitalizmu, kriza američkog imperijalizma destabilizirala je cijeli politički i ekonomski sustav. Njegova politika, objasnio je SEP, bila je odgovor na ono što je u suštibi bila globalna, a ne samo nacionalna kriza. Brutalno agresivna politika uzastopnih američkih vlada bila je

pokušaj da se na temelju imperijalizma riješi svjetski historijski problem proturječja između globalnog karaktera proizvodnih snaga i arhaičnog sustava nacionalnih država.

Amerika predlaže prevladati ovaj problem uspostavljanjem sebe kao super-nation-state, koja funkcionira kao krajnji arbitar sudbine svijeta – odlučujući kako će resursi svjetskog gospodarstva biti raspoređeni, nakon što je sebi prigrabila veći dio. Ali ova vrsta imperijalističkog rješenja temeljnih proturječja svjetskog kapitalizma, koji je 1914. bio krajnje reakcionaran, nije se poboljšala s godinama. Uistinu, sam razmjer svjetskog ekonomskog razvoja tijekom dvadesetog stoljeća daje takvom imperijalističkom projektu element ludila. Svaki pokušaj uspostavljanja nadmoći jedne nacionalne države nespojiv je s izvanrednom razinom međunarodne ekonomske integracije. Duboko reakcionaran karakter takvog projekta izražava se u barbarskim metodama koje su potrebne za njegovu realizaciju.^[3]

Dok su evropski imperijalistički saveznici Sjedinjenih Američkih Država u NATO savezu sadašnjim globalnim odnosom snaga prisiljeni slijediti scenarij Washingtona, oni nipošto nisu nevini promatrači u sukobu s Rusijom. Sve stare evropske imperijalističke sile – vremešni veterani dvaju svjetskih ratova u samom prošlom stoljeću, zajedno s divljim zločinima u svojim bivšim kolonijama i eksperimentima s fašizmom i genocidom u vlastitim zemljama – opterećeni su istim političkim i ekonomskim bolestima koje pogađaju Sjedinjene Američke Države, dok posjeduju još manje financijskih sredstava da se s njima nose.

Iako nisu u stanju samostalno ostvariti svoje imperijalističke ambicije, ni Britanija, Francuska, Italija, Njemačka – a kamoli „manje sile“ kao što su Švedska, Norveška, Danska, Španjolska, Belgija i Švicarska – nisu spremne prihvatiti svoje isključenje iz preraspodjele teritorija i prirodnih resursa te pristup financijskim prednostima za koje očekuju da će uslijediti vojnim porazom Rusije i njezinim raspadom na brojne državice.

Ali čak i usred svojih proklamacija jedinstva, NATO savez je i sam opterećen dubokim unutarnjim podjelama, koje bi u bliskoj budućnosti mogle iznenada eksplodirati u oružanom sukobu. Među posljedicama rata o kojima se malo govori je ponovno otvaranje teritorijalnih sporova proizašlih iz rješenja nakon Drugog svjetskog rata. Njemačka vladajuća klasa nije zaboravila da se poljski grad Wroclaw nekoć zvao Breslau, koji je na prijelazu u dvadeseto stoljeće bio šesti najveći grad u Njemačkom Carstvu.

Niti žestoko nacionalistička i fašistička poljska vlada nije zaboravila da je grad Lavov u zapadnoj Ukrajini, prije izbijanja Drugog svjetskog rata, bio poznat kao Lwów, treći najveći grad u Poljskoj.

Između redova narativa o „neizazvanom ratu“, sve se otvorenije priznaje činjenica da je ukrajinski rat dio mnogo većeg globalnog sukoba koji vodi do Trećeg svjetskog rata. Nije toliko pitanje hoće li doći do rata između SAD-a i Kine, već kada će on početi, gdje će sukob izbiti i hoće li uključivati ​​uporabu taktičkog i/ili strateškog nuklearnog oružja.

Bivši njemački ministar vanjskih poslova Joschka Fischer nedavno je napisao da je rat u Ukrajini rat „o budućem svjetskom poretku, o njegovoj velikoj reviziji u 21. stoljeću“. Osudio je Kinu i Rusiju jer su „ušle u neformalizirani savez kako bi prekinule dominaciju Sjedinjenih Američkih Država i Zapada – dviju velikih evroazijskih sila protiv transatlantskog i također pacifičkog saveza Zapada, predvođenog Sjedinjenim Američkim Državama“.^[4]

Gideon Rachman, vodeći dopisnik Financial Timesa za vanjske poslove, napisao je 27. ožujka:

Činjenica da su predsjednik Kine i premijer Japana bili u istodobnim i natjecateljskim posjetima glavnim gradovima Rusije i Ukrajine naglašava globalni značaj ukrajinskog rata. Japan i Kina su žestoki rivali u istočnoj Aziji. Obje zemlje shvaćaju da će na njihovu borbu duboko utjecati ishod sukoba u Evropi.

Ovaj shadow boxing u sjeni između Kine i Japana oko Ukrajine dio je šireg trenda. Strateška suparništva u evroatlantskoj i indo-pacifičkoj regiji sve se više preklapaju. Nastaje nešto što sve više liči na jednu geopolitičku borbu.^[5]

Iako Rachman ostaje gorljivi zagovornik narativa o „neisprovociranom ratu“, on zaključuje svoju proturječnu analizu oštrim upozorenjem:

Ali opasnost od skliznuća u globalni sukob još je daleko od kraja. Izbijanje rata u Evropi, u kombinaciji s porastom napetosti u istočnoj Aziji – i rastućom vezom između ova dva slučaja – još uvijek ima jasne odjeke 1930-ih. Sve strane imaju odgovornost pobrinuti se da, ovoga puta, povezana suparništva u Evropi i Aziji ne kulminiraju globalnom tragedijom.^[6]

Kada se događaji koji su prethodili ruskoj invaziji na Ukrajinu 24. veljače 2022. stave u potrebni historijski i politički kontekst, nema sumnje da su rat potaknule Sjedinjene Američke Države i njihovi saveznici u NATO-u. Svi pokušaji da se „krivnja“ za rat koncentrira na pitanje „tko je prvi ispalio metak?“ zahtijevaju iznimno ograničen vremenski okvir koji izolira jednu epizodu od daleko duljeg niza događaja. Kao što je Trocki objasnio 1934., „karakter rata nije određen samom početnom epizodom ('kršenje neutralnosti', 'neprijateljska invazija' itd.), već glavnim pokretačkim snagama rata, njegovim cjelokupnim razvojem i posljedicama do kojih to na kraju dovodi.“

Suprotno horor priči o „neizazvanom ratu“, invazija u veljači 2022 bila je rezultat niza događaja koji se protežu ne samo do državnog udara na Majdanu 2014 koji je financirala i orkestrirala CIA, a kojim je svrgnuta izabrana proruska vlada Viktora Janokoviča, već i  oslobađanja reakcionarnih nacionalističkih tendencija, unutar Ukrajine i Rusije, kao posljedica raspada Sovjetskog Saveza.

Međutim, činjenica da su rat potaknule Sjedinjene Američke Države i NATO ni na koji način ne opravdava rusku invaziju na Ukrajinu, a kamoli umanjuje njezin krajnje reakcionaran karakter. Oni koji opravdavaju invaziju na temelju toga da je to bio legitiman odgovor na prijetnju NATO-a ruskim granicama jednostavno ignoriraju činjenicu da je Putin vođa kapitalističke države, čija je definicija „nacionalne sigurnosti“ određena ekonomskim interesima oligarhijske klase čije se bogatstvo temelji na raspadu i krađi prethodno nacionalizirane imovine Sovjetskog Saveza.

Sve Putinove pogrešne procjene i greške, kako u pokretanju tako i u održavanju rata, odražavaju stvarne klasne interese kojima on služi. Cilj rata, kako je prvobitno zamišljen i vođen, bio je zadržati dominantnu poziciju nacionalne kapitalističke klase u iskorištavanju prirodnih resursa i rada unutar granica Rusije i, u najvećoj mogućoj mjeri, susjednih zemalja srednje Azije i Transkavkazije.

Nema ničeg progresivnog u tim ciljevima. Kada se Putin poziva na naslijeđe carizma, osuđujući Lenjina, boljševizam i Oktobarsku revoluciju, on svjedoči o historijsko reakcionarnom i politički bankrotiranom karakteru svog režima.

Bez obzira na njihov sadašnji sukob, nove postsovjetske vladajuće klase u Rusiji i Ukrajini dijele isto kriminalno podrijetlo. Nepuna tri mjeseca prije formalnog raspada USSR-a, ovaj je pisac, govoreći 3. listopada 1991. na javnom skupu održanom u radničkom klubu u Kijevu kao predstavnik Međunarodnog odbora, upozorio na katastrofalne posljedice koje će proizaći iz agende nacionalista:

U republikama, svi nacionalisti proklamiraju da je rješenje svih problema u stvaranju novih „neovisnih“ država. Dopustite nam da pitamo, neovisnih o kome? Proglašavajući neovisnost od Moskve, nacionalisti ne mogu učiniti ništa više nego staviti sve vitalne odluke koje se odnose na budućnost njihovih novih država u ruke Njemačke, Britanije, Francuske, Japana i Sjedinjenih Američkih Država. Kravčuk [vođa ukrajinske Komunističke partije i budući predsjednik postsovjetske Ukrajine] odlazi u Washington i vrpolji se u sjedalu poput školarca dok mu predsjednik Bush drži predavanje…

Kojim bi onda putem trebali ići radnic USSR-a? Što je alternativa? Jedino rješenje koje se može pronaći je ono koje se temelji na programu revolucionarnog internacionalizma. Povratak kapitalizmu, za koji je šovinistička agitacija nacionalista samo jedna krinka, može dovesti samo do novog oblika ugnjetavanja. Umjesto da svaka od sovjetskih nacija zasebno pristupa imperijalistima pognutih glava dok kleči na koljena, moleći za milostinju i usluge, sovjetski radnici svih nacionalnosti trebali bi stvoriti novi odnos, utemeljen na načelima stvarne društvene jednakosti i demokracije, i na toj osnovi poduzeti revolucionarnu obranu svega što je vrijedno očuvanja iz naslijeđa 1917…

U samom srcu ovog programa je perspektiva revolucionarnog internacionalizma. Svi problemi koji danas progone sovjetske ljude imaju svoje podrijetlo u napuštanju programa revolucionarnog internacionalizma.^[7]

Upozorenja Međunarodnog odbora prije gotovo 32 godine tragično su opravdana. Radnici Rusije i Ukrajine uvučeni su u bratoubilački sukob. Prije osamdeset godina zajedno su se borili, u obrani Oktobarske revolucije, da protjeraju nacističku vojsku iz Sovjetskog Saveza. Sada, po nalogu kapitalističkih režima, pucaju i ubijaju jedni druge.

Ipak, poziv Međunarodnog odbora na ujedinjenje međunarodne radničke klase nije samo dobio veću hitnost. Sada su objektivni uvjeti daleko povoljniji za njegovu mobilizaciju na temelju programa revolucionarnog socijalističkog internacionalizma. Uz sve dublju krizu američkog imperijalizma i intenziviranje globalnih kapitalističkih proturječja, došlo je do golemog rasta međunarodne radničke klase. Njegova ekonomska težina i potencijalna moć uvelike su povećani pojavom masivnih urbanih centara, naseljenih sa desecima milijuna radnika, u zemljama u kojima je proletarijat do posljednjeg desetljeća dvadesetog stoljeća bio samo mali dio stanovništva.

Tijekom prošlog desetljeća došlo je do stalne eskalacije klasne borbe. Upečatljiva karakteristika klasne borbe je njen međunarodni karakter. Revolucionarni napredak u komunikacijskoj tehnologiji sve više uklanja barijere između radnika različitih zemalja. Bez obzira na to gdje počinje, društveni sukob u bilo kojoj zemlji gotovo odmah stječe međunarodnu publiku i postaje svjetski događaj. Čak se i prastara jezična barijera prevladava primjenom programa za prevođenje i transkripciju koji dokumente i govore, bez obzira na jezik na kojem su napisani i izgovoreni, čine lako razumljivima globalnoj publici.

Ovaj napredak u tehnologiji olakšava globalni revolucionarni odgovor na ekonomske, društvene i političke probleme s kojima se suočava radnička klasa svih zemalja. Kinesko iznenadno odustajanje od svoje politike nulte tolerancije na COVID krajem 2022 godine, što je rezultiralo s više od milijun smrti u manje od dva mjeseca, pokazalo je nemogućnost osmišljavanja nacionalnog rješenja za globalnu krizu. Ova temeljna istina uvijek iznova pokazuje stvarnost sve dublje društvene krize.

Ukrajinski rat i golemi rast vojnih proračuna poprimili su oblik rata protiv socijalnih uvjeta radnika u svakoj zemlji. Inflacija, nezaposlenost i rezanje proračuna za socijalne usluge izazvali su porast štrajka u cijelom svijetu. Velike društvene borbe izbile su na svim kontinentima.

Bez obzira na razlike koje postoje među zemljama, određene zajedničke značajke očituju se u političkim uvjetima s kojima se suočava radnička klasa u svim zemljama. Koliko god zahtjevi radnika bili ograničeni, nailaze na ogorčen otpor poslodavaca i države.

Sa sve većom učestalošću i intenzitetom, kapitalistička država preuzima izravno vodstvo, u ime vladajuće klase, u ratu protiv radničke klase. U zemljama koje se razlikuju po svom ekonomskom razvoju kao što su Šri Lanka i Francuska, radnička klasa se kao glavni neprijatelj suočava s vođama države – u Šri Lanki, predsjednikom Ranilom Wickremesingheom, u Francuskoj, predsjednikom Emmanuelom Macronom. Unatoč njihovoj upotrebi demokratske frazeologije kad god je to politički zgodno, njihove odluke, oslanjajući se na policiju i vojsku za njihovu provedbu, poprimaju očito diktatorski karakter.

Zbog toga logika klasne borbe poprima karakter političke borbe protiv države i postavlja potrebu za razvojem neovisnih organa radničke vlasti. Poziv šrilankanske sekcije Međunarodnog odbora za sazivanje socijalističkog i demokratskog kongresa radnika i ruralne sirotinje i zahtjev francuske sekcije ICFI-ja za obaranje Macronove vlade nužan su odgovor na eskalirajući sukob između radničke klase i kapitalističke države.

Osnovna lekcija dvadesetog stoljeća je da se borba protiv imperijalističkog rata može uspješno voditi jedino političkom mobilizacijom radničke klase na temelju beskompromisnog antikapitalističkog, socijalističkog programa. Svi prijedlozi za suprotstavljanje ratu koji ignoriraju i prikrivaju uzroke rata - koji su ukorijenjeni u sustavu nacionalne države i kapitalističkom profitnom sustavu – osuđeni su na neuspjeh.

Velika prepreka mobilizaciji radničke klase je politički utjecaj koji su zadržale prokapitalističke birokracije u sindikatima, reakcionarnim radničkim i lažnim socijalističkim strankama i širokom nizu pseudolijevih organizacija imućne srednje klase. Njihov podmukli utjecaj mora biti prevladan.

Međunarodni odbor napravio je značajan napredak u razvoju alternativnog revolucionarnog vodstva u radničkoj klasi. International Workers Alliance of Rank-and-File Committees (IWA-RFC) stvara svjetsku mrežu za pomoć u razvoju globalne strategije i taktičke koordinacije klasne borbe. Njegov cilj nije izvršiti pritisak i reformirati reakcionarne birokracije, već prenijeti sve odluke i moć na rank and file odbore.

International Youth and Students for Social Equality (IYSSE) proširuje svoj rad kako bi obrazovala mlade ljude kao marksiste i razvila njihovo razumijevanje borbe koju su Trocki i Četvrta Internacionala vodili protiv staljinizma i svih oblika nacionalnog oportunizma, kako bi mlade ljude okrenula prema radničkoj klasi te kako bi usmjerila njihovu bezgraničnu energiju u borbu za izgradnju Svjetske Partije Socijalističke Revolucije.

World Socialist Web Site, koja sada slavi 25 godina svakodnevnog objavljivanja, kontinuirano razvija dubinu i opseg svog političkog izvještavanja i analize klasne borbe i, na temelju ovog suštinskog teorijskog rada, proširuje utjecaj trockizma u borbama međunarodne radničke klase.

Prvosvibanjski skup nastavlja se na ova postignućima i posvećuje obilježavanje ovog historijskog dana jedinstva radničke klase unaprjeđenju borbe protiv rata i prijenosu vlasti na radničku klasu i izgradnji socijalizma u cijelom svijetu