Prošle srijede, 19. travnja, obilježena je 80. obljetnica početka ustanka u Varšavskom getu 1943. godine. Ustanak je bio prvi čin urbanog oružanog otpora velikih razmjera nacističkoj vladavini na kontinentu.

Nekoliko stotina slabo naoružanih boraca, od kojih su mnogi bili tinejdžeri ili u ranim dvadesetima, nekoliko se tjedana odupiralo nacističkim brutalnim SS snagama. Ustanak je predvodila koalicija komunističke omladine i židovskih socijalističkih stranaka, uključujući socijalistički cionistički Hashomer Hatzair, lijevi Poalei Tsiyon i židovski laburistički bunt, koji su svi bili gorljivo prosovjetski nastrojeni i uvjereni da je borba protiv antisemitizma i fašizma neraskidivo povezana sa borbom protiv kapitalizma. Nacisti su tek uspjeli ugušiti ustanak nakon što su zapalili geto i ubili oko 13,000 ljudi, od kojih je oko polovica živa spaljena ili ugušena.

Iako nije mogao zaustaviti ili promijeniti tijek Holokausta, ustanak je do temelja potresao nacističke okupatore. Došlo je nešto više od dva mjeseca nakon poraza nacističke Njemačke od strane Crvene armije kod Staljingrada, gdje je cijela njemačka vojska bila izbrisana. Ustanak je među suvremenicima priskrbio Varšavskom getu naziv „mali Staljingrad“. Zajedno s napredovanjem Crvene armije koje je sada počelo, to je najavilo erupciju društvenih i revolucionarnih borbi protiv nacističkog režima i njegovih saveznika diljem Evrope. Od tada je to postala jedna od najpoznatijih epizoda u povijesti genocida nad 6 milijuna evropskih Židova koji su predvodili nacisti i simbol hrabrog prkosa pred naizgled nadmoćnom oružanom moći fašizma.

Usprkos golemom povijesnom i političkom značenju – odnosno baš zbog njega – obilježavanje 80. Obljetnice ustanka bile su krajnje utišane. Njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier izrekao je niz floskula i zatražio „oprost“ u Varšavi, pod uvjetima kada njemačka vlada ponovno šalje tenkove u rat protiv Rusije u Ukrajini, a poljska vlada igra središnju ulogu u falsificiranju povijesti, promiče antisemitizam i rat NATO-a protiv Rusije.

U samoj Njemačkoj bilo je vrlo malo komemoracija koje su gotovo sve organizirale židovske zajednice. Značajna iznimka bila je trodnevna akademska konferencija koju je organizirao Institut Simon Dubnow u Leipzigu, a na kojoj su sudjelovali mnogi eminentni historičari na polju poljsko-židovske historije i pregledali nedavna historijska saznanja o ustanku, uključujući različite političke tendencije uključene u njega.

U sklopu konferencije studenti Sveučilišta u Leipzigu organizirali su i dirljiv koncert s djelima skladatelja koje je nacizam progonio, ubijao ili otjerao u egzil. Dijelove su odabrali sami studenti koji su obratili pažnju ne samo na prenošenje velike raznolikosti i bogatstva glazbene kulture koju su uništili nacisti, već i na živote koje su ti skladatelji živjeli prije nego što su bili progonjeni. Osobito su bila upečatljiva prva tri stavka Gudačkog kvarteta u D-duru, jednog od najranijih djela Ignatza Waghaltera, poljsko-židovskog skladatelja rođenog u Varšavi koji je igrao važnu ulogu u glazbenom životu Berlina 1920-ih, ali je potom bio prisiljen emigrirati u SAD. Izvedena su i tri kratka, ali inovativna djela iz „Ironies: piano 4 hands“ Erwina Schulhoffa, češko-židovskog skladatelja kojeg su ubili nacisti.

Učenici su svirali skladbe s velikim entuzijazmom, a jedan učenik ponudio je promišljen uvod o svakom skladatelju i svakom odsviranom djelu. Koncert, održan u Muzeju glazbenih instrumenata u Leipzigu, izazvao je toliko zanimanja da su morali biti doneseni dodatni stolci kako bi se smjestila publika.

Postoji izrazit kontrast između očigledne želje među mladim ljudima i radnicima da se uhvate ukoštac s intelektualnim i kulturnim utjecajem Holokausta i nastojanja vlada da potisnu i iskrive historijsku istinu i umanje ili izbjegnu bilo kakvo obilježavanje onoga što se dogodilo. Upravo zbog suvremene političke relevantnosti historijskih lekcija iz Varšavskog ustanka, kapitalističke ga vlade nemaju interesa obilježavati.

Radnici koji su danas suočeni s vrtlogom nove imperijalističke ponovne podjele svijeta, gomilanjem fašističkih snaga, društvenom kontrarevolucijom, pandemijom i klimatskom katastrofom, moraju mnogo naučiti iz herojskog, ali i tragičnog iskustva Varšavskog ustanka i Holokausta.

Izvori ustanka u Varšavskom getu

Neposredno podrijetlo planova za oružani otpor u getu leži u razornom iskustvu „Velike akcije“ od 22. srpnja do 8. rujna 1942., kada je u samo šest tjedana, prema procjenama, 265,000 Židova deportirano iz geta u logor smrti Treblinku i ubijeno plinom odmah po dolasku. Ukrajinski plaćenici, takozvani „Trawniki“, koje su nacisti obučavali da pomažu u čuvanju geta i koncentracijskih logora diljem istočne Evrope, igrali su značajnu ulogu u sustavnom hvatanju Židova i njihovom transportu u Treblinku.

„Velika deportacija“ bila je dio takozvane „Operacije Reinhard“ (Aktion Reinhard), kodnog naziva za sustavno industrijsko ubojstvo cjelokupne židovske populacije od 2 milijuna koja je živjela u getima u Generalnoj upravi Poljske koju su okupirali nacisti. Akcija Reinhard pokrenuta je u ožujku 1942., nekoliko tjedana nakon ozloglašene Wannsee konferencije u siječnju 1942., na kojoj su se vodeći nacistički i njemački državni dužnosnici složili oko industrijskog uništenja svih evropskih Židova. U jednoj godini između ožujka 1942. i ožujka 1943. više od polovice od 6 milijuna žrtava Holokausta je ubijeno. Industrijalizirano ubijanje doseglo je vrhunac u tri mjeseca između kolovoza i studenog 1942, kada je 1,47 milijuna Židova ubijeno plinom – četvrtina ukupnog broja žrtava Holokausta i najveća stopa ubijanja po glavi stanovnika ikada zabilježena u povijesti.

Među žrtvama je bila većina židovske zajednice u Varšavi. Varšava je prije rata bila dom najveće židovske zajednice na svijetu, koja se sastojala od 400,000 ljudi ili trećine ukupnog stanovništva grada. Geto, osnovan u studenom 1940., bio je najveći te vrste u okupiranoj Evropi i zapravo je funkcionirao kao golemi koncentracijski logor. Dok je geto odvajao zid od takozvane „arijske strane“ Varšave, trgovanje i krijumčarenje se nastavilo između dviju strana tijekom cijelog postojanja geta. Njegovi su stanovnici bili prisiljeni preživljavati na obrocima od oko 184 kalorija dnevno. Mučeni glađu, tifusom i drugim bolestima, otprilike četvrtina stanovnika geta je umrla prije Velike deportacije.

Unatoč užasnim životnim uvjetima i neprestanom teroru od strane nacista, geto je postao mjesto značajnog kulturnog i političkog rada, odražavajući bogatu intelektualnu i kulturnu tradiciju poljskih Židova.

Od najvećeg političkog i kulturnog značaja bilo je djelo Emanuela Ringelbluma, socijalističkog cionističkog historičara, koji je utemeljio i vodio Oyneg Shabbes Archive. Od 1940. do likvidacije geta, Oyneg Shabbes je prikupio široku lepezu informacija o uništavanju poljskih Židova od strane nacizma, ali i o svakodnevnom životu te kulturnim i političkim aktivnostima u getu.

Arhiv posebno pokazuje golem utjecaj marksizma i socijalizma na poljske Židove i život u getu bez kojih se ne mogu razumjeti politički ishodi pobune. Među najaktivnijim političkim tendencijama u getu bili su socijalistički cionistički skautski pokret Hashomer Hatzair i Lijevi Poalei Tsyion s kojima je Ringelblum bio povezan, kao i sa komunistima. Židovski socijaldemokratski laburistički bunt, koji je imao značajan utjecaj među većinom obrtničkim židovskim stanovništvom međuratne Poljske i nekoliko desetljeća predvodio formiranje samoobrambenih jedinica u židovskim zajednicama protiv pogroma, također je igrao istaknutu ulogu. Te će tendencije supredvoditi ustanak.

Ringelblumov arhiv također pokazuje da je trockistički pokret ostao politički aktivan u Varšavskom getu gotovo do Velike deportacije, a neki izvori pokazuju da su trockisti bili uključeni u ustanak.^[1]

Između 1940. i 1941. trockisti su u Varšavskom getu izdavali dva časopisa na poljskom jeziku, Czerwony Sztandar (Crvena zastava) i teorijski časopis Pregłąd Marksistowski (Marksistička revija), koji su bili distribuirani s obje strane zida geta. Njihove publikacije uključivale su eseje Lava Trockog, uključujući pamflet posvećen prvoj godišnjici njegova ubojstva objavljen u kolovozu 1941., kao i teorijske i političke analize suvremenih i historijskih događaja, uključujući lekcije Oktobarske revolucije i Pariške komune i razlika između revolucionarnog marksizma i staljinizma. Vođa i „otac poljskog trockizma“, Solomon Ehrlich (1907.-1942.), deportiran je i ubijen u Treblinki u ljeto 1942.^[2]

Posljednje sačuvano izdanje poljskih trockista prvosvibanjski je letak od 1. svibnja 1942. Napisan kao apel radnicima u Poljskoj svih nacionalnosti, bio je to snažan poziv na organizirani, oružani otpor okupatorima, na međunarodno jedinstvo radničke klase Evrope u borbi protiv kapitalizma i izgradnju Četvrte Internacionale diljem Evrope. Trockisti su posebno naglašavali potrebu za jedinstvom poljskih, židovskih i njemačkih radnika:

Njemačka radnička klasa je u dubini svoga srca ostala vjerna idealima socijalizma i nastoji zajedno s nama dokinuti hitlerizam i kapitalizam. Prvog svibnja pružamo bratsku ruku našim njemačkim klasnim drugovima, pružamo ruku radnicima diljem svijeta s kojima ćemo se zajedno potpuno i nemilosrdno osvetiti našem zajedničkom neprijatelju.^[3]

Čak i među socijalističkim tendencijama u kojima je židovski kulturni nacionalizam imao značajnu ulogu, postojalo je shvaćanje da sudbina Židova prije svega ovisi o pomoći evropskih naroda i razvoju socijalne revolucije. Nade su bile velike, osobito u proljeće 1942., da bi revolucija u Evropi mogla biti neizbježna. Abraham Lewin, kao i Ringelblum, član lijevog Poalei Tsiyona i arhiva Oyneg Shabbes, zabilježio je u svom dnevniku 16. svibnja 1942.:

Svakome od nas sve je bliži ponor, bestijalni lik nacističke apokalipse, na čijem čelu piše smrt, uništenje, propast, smrtna agonija. Neprekidna nesigurnost, neprestani strah, najstrašniji je aspekt svih naših tragičnih i gorkih iskustava... istina je da danas naša srca kucaju u ritmu događaja koji se odvijaju na ruskom teritoriju, gdje se vodi borba na život i smrt koja se vodi između čovjeka i životinje, između nade u bolje sutra za iscrpljeno i krvavo čovječanstvo i straha od pobjede najkrvoločnijeg Nerona kojeg je svijet ikada vidio.^[4]

Lewin i drugi revno su pratili vijesti o nemirima u Italiji pod fašističkom vlašću i izvještaje novopridošlih deportiranih, posebno iz Njemačke, o znakovima ekonomske krize i političkih nemira u Reichu. Dana 3. lipnja 1942., šest tjedana prije početka Velike deportacije, Lewin je zabilježio:

Pisma koja stižu iz Njemačke, Austrije i Čehoslovačke svjedoče o određenom revolucionarnom vrenju u cijelom Reichu. Na primjer, iz Berlina čujemo da se po ulicama lijepe proglasi sljedećeg sadržaja: “Tražimo mir, tražimo povratak naših muževa i sinova.” Taj izrazito revolucionarni karakter imaju i pisma iz Čehoslovačke… Svako od ovih pisama odjekuje žarkom nadom u brzi kraj globalnog pokolja. Je li moguće da cijela potlačena Evropa griješi? Čežnja za iskupljenjem je duboko u srcu. Idemo spavati s ovim snom; budimo se s ovim snom. Je li moguće da najstrastvenija čežnja 95 posto svih stanovnika kugle zemaljske ostane neispunjena, a zla snaga bande degenerika i divljih ubojica trijumfira? Razum i srce nam govore da će čovječanstvo, utjelovljeno u narodima Sovjetske Rusije, Engleske i Amerike, biti pobjednici, a ne divlje životinje Hitlerove i Mussolinijeve zemlje.^[5]

U Velikoj deportaciji Lewin će izgubiti ženu i kćer. I sam je ubijen početkom 1943. Gotovo svi koji su preživjeli Veliku deportaciju u getu izgubili su većinu svoje obitelji. Oni koji su preživjeli u prosjeku su bili mladi i smatrani su „korisnim“ kao radnici te su stoga privremeno bili izuzeti od deportacija.

Ustanak

Velika deportacija nije ostavila sumnje da su nacisti nastojali uništiti sve Židove. Također je pojačao osjećaj užasne izoliranosti i napuštenosti od vanjskog svijeta među nekolicinom preostalih Židova u getu. Planovi za ustanak rođeni su iz kombinacije političkog herojstva i očaja zbog neizbježnosti smrti. Na temelju izvještaja nekolicine preživjelih iz ustanka, Mareka Edelmana, Yitzhaka Zuckermana i Zivije Lubetkins, bili su motivirani odlučnošću da umru boreći se – „živjeti časno i umrijeti časno“ – i pošalju signal vanjskom svijetu o tome što se činilo židovskom narodu. Nitko nije očekivao da će preživjeti ustanak, a kamoli da će moći poraziti Nijemce, ali nada je bila da će njihov simbolički čin otpora pomoći u pokretanju šireg pokreta.

Marek Edelman, bundist i jedan od rijetkih preživjelih vođa ustanka, kasnije je izjavio: „… treba umrijeti tek nakon što se pozove druge ljude u borbu. Bili smo uvjereni da je potrebno umrijeti javno, pred očima svijeta.“^[6]

Dana 23. srpnja 1942., drugog dana „Velike deportacije“, prvi su se put okupili predstavnici svih političkih stranaka kako bi razgovarali o oružanom otporu. Ranije te godine, pod utjecajem novoformirane Poljske radničke stranke, osnovane uz odobrenje birokracije iz Kremlja, socijalistički cionist Hashomer Hatzair i ljevičarski cionistički pokret mladih Dor, kao i niz drugih organizacija, imali su već formirani antifašistički blok u Varšavskom getu i započeli pripreme za oružani otpor.

Nekoliko dana kasnije, 28. srpnja, osnovana je Żydowska Organizacja Bojowa (ŻOB, Židovska borbena organizacija). Bez obzira na njihove političke razlike, ogromna većina lijevih političkih stranaka u ŻOB-u bile su i socijalističke i prosovjetske.

Još jednu borbenu organizaciju formirali su sljedbenici krajnje desnog cioniste Vladimira Jabotinskog, obožavatelja Benita Mussolinija. Dok je bio uključen u ustanak i teške borbe s nacističkim trupama, Židovski vojni savez (Żydowski Związek Wojskowy, ŻZW) djelovao je neovisno o ŻOB-u zbog velikih političkih nesuglasica. Zbog svoje antikomunističke orijentacije, ŻZW je dobio mnogo veću podršku od poljske nacionalističke Armije Krajowe, koja nije bila voljna prijaviti bilo kakav ustanak koji bi mogao koristiti Crvenoj armiji.

Za ŻOB su nabava oružja i obuka bili izuzetno teški. Među prvima koji su ponudili pomoć, iako u ograničenom opsegu, bila je Armia Ludowa, gerilski pokret povezan s Poljskom narodnom strankom, nasljednicom Poljske komunističke partije koju je Staljin uništio 1938. Tijekom nekoliko mjeseci, 22 ŻOB jedinice – sastavljene od samo 600 pojedinaca – mukotrpno su se obučavale s ograničenim naoružanjem koje im je bilo na raspolaganju.

U siječnju 1943. dogodio se prvi ustanak tijekom hapšenja tisuća stanovnika geta.

Jedinica ŻOB-a, u kojoj je bio i legendarni Mordechai Anielewicz (član Hashomer Hatzaira), počela je pucati na Nijemce i Ukrajince koji su ih pokušavali dovesti do zloglasnog Umschlagplatza, odakle su polazili vlakovi za Treblinku. Gotovo svi pripadnici postrojbe ŻOB-a su poginuli. Anielewicz je za dlaku uspio pobjeći.

Iako je imao strašnu cijenu, ustanak je ostavio snažan dojam kako na naciste, tako i na stanovnike geta i Varšave šire. Nakon ovog prvog ustanka, poljsko nacionalističko podzemlje predvođeno Armijom Krajowom pristalo je na ograničenu opskrbu oružjem i eksplozivom. Među borcima iz geta to je podiglo moral. Ako to već nisu učinili, oni koji su simpatizirali ili bili uključeni u ŻOB otišli su u ilegalu; mnogi su iskopavali podrume i pripremali bunkere za nadolazeći ustanak.

Pjesnik Władysław Szlengel ovako je opisao posljedice siječanjskog ustanka i pripreme za veliki ustanak:

Dovoze se cement i cigle, noći odjekuju od lupanja čekića i krampa. Voda se crpi, bunari se kopaju u podrumima. Skloništa. Manija, žurba, srčana neuroza Varšavskog geta. Rasvjeta, podzemni kablovi, bušenje prolaza, opet cigle, užad, pijesak... puno pijeska. Pijesak. Ležajevi, krevetići. Zalihe dovoljne za mjesece. Struja, vodovod… Dvadeset stoljeća otpisano je bičem SS-ovca. Vraća se pećinska epoha, uljanice, bunari seoskog tipa. Počela je duga noć. Ljudi se vraćaju pod zemlju. Za bijeg od životinja.^[7]

18. travnja sastao se zapovjedni sastav ŻOB-a. U njemu su bili Marek Edelman, tada 22-godišnjak, i Mordechai Anielewicz, tada 21-godišnjak, koji će kasnije ostati zapamćen kao glavni vođa ustanka.

Sutradan je počeo ustanak. Kada su SS i policijske jedinice ušle u geto radi još jedne masovne deportacije, ŻOB ih je dočekao Molotovljevim koktelima i ručnim bombama bačenim na zbunjene SS jedinice iz kanalizacija, prozora i uličica. Jedinice SS-a nisu se mogle nositi s neočekivanim napadom, pretrpjele su ozbiljne gubitke i morale su se povući. Dana 22. travnja, časnik SS Jürgen Stroop, koji je bio zadužen za gušenje ustanka, izdao je ultimatum borcima da se predaju. Kad je odbijen, naredio je svojim trupama da spale sve kuće, blok po blok, bacačima plamena i vatrenim bocama te da dignu u zrak podrume i kanalizaciju. Tisuće stanovnika geta žive su spaljene ili ugušene u plamenu.

Edelman je kasnije u intervjuu rekao: „More plamena poplavilo je kuće i dvorišta... Nije bilo zraka, iz užarenih zidova, iz užarenih kamenih stepenica isijavao je samo crni, zagušljivi dim i teška goruća toplina.“

Dana 8. svibnja SS je otkrio sklonište zapovjedništva ŻOB-a. Anielewicz i većina prisutnih preživjelih iz ŻOB-a počinili su samoubojstvo – možda do 80 ljudi. Edelman i nekolicina drugih uspjeli su pronaći put do kanalizacije i uspjeli su pobjeći iz gorućeg geta. Kao službeni datum konačnog gušenja pobune navodi se 16. svibnja, kada je SS zapovjednik Jürgen Stroop osobno digao u zrak Veliku sinagogu.

Iako je tijekom ustanka došlo do nekih borbi izvan zidina geta - uglavnom od strane komunističke Armije Ludowe i nacionalističke Armije Krajowe – ustanak u getu na kraju je ostao izoliran. U karakterističnom prikazu ravnodušnosti imperijalističkih sila prema sudbini evropskih Židova, 19. travnja 1942., istog dana kad je počeo ustanak, predstavnici Ujedinjenog Kraljevstva i SAD-a sastali su se u luksuznom hotelu na otoku Bermuda kako bi razgovarati o njihovom odgovoru na evropsku izbjegličku krizu. Obje zemlje odbile su ukinuti svoje kvote za izbjeglice. Do tada su brojna izvješća o uništavanju poljskih Židova već stigla u Bijelu kuću. Što se tiče poljske buržoaske vlade u egzilu, Emanuel Ringelblum je trezveno primijetio „... u vrijeme kada židovskom narodu prijeti istrebljenje, Vlada nije učinila ništa da spasi barem ostatak poljskog židovstva.“^[8]

U poljskom stanovništvu koje je svjedočilo razaranju geta, stavovi su varirali od ravnodušnosti i tihog ili otvorenog odobravanja među antisemitima, do užasa i empatije sa žrtvama. Poljski pjesnik Czesław Miłosz, koji je bio uključen u antinacistički pokret otpora, vidio je gorući geto s arijske strane u Varšavi. U svojoj poznatoj pjesmi „Campo Dei Fiori,“ usporedio je paljenje geta i boraca sa spaljivanjem velikog filozofa i znanstvenika Giordana Bruna od strane katoličke inkvizicije na Campo Dei Fiore u Rimu 1600. godine:

Pomislio sam na Campo dei Fiori
u Varšavi uz nebeski vrtuljak
jedne vedre proljetne večeri
na zvukove karnevalske melodije.
Svijetla melodija se utopila
salve sa zida geta,
i parovi su letjeli
visoko na nebu bez oblaka.

Na trenutke vjetar od spaljivanja
puštao bi tamne zmajeve
i jahače na vrtuljku
uhvaćene latice u zraku.
Taj isti vruć vjetar
raznio djevojkama suknje
a gomile su se smijale
te lijepe varšavske nedjelje.

…

Ali tog sam dana mislio samo
o samoći umirućih,
kako, kad se Giordano
penjao na lomaču
nije mogao pronaći
na bilo kojem ljudskom jeziku
riječi za čovječanstvo,
čovječanstvo koje živi i dalje.

…

Oni koji ovdje umiru, usamljeni
zaboravljeni od svijeta,
naš jezik postaje za njih
jezik drevne planete.
Do kada sve postane legenda
i kad mnogo godina prođe,
na novom Campo dei Fiori
gnjev će se rasplamsati na pjesnikovu riječ.^[9]

Do danas je jedno od središnjih pitanja 20. stoljeća pitanje zašto Holokaust nije spriječen i zašto nije bilo masovnog pokreta za svrgavanje nacizma na vrijeme kako bi se spasili milijuni Židova i drugih žrtava fašizma.

Sudbina Oktobarske revolucije, Lijeva opozicija i Holokaust

Političko podrijetlo Holokausta ne može se razumjeti izvan ispitivanja sudbine Oktobarske revolucije. Dok je emancipacija Židova u Zapadnoj Evropi bila vezana uz Francusku revoluciju, koja je pružila osnovu za njihovu asimilaciju velikih razmjera u 19. stoljeću, mnogo veća židovska populacija u Ruskom Carstvu ostala je potlačena i progonjena manjina koja je sačuvala svoj vlastiti jezik (jidiš). Tek su revolucije 1917. godine donijele emanicipaciju za veliku većinu evropskih Židova.

Zbog historijskih razloga, sudbina Židova i napredovanje društvene revolucije tako su postali duboko isprepleteni. Za snage političke reakcije, neprijateljstvo prema revolucionarnom pokretu postalo je isprepleteno s antisemitizmom. U Ruskom se Carstvu srednjovjekovni antisemitizam stopio s mržnjom prema radničkom pokretu u razvoju, a od 1881. nadalje carska je država redovito poticala pogrome nad židovskim stanovništvom u sklopu svojih nastojanja da suzbije revolucionarni pokret i podijeli multietničku i multireligioznu radničku klasu regije.

Osobito za njemački i ruski socijalistički pokret borba protiv antisemitizma postala je pitanje načela i središnji kamen temeljac borbe za internacionalizam.^[10] U 1918.-1921., ruske, ukrajinske i poljske nacionalističke kontrarevolucionarne snage koje su se borile protiv Crvene armije i novonastale sovjetske države sustavno su pribjegavale pogromima kao dio svoje borbe protiv socijalističke revolucije. Procjenjuje se da je oko 200,000 Židova, većina njih u današnjoj Ukrajini, brutalno pobijeno.

Crvena armija i boljševici sustavno su se i uspješno borili za okončanje ovih pogroma – najvećih antižidovskih masakara u Evropi prije Holokausta – i protiv antisemitizma. Dvadesetih godina prošlog stoljeća sovjetska je država bila jedina zemlja na svijetu koja je državno financirala publikacije na jidišu i poduke na jidišu u školama. Ta su historijska iskustva ostavila dubok trag na svijest i politiku židovske radničke klase i socijalističke inteligencije istočne Evrope i, posebice, Poljske. Cionistički pokret i socijaldemokratski Radnički bund, koji se protivio boljševizmu od 1903., razišli su se oko Oktobarske revolucije, s velikim dijelovima obiju tendencija koji sada ili izravno ulaze u Boljševičku partiju u novoosnovanom Sovjetskom Savezu ili zauzimaju gorljivo prosovjetski stav u međuratnoj Poljskoj.

Uvjerenje socijalista u Varšavskom getu da će njihov spas ležati u razvoju revolucionarnog pokreta protiv fašističke vladavine stoga nije bilo „utopijsko“ niti pogrešno. Ono je bilo ukorijenjeno u historijskom iskustvu Oktobarske revolucije, koja je okončala Prvi svjetski rat, i uspješnoj borbi Crvene armije protiv antisemitizma u građanskom ratu koji je uslijedio. Ti su se događaji zbili prije nešto više od 20 godina.

Ista se dinamika doista razvila u Drugom svjetskom ratu. Revolucionarni pokret počeo se razvijati najprije u Italiji i Jugoslaviji 1943. Do 1944. velik dio kontinenta, uključujući Poljsku, zahvatilo je stanje nalik građanskom ratu, potaknuto sve većim napredovanjem Crvene armije. Tragično, ovaj je pokret došao prekasno da spasi 6 milijuna evropskih Židova i mnoge druge žrtve fašizma. A za razliku od revolucionarnog radničkog pokreta u Rusiji 1917. i Crvene armije u građanskom ratu, nedostajalo mu je potrebno marksističko i internacionalističko vodstvo te ga je na kraju ugušio staljinizam.

Historijsko objašnjenje za to može se pronaći samo u pojavi staljinizma u Sovjetskom Savezu i sve većoj izolaciji, a potom i sustavnom uništavanju trockističke oporbe u 1920-im i 1930-im godinama. Od 1917. do 1920. veliki dio istočne i srednje Evrope bio je zahvaćen revolucionarnim borbama, a boljševici su uspjeli proširiti osvajanja Oktobarske revolucije na velike dijelove bivšeg Ruskog Carstva. Izvan Rusije, međutim, revolucionarne borbe radničke klase završile su porazima i izdajama od strane njihovih vlastitih pretežno socijaldemokratskih vodstava. Do 1923. godine odgoda međunarodne revolucije dovela je do dramatične promjene u svjetskoj situaciji.

U vodstvu boljševičke partije internacionalistička tendencija koju su zastupali Trocki i sada smrtno bolesni Lenjin postala je manjina. Društveni temelj jačanja nacionalističkog oportunističkog krila unutar stranke nalazio se u sve većoj birokratizaciji države i partije, procesa koji je bio potaknut prije svega međunarodnom izolacijom još uvijek vrlo osiromašene i gospodarski zaostale radničke države. Usred poraza prekinute njemačke revolucije u jesen 1923., Lijeva opozicija je formirana pod vodstvom Trockog za borbu protiv rastućih nacionalnih oportunističkih tendencija unutar stranačkog vodstva.

Do jeseni 1924. Staljinova frakcija koja se zalagala za interese ovog birokratskog sloja artikulirala je političku osnovu za nacionalističku reakciju protiv Oktobarske revolucije u programu izgradnje „socijalizma u jednoj zemlji“. U godinama koje su uslijedile, Lijeva je opozicija vodila sustavnu borbu protiv izdaje svjetske socijalističke revolucije od strane sovjetske birokracije, uključujući britanski opći štrajk 1926. i kinesku revoluciju 1926.-27. Međutim, porazi međunarodne revolucije ojačali su položaj sovjetske birokracije i Staljinove frakcije. U prosincu 1927. Lijeva opozicija je izbačena iz stranke, a većina njezinih vođa i članova uhićena je ili prognana. Godine 1929. Trocki je protjeran iz USSR-a.

Uspon staljinizma i dominacija nacionalnog oportunizma na liniji Komunističke internacionale imali su posebno katastrofalne posljedice za poljski radnički pokret, u kojem su internacionalističke i revolucionarne tradicije Rose Luxemburg desetljećima imale središnju ulogu. Vodstvo Poljske komunističke partije u početku je simpatiziralo Trockog u unutarstranačkoj borbi. Tada je bila podvrgnuta posebno agresivnim intervencijama Staljinove frakcije, što je dovelo do niza dezorijentirajućih cik-cak zaokreta u njenoj političkoj liniji, što je kulminiralo potporom poljske KP državnom udaru 1926. godine krajnje desničarskog generala Józefa Piłsudskog, čija je diktatura zatvorila i progonila veliki broj poljskih komunista.^[11]

Do ranih 1930-ih poljska KP bila je politički paralizirana i teturala je iz jedne krize u drugu. U Njemačkoj je katastrofalno pogrešna teorija „socijalnog fašizma“ koju je promovirala staljinizirana Komunistička internacionala spriječila zajedničku borbu 6 milijuna socijaldemokratskih i komunističkih radnika u zemlji protiv uspona Hitlerovog nacističkog pokreta. U siječnju 1933. nacisti su došli na vlast bez ijednog ispaljenog metka. Ovaj historijski poraz njemačke radničke klase stvorio je osnovu za Trockijev poziv na osnivanje Četvrte Internacionale. To je također bilo formativno iskustvo i glavni akcelerator za pojavu organizirane trockističke Lijeve opozicije u Poljskoj.

U 1937.-1938., kontrarevolucionarna politika staljinizma kulminirala je u Velikom teroru, u kojem su ubijene generacije revolucionara, uključujući tisuće sovjetskih trockista i veći dio vodstva Oktobarske revolucije. Teror je također zbrisao velik dio kadra Komunističke internacionale.

Poljsku komunističku partiju, koju je Staljin posebno mrzio još od njezine izjave o podršci Trockom 1924., raspustio je Kremlj 1938. Gotovo cijeli njen vodeći kadar i tisuće poljskih komunista koji su živjeli u USSR-u bili su ubijeni. Političku zbunjenost i očaj uzrokovan ovim razvojem događaja teško je precijeniti, posebice njihov utjecaj na novu generaciju radikalizirane i militantne socijalističke omladine koju je privukao komunistički pokret, ali ostavljen bez ikakvog političkog pa čak i fizičkog vodstva.

U kolovozu 1939. Staljin je sklopio pakt s Hitlerom. Bojeći se razvoja socijalne revolucije u Evropi koja bi ugrozila položaj sovjetske birokracije, Staljin je pribjegao ovom bankrotiranom manevru u očajničkom pokušaju da spriječi ili barem odgodi invaziju njemačkog imperijalizma na Sovjetski Savez. Pakt je olakšao Hitlerov napad na Poljsku, koja je bila privremeno podijeljena između nacističke Njemačke, koja je uspostavila generalnu vladu (uključujući Varšavu), i istočnih dijelova zemlje, kojima je sada vladao Sovjetski Savez. Politički, pakt je paralizirao i umrtvio i Crvenu armiju u Sovjetskom Savezu, što je dovelo do razornih gubitaka nakon nacističke invazije u lipnju 1941., i evropski komunistički pokret pod nacističkom okupacijom 1939.-1941.

Trockistički pokret u Poljskoj uništen je kombinacijom staljinističkog terora u istočnoj Poljskoj 1939.-1941. i terora nacista, posebice Holokausta. Poljska radnička partija, koja će igrati važnu ulogu u ustanku u Varšavskom getu, osnovana je pod kontrolom birokracije u Kremlju početkom 1942. i razvijala se u potpunosti u sjeni uništenja poljskog komunističkog kadra i trockističkog pokreta od strane staljinizma.

U konačnici, Holokaust se može objasniti samo kao tragičan rezultat sustavne izdaje i rezultirajuće paralize evropskog socijalističkog pokreta od strane staljinizma koji je i odgodio i obezglavio revolucionarni pokret radničke klase protiv fašizma i kapitalizma.

U svojim spisima o Oktobarskoj revoluciji i neuspjeloj njemačkoj revoluciji, Lav Trocki je naglasio golemu važnost vremena u politici, prije svega u razdobljima revolucionarnih prevrata. 20. stoljeće je pokazalo da je nemoguće izgraditi revolucionarnu stranku u jeku revolucije. Prethodno treba poduzeti potrebne pripreme i političku obuku kadrova. Nadalje, tragična iskustva 20. stoljeća pokazuju da se kontrarevolucija, čiji su dio bili i staljinistički Veliki teror i ubojstvo evropskih Židova, može odvijati zapanjujućom brzinom, potkopavajući rad generacija i čineći borbu za revolucionarno vodstvo izuzetno teškom.

U uvjetima novog svjetskog požara u razvoju i izgradnje fašističkih snaga od strane vladajućih klasa na svim kontinentima, radnici i socijalistička omladina moraju izvući dalekosežne lekcije iz Varšavskog ustanka. Historija pokazuje da će trenutna kriza svjetskog kapitalizma neizbježno dovesti do pojave revolucionarnog pokreta međunarodne radničke klase. Ali ona također pokazuje da se ne smije gubiti vrijeme u borbi za izgradnju revolucionarnog, trockističkog vodstva koje ove borbe može voditi do pobjede.