Fašistički kandidat Javier Milei pobijedio je na nedjeljnim predsjedničkim izborima u Argentini, pobijedivši peronista Sergia Massu u drugom krugu s velikom razlikom od 55,69 posto prema 44,30 posto, ili 3 milijuna glasova.
Milei je TV osoba koju promoviraju korporativni mediji čiji su kolerični ispadi protiv „ljevice“ i radničke klase godinama bili usmjereni na kultiviranje društvene baze za masovnu štednju i fašističku reakciju.
Glasovanje je bilo masovno odbacivanje peronističke vlade predsjednika Alberta Fernandeza i peronističkog kandidata, ministra ekonomije Masse, koji je bio lice socijalne politike štednje i devalvacije pesosa po nalogu MMF-a i korporativno-financijske oligarhije.
Milei je uspio iskoristiti mržnju prema peronistima, koji su vladali Argentinom većinu od 40 godina od pada diktature i koje mediji lažno predstavljaju kao „ljevicu“. Predstavljajući se kao jedina autentična opozicija, Mileijeva je retorika prijevarno spojila kao „parazite“ i lopove vladu i sindikalne birokracije, zajedno s radničkom klasom i 40 posto Argentinaca koji se oslanjaju na socijalnu pomoć.
Pesimističko raspoloženje mnogih onih koji su izlazili na birališta sažeo je jedan birač Mileija koji je medijima rekao: „Mejor un loco que un ladrón“, bolje luđak nego lopov.
Milei je pobijedio jer je još 6,5 milijuna birača, posebno iz područja radničke klase u najvećim gradovima, dodalo svoje glasove Mileiju u drugom krugu, dok je 8,3 milijuna birača – od kojih bi mnogi tradicionalno podržali peronizam – preferirao apstinenciju i platio kaznu u zemlji u kojoj je glasovanje obavezno.
Massa je pobijedio u 24, ili nešto više od polovice, radničkih predgrađa oko šireg Buenos Airesa, gdje je peronistički aparat najjači i koji predstavljaju gotovo trećinu glasača na nacionalnoj razini, ali Milei je pobijedio u njih 16, u usporedbi s niti jednim u primarni izbori. Još veći pomaci dogodili su se u drugim najvećim gradovima – Córdoba (75 posto glasalo za Milei), Rosario (57,9 posto), Mar del Plata (56,7 posto), Tucumán (60,3 posto) i Mendoza (73 posto).
Massa je dobio samo u provinciji Buenos Aires i u siromašnim sjevernim pokrajinama Formosa i Santiago del Estero, dok se ostatak zemlje okrenuo protiv peronizma.
Pseudoljevica nastoji uspavati radnike
Većina radnika koji su glasali za Mileija učinili su to u znak protesta protiv politike peronista, a ne u znak podrške njegovoj fašističkoj politici. Međutim, bila bi zločinačka pogreška minimizirati prijetnju radničkoj klasi od onoga što se svodi na nastajanje fašističkog pokreta među osiromašenim slojevima argentinske srednje klase, koja je povijesno bila najveća u Latinskoj Americi.
To rade pseudolijevi predstavnici samozadovoljne više srednje klase. Ponavljaju zločine svojih prethodnika, Nahuela Morena i ostalih otpadnika od trockizma, koji su prije fašističko-vojne diktature politički razoružali radničku klasu, prvenstveno sijući iluzije o peronističkoj vladi i sindikalnoj birokraciji.
Te se snage vrte oko takozvane Fronte ljevice i radnika (FIT-U), neprincipijelnog izbornog bloka koji je dugo bio model promoviran od strane pseudo-ljevice diljem Latinske Amerike i Evrope. Godinama su ove grupe sustavno podređivale borbe radničke klase kapitalističkoj politici putem apeliranja na sindikalnu birokraciju i peronističke političare, i očito ih milijuni radnika koji raskinu s peronizmom ne vide kao alternativu. FIT-U je u prvom krugu osvojio 722,061 glas, oko 500,000 manje nego 2021. godine.
Sve stranke FIT-U su ili podržale Massu, rekle da se ne protive glasovanju za Massu, ili su se prethodno pridružile „ujedinjenoj fronti“ s frakcijom vladajuće peronističke koalicije.
Sada pišu da je Milei 'slab' i da će morati poštovati „buržoasku demokraciju“, a prestali su ga nazivati „fašistom“ ili otvorenim „fašistom“.
„Administracija Milei bit će obilježena kontradikcijama i mnogim slabostima“, tweetuje Nicolas del Caño iz Morenoitske Socijalističke radničke stranke (PTS), čija publikacija La Izquierda Diario već hrani iluzije, sugerirajući da će se peronistička sindikalna birokracija boriti protiv Masse: „Što ćeš sada učiniti? Hoćeš li proglasiti stanje pripravnosti i sazvati skupštine? Da ili ne, gospodo.“ PTS zatim obećava da će „zahtijevati da sindikalna vodstva prekinu svoju pasivnost i da ne počnu sklapati dogovore s Mileijem.“
Sa svoje je strane, Jorge Altamira, koji sada vodi frakciju izbačenu iz Radničke stranke (PO) koju je osnovao 1964., izjavio malo prije drugog kruga: „Sada oni kažu da je demokracija ugrožena, a mi kažemo da nema šanse, jer je to demokracija koja služi kapitalističkim interesima. Rasprava je negdje drugdje.“ Vladajuće elite, dodaje, „s jedne strane, ekonomskim udarom nakon izbora i korištenjem autoriteta izabranog predsjednika i izabranog Kongresa, namjeravaju popraviti ovaj nered. Ništa drugo nije predmet rasprave.“
Takav govor je kratkovidan i nacionalistički, zanemarujući uspon fašističkih sila na globalnoj razini. Odražava društveni položaj prokapitalističkih političara i sindikalnih birokrata koji se lako uvjere da mogu beskrajno dugo izdajati radnike, nezabrinuti da njihovi postupci neizbježno pripremaju pozornicu za fašizam.
Vladajuća klasa oslanja se na Mileija da provede program fašističke reakcije
Eksplozivni sukob doći će prije nego kasnije, nakon što Milei bude inauguriran 10. prosinca – na 40. godišnjicu kraja vojne diktature. Njegova politika predstavlja egzistencijalnu prijetnju radničkoj klasi, posebno onim dijelovima koji se oslanjaju na oskudnu socijalnu pomoć koju Milei planira u potpunosti ukinuti.
Milei je na skupovima vitlao motornom pilom i obećao uhititi prosvjednike i „vratiti autoritet“ snagama sigurnosti, dok je ponavljao izjave kojima se opravdavaju i minimiziraju ubojstva i mučenja koja je provodila fašistička vojna diktatura koja je vladala Argentinom od 1976. do 1983. Njegova je kampanja obećavala podići vojni proračun s 0,6 posto BDP-a na 2 posto i razmjestiti vojsku u zemlji.
U svom govoru, Milei je rekao da će djelovati brzo i zaprijetio ratom protiv radničke klase: „Znamo da ima onih koji će se oduprijeti: sve po zakonu, ništa izvan.“
Sa svoje strane, njegova potpredsjednica Victoria Villarruel napravila je karijeru minimizirajući i opravdavajući ubojstva desetaka tisuća ljevičara tijekom diktature, čije žrtve naziva „teroristima“. Odgovarajući prosvjednicima na svom glasačkom mjestu u nedjelju, rekla je: „Ovo je prvi put da će kći vojnog časnika postati potpredsjednica. Oni su bili ti koji su imali djecu terorista i terorista na državnim položajima.“
Milei je također jasno stavio do znanja da se ponaša kao marioneta američkog imperijalizma, mašući izraelskom zastavom u znak podrške cionističkom genocidu u Gazi i u znak podrške ratnom nagonu osovine SAD-NATO protiv Rusije, Kine i Irana. Protiveći se bilo kakvom nastojanju za „multipolarnim svijetom“ koji dovodi u pitanje hegemoniju SAD-a, otišao je toliko daleko da je predložio prekid veza s glavnim komercijalnim partnerima Argentine – Brazilom i Kinom – i napuštanje BRICS-a, u koji je Argentina tek ušla ove godine. Također je rekao da će napustiti južnoamerički gospodarski blok Mercosur, koji je u procesu finaliziranja trgovinskog sporazuma s Europskom unijom.
Londonski Financial Times izdao je brojna upozorenja, s naslovima poput „Argentina tetura od jedne ludosti do druge“, „Argentinski Milei suočava se s ogromnim preprekama za upravljanje“ i „Dolarizirajući poremećaj donosi nestabilnost“. Ali jasno daje do znanja što London želi od Mileija, pri čemu posljednji članak podupire dolarizaciju, ali inzistira na tome da će ulagači ostati samo „ako radikalizam brzo slijedi stabilnost“.
U tekstu pod naslovom „Nemojte plakati za Mileijevom Argentinom“, viši urednik Bloomberga John Authers pozdravlja Mileijevu izjavu u nedjelju da „nema mjesta za postupne mjere“, ali izražava skepticizam u vezi s ishodom njegovog „velikog eksperimenta u libertarijanskoj ekonomiji“.
„Devalvacija koja je pred nama i vrsta štednje koja će je pratiti, puno je toga što se može tražiti od nekoga“, piše kolumnist.
Ukratko, za financijsku aristokraciju, dolarizirana ekonomija koja predaje monetarnu kontrolu američkim federalnim rezervama zahtijeva radikalne mjere za održavanje ogromnih profita od visokih kamata i jeftinog pesosa koji su prevladavali posljednjih godina. Ulagači bi željeli da pesos bude još jeftiniji, ali dolarizirano gospodarstvo jednako zahtijeva golema smanjenja realnih plaća i socijalne potrošnje ili izglede za bijeg kapitala.
Vladajuća klasa zna da su čak i blaži socijalni rezovi od onoga što sada zahtijevaju bili glavni razlog zašto su se argentinski radnici suprotstavili peronistima, a „zahtjev“ Wall Streeta je za političkim režimom u skladu s masovnim protivljenjem koje će njegova ekonomska politika izazvati.
Leon Trocki oštro je napisao u „Fašizam: Što je to i kako se protiv njega boriti“ da kapitalizam preuzima rizik mobilizacije „lude sitne buržoazije i bandi deklasiranog i demoraliziranog lumpenproletarijata“ kao udarnih trupa protiv radničke klase za ovu svrhu: „Od fašizma buržoazija traži temeljit posao; nakon što je pribjegla metodama građanskog rata, inzistira na miru tijekom godina.“ Odnosno, „stabilnost“ i „upravljanje“ koje zahtijevaju Wall Street i dominantni dijelovi vladajuće klase koji sada podržavaju Mileija, vode u građanski rat.
Isprva će njegova administracija morati izgraditi represivni aparat i osloniti se na peronističku sindikalnu birokraciju i pseudoljevicu kako bi obuzdala klasnu borbu i dodatno iscrpila i politički razoružala radnike.
Latinska Amerika već je slavno vidjela libertarijansko-fašistički eksperiment pod krvavom diktaturom Augusta Pinocheta u Čileu (1973.-1990.), čijom su politikom upravljali ekonomist Milton Friedman i njegovi učenici, „Dečki iz Chicaga“, zajedno s Friedrichom Hayekom. Ovo su izvori koje Milei najčešće navodi kao svoju inspiraciju. Posebno se Milei poziva na Friedmanove izjave – koje se pojavljuju u pismima Pinochetu – da se na inflaciju mora odgovoriti „tretmanom šoka“ koji dramatično smanjuje državnu potrošnju i potiče masovnu nezaposlenost, dok uklanja sve kontrole nad cijenama i plaćama.
Na sličan način argentinski fašistički diktator gen. Jorge Rafael Videla (1976.-1981.) uklonio je kontrolu cijena, smanjio izvozne poreze i nametnuo veliku deprecijaciju valute, dok je zamrznuo plaće, zabranio štrajkove i promicao masovnu deindustrijalizaciju i financijalizaciju gospodarstva. Rezultat je bila masovna nezaposlenost i smanjenje udjela rada u nacionalnom dohotku s 43 posto na 25 posto u dvije godine.
Danas se imperijalizam suočava s rastućim valom štrajkova i prosvjeda koji daleko nadmašuju one iz 1968.-1975. koji su te diktature pomogle ugušiti. Velike sile se također pripremaju za treći svjetski rat boreći se da steknu kontrolu nad ključnim strateškim područjima i resursima u novoj redistribuciji i ponovnoj kolonizaciji svijeta. U Argentini imperijalizam treba osigurati kontrolu nad litijem, prirodnim plinom, sojom, kukuruzom i drugim usjevima, te intenzivirati eksploataciju radnika, dok pljačka mirovine i drugu imovinu.
Odlučujući zadatak u suočavanju s ovim napadom je izgradnja sekcija Međunarodnog odbora Četvrte Internacionale (ICFI) kao novog internacionalističkog i revolucionarnog vodstva u radničkoj klasi u Argentini, Latinskoj Americi u cjelini i na međunarodnoj razini, kako bi se stalo na kraj izvoru fašizmu, genocida i rata – kapitalističkom profitnom sustavu.