Od početka rata u Ukrajini 2022. godine, Bijela kuća i cijeli američki mediji proglasili su sukob „neizazvanim ratom“ koji je pokrenuo jedan čovjek, Vladimir Putin, 24. veljače 2022. godine.

Fraza „ničim izazvan“ postala je sveprisutna u opisu rata u američkim medijima. Washington Post, New York Times i televizijske vijesti upotrijebili su taj izraz stotinama puta.

U autorskom tekstu objavljenom u srijedu, Thomas Friedman, Timesov glavni prepisivač CIA-inih obavještajnih izvještaja, je napisao: „Od početka ovog rata, postojalo je samo jedno mjesto na kojem se moglo razumjeti njegov trenutak i smjer – a to je Putinova glava... ovaj rat je u potpunosti nastao odatle.“

Mantra o „neizazvanom ratu“ postala je za Ukrajinu ono što je 'oružje za masovno uništenje' bilo za rat u Iraku ili „Zapamtite Maine“ za španjolsko-američki rat.

Ideja iza beskrajnog ponavljanja je teorija da „što je veća laž, to će se lakše u nju povjerovati“. Očekuje se da će javnost prihvatiti da je ovo prvi rat u historiji bez ikakvih historijskih predznaka i ekonomskih motiva, prvi rat koji se temelji isključivo na psihologiji jednog čovjeka.

Ali u utorak je Washington Post objavio intervju s glavnim tajnikom NATO-a Jensom Stoltenbergom koji je izjavio da rat u Ukrajini „nije počeo 2022. godine. Rat je počeo 2014. godine“.

Stoltenberg je nastavio: „Od tada je NATO proveo najveće pojačanje naše kolektivne obrane od kraja Hladnog rata… Sve do 2014. saveznici NATO-a smanjivali su proračune za obranu. Od 2014. godine, svi saveznici diljem Evrope i Kanade značajno su povećali svoje izdatke za obranu... ovo je velika transformacija NATO-a koja je započela 2014. godine.“

Dakle, prema Stoltenbergu, rat nije počeo u veljači 2022. ruskom invazijom na Ukrajinu, nego 2014., osam godina ranije.

Ovo priznanje potvrđuju dvije točke koje je World Socialist Web Site ponavljala od izbijanja rata. Prvo, da sukob ima historijsku pozadinu. Drugo, da je invazija 2022. bila očajnički odgovor na eskalirajuće napore NATO-a da dovede Ukrajinu u svoju orbitu.

Stoltenberg navodi da je rat počeo 2014. godine, ali ne objašnjava što se zapravo dogodilo. Godina je započela operacijom promjene režima u Ukrajini uz podršku SAD-a, kojom je svrgnuta vlada predsjednika Viktora Janukoviča, koji se protivio mjerama za integraciju Ukrajine u politički savez i trgovinski pakt s Europskom Unijom, koja se i sama pripremala za integraciju u NATO.

Državni udar financiran je sredstvima, kako se hvalila pomoćnica američkog državnog tajnika Victoria Nuland, s „preko 5 milijardi dolara“ američkih sredstava.

Rušenje Janukovičeve vlade predvodile su fašističke i žestoko antiruske organizacije, uključujući Desni sektor i stranku Svoboda. Sljedećih je godina vlada Petra Porošenka, postavljena nakon državnog udara, provodila nasilje i represiju protiv ruskog govornog stanovništva istočne Ukrajine, što je dovelo do smrti više od 14,000 ljudi između 2014. i 2022. godine.

Operacija promjene režima koju podržavaju SAD i NATO, kao što je WSWS primijetio 2014., imala je „namjeru izazvati sukob s Rusijom“.

Puč je izazvao odgovor Kremlja koji je shvatio da bi se kontrola nad Krimskim poluotokom, domom ruske crnomorske flote, mogla predati NATO-u. To bi omogućilo Sjedinjenim Američkim Državama stacioniranje vlastite flote u luci Sevastopolj, čime bi američka vojska dobila dominaciju nad Crnim morem.

Kao odgovor, Rusija je anektirala Krim nakon referenduma na kojem je velika većina stanovništva enklave podržala napuštanje Ukrajine.

Dok su javno tvrdili da podupiru prekid vatre u okviru „Sporazuma iz Minska“, sile NATO-a su umjesto toga sustavno radile na usmjeravanju milijardi dolara oružja u Ukrajinu u pripremi za rat, čiji bi cilj bio ponovno osvajanje istočne Ukrajine i poluotoka Krim.

U 2021. ukrajinska vlada odobrila je strategiju za vojno ponovno osvajanje poluotoka Krim, koja je potom de facto kodificirana američko-ukrajinskim strateškim partnerstvom iz studenog 2021.

Zahtijevajući uvjeravanja prije izbijanja rata da se Ukrajina neće pridružiti NATO-u, Putin je objasnio da bi se, ako Ukrajina postane članica NATO-a, cijeli NATO savez obvezao poduprijeti Ukrajinu u ratu za ponovno osvajanje Krima, što bi, rekao je, dovelo do nuklearnog rata između NATO-a i Rusije.

Invazija na Ukrajinu u veljači 2022. bila je reakcija Putinove vlade, koja predstavlja frakciju ruske oligarhije, nastojeći obraniti svoje interese dok se u isto vrijeme nada da bi mogla postići neku vrstu prilagodbe s imperijalističkim silama.

Međutim, SAD i NATO odlučni su ratom ostvariti ciljeve koji su motivirali puč 2014. Kasnije u intervjuu za Post, Stoltenberg je izjavio da se „svi saveznici NATO-a slažu da će Ukrajina postati članica saveza,“ u suprotnosti sa sveprisutnim tvrdnjama američkih medija i političkog establišmenta da su zabrinutosti ruske vlade oko ulaska Ukrajine u NATO jednostavno izmišljene. 

Stoltenbergova deklaracija u suštini je obećanje da će NATO ući u izravan sukob s Rusijom.

Laž o „neizazvanom ratu“ prihvatila je i promicala ne samo politička vlast i mediji pod državnom kontrolom u SAD-u, već i, sramotno, velika većina akademika. Osim sastanaka koje održava Međunarodna omladina i studenti za društvenu jednakost, nije bilo ozbiljnih pokušaja u kampusima da se objasni temeljna pozadina i uzroci rata.

Od posebnog je značaja žestoko proratno i proimperijalističko stajalište koje su zauzele nominalno „socijalističke“ organizacije – koje zapravo predstavljaju privilegirane dijelove više srednje klase. Oni su u potpunosti podržali propagandni narativ.

Pro-CIA-ina pabloistička publikacija International Viewpoint je primjerice objavila 1. maja izjavu „Ruskog socijalističkog pokreta“ u kojoj se osuđuje „polusolidarnost i lažni pacifizam“, koji „čini moralno problematičnim svaki oblik svrstavanja uz vlastite vojne pripreme vlada.“

Drugim riječima, zadaća je „ljevice“ poduprijeti vojne akcije SAD-a i NATO-a, jer bi suprotno značilo služiti kao „instrument agresora“ – Rusije. Izjava završava pozivom na „povećanje transfera oružja Ukrajini, što će joj omogućiti da vrati svoje anektirane teritorije“. Po svim točkama, International Viewpoint samo ponavlja izjave samog Stoltenberga.

Sve one društvene snage koje su branile Washingtonov propagandni narativ su razotkrivene u ratu. Daleko od toga da čine „obrambene“ akcije za spašavanje ukrajinskih života od ruskih napada, Sjedinjene Američke Države su odlučne boriti se do posljednjeg Ukrajinca kako bi postigle svoje ciljeve ponovnog osvajanja Krimskog poluotoka i nametanja strateškog poraza Rusiji.

Sve je očitije da američki imperijalizam, nezadovoljan raspadom Sovjetskog Saveza, aktivno teži vojnom porazu, raspadu i pokoravanju Rusije, s krajnjim ciljem postizanja vojne dominacije nad Kinom.