Izvorni moto Münchenske sigurnosne konferencije (MSC), „Mir kroz dijalog“, uvijek je bio laž. Okupljanje visokih predstavnika politike, vojske, obavještajnih službi i obrambene industrije iz cijeloga svijeta, koje se prošlog vikenda održalo po 60. put, oduvijek je bilo poprište intriga, zavjera i ratnih priprema.
Govori i debate pred kamerama uglavnom su u propagandne svrhe, dok se sam rad konferencije odvija u stražnjim prostorijama. Sastanci u neposrednoj blizini olakšavaju rasprave i dogovore koji bi se inače teško mogli održati.
Ovogodišnja Münchenska sigurnosna konferencija otišla je dalje od svih prethodnih. Poslužila je za izravno i neposredno intenziviranje trenutnih ratova, dajući prioritet vojnoj eskalaciji nad mirom kroz dijalog.
Rusija i Iran, dva trenutna glavna protivnika NATO-a, nisu ni pozvani na konferenciju. Iz Kine je doputovalo izaslanstvo i kineski ministar vanjskih poslova sastao se s američkim državnim tajnikom, ali to je bilo zbog pregleda terena prije sljedeće vojne eskalacije.
Konferenciju je karakteriziralo raspoloženje očaja i gorčine. Kao odgovor na razorni tijek ukrajinskog rata, koji je nakon dvije godine i stotina tisuća mrtvih u mrtvoj točki, te na rastuće globalno zgražanje nad genocidom nad Palestincima u Gazi, sudionici su poduzeli proaktivne mjere intenziviranjem svojih napora u naoružavanju i pripremama za nuklearni rat.
Službeni moto konferencije bio je „Lose-lose“, suprotno od „Win-win“ – služeći kao potvrda da u potjeri za naoružanjem i eskalirajućim sukobima postoje samo gubitnici. „Lose-lose, to je situacija iz koje nema izlaza. I tako neke stvari izgledaju u Münchenu“, komentirao je Frankfurter Allgemeine Zeitung. Münchner Merkur je napisao: „Zapad nikada nije bio tako nesiguran, čak očajan, kao na Sigurnosnoj konferenciji 2024.“
David E. Sanger i Steven Erlanger, dva dugogodišnja dopisnika New York Timesa, opisali su atmosferu na konferenciji na sljedeći način:
U Münchenu je raspoloženje bilo i tjeskobno jer su se čelnici suočavali s sukobima koje nisu očekivali. Upozorenja o mogućim Putinovim sljedećim potezima bila su pomiješana sa sve većom zabrinutošću Evrope da bi je uskoro mogle napustiti Sjedinjene Američke Države, jedina sila koja je bila u središtu njezine obrambene strategije 75 godina.
Eskalacija rata protiv Rusije
Godine 2007. predsjednik Vladimir Putin osobno je otputovao u München i hitno upozorio SAD i NATO da ne nastave težiti svjetskoj dominaciji silom. Osobito se usprotivio daljnjem širenju NATO-a na istok, što je ocijenio „provokativnim faktorom“, te podsjetio na jamstva koja je Sovjetski Savez dobio prije raspada.
NATO je to ne samo zanemario, već je ubrzao svoje širenje na istok. Washington i Berlin su u veljači 2014. pomogli o njima ovisnom režimu da dođe na vlast u Ukrajini, koja s Rusijom dijeli 2000 kilometara granice, te su počeli sustavno naoružavati zemlju. Moskva je odgovorila vojnim napadom na Ukrajinu u veljači 2022.
Iako su zapadne sile od tada podržale Ukrajinu s 250 milijardi eura, rat je u slijepoj ulici. Dok su se prvi vojni uspjesi ukrajinske vojske slavili na Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji 2023., vojska je sada u obrani. Na početku konferencije pojavile su se vijesti o ukrajinskom povlačenju iz žestoko osporavanog grada Avdiivke – ozbiljan poraz.
Osim toga, tu su poteškoće da se zamjeni do 500,000 ukrajinskih vojnika koji su do sada bili potrošeni kao topovsko meso, kao i nedostatak streljiva zbog blokade sredstava od strane američkih republikanaca i nemogućnosti Evropljana da povećaju vlastitu proizvodnju u kratkom roku.
Nekoliko dana prije konferencije republikanski predsjednički kandidat Donald Trump zaprijetio je da će povući američku potporu evropskim državama koje ne ulažu dovoljno sredstava u vojsku te da će „potaknuti Putina da radi što god želi s tim saveznicima“.
Die Zeit je pitao: „Hoće li se Evropa uskoro naći bez američke zaštite – ili s obećanjem podrške koju nitko više ne shvaća ozbiljno?“
Münchenska sigurnosna konferencija nije reagirala na ovu krizu povlačenjem, već daljnjom eskalacijom. Iako je Putin više puta signalizirao svoju spremnost na pregovore, posljednji put u intervjuu s desničarskim američkim voditeljem Tuckerom Carlsonom, takvo rješenje nije razmatrano. Sama pomisao na kraj rata bez vojnog poraza Rusije, nuklearne sile, sada se u krugovima NATO-a smatra izdajom.
Konferencija je otvorena improviziranim pojavljivanjem Julije Navalnaye, koja je tri sata ranije saznala za smrt svog supruga Alekseja Navaljnog. Iako smrt, a kamoli njezin uzrok, još nisu bili potvrđeni, okupljeni čelnici vlada i vojni vrh pozdravili su je višeminutnim ovacijama i pljeskom.
„Putin i svi oni koji rade za njega – želim da znaju da će biti kažnjeni za ono što su učinili zemlji, mojoj obitelji i mom mužu“, rekla je Navalnaya. „Pozivam svijet da se bori protiv zla.“
Nakon konferencije u videu je najavila da će preuzeti suprugovo mjesto i nastaviti njegov politički rad. Navodno su je u Münchenu uvjerili na ovaj korak, koji je ranije uvijek odbijala.
Zelenski i Scholz osuđuju Putina
Ukrajinski predsjednik Volodymyr Zelensky, koji je osobno bio prisutan, posvetio je veći dio svog govora osuđivanju Vladimira Putina. Optužio je ruskog predsjednika za ubojstvo Navaljnog i rekao da za njega postoje samo dvije mogućnosti: suđenje na Međunarodnom kaznenom sudu u Haagu ili atentat od strane nekog od njegovih suučesnika.
Zelenski je optužio Putina da prijeti cijeloj Evropi i mnogim drugim zemljama. Ruska invazija na Ukrajinu prije dvije godine označila je kraj svijeta kakvog poznajemo, rekao je. 2024. bila je godina u kojoj je trebalo ponovno uspostaviti svjetski poredak temeljen na pravilima.
Govor Zelenskog kulminirao je pozivom na daljnju vojnu pomoć i sankcije. Pozvao je svoju publiku da se ne boji onoga što bi se moglo dogoditi ako Vladimir Putin doživi poraz – drugim riječima, da se ne boji mogućeg nuklearnog rata.
Njemački kancelar Olaf Scholz također je svoj govor usmjerio na rat u Ukrajini te je žestoko napao ruskog predsjednika. „Meni je očito da je Navalny ubijen“, ustvrdio je, bez imalo dokaza. Dvije godine nakon početka rata izjavio je da bi se svi trebali zapitati: „Činimo li dovoljno da signaliziramo Putinu?“ Dodao je: „Spremni smo za produljeni angažman.“
Ruska pobjeda u Ukrajini značila bi „kraj Ukrajine kao slobodne, neovisne i demokratske države i uništenje našeg evropskog mirovnog poretka“, rekao je kancelar. „Politička i financijska cijena koju bismo tada morali platiti bila bi višestruko veća od svih troškova naše potpore Ukrajini – danas i u budućnosti.“
Scholz je ponosno istaknuo da su EU i njezine države članice do sada osigurale gotovo 90 milijardi eura te da su pristale osigurati daljnjih 50 milijardi eura. Samo je Njemačka osigurala ili obećala 28 milijardi eura vojne potpore. Iako su resursi bili ograničeni u drugim područjima, rekao je: „Bez sigurnosti sve ostalo je ništa.“
Neposredno prije sigurnosne konferencije Scholz i Zelensky potpisali su u Berlinu bilateralni sigurnosni sporazum koji Ukrajini jamči stalnu vojnu potporu do planiranog ulaska u NATO. „Značaj ovog dokumenta teško se može precijeniti“, naglasio je Scholz.
Savezna Republika Njemačka je prvi put u ovom obliku nastupila kao država jamac. Između ostalog, sporazum predviđa nabavu oružja, obuku ukrajinskih vojnika te potporu za razminiranje i obnovu. U slučaju ponovnog izbijanja rata nakon prekida vatre, njemačka vlada se obvezala da će u roku od 24 sata razgovarati o brzoj i učinkovitoj vojnoj potpori.
Zelenski je sličan dogovor postigao u Parizu i s predsjednikom Macronom, koji nije došao u München. Već postoji jedan s Britanijom, koji uključuje tajni dodatni odjeljak.
Genocid u Gazi
Druga ključna tema sigurnosne konferencije bio je sukob na Bliskom istoku. Ovdje su predstavnici sila NATO-a nastojali uključiti arapske režime u svoje planove reorganizacije regije pod svojom dominacijom i razviti potrebne formule koje bi im omogućile da sačuvaju obraz usred genocida nad Palestincima.
Ministri vanjskih poslova SAD-a, Njemačke, Britanije, Francuske i Italije sastali su se na povjerljivim razgovorima sa svojim kolegama iz Saudijske Arabije, Egipta, Jordana, Katara i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Turska je također bila uključena u razgovore.
Kako je naknadno izvijestio saudijski ministar vanjskih poslova, razgovori su bili usredotočeni na normalizaciju odnosa između Saudijske Arabije i Izraela u zamjenu za obećanje palestinske države i reforme palestinskih vlasti.
Izraelski predsjednik Isaac Herzog, koji je također bio u Münchenu, opisao je normalizaciju odnosa sa Saudijskom Arabijom kao „ključni trenutak“ za regiju. Međutim, dodao je, neće biti palestinske države „ako ne pronađemo stvarna rješenja za pitanje sigurnosti Izraela“.
U izjavi, premijer Benjamin Netanyahu „odlučno je odbacio sve međunarodne diktate u vezi s trajnim aranžmanom s Palestincima“.
Poziv na nuklearno oružje
Scholz je u svom govoru u Münchenu neizravno govorio i o usponu Europske unije kao nuklearne sile. Spomenuo je da se vode razgovori s Francuskom i Britanijom o razvoju i uvođenju „stand-off preciznog oružja“.
Budući da je strategija nacionalne sigurnosti njemačke vlade od prošlog ljeta već najavljivala razvoj oružja srednjeg dometa, a Scholz to sada povezuje s nuklearnim silama Francuskom i Velikom Britanijom, stručnjaci pretpostavljaju da će to oružje moći nositi nuklearne bojeve glave.
Posljednjih tjedana predstavnici svih stranaka establišmenta u Njemačkoj iznijeli su zahtjeve u tom smislu, uključujući lidera liberalnih demokrata (FDP) i ministra financija Christiana Lindnera, nedavno preminulog demokršćanskog (CDU) političara Wolfganga Schäublea, bivšeg ministra vanjskih poslova Joschku Fischera (Zeleni) te europski zastupnici Manfred Weber (CSU) i Katarina Barley (SPD).
Za to su i šef poljske vlade Donald Tusk i čelnik Airbus grupe René Obermann.
Govori se o korištenju francuskog nuklearnog arsenala za cijelu Evropu, kao što je predsjednik Macron ponudio. Za razliku od britanskog, francusko nuklearno oružje potpuno je neovisno o američkom. Šezdeset i četiri od gotovo 300 bojevih glava stacionirane su na četiri podmornice i imaju domet do 6000 kilometara. Mogli bi se lansirati čak i kad bi Francuska bila uništena nuklearnim oružjem, pa se stoga smatraju posebno učinkovitim sredstvom odvraćanja.
Naoružavanje, financiranje rata protiv Rusije, potpora Ukrajini i razvoj evropske nuklearne sile gutaju ogromne svote novca. Računa se da će Njemačka umjesto dva posto morati trošiti četiri posto BDP-a kako bi ispunila sve zacrtane ciljeve. To bi značilo udvostručenje proračuna za obranu dodavanjem dodatnih 85 milijardi eura godišnje – što bi se nadoknadilo smanjenjem socijalne potrošnje.
Ratno ludilo ide ruku pod ruku s ogromnim zaoštravanjem klasne borbe. Britanski povjesničar Tim Mason napisao je o dinamici koja je Njemačku uvela u Drugi svjetski rat 1930-ih:
Jedino „rješenje“ otvoreno za ovaj režim strukturalnih napetosti i kriza koje su proizveli diktatura i ponovno naoružavanje bilo je više diktature i više ponovnog naoružavanja, zatim ekspanzija, zatim rat i teror, zatim pljačka i porobljavanje. Oštra, uvijek prisutna alternativa bili su kolaps i kaos, pa su sva rješenja bila privremena, užurbana, iz prve ruke, sve više barbarske improvizacije oko brutalne teme.
Danas duboka globalna kriza kapitalizma pokreće istu dinamiku kojoj ne može pobjeći niti jedna stranka koja brani kapitalizam. Zeleni, čija je pojava početkom 1980-ih bila usko povezana s masovnim prosvjedima protiv postavljanja nuklearnih projektila srednjeg dometa Pershing II, danas najglasnije pozivaju na nuklearne bombe. Samo neovisni pokret radničke klase koji kombinira borbu protiv izrabljivanja i rata sa socijalističkim programom rušenja kapitalizma može prekinuti ovu dinamiku.