U srijedu, 26. srpnja, Boris Kagarlitsky, glavni urednik web stranice Rabkor.ru i dobro poznata ličnost ruske i međunarodne pseudoljevice, uhićen je pod optužbom za „opravdavanje terorizma“. Sada se nalazi u Syktyvkaru u Republici Komi, a prijeti mu do sedam godina zatvora.

Osnova za optužbe je neimenovani video u kojem Kagarlitsky komentira napad Ukrajine na Kerčki most, koji povezuje poluotok Krim s ruskim kopnom.

Ruska tajna služba FSB također je provela racije u domovima trojice suradnika Kagarlitskog povezanih sa Rabkor.ru.

Mlada garda boljševika-lenjinista (YGBL) i WSWS protive se njegovom uhićenju s načelnog stajališta obrane demokratskih prava i traže njegovo oslobađanje. Međutim, pozivajući na njegovo oslobađanje, ne podržavamo reakcionarnu politiku Kagarlickog i odbacujemo njegovu oznaku kao „ljevičarskog“ kritičara Putinovog režima ili rata u Ukrajini.

Publikacije poput liberalnog časopisa Nation i Jacobina, glasila Democratic Socialists of America, frakcije unutar Demokratske stranke, objavile su izjave u kojima pozivaju na njegovo oslobađanje i opisuju Kagarlitskog kao „marksista“ i „socijalista“ i ljevičarskog protivnika rata u Ukrajini.

U stvarnosti, politika Kagarlickog nema nikakve veze s lijevom politikom, a kamoli sa socijalizmom ili marksizmom.

Nakon što je u početku podržavao proruske separatiste u istočnoj Ukrajini u građanskom ratu koji je uslijedio nakon državnog udara u Kijevu 2014. godine, od izbijanja proxy rata NATO-a u Ukrajini protiv Rusije u veljači 2022., njegova su se stajališta uskladila s onima snaga koje podržava NATO unutar ruske oligarhije.

Pozadina uhićenja Kagarlickog je mutna, a sve o njegovom političkom dosjeu ukazuje na to da je povezano s intenzivnim frakcijskim sukobima unutar ruske vladajuće klase i državnog aparata. Prije nešto više od mjesec dana, vođa plaćenika i dugogodišnji Putinov saveznik Evgenij Prigožin pokrenuo je neuspjeli pokušaj puča s eksplicitnim pozivom pro-NATO snagama. Od tada, Kremlj je započeo čišćenje vodstva ruske vojske od Prigožinovih pristaša, dajući pritom samom Prigožinu i njegovim Wagnerovim plaćenicima carte blanche.

Dana 21. srpnja uhićen je Igor Strelkov, desničarski kritičar Putinove vojne politike i vodeći separatistički vođa iz istočne Ukrajine. Optužen je za poticanje ekstremizma na internetu na temelju tvrdnji bivšeg zaposlenika Wagnera, za što mu prijeti do pet godina zatvora. Pripada onom dijelu ultranacionalističke „proratne oporbe“ koja Putinovo djelovanje smatra nedostatnim za suprotstavljanje NATO imperijalizmu. Ova frakcija vladajuće klase i državnog aparata izričito izjavljuje da je spremna upotrijebiti nuklearno oružje i proglasiti opću mobilizaciju u Rusiji.

Kagarlitsky je, nasuprot tome, proveo posljednja dva desetljeća etablirajući se kao „pravni kritičar“ Putinova režima s vezama s gotovo svim nacionalističkim, staljinističkim i pseudoljevičarskim tendencijama aktivnima u Rusiji. Povezan je i s prozapadnim pseudoljevičarskim krugovima i s uglavnom proputinovskom staljinističkom Komunističkom partijom Ruske Federacije (KPRF).

Njegova politička biografija započela je još krajem 1970-ih u Sovjetskom Savezu, kada je postao dio „ljevičarskog“ disidentskog pokreta. Bio je pod utjecajem onoga što su u to vrijeme na Zapadu bile „pomodne“ antimarksističke struje „nove ljevice“. Kagarlitsky i njegovi pristaše bili su ujedinjeni na zajedničkoj platformi borbe za „reforme odozgo pod pritiskom odozdo“ i kombinirali su mješavinu eurokomunizma (varijanta staljinizma), socijaldemokracije i sitnoburžoaske radikalne „nove ljevice“.

Na temelju te orijentacije Kagarlicki je 1980-ih postao najistaknutiji ruski predstavnik pabloista, revizionističke sitnoburžoaske tendencije koja se 1953. odvojila od Četvrte Internacionale, na temelju prilagodbe staljinističkoj birokraciji i buržoaskonacionalističkim snagama. Poput pabloista, Kagarlitsky je podržavao obnovu kapitalizma u USSR-u pod politikom „perestrojke“ Mihaila Gorbačova, tvrdeći da ona predstavlja „samoreformu“ sovjetske birokracije i pomak prema socijalizmu.

Politika Kagarlickog uvijek se temeljila na neprijateljstvu prema marksizmu i borbi koju je Lav Trocki vodio protiv staljinizma u obrani programa svjetske socijalističke revolucije. Čak i 1980-ih, kako je objavljivano sve više i više dokumenata koji pokazuju zastrašujuće razmjere Velikog terora 1930-ih, kada su ubijene generacije marksista, on je pokazao potpunu ravnodušnost prema najgorim zločinima staljinizma.

U pismu sovjetskom mladiću 1990., David North, predsjednik World Socialist Web Site i Međunarodnog odbora Četvrte Internacionale, komentirao je u to vrijeme najpoznatije djelo Kagarlickog, Dijalektiku promjene, koju je na engleskom objavila izdavačka kuća Verso povezana s pabloitima. David North je napisao,

Kagarlitskyjeva Dijalektika promjene obiluje tipom vulgarnih uobičajenih mjesta koja općenito karakteriziraju spise sitnoburžoaskih političara koji nemaju ni historijsku perspektivu ni čvrsta programska načela. Kao i svi oportunisti, Kagarlitsky tvrdi da je „slobodan od ideoloških predubjeđenja“ – što samo znači da nije svjestan teoretskih temelja (tj. pragmatizma) vlastitog razmišljanja.

Ne osuđujem Kagarlickog samo zato što on nije trockist i pristaša Četvrte Internacionale. Međutim, nemoguće je poštivati ​​politički i intelektualni integritet takozvanog „socijalista“ u Sovjetskom Savezu koji jednostavno odbacuje Trockog s nekoliko fraza, a da se uopće ne potrudi ispitati, a kamoli pokušati opovrgnuti, rad ove monumentalne historijske ličnosti. Ono što mali Kagarlitsky ima za reći o Trockom proizlazi iz neugodne mješavine neznanja i nepoštenja…

Bilo bi naivno vjerovati da Kagarlicki jednostavno nije upoznat s ovim djelima [Trockog] – iako, u politici kao i u pravu, neznanje ne oslobađa pojedinca odgovornosti za njegove postupke. Umjesto toga, Kagarlitsky falsificira Trockog jer je on sitnoburžoaski reformist i protivnik marksizma. I upravo iz tog razloga on ideološki ostaje vjeran temeljnim političkim koncepcijama staljinizma.

Ova orijentacija prema staljinizmu i birokraciji postat će osnova za buduće političke aktivnosti Kagarlickog tijekom restauracije kapitalizma, a zatim Jeljcinovog i Putinovog režima. Kao što je WSWS dokumentirao, Kagarlitsky je djelovao kao savjetnik dijela prvo birokracije, a potom oligarhije i državnog aparata.

Tijekom perestrojke on i njegovi suradnici iz Kluba za društvene inicijative (CSI) djelovali su kao savjetnici birokracije za realizaciju kapitalističke obnove. Aktivnosti CSI-ja sastojale su se od ciljanja na „lijevo krilo“ u staljinističkoj birokraciji, lažno tvrdeći da može izraziti istinske interese sovjetske radničke klase.

Do kraja 1980-ih, CSI je počeo podržavati Borisa Jeljcina, šefa najagresivnije prorestauratorističke frakcije birokracije, kao „narodnog heroja“, kritizirajući ga samo zbog nedosljednog predstavljanja „programa“ i loše organizacije kadrova. Izričito je inzistirao da „radikalne reforme“ trebaju zahvatiti ne samo sferu raspodjele, „nego i sferu proizvodnje, upravljanja i vlasništva“. Drugim riječima, zalagao se za potpunu obnovu kapitalizma.

U 1990-ima Kagarlitsky je radio kao stručnjak za provladinu „Federaciju neovisnih sindikata Rusije“ (FNPR), koja je izravno proizašla iz staljinističkog sindikalnog aparata. Nakon toga od 1994. do 2002. radio je u Institutu za komparativne političke znanosti i probleme radničkog kretanja Ruske akademije znanosti.

Posebno su osuđujuće njegove veze s otvorenim staljinistima i nacionalistima. Njegova publikacija Rabkor.ru više je puta postala platforma za staljiniste i „lijeve“ nacionaliste.

Najzloglasniji slučaj bila je podrška koju je Rabkor.ru dao državnom progonu povjesničara Jurija Dmitrijeva. Dmitriev je obavio pionirski posao u otkrivanju glavnog mjesta streljanja staljinističkog Velikog terora, šume Sandarmokh, gdje su ubijene tisuće radnika iz Lenjingrada (St. Petersburg) i mnogi stari boljševici i ljevičarski opozicionari. Zbog toga je bio zatvoren pod lažnim optužbama u očitom pokušaju ruske države da potisne i zastraši sve one koji žele otkriti istinu o zločinima staljinizma. Rabkor.ru je objavio opsežan staljinistički članak, podržavajući progon Dmitrieva od strane Kremlja i pružajući neostaljinističko opravdanje za teror.

Cjelokupni politički dosje Kagarlickog označava ga kao političkog neprijatelja radničke klase i suučesnika staljinizma i ruske oligarhije.

Čak i nakon njegova uhićenja, dijelovi Putinova režima još uvijek smatraju Kagarlickog korisnim. U zanimljivom komentaru, Sergej Markov, politolog i član vladajuće stranke Jedinstvena Rusija, rekao je da Kagarlickog ne bi trebalo uhititi, već dovesti u predsjedničku administraciju kao osobu s vezama među pseudoljevičarima diljem svijeta.

Ruski predsjednik Vladimir Putin javno je izjavio da „ne zna“ prezime Kagarlickog i napomenuo: „Mi smo u 2023. godini, a Ruska Federacija je u stanju oružanog sukoba sa susjedom. Mislim da treba imati određeni odnos prema ljudima koji nam nanose štetu unutar zemlje.“

Ruski predsjednik je dodao da će proučiti situaciju u vezi s Kagarlitskim, što znači da bi se situacija s uhićenjem također mogla dramatično promijeniti. Putin je već napravio cik-cak potez s PMC Wagner i Prigožinovom pobunom kada je svoj bijes promijenio u milosrđe.

Ultradesničarski političar Alexander Dugin, čija je kći Daria ubijena prošlog ljeta, napisao je članak za RIA-Novosti pod naslovom „Rusiji su potrebni cenzura i represija“.

Dugin je u ovom članku pozvao na proširenje i konkretizaciju represije protiv neprijatelja Putinova režima, posebice protiv predstavnika NATO-ove „liberalne“ frakcije oligarhije. Pozvao je da se to učini na temelju novog tipa ruskog nacional-šovinizma kojeg predstavlja novi „autentični suvereni svjetonazor“. Također je tražio da se obrati pozornost na kritičare režima poput Kagarlickog, ali da se postupa blaže.

U Kagarlitskom, Kremlj sada cilja na osobu koja je već tri desetljeća potpuno integrirana u ruski kapitalistički establišment. Međutim, glavni cilj slamanja demokratskih prava bit će ruska radnička klasa i pravi socijalistički protivnici rata. Obrana Kagarlitskyjevih demokratskih prava i poziv na njegovo oslobađanje stoga su stvar načela.

Sa stajališta radničke klase, obrana demokratskih prava sastavni je dio borbe protiv rata i kapitalizma. Ali da bi vodili ovu borbu, radnici i omladina moraju odbaciti tip oportunističke i neostaljinističke politike koju predstavlja Kagarlitsky. Radnička klasa mora razviti svoju političku liniju i boriti se protiv ruskog nacionalizma i zapadnog imperijalizma. To zahtijeva izgradnju sekcije Međunarodnog odbora Četvrte Internacionale u Rusiji.