Krajnje desna vlada premijera Benjamina Netanyahua donijela je zakon u ponedjeljak dajući sebi nesputanu moć, usprkos masovnom narodnom protivljenju bez presedana u historiji Izraela.

Novi zakon ukida ovlasti Vrhovnog suda da poništava odluke izabranih dužnosnika na temelju „nerazumnosti“, dajući Knessetu ovlast da poništi odluku Suda jednostavnom većinom. Time se u jednom trenutku uklanja svaka podjela vlasti između zakonodavne, izvršne i sudske vlasti.

Od sada vlada može politizirati izbor sudaca, imenovati osuđene kriminalce na najviše državne položaje i omogućiti Netanyahuu, kojemu se trenutno sudi zbog optužbi za korupciju zbog kojih bi mogao biti godinama iza rešetaka, da izbjegne osudu.

Na Vrhovnom sudu, Netanyahu cilja na instituciju koja je opetovano sudjelovala u brutalnom potiskivanju Palestinaca, štitila nasilje doseljenika i predsjedavala Zakonom o nacionalnoj državi iz 2018. kojim se Izrael definira kao „nacionalni dom židovskog naroda“ i potvrđuje njegovo arapsko stanovništvo kao građane drugog reda.

Ni to nije dovoljno Netanyahuovoj vladi ultranacionalista i religioznih cionista. Njihovi ciljevi su potpuna aneksija okupirane Zapadne obale, etničko čišćenje diljem Izraela i nametanje autoritarne vladavine nad društvom koje karakterizira akutna društvena nejednakost, pojačani militarizam i kulturna reakcija.

Mogućnost takvih mjera izazvala je egzistencijalnu krizu za državu Izrael, zapalivši sedmomjesečne prosvjede, mobilizirajući stotine tisuća ljudi usred scena žestokih policijskih napada na prosvjednike. Govoreći na britanskoj televiziji Channel 4, bivši premijer Ehud Olmert sada upozorava: „Ovo je ozbiljna prijetnja. To se nikada prije nije dogodilo, a sada idemo u građanski rat.“

Upečatljiva značajka oporbenog vala je najava više od 10,000 vojnih rezervista da će odbiti služiti ako dođe do pravosudnog udara, rekavši da ne žele nastaviti riskirati svoje živote za vladu koja više nije demokratska.

Vojska zahtijeva nekoliko godina služenja vojnog roka za mlade židovske Izraelce i godišnju pričuvnu dužnost. Tijekom 56 godina, vojna služba je značila provođenje izraelske nezakonite okupacije palestinske i sirijske zemlje, provođenje pretresa i uhićenja, prisilnih deložacija, rušenja i drugih kaznenih mjera, kao i pružanje pokrića doseljenicima koji izvode napade opreza.

Odbijanje rezervista da služe odražava sve veću zabrinutost među radnicima i profesionalnim slojevima srednje klase zbog nastojanja krajnje desnice i ekstremističkih doseljenika da izazovu sveopći rat protiv Palestinaca, čak i dok Netanyahu pojačava tajni rat protiv Irana i njegovih saveznika u Siriji i Libanonu. Odvija se u uvjetima u kojima je Izrael društveno i političko bure baruta, a cijeli Bliski istok destabiliziran sve dubljom globalnom ekonomskom krizom, pandemijom, klimatskim promjenama i planovima SAD-a za eskalaciju rata protiv Rusije u Ukrajini i njezinoj regiji saveznici, Iranom i Sirijom, s Tel Avivom kao glavnim napadačkim psom. To je potaknulo načelnika Glavnog stožera IDF-a Herzija Halevija da upozori da bez „jake i ujedinjene obrambene snage“ Izrael „više ne bi mogao postojati kao država u regiji“.

To su zabrinutosti koje potiču samoproglašene vođe opozicije Netanyahuovom pravosudnom udaru – bivše ministre, generale i šefove sigurnosnih i obavještajnih službi. Oporbeni čelnici nisu ništa manje predani širenju izraelskih granica na račun Palestinaca, ali se boje da će zaokret ka otvorenoj diktaturi ugroziti interese izraelske korporativne i financijske elite te su molili Netanyahua za „kompromis“.

Izrael je dugo ovisio za svoj opstanak o golemoj ekonomskoj i vojnoj potpori Sjedinjenih Američkih Država, osobito nakon uspjeha protiv arapskih vojski 1967., u zamjenu za tim da bude policajac američkog imperijalizma na Bliskom istoku. Sada, umjesto da bude učinkovit policajac, Netanyahuovi postupci su potkopali dugotrajne napore Washingtona da osigura savezništvo s arapskim režimima na Bliskom istoku, prijeteći njegovim planovima da izolira i slomi Iran i razotkrivajući prevaru da podupire demokraciju u vođenju svog de facto rata protiv Rusije u Ukrajini.

Osim toga, mogućnost dugotrajnog društvenog preokreta u Izraelu i cijeloj regiji uplašila je međunarodne ulagače, pri čemu je Morgan Stanley smanjio svoj suvereni kredit na „neprijatan stav“, a agencija za kreditni rejting Moody's upozorila je na „negativne posljedice“ i „značajan rizik“ za Izraelsko gospodarstvo i sigurnost.

Ogroman izljev protivljenja vladi je, što je ključno, politički diskreditirao lažne tvrdnje onih koji izjednačavaju kritiku Izraela s antisemitizmom. Ovo je potkopalo globalni lov na vještice ljevice kako bi se ušutkali i diskreditirali protivnici izraelske represije nad Palestincima i širih ratnih ciljeva imperijalističkih podupiratelja države.

Istodobno je opovrgao središnje načelo kampanje bojkota, oduzimanja i sankcija okrivljujući sve Izraelce za zločine njihove vlade. Navodeći procionističko vodstvo prosvjednog pokreta, brojne pseudoljevičarske i liberalne publikacije inzistiraju na tome da je sve što se događa sukob između suparničkih cionističkih klika i da se židovski radnici nikada ne mogu pridobiti za ujedinjenu borbu s Palestincima jer su lojalni „naseljeničkoj kolonijalnoj državi“ koja im osigurava navodno privilegiranu egzistenciju.

Postoje složeni problemi u razvoju istinske socijalističke opozicije Netanyahuovoj fašističkoj agendi. Ali radnička klasa – izraelska i palestinska, židovska, sekularna, muslimanska i kršćanska – objektivno je tjerana u borbu protiv vladajuće klase i njenog državnog aparata.

Ono što je neophodno jest da radnička klasa i njezina mlađa generacija izvuku središnje političke lekcije iz historije Izraela od njegova osnutka.

Središnjim mitovima cionističkog projekta zadat je udarac od kojeg se nikada neće oporaviti. Ništa nije ostalo od inzistiranja na „nacionalnom jedinstvu“ na kojem počiva cionizam. Tvrdnja da će njegova uspostava prije 75 godina kroz prisilno protjerivanje Palestinaca osigurati demokratsko utočište za židovski narod nakon užasa nacističke Njemačke i Holokausta pretvorila se u noćnu moru.

Cionizam se pojavio kao desničarski etnonacionalistički pokret u 19. stoljeću temeljen na ekskluzivističkim koncepcijama rasnog, vjerskog i jezičnog separatizma kako bi se opravdala uspostava židovske kapitalističke države. Rast njezina utjecaja među ljudima koji su duboko ukorijenjeni u prosvjetiteljstvo, a zatim i socijalistički pokret, bio je posljedica katastrofe koja je zadesila evropsko židovstvo 1930-ih i 1940-ih godina, a kulminirala je istrebljenjem 6 milijuna evropskih Židova u nacističkom Holokaustu. Ovaj poraz evropske radničke klase od strane fašizma bio je olakšan staljinističkom degeneracijom Sovjetskog Saveza i Komunističke internacionale, te izdajom svjetskog socijalizma od strane sovjetske birokracije.

Cionizam je politički iskoristio široko rasprostranjeno političko razočaranje među Židovima kako bi potaknuo stvaranje židovske države kroz emigraciju u Palestinu pod Britanskom kontrolom. Izrael je uspostavljen 1948. godine nasilnim i brutalnim protjerivanjem gotovo milijun Palestinaca i otimanjem njihove zemlje.

Država utemeljena na ovoj osnovi i represiji nad Palestincima nije u stanju razviti istinski demokratsko društvo. Njegova evolucija kao države garnizona za američki imperijalizam, stalno u ratu sa svojim arapskim susjedima i u vječnom ratu s Palestincima; provođenje ekspanzionističke politike „Velikog Izraela“, sve čvršće oslanjanje na desničarsku doseljeničku populaciju na okupiranim teritorijima i američke vojne subvencije za neutraliziranje destabilizirajućeg utjecaja akutnih razina društvene nejednakosti među najvišima u svijetu, ono je što je utrlo put Frankensteinovom čudovištu Netanyahuove vlade.

Sada su se pojavili uvjeti za uspješnu borbu za pridobijanje cijele radničke klase, židovske i palestinske, za jedinstvenu socijalističku borbu protiv njihovog zajedničkog tlačitelja. Za tu se perspektivu borila isključivo Četvrta Internacionala, koju danas predstavlja Međunarodni odbor.

Na početku vala prosvjeda, World Socialist Web Site skrenula je pozornost na predviđajući odgovor Četvrte Internacionale na podjelu Palestine 1947. od strane Ujedinjenih naroda, što je dovelo do stvaranja Izraela, u izjavi, „Protiv struje.“ Izjava je upozorila:

Četvrta Internacionala odbacuje „cionističko rješenje“ židovskog pitanja kao utopijsko i reakcionarno. Izjavljuje da je potpuno odricanje od cionizma sine qua non uvjet za spajanje židovskih radničkih borbi sa socijalnim, nacionalnim i oslobodilačkim borbama arapskih radnika...

Podjelom se zabija klin između arapskog i židovskog radnika. Cionistička država sa svojim provokativnim linijama razgraničenja dovest će do procvata iredentističkih (osvetničkih) pokreta s obje strane. Bit će borbi za „arapsku Palestinu“ i za „židovsku državu“ unutar historijskih granica Eretz Israela (zemlje Izrael). Kao rezultat toga, tako stvorena šovinistička atmosfera zatrovat će arapski svijet na Bliskom istoku i ugušiti antiimperijalističku borbu masa, dok će se cionisti i arapski feudalci natjecati za imperijalističke naklonosti.

WSWS je objasnio:

Ćorsokak cionizma samo je jedna manifestacija neuspjeha svih nacionalnih pokreta i država koje su oni stvorili da riješe bilo koje od temeljnih pitanja s kojima se suočava masa radnih ljudi. Ista pitanja postavljaju se svim narodima u regiji, gdje je radnička klasa podložna brutalno represivnim oblicima buržoaske vladavine usred grotesknih razina društvene nejednakosti.

Niti postoji nešto jedinstveno u erupciji protivljenja. Izrael je značajan izraz dalekosežnih političkih posljedica globalnog uspona radničke klase, od Šri Lanke do Francuske.

Kao i drugdje, okretanje izraelske vladajuće elite prema diktaturi temeljno je ukorijenjeno u ekstremnom rastu društvene nejednakosti i eskalaciji rata koji su dvostruki proizvodi kapitalizma u njegovoj smrtnoj agoniji. To neće biti zaustavljeno „pregovorima“ između suparničkih kapitalističkih frakcija, već razvijanjem sve šire klasne borbe diljem svijeta u svjesni politički pokret za socijalizam.

Kritični zadatak s kojim se suočavaju radnici i mladi je izgradnja neovisnih revolucionarnih stranaka, sekcija ICFI-a, uključujući izraelsko-palestinsku sekciju, kako bi se osiguralo političko vodstvo za svrgavanje cionističke države i arapskih buržoaskih režima i izgradnju Ujedinjenih Socijalističkih Država Bliskoga Istoka.