Ovo je tekst uvodnog govora Davida Northa, predsjednika Međunarodnog uredničkog odbora World Socialist Web Sitea, kojim je otvoren Međunarodni prvomajski online skup 2023., održan u nedjelju, 30. travnja. Snimku cijelog skupa možete pogledati ovdje.

Na ovaj dan međunarodne solidarnosti radničke klase, Međunarodni odbor Četvrte Internacionale upućuje svoje revolucionarne pozdrave svima onima diljem svijeta koji gledaju ovaj online skup. Izjavljujemo svoju solidarnost sa svim slojevima radnika i omladine na svim kontinentima i u svim zemljama koji su stupili u borbu protiv kapitalizma.

Međunarodni odbor ponovno potvrđuje svoju predanost zagovaranju slobode automobilskih radnika Maruti Suzuki u Delhiju, Indija. Ovi su radnici nepravedno osuđeni na doživotni zatvor zbog štrajka protiv nehumanih uvjeta rada. ICFI ponovno potvrđuje svoju odlučnost da mobilizira snagu međunarodne radničke klase kako bi osigurala slobodu Juliana Assangea, koji je postao simbol borbe za istinu protiv zločina imperijalističkih vlada i laži njihovih slugu u korporativnim medijima.

Ove godine obilježava se deseto online obilježavanje Prvog maja od strane Međunarodnog odbora. Događa se dok rat u Ukrajini nemilosrdno eskalira, prijeteći proširiti se izvan sukoba NATO-a s Rusijom prema ratu s Kinom i globalnom nuklearnom sukobu.

Nastojeći prikriti vlastitu ulogu u raspirivanju ukrajinskog rata, Bidenova administracija drži se ahistorijske i apsurdne priče o Putinovom „neizazvanom ratu“. Ali prizivanje duha Vladimira Putina – posljednjeg u dugom nizu vragova koje je prizvao Washington – ne objašnjava ništa o historijskom, gospodarskom, društvenom i političkom podrijetlu rata.

To odvraća pozornost od bilo kakvog ispitivanja veze između rata SAD-a i NATO-a u Ukrajini i:

(1) prethodnih 30 godina gotovo neprekidnog rata koji su Sjedinjene Američke Države vodile u Iraku, Srbiji, Afganistanu, Somaliji, Libiji i Siriji;

(2) nemilosrdnog širenja NATO-a prema istoku od raspada Sovjetskog Saveza 1991.;

(3) eskalirajućeg geopolitičkog sukoba s Kinom, koju američki imperijalizam smatra opasnom prijetnjom vlastitom dominantnom svjetskom položaju;

(4) dugotrajnog opadanja globalne ekonomske pozicije Sjedinjenih Američkih Država, koje nalazi svoj najoštriji izraz u sve većem izazovu dolaru kao svjetske pričuvne valute;

(5) niza gospodarskih šokova koji su zahtijevali očajničku pomoć kako bi se spriječio potpuni kolaps američkog financijskog sustava;

(6) evidentnog sloma američkog političkog sustava, prikazanog u pokušaju puča predsjednika Donalda Trumpa, 6. siječnja 2021., zbog rezultata nacionalnih izbora u studenom 2020.;

(7) sve veće domaće nestabilnosti društva oštećenog zapanjujućim razinama nejednakosti, što je pojačano utjecajem pandemije i nove inflacijske spirale, koja radikalizira američku radničku klasu.

Međunarodni odbor Četvrte Internacionale (ICFI) je svojom analizom ekonomskih, političkih i društvenih proturječja koje su nagnale američku korporativno-financijsku elitu da pribjegne ratu, učinkovito opovrgnuo narativ o „neizazvanom ratu“. Ove su izjave objavljivane na World Socialist Web Site tijekom proteklih dvadeset i pet godina.

Prvi internetski prvomajski skup Međunarodnog odbora održan je manje od tri mjeseca nakon puča na Majdanu u veljači 2014. koji su režirali Sjedinjene Američke Države i Njemačka kako bi svrgnuli ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča, kojeg su Washington i Berlin smatrali simpatizerom Rusije, i tako postavili na vlast pro-NATO vladu. Nakon državnog udara uslijedilo je Kremljovo oduzimanje i aneksija Krima, koji je Washington planirao pretvoriti u crnomorsku bazu za pomorske operacije NATO-a protiv Rusije.

U najavi svog prvog internetskog prvomajskog skupa, objavljenom 12. travnja 2014., World Socialist Web Site je naveo da je puč na Maidanu organiziran „s namjerom izazivanja sukoba s Rusijom“. U izjavi se nastavlja:

Konfrontacija s Rusijom oko Ukrajine označava novi i opasni zaokret u orijentaciji imperijalističkih sila. Bogovi imperijalističkog rata su žedni! Kao i u godinama koje su prethodile Prvom i Drugom svjetskom ratu, sprema se nova podjela svijeta.

Zavaravaju se oni koji vjeruju da je rat s Kinom i Rusijom nemoguć, da velike imperijalističke sile ne bi riskirale rat s nuklearnim silama. Historija dvadesetog stoljeća, sa svoja dva razorna svjetska rata i bezbrojnim i krvavim lokalnim sukobima, pružila je dovoljno dokaza o rizicima koje su vladajuće klase spremne preuzeti. Doista, spremni su riskirati sudbinu cijelog čovječanstva i samog planeta.

Sto godina nakon izbijanja Prvog svjetskog rata i 75 godina nakon početka Drugog svjetskog rata, međunarodna radnička klase se suočava s opasnošću  treće imperijalističke kataklizme.

Međunarodni odbor nije posjedovao kristalnu kuglu. Ali uspjelo se osloniti na moćno oružje marksističke teorije i analizu dinamike svjetskog imperijalizma koju je razvio Lenjin tijekom Prvog svjetskog rata. U to je vrijeme Lenjin razotkrio laži kojima su se služile imperijalističke vlade da opravdaju pokolj, kao i sofistiku koju su koristili oni koji su odbacili svoja ranija obećanja da će se suprotstaviti ratnoj politici kapitalističkih vlada i poduprijeti međunarodno jedinstvo radničke klase.

Lenjinova analiza tragala je za korijenom rata u ekonomskim temeljima imperijalizma i neizbježnim sukobima između kapitalističkih država. Opovrgao je ideju da se rat može opravdati u ime „nacionalne obrane“, ili da je samo rezultat pogrešne političke odluke. Prvi je argument, tvrdio je Lenjin, bio licemjerni izgovor izgovor za kapitulaciju pred nacionalnim šovinizmom, dok je drugi argument služio zamagljivanju objektivnog uzroka imperijalističkog rata i njegovih revolucionarnih implikacija za razvoj antiratne strategije radničke klase.

Imperijalistička ekonomija je neumoljivo vodila imperijalističkom ratu i svim njegovim strahotama. Vođa Boljševičke partije napisao je 1916. da je „imperijalizam, općenito, težnja prema nasilju i reakciji...“ Nemilosrdnom primjenom nasilja, imperijalisti su željeli promijeniti postojeću podjelu svjetskog bogatstva i resursa među velikim silama. Lenjin je objasnio:

(1) činjenica da je svijet već podijeljen obvezuje one koji razmišljaju o ponovnoj podjeli da posegnu za svim vrstama teritorija; i (2) bitno obilježje imperijalizma je rivalstvo između velikih sila u težnji za hegemonijom, tj. za osvajanjem teritorija, ne toliko izravno za sebe koliko da oslabe protivnika i potkopaju njegovu hegemoniju...

Lenjin je nastavio:

Pitanje je: Koja bi sredstva osim rata mogla postojati u kapitalizmu da se prevlada nesrazmjer između razvoja proizvodnih snaga i akumulacije kapitala s jedne strane, i podjele kolonija i sfera utjecaja za financijski kapital s druge strane.

Sadašnji rat u Ukrajini i eskalirajući sukob s Kinom manifestacije su, iako na mnogo naprednijoj i složenijoj razini, globalnih proturječja koje je Lenjin analizirao prije više od jednog stoljeća.

Daleko od toga da je iznenadni i neočekivani ishod Putinove „neizazvane“ invazije, – kao da širenje NATO-a 800 milja istočno od 1991. nije predstavljalo provokaciju protiv Rusije – rat u Ukrajini je nastavak i eskalacija 30 godina neprekidnog rata koji se vodi od strane SAD-a. Osnovni cilj beskrajnog niza sukoba bio je nadoknaditi dugotrajni ekonomski pad američkog imperijalizma i osigurati njegovu globalnu hegemoniju vojnim osvajanjem.

1934. Leon Trocki je napisao da dok je njemački imperijalizam težio „organizirati Evropu“, ambicija američkog imperijalizma bila je „organizirati svijet“. Koristeći jezik koji je, čini se, bio namijenjen potvrdi Trockijeve analize, Joe Biden, tada kandidat za predsjednika, napisao je u travnju 2020.: „Bidenova vanjska politika vratit će Sjedinjene Američke Države na čelo globalnih poslova… svijet se ne organizira sam.“

Ali Sjedinjene Američke Države suočavaju se sa svijetom koji ne želi nužno biti organiziran od strane SAD-a. Uloga dolara kao svjetske rezervne valute, financijske podloge američke geopolitičke nadmoći, sve se više dovodi u pitanje. Rastuću ulogu Kine kao gospodarskog i vojnog konkurenta Washington vidi kao egzistencijalnu prijetnju američkoj dominaciji.

Glavni čimbenik u odluci imperijalističkih sila da krenu u rat 1914. bio je strah da vrijeme nije na njihovoj strani – to jest, da bi odgađanje rata samo omogućilo njihovim konkurentima da ojačaju. U mjeri u kojoj se rat smatrao neizbježnim, to je dovelo do stava prema izbijanju rata „bolje prije nego kasnije“. Ovo subjektivno uvjerenje među kapitalističkim političkim vođama i vojnim glavnim stožerima da je sukob neizbježan postalo je, u kritičnom trenutku, značajan čimbenik u odluci da se krene u rat u kolovozu 1914.

Brojni članci u kapitalističkom tisku i strateškim časopisima koji proriču rat s Kinom u sljedećih 15, 10 ili čak pet godina svjedoče o prevladavanju sličnog načina razmišljanja u današnjem Washingtonu. Nema drugog ozbiljnog političkog objašnjenja za nesmotreno provokativan karakter postupaka Bidenove administracije u Tajvanu, kojima je očito namjera potaknuti Kineze da poduzmu vojnu akciju, da „ispale prvi metak“ i time Washingtonu osiguraju propagandni narativ potreban za opravdanje svoje dugo planirane vojne akcije.

Sjedinjene Američke Države su najagresivnija od imperijalističkih sila, ali ista dinamika koja tjera Washington prema ratu također djeluje i u Evropi. Dok su evropski imperijalistički saveznici Sjedinjenih Američkih Država u NATO savezu sadašnjim globalnim odnosom snaga prisiljeni slijediti scenarij Washingtona, oni nipošto nisu nevini promatrači u sukobu s Rusijom.

Sve stare evropske imperijalističke sile – vremešni veterani dvaju svjetskih ratova u samom prošlom stoljeću, zajedno s divljim zločinima u svojim bivšim kolonijama i eksperimentima s fašizmom i genocidom u vlastitim zemljama – opsjednute su istim političkim i ekonomskim bolestima koje pogađaju Sjedinjene Američke Države, iako posjeduju još manje financijskih sredstava da se s njima nose.

Iako ne mogu samostalno ostvariti svoje imperijalističke ambicije, ni Britanija, Francuska, Italija ili Njemačka niti „manje sile“, poput Švedske, Finske, Norveške, Danske, Španjolske, Belgije i Švicarske nisu spremne prihvatiti vlastito isključenje iz preraspodjele teritorija, prirodnih resursa i pristupa financijskim prednostima za koje očekuju da će uslijediti vojnim porazom Rusije i njezinim raspadom na brojne državice.

Svi pokušaji da se procijeni „krivnja“ za rat koncentrišući se na pitanje „tko je prvi ispalio metak?“ zahtijevaju iznimno ograničen vremenski okvir koji izolira jednu epizodu od daleko duljeg niza događaja.

Kada se događaji koji su doveli do ruske invazije na Ukrajinu 24. veljače 2022. stave u potrebni historijski i politički kontekst, nema sumnje da su rat potaknule Sjedinjene Američke Države i njihovi NATO saveznici.

Međutim, činjenica da su rat potaknuli SAD i NATO ne opravdava rusku invaziju na Ukrajinu, a kamoli mijenja njezin reakcionarni karakter. Oni koji brane invaziju na temelju toga da je to bio legitiman odgovor na prijetnju NATO-a ruskim granicama jednostavno ignoriraju činjenicu da je Putin vođa kapitalističke države, čija je definicija „nacionalne sigurnosti“ određena ekonomskim interesima oligarhijske klase čije se bogatstvo temelji na krađi prethodno nacionalizirane imovine Sovjetskog Saveza.

Sve Putinove pogrešne procjene i greške, kako u pokretanju tako i u vođenju rata, odražavaju klasne interese kojima on služi. Cilj rata je suprotstaviti se vojnom pritisku zapadnih imperijalističkih sila i zadržati za nacionalnu kapitalističku klasu dominantan položaj u iskorištavanju prirodnih resursa i rada unutar granica Rusije, i, u najvećoj mogućoj mjeri, u Crnomorskoj regiji i susjednim zemljama srednje Azije i Zakavkazja.

U tim ciljevima nema ničeg progresivnog, a kamoli antiimperijalističkog.

Bez obzira na njihov sadašnji sukob, nove postsovjetske vladajuće klase u Rusiji i Ukrajini dijele isto kriminalno podrijetlo u raspadu USSR-a i obnovi kapitalizma.

Rat je već dobrano ušao u drugu godinu. Kapitalistički mediji zgražaju se nad krvoprolićem dok očekuju pokretanje ukrajinske protuofenzive koja će dovesti do daljnjeg gubitka desetaka tisuća života na obje strane.

Trenutno su najkrvavije borbe koncentrirane u gradu Bakhmutu. Čak i kada se uzme u obzir manipulacija informacijama od strane Ukrajine i Rusije u interesu propagande, nema sumnje da je bitka za grad uzela užasan danak u ljudskim životima.

Ali uza svu koncentraciju na vojne operacije u i oko grada, u tisku nije bilo gotovo ništa napisano o historiji samog grada. Osvrt na ovu historiju svjedoči o tragičnom karakteru ovog bratoubilačkog sukoba i strašnoj društvenoj regresiji koju predstavlja za narode i Rusije i Ukrajine.

Grad Bakhmut bio je glavna bojišnica u građanskom ratu koji je uslijedio nakon Oktobarske revolucije 1917. godine. Pao je pod kontrolu antiboljševičke nacionalističke ukrajinske vojske Semjona Petljure, čiji je režim poticao pogrome koji su rezultirali ubojstvom između 50,000 i 200,000 Židova.

Crvena armija oslobodila je Bakhmut 27. prosinca 1919., a ta je pobjeda pokrenula golemu društvenu transformaciju. Izgrađena je tvornica „Pobjeda rada“, a rudnici u okolici grada nazvani su po njemačkom revolucionaru Karlu Liebknechtu i sovjetskom vođi Jakovu Sverdlovu. Godine 1924. grad je preimenovan u Artemivsk, u čast sjećanja na vodećeg boljševika Fjodora Andrejeviča Sergejeva, koji je bio poznat kao drug Artyom.

Njegov život odražavao je revolucionarni internacionalizam koji je nadahnuo široke dijelove socijalistički orijentirane radničke klase, inteligencije i omladine višenacionalnog Ruskog Carstva.

Sergeyev-Artyom pridružio se Ruskoj socijaldemokratskoj radničkoj stranci 1901. i podržao je Lenjinovu boljševičku frakciju nakon raskola 1903. godine. Tijekom revolucije 1905. predvodio je oružanu pobunu radnika u gradu Harkovu. Nakon poraza revolucije bio je zatočen u Sibiru. Unatoč zatvaranju, drug Artyom je nakon tri godine uspio pobjeći i preko Japana i Koreje se probio do Australije.

Ubrzo se aktivirao u borbama australske radničke klase. Široko poznat kao „Big Tom“, Artyom je 1912. postao urednik Echo of Australia. Kao član Australske socijalističke stranke predvodio je sindikalno protivljenje sudjelovanju Australije u Prvom svjetskom ratu.

Vrativši se u Rusiju nakon februarske revolucije, Artyom je odigrao važnu ulogu u organizaciji revolucionarne pobune koja je osigurala boljševičku vlast u Harkovu i regiji Donbasa. Igrao je istaknutu ulogu u građanskom ratu koji je u konačnici osigurao sovjetsku vlast. Godine 1921. Artyom je poginuo u željezničkoj nesreći. Tri godine kasnije, Bakhmut je preimenovan u Artemivsk.

31. listopada 1941., četiri mjeseca nakon invazije na Sovjetski Savez, nacističke snage okupirale su Artemivsk. Početkom 1942. nacisti su, uz pomoć desničarskih ukrajinskih nacionalista, izvršili ubojstvo 3000 Židova koje su okupili i gurnuli u rudarsko okno gdje su se ugušili.

5. rujna 1943. Artemivsk je oslobodila Crvena armija.

Nakon puča na Majdanu 2014., desničarski režim Porošenka, željan rehabilitacije heroja ukrajinskog fašizma i uklanjanja svih političkih, društvenih i kulturnih ostataka sovjetske ere, uklonio je Artemivsk s karte Ukrajine i vratio staro ime grada, Bakhmut.

Brisanje ostataka Oktobarske revolucije popraćeno je ponovnim veličanjem Stepana Bandere, Dmitrija Doncova i drugih heroja fašističkog i neonacističkog buržoaskog ukrajinskog nacionalizma.

Ali Putinova tvrdnja da se bori protiv ukrajinskog fašizma nema ni najmanjeg političkog kredibiliteta. On vodi rat pod reakcionarnom zastavom ruskog nacionalizma. Kada se Putin poziva na nasljeđe carizma i osuđuje Lenjina, Trockog, boljševizam i Oktobarsku revoluciju, on svjedoči o historijsko reakcionarnom i politički bankrotiranom karakteru svog režima.

Zahtijevajući prestanak rata, mi se pozivamo na načelo socijalističkog internacionalizma. Radnička klasa nema domovinu. Ni ukrajinska ni ruska radnička klasa nemaju ništa od ovog rata. Prije osamdeset godina radnici Ukrajine i Rusije borili su se rame uz rame u borbi za protjerivanje nacističkih osvajača iz Sovjetskog Saveza. Sada se, kao posljedica restauracije kapitalizma, međusobnoubijaju upravo na samom tlu gdje su nekada stajali ujedinjeni u obrani od fašizma i za očuvanje stečevina Oktobarske revolucije.

Jedini politički održiv i revolucionaran odgovor na imperijalistički rat je revolucionarna mobilizacija međunarodne radničke klase na temelju socijalističke politike. Danas se mnogo govori o dolasku „multipolarnog“ svijeta koji će navodno zamijeniti „unipolarnu“ hegemoniju američkog imperijalizma. Vladavinu Washingtona zamijenit će, prema akademskim i pseudoljevičarskim teoretičarima „multipolarnosti“, konzorcij kapitalističkih država koje će kolektivno i harmonično predsjedati mirnijom podjelom globalnih resursa.

Ova nova verzija miroljubivog „ultra-imperijalizma“ nije teorijski koherentnija i politički održivija nego što je bila prije jednog stoljeća kada ju je prvi predložio njemački reformist Karl Kautsky, a sveobuhvatno opovrgao Lenjin. Mirna distribucija i raspodjela globalnih resursa između kapitalističkih i imperijalističkih država je nemoguća. Proturječja između globalne ekonomije i kapitalističkog sustava nacionalnih država dovode do rata.

U svakom slučaju, ostvarenje „multipolarnog“ svijeta, ostavljajući po strani njegove netočne teorijske temelje, zahtijeva njegovo mirno prihvaćanje od strane današnje dominantne imperijalističke sile, Sjedinjenih Američkih Država. To nije realna perspektiva. Sjedinjene Američke Države suprotstavit će se svim raspoloživim sredstvima pokušajima blokiranja njihove težnje za „unipolarnom“ hegemonijom. Dakle, utopijska težnja da se „unipolarni“ svijet zamijeni „multipolarnim“ svijetom vodi, vlastitom uvrnutom logikom, u Treći svjetski rat i u uništenje planeta.

U konačnoj analizi, u pozadini ovih antimarksističkih teorija i politika je protivljenje borbi protiv kapitalizma i pokušaj balansiranja između sukobljenih kapitalističkih i imperijalističkih država.

Međunarodni odbor odbacuje sva takva kukavička prilagođavanja kapitalističkim režimima i izbjegavanje revolucionarnih zadataka. Kao što je Trocki izjavio po izbijanju Drugog svjetskog rata: „Mi nismo stranka vlade; mi smo stranka nepomirljive revolucionarne opozicije…“

Nastojimo provoditi našu politiku „ne posredstvom buržoaskih vlada... već isključivo obrazovanjem masa putem agitacije, objašnjavanjem radnicima što trebaju braniti, a što svrgnuti.“

Takav pristup rješenju historijskih problema, priznao je Trocki, „ne može odmah dati čudesne rezultate. Ali mi se ne pretvaramo da smo čudotvorci. Kako stvari stoje, mi smo revolucionarna manjina. Naš rad mora biti usmjeren tako da radnici na koje imamo utjecaj ispravno procjenjuju događaje, da ne dopuste da budu zatečeni nespremni i da pripreme opće raspoloženje vlastite klase za revolucionarno rješenje zadataka koji su pred nama.“

Opasnosti s kojima se čovječanstvo suočava ne bi se trebale minimizirati. Prva odgovornost istinskog revolucionara je da kaže ono što jest. Ali to zahtijeva priznanje da objektivna stvarnost predstavlja ne samo opasnost od Trećeg svjetskog rata i uništenja čovječanstva, već i potencijal za svjetsku socijalističku revoluciju i ogroman napredak ljudske civilizacije.

Program Četvrte Internacionale – Svjetske Partije Socijalističke Revolucije koju vodi Međunarodni odbor – ima za cilj ostvariti ovaj potencijal izgradnjom masovnog pokreta protiv imperijalističkog rata i prenošenjem moći na radničku klasu kako bi se uspostavio socijalizam diljem svijeta. To je perspektiva koja, unatoč svim poteškoćama i opasnostima, pokreće današnju proslavu Prvog maja.