Grezgorz Rossoliński-Liebe, Život i zagrobni život ukrajinskog nacionalista: fašizam, genocid i kult, Stuttgart: Ibidem Verlag, 2014., 656 str. Osim ako nije drugačije navedeno, sve reference odnose se na ovu knjigu.

Za života malo poznat izvan Zapadne Ukrajine, Stepan Bandera danas je slavna osoba u modernoj kapitalističkoj Ukrajini s ulicama, kipovima i muzejima koji veličaju uspomenu na njega. Kako imperijalistički proxy rat protiv Rusije u Ukrajini ulazi u osmi mjesec, Bandera se naširoko promovira kao nacionalni heroj i „borac za slobodu“ unatoč zlokobnom dosjeu kao fašist, antisemit i nacistički kolaboracionista.

U srpnju je Andrei Melnyk, ukrajinski veleposlanik u Njemačkoj, smijenjen jer je njegovo veličanje Bandere kao „borca ​​za slobodu“ u intervjuu njemačkom novinaru izazvalo negodovanje javnosti.

U Sjedinjenim Američkim Državama, New York Times, glasilo Demokratske stranke, redovito umanjuje važnost Banderinih zločina, nazivajući kontroverzu oko njegove ostavštine jednostavno „različitim stajalištima“ i nekritički izvještavajući o elementima krajnje desnice unutar Ukrajine, poput azovskog bataljon.

Reakcionarna kampanja za promicanje jedne od najozloglašenijih osoba u povijesti evropskog fašizma potaknuta je značajnim nedostatkom povijesnog znanja i svijesti o Banderi i genocidnoj povijesti ukrajinskog fašizma. Ovaj nedostatak znanja je sam po sebi proizvod desetljeća dugog nastojanja imperijalističkih sila, koje rade u dosluhu s potomcima ukrajinskih fašista iz Drugog svjetskog rata, da prikriju i umanje svoje zločine.

Doista, više od šezdeset godina od njegova ubojstva 1959. nije postojala nikakva ozbiljna, znanstvena biografija Bandere. Srećom, to se promijenilo 2014. godine kada je njemačko-poljski povjesničar Grzegorz Rossoliński-Liebe (Slobodno sveučilište, Berlin) objavio svoje opsežno djelo Stepan Bandera: Život i zagrobni život ukrajinskog nacionalista: fašizam, genocid i kult.

U djelu Rossolińskog-Liebea nalazimo temeljito istraženu, ozbiljnu i opsežnu studiju o Banderi koja briše i vulgarne nacionalističke laži i propagandu kao i staljinistička iskrivljavanja povijesti koja su desetljećima učinkovito zamagljivala pravu povijest Bandere i njegovog zločinačkog pokreta. Bez obzira na slabosti knjige i vlastitih političkih zaključaka Rossolińskog-Liebea, on ne ostavlja nikakvu sumnju da je Bandera bio išta drugo doli prezira vrijedan antisemitski fašist. Trenutna reakcionarna klima i agresivna promocija ukrajinske krajnje desnice zahtijevaju pažljiv pregled ove knjige.

Političko i ideološko podrijetlo fašizma Bandere i OUN-a

Bandera je rođen 1909. godine u zapadnoukrajinskom selu Staryi Uhryniv, tada dijelu Galicije u Austro-Ugarskom carstvu, u obitelji srednje klase prožetoj ukrajinskim nacionalizmom.

Banderinu političku evoluciju i pojavu OUN-a nemoguće je razumjeti izvan konteksta Oktobarske revolucije 1917. godine, u kojoj je radnička klasa pod vodstvom Boljševičke partije uspostavila prvu radničku državu u povijesti.

Diljem Evrope razvijali su se fašistički pokreti i organizacije u izričitoj suprotnosti s programom i načelima Oktobarske revolucije i marksizma. Buržoaski nacionalisti diljem bivšeg Ruskog Carstva i Srednje Evrope odgovorili su na socijalističku revoluciju oštrim zaokretom u desno. Svojim naglaskom na zajedničkoj borbi radničke klase protiv kapitalističke eksploatacije, socijalizam se dijametralno suprotstavljao uspostavi „etnički čiste“ kapitalističke države kakvu su idealizirali ukrajinski nacionalisti.

Kontrarevolucionarno nasilje, posebno u Ukrajini, poprimilo je žestoki antisemitski i nacionalistički karakter. Tijekom građanskog rata, u središnjoj i istočnoj Ukrajini izvršen je veliki broj pogroma nad Židovima uz potporu i sudjelovanje bijele garde i vojnika Zapadnoukrajinske nacionalističke republike pod vodstvom Symona Petliure.Pogromi su rezultirali smrću procjenjuje se 150-200,000 Židova, većina njih u Ukrajini.

Otac Stepana Bandere Andrij, grkokatolički svećenik, služio je u Petljurinoj vojsci 1918. Veterani ove vojske formirat će Ukrajinsku vojnu organizaciju (UVO), a kasnije i OUN 1929.

I UVO i OUN proizašli su iz neposrednog postrevolucionarnog razdoblja s eksplicitnim rasističkim uvjerenjima koja su bila u izravnoj suprotnosti s marksizmom i socijalističkim internacionalizmom. Iako niti jedna organizacija nije djelovala u sovjetskoj Ukrajini, Rossoliński-Liebe navodi da su „Sovjetski Savez smatrali najopasnijim neprijateljem Ukrajinaca i glavnim okupatorom ukrajinskog teritorija“ (str. 68). DOk se spominju nasilna nacionalistička reakcija i pogromi protiv ruske revolucije, Rossoliński-Liebe ne navodi eksplicitno podrijetlo političkog neprijateljstva između socijalizma i nacionalizma i to je jedna od glavnih slabosti njegove analize Bandere.

Knjiga pokazuje da je Banderino obiteljsko i klasno porijeklo oblikovalo njegov odgovor na ključne događaje s početka dvadesetog stoljeća - Prvi svjetski rat, Poljsko-ukrajinski rat, Rusku revoluciju i razne propale ukrajinske države. Sve je to promatrao kroz optiku ukrajinskog buržoaskog nacionalizma prožetog kršćanstvom i ogorčenim neprijateljstvom prema marksizmu i socijalizmu.

Pišući 1954. o izvoru svog fanatičnog idealističkog nacionalističkog svjetonazora, Bandera je izjavio:

Bez sumnje, ukrajinski nacionalistički oslobodilačko-revolucionarni pokret, kako ga vodi i formira OUN, je kršćanski pokret. Njegovi najdublji korijeni su kršćanski i ne samo da nisu proturječni kršćanstvu. Svjetonazorski, ukrajinski nacionalizam smatra duhovnost i svjetonazor ukrajinske nacije svojim izvorima. A ta duhovnost i svjetonazor su vrlo kršćanski jer su oblikovani pod tisućljetnim utjecajem kršćanske religije. (Citirano str. 105)

OUN kao cjelina crpila je svoje vodstvo prvenstveno iz ovog obrazovanog, grkokatoličkog, antisovjetskog miljea srednje klase. Osim Bandere, to je uključivalo, možda najistaknutijeg, Jaroslava Stetskog koji je od 1946. nadalje bio na čelu Antiboljševičkog bloka naroda, a od 1968. do svoje smrti predsjedao je OUN-om u egzilu.

Odrastajući kao tinejdžer u Drugoj Poljskoj Republici tijekom 1920-ih, Bandera je bio pod utjecajem nacionalističkog kulta izgrađenog oko Józefa Piłsudskog, dok je istovremeno mrzio poljske vlasti koje su tlačile ukrajinsku etničku manjinu u zemlji. Privučen ukrajinskom varijantom radikalne nacionalističke politike, počeo je čitati djela nacionalističkih i rasističkih pisaca kao što su Dmytro Dontsov, Ievhen Onats'kyi, Mykola Mikhnovsky i drugi. Važne figure koje su doprinijele osnivanju i ideologiji OUN-a, takvi su pisci zagovarali ultranacionalizam, fašizam, rasizam i antisemitizam popularan unutar evropskih fašističkih pokreta, ali su ih prilagodili osobitostima istočne Evrope nakon Prvog svjetskog rata.

Jedna od velikih prednosti knjige je opsežna rasprava Rossolińskog-Liebea o ideološkim temeljima OUN-a i Bandere. Među svim ranim ukrajinskim nacionalistima, Židovi su istaknuti kao „vječni neprijatelji“, navodno radeći kao agenti poljskih veleposjednika ili carističkog ruskog imperijalizma.

Osobito su Dontsov i Mikhnovsky imali golem utjecaj na Banderu i ukrajinski nacionalizam. Za razliku od OUN-a sa sjedištem u Galiciji koji je imao malo kontakta s Rusima, Dontsov i Mikhnovsky bili su iz istočne Ukrajine i usadili su OUN-u i Banderi mržnju prema Rusima. Godine 1904. Mikhonovsky je napisao kao dio „Deset zapovijedi“ za svoju Ukrajinsku nacionalnu stranku:

Ne ženite strankinju jer će vam djeca biti neprijatelji, ne družite se s neprijateljima svoga naroda jer ih činite jačima i hrabrima, ne obračunavajte se s našim tlačiteljima jer ćete biti izdajica.

Nakon sporazuma iz Rige 1921. godine između Poljske i Sovjetskog Saveza, ono što će kasnije postati moderna Ukrajina podijeljeno je između regija zapadne Ukrajine pod poljskom kontrolom i novouspostavljene Sovjetske Ukrajine. Unatoč činjenici da je Ukrajina stoljećima bila multietnička regija u kojoj je živjelo bezbrojno stanovništvo, OUN je svakoga tko nije etnički Ukrajinac smatrao „okupatorom“. Kao rezultat toga, uporaba radikalnog nasilja postala je ključna komponenta za „čišćenje“ cijele multietničke regije i uspostavljanje „čiste“ ukrajinske države u onome što je Bandera nazvao „nacionalnom revolucijom“.

Rossoliński-Liebe jasno kaže da je antisemitizam OUN-a bio sastavni i domaći dio njihove ideologije. OUN je pomiješao tradicionalni ukrajinski seljački antisemitizam, u kojem su Židovi prikazivani kao navodni agenti poljskih vladara i izrabljivača, s modernim političkim antisemitizmom, koji je bio i eksplicitno antikomunistički i rasistički.

Pišući 1929. godine za OUN-ov časopis Rozbudova Natsii (Obnova nacije), jezikom koji je podsjećao na militantni rasistički antisemitizam nacista, Yuri Mylianych opisao je više od dva milijuna Židova koji žive u Ukrajini kao „strance i mnoge od njih čak i neprijateljski element ukrajinskog nacionalnog organizma.“

Dmytro Dontsov, možda najutjecajniji ideolog OUN-a, opisao je židovsku populaciju kao „stupove sovjetskog sustava“ i popularizirao ideju „židovskog boljševizma“ unutar ukrajinskog nacionalizma, ideju također očito zajedničku njemačkom nacizmu.

Kasnije 1940., kada je Banderin OUN-B objavio svoju knjižicu „Rezolucije Druge velike skupštine OUN-a“, piše Rossoliński-Liebe, „ponovile su Dontsovljeve opaske o Židovima kao stupovima Sovjetskog Saveza, gotovo doslovno.“ (str. 107)

Bandera se pridružio OUN-u 1929. i brzo se penjao u njegovim redovima. Do 1930. vodio je propagandni odjel OUN-ove domovinske izvršne vlasti. U lipnju 1933. Bandera je službeno imenovan čelnikom domovinske izvršne vlasti. Kao što će bivši članovi OUN-a kasnije potvrditi, Bandera je brzo krenuo u radikalizaciju OUN-a i usredotočio svoje aktivnosti na terorizam, ubojstva i „borbena djela“ protiv poljskih vlasti i neprijatelja OUN-a.

I doista, Bandera je cijeli život bio opsjednut atentatima i odmazdama i često se osobno uključivao u planiranje i izvođenje atentata, birajući i atentatore i njihove žrtve. Osim napada na poljske vlasti, OUN je ubio sovjetske dužnosnike i Ukrajince uključene u suparničke političke organizacije poput Ukrajinskog nacionalnog demokratskog saveza (UNDO). Sami članovi OUN-a također su ubijani ako su se sukobili s Banderom ili su ih smatrali „izdajicama“ ili „doušnicima“.

U lipnju 1934. OUN je izveo svoj najveći atentat kada je član OUN-a Hryhorii Matseiko ubio poljskog ministra unutarnjih poslova Bronislawa Pierackog u Varšavi. (Matseiko je kasnije pobjegao u Argentinu gdje je živio do 1966.) Bandera je usput bio uhićen samo dan prije atentata na Pierackog zajedno s 20 drugih članova OUN-a. Bandera će ostati u poljskom pritvoru do početka Drugog svjetskog rata.

Tijekom godina koje je Bandera proveo u poljskim zatvorima prošao je dva odvojena suđenja. Njihovi postupci jasno dokumentiraju fašističku prirodu OUN-a prije Drugog svjetskog rata. Prvo suđenje, na kojem su Bandera i još dvanaest članova OUN-a optuženi za ubojstvo Pierackog, održano je u Varšavi od 18. studenoga 1935. do 13. siječnja 1936. OUN i Bandera prvenstveno su na suđenje gledali kao na idealnu priliku za propagiranje svoje borbe za „oslobođenje“ što je bilo široko popraćeno u poljskom i ukrajinskom tisku.

Suđenje je obilježilo i prvi javni fašistički pozdrav „Slava Ukraini“ (Slava Ukrajini). Slogan „Slava Ukraini“ izvorno je skovala Liga ukrajinskih fašista 1920. koja se kasnije spojila s OUN-om. Slogan, u kombinaciji s nacističkim podizanjem desne ruke, postao je redoviti pozdrav za OUN tijekom suđenja.

Bandera je na kraju osuđen na smrt, ali je kazna smanjena na doživotni zatvor nakon ukidanja smrtne kazne 2. siječnja 1936. Tijekom posljednje žalbe Bandera je uzviknuo: „Željezo i krv će odlučiti između nas!“

Drugo suđenje održano je u Lavovu - tada dijelu Druge Poljske Republike - i započelo je 25. svibnja 1936. Bandera i 23 druga člana OUN-a bili su optuženi da su bili članovi OUN-a i da su umiješani u niz političkih ubojstava, uključujući Ivana Babiija, člana OUN-a Bachyns'kyi, sovjetskpg konzula u Lavovu i nekoliko drugih poljskih dužnosnika.

Tijekom svjedočenja 5. lipnja 1936. Bandera je priznao politička ubojstva i izjavio: „Komunizam je pokret koji je krajnje kontradiktoran nacionalizmu“. Možda najznamenitija Banderova izjava dogodila se 26. lipnja 1936. u drugom govoru pred sudom. Govoreći o OUN-u, njegovom programu i motivaciji, Bandera je izjavio kako je „naša ideja, prema našem razumijevanju, toliko golema da, kada dođe do njezine realizacije, ne moraju se žrtvovati stotine, nego tisuće ljudskih života da bi se ona provela“.

OUN-B u Drugom svjetskom ratu

Drugi svjetski rat koji je započela nacistička Njemačka invazijom na Poljsku 1. rujna 1939. konačno će osloboditi Banderu i potpuno osloboditi fašističke snage OUN-a. Do početka nacističke invazije na Sovjetski Savez 22. lipnja 1941., Banderino krilo OUN-a (OUN-B) već se razišlo sa starijom generacijom članova OUN-a koji su bili na strani Andrija Melnyka i poznati kao OUN-M. Do razlaza je uglavnom došlo zbog pitanja taktičkog karaktera.

Proglašenje Nezavisne Države Hrvatske od strane hrvatskih fašističkih ustaša 10. travnja 1941. pod okriljem nacističke Njemačke navelo je OUN na uvjerenje da bi i oni mogli uspostaviti vlastitu fašističku etnodržavu.

U svibnju 1941., OUN-B je izradio dokument pod naslovom „Borba i aktivnosti OUN-a u ratno vrijeme“, Bandera i drugi vodeći članovi OUN-a jasno su ocrtali svoj plan za nacističku kolaboraciju i identificirali etničke „neprijatelje“ koje treba eliminirati u nadolazećoj „Ukrajinskoj nacionalnoj revoluciji.“ Nacističke snage trebale su biti tretirane kao „vojska saveznika“. Židovi, glavni stup boljševičkog režima i avangarda ruskog imperijalizma u Ukrajini“, trebali su biti uklonjeni s „ukrajinskih teritorija“.

Prije operacije Barbarossa, 1940. i 1941., OUN je već izveo niz ubojstava Poljaka, Židova kao i ukrajinskih političkih protivnika dok je razmišljao kada točno izvesti svoju „nacionalnu revoluciju“. Prema Rossolińskom-Liebeu, OUN je u tom vremenskom razdoblju ubio otprilike 2000 Poljaka u istočnoj Galiciji i oko 1000 u Voliniji te nepoznat broj Židova i ukrajinskih protivnika. Bandera je u to vrijeme posjetio istočnu Galiciju i morao je biti dobro svjestan ubojstava, ali ih nikada nije spomenuo u svojim kasnijim spisima.

Rossoliński-Liebe napravio je značajno istraživanje o suradnji OUN-a s nacistima. Njihova suradnja s nacističkom generalnom vladom u okupiranoj Poljskoj i vojnom obavještajnom službom (Abwehr) bila je osobito opsežna, čak i prije nacističke invazije na Sovjetski Savez. To je bila osnova za formiranje bataljuna Nachtigall (također poznat kao bojna Stepan Bandera) i bojne Roland, koje su činili ukrajinski vojnici predvođeni njemačkim časnicima.

Ovi bataljuni, zajedno s otprilike 20,000 pripadnika OUN-B iza neprijateljskih linija, upućeni su da napadnu sovjetske snage nakon što je nacistička invazija započela 22. lipnja 1941. Osim toga, OUN-B je uspostavio špijunsku službu u Zapadnoj Ukrajini koristeći članove kao špijune i prevoditele za Abwehr. Aktivisti OUN-B također su planirali nadolazeću „Ukrajinsku nacionalnu revoluciju“ i dobili su upute da ubiju „nepoželjne poljske, moskovljanske (ruske ili sovjetske) i židovske aktiviste“ s popisa sastavljenih prije invazije.

Za Banderu i OUN-B, nacistička invazija označila je početak njihove nove, idealizirane ukrajinske nacije. Brzo su krenuli s proglašavanjem vlastite ukrajinske države, unatoč Hitlerovom izravnom protivljenju čak i nominalno neovisnoj ukrajinskoj državi. Ušavši u Lavov 30. lipnja 1941., zajedno s njemačkim jedinicama i bataljunom Nachtigall, pripadnici OUN-B su u 20:00 sati proglasili svoju novu državu. Sam Bandera bio je zatočen od strane Njemačke i spriječen da uđe na „novookupirane teritorije“.

Čitana od strane Yaroslava Stetska, deklaracija je najavila stvaranje ukrajinske države „pod vodstvom Stepana Bandere“ i obećala suradnju Ukrajine s „nacionalsocijalističkom Velikom Njemačkom, koja pod vodstvom Adolfa Hitlera stvara novi poredak u Evropi i svijetu i pomaže ukrajinskom narodu da se oslobodi od moskovske okupacije.“

Događaju su nazočila dva njemačka časnika, Hans Koch i Wilhelm Ernst zu Eikern, koji su tom prigodom podsjetili Ukrajince da sada nije vrijeme za državnost i da će Hitler sam odlučiti o sudbini ukrajinske države.

Bez obzira na razlike s nacistima oko ukrajinske države, do 1. srpnja 1941. njemačke i ukrajinske snage zajednički su masakrirale Židove u Lavovu i poticale lokalno stanovništvo da učine isto. Ovaj dio knjige postaje težak za čitanje jer Rossoliński-Liebe opsežno dokumentira zločine OUN-B i njegove milicije protiv lokalnog židovskog stanovništva.

Prethodno otkriće 2800-4000 leševa u zatvorima u Lavovu, koje su ubili staljinistički službenici NKVD-a u bijegu, iskorišteno je za raspirivanje antisemitskog nasilja korištenjem stereotipa o „židovskom boljševizmu“, koji je bio središnji dio i OUN-a i nacističke ideologije.

Tijekom cijeloga dana Židovi, često cijele obitelji, sustavno su odvlačeni iz svojih domova u gradske zatvore i javno premlaćivani. Tamo su bili prisiljeni nositi leševe ubijenih od strane NKVD-a. Premlaćivanja su se brzo pretvorila u ubijanje jer su Nijemci i Ukrajinci divljački napadali Židove „kundacima, metalnim šipkama, palicama, lopatama i drugim predmetima“. Rossoliński-Liebe izvještava da je od otprilike 2000 Židova koji su bili odvučeni u zatvor Brygidki u Lavovu samo njih 80 preživjelo. Na periferiji grada, Einsatzkommandosi SS-a su sljedećih dana izvršili masovna strijeljanja Židova.

I na ulicama Lavova Židove su tukli, skidali im odjeću i tjerali ih da izvode „boljševičke“ rituale, pjevajući ruske pjesme i veličajući Staljina. Što se tiče sveopćeg i javnog nasilja, preživjeli Jacob Gerstenfeld kasnije je primijetio:

Starci, djeca i žene [u krateru od bombe] bili su prisiljeni, pod kišom udaraca, golim rukama čupati kamenje za popločavanje i premještati ga s jednog mjesta na drugo. Jednu su ženu vezali za muškarca koji je radio u blizini i udarcima su ih natjerali da trče u suprotnim smjerovima. Tinejdžer se onesvijestio od udaraca, a ostali su pozvani da se navodni leš živ zakopa. Na ovom jednom mjestu vidio sam četiri ili pet ubijenih ljudi. Sudjelovalo ih je oko 60. Za vrijeme nasilja na ulici, život se odvijao svojom uobičajenom rutinom. Prolaznici su zastali na trenutak dva, neki da bi se nasmijali “smiješnom” pogledu žrtava i mirno otišli dalje. (Citirano str. 209)

Rossoliński-Liebe navodi procjene da je u pogromu u Lavovu ubijeno 7000 do 8000 Židova. Dok su i Ukrajinci i Poljaci činili zločine, Ukrajince - manjinu u Lavovu u to vrijeme - preživjeli Židovi su smatrali najopasnijima jer su bili blisko povezani s vladajućim nacistima i bili ohrabreni prožimajućom propagandom Bandere i OUN-a po gradu, uključujući plavo-zlatne zastave s svastikom.

Još jedan pogrom u Lavovu dogodio se od 25. do 28. srpnja. Nazvan je „Petljurini dani“, a predstavljen je kao osveta za ubojstvo ukrajinskog nacionalističkog heroja i predsjednika kratkotrajne Ukrajinske Narodne Republike Symona Petliure kojeg je 1926. godine u Parizu ubio Sholem Schartzband, rođak žrtava antižidovskih pogroma Petljurine vojske. Procjenjuje se da je tijekom „Petljurinih dana“ ubijeno još 1500 Židova, iako se točan broj ne zna. Još nekoliko tisuća ubijeno je u pogromima diljem zapadne Ukrajine u mjesecima nakon nacističke invazije, a procjene sežu do 39.000 žrtava.

Nacistička invazija i naknadna okupacija sovjetske Ukrajine, koju je Bandera podržavao i poticao, pokazat će se katastrofom povijesnih razmjera, ubivši procijenjenih 6,850,000, ili 16.3 posto cjelokupnog stanovništva. Njemačke snage i njihovi suradnici ubili su više od 1,6 milijuna ukrajinskih Židova.

Banderine snage OUN-a, koje su pale u nemilost svojih nacističkih gospodara zbog zahtjeva za vlastitom državom, u konačnici će u studenom 1942. formirati „Ukrajinsku ustaničku vojsku“ (ili UPA), naziv koji su ukrali od druge vojske na čelu Tarasa Bul'be Borovetsa koji se protivio proglašenju neovisnosti OUN-B. U nasilnom preuzimanju stare UPA-e i formiranju nove UPA-e pod vodstvom OUN-a, pripadnici OUN-B ubili su nekoliko Bulba-Borovetsovih časnika.

Do 1943. UPA se uglavnom sastojala od pripadnika OUN-a, ukrajinske policije, veterana raspuštenog bataljuna 201 Schutzmannschafta pod vodstvom nacista ili dezertera iz zloglasne divizije Waffen-SS Galizien. UPA je brojala između 25,000 i 30,000 partizana i mogla je mobilizirati do 100,000 do 1944. godine.

Potpuno rasistička, nacionalistička vojska formirana je kao odgovor na spoznaju ukrajinskih fašista da njihovi njemački gospodari gube rat, te da je stvaranje kapitalističke buržoaske Ukrajine u ozbiljnoj opasnosti kako se približavaju sovjetske snage. OUN-B se stoga počela preorijentirati prema savezništvu s britanskim i američkim imperijalizmom.

Predvođena prvenstveno članom OUN-B Romanom Shukhevičem, UPA je nastavila koristiti OUN-B pozdrav „Slava Ukrajini!“ ali je odbacio pozdrav desnicom povezan s nacizmom. Svjesni nadolazećeg poraza nacista, OUN-B i UPA počeli su širiti mit da su se borili i protiv Sovjeta i protiv nacista za neovisnu Ukrajinu dok su se udvarali Saveznicima. Čelnici OUN-B također su počeli raspravljati o „demokratizaciji“ kao dijelu svog poziva za potporu iz Londona i Washingtona.

Na svojoj trećoj konferenciji u veljači 1943., OUN-B je formalizirao ovaj zaokret prema „demokraciji“. Osim što su izbacili nacistički pozdrav desnicom, također su nominalno napustili Führerprinzip, ali je Bandera trebao ponovno postati njihov vođa nakon što je oslobođen. OUN-B je, barem riječima, proklamirao „ravnopravnost svih građana Ukrajine“, ali samo onih „svjesnih zajedničke sudbine s ukrajinskim narodom“. Čak su poslali predstavnike u Švedsku, Italiju i Švicarsku da stupe u kontakt sa saveznicima i pokušali su pregovarati s Poljskom Domovinskom Vojskom, do tada jednim od glavnih neprijatelja OUN-B.

Mit o UPA-i kao „borcima za demokratsku slobodu“ potječe iz ovog lažnog zaokreta OUN-B-a prema „demokraciji“ 1943. Do danas ga promiču ukrajinski nacionalisti i njihovi apologeti, unatoč činjenici da je UPA nastavila surađivati s nacističkim snagama i provodila užasne, genocidne masakre nad domorodačkim poljskim stanovništvom u Voliniji i Istočnoj Galiciji od 1943.-1945.

Regija koju je UPA-OUN napravila središtom svojih genocidnih masakra bila je uglavnom dvojezična. Etnički Poljaci govorili su ukrajinski na razini materinjeg pa ih se nije moglo identificirati samo po jeziku. Nakon stoljeća zajedničkog života, mješoviti brakovi bili su uobičajeni.

Kako piše Rossoliński-Liebe, etničko čišćenje Poljaka jasno je istaknuto u internim dokumentima UPA-e i OUN-B u kojima se takvi masakri nazivaju „čišćenjem“ (chystka). Poljaci u selima u kojima su bili uobičajeni brakovi s Ukrajincima pokazali su se posebno ranjivima jer ranije nisu imali razloga sumnjati da ih njihovi ukrajinski susjedi žele ubiti.

Do siječnja i veljače 1943. članovi OUN-B već su ubili stotine Poljaka koji nisu slijedili zahtjeve OUN-B da Poljaci napuste „ukrajinske teritorije“. No, vrhunac genocidnih pokolja počeo je u proljeće i trajao je do kraja 1943. godine.

Užasna okrutnost UPA u dokumentima Rossoliński-Liebea ovdje je teško čitljiva, ali je bitna za svakoga tko se zanima za pravu povijest ukrajinskog nacionalizma. Partizani UPA-e i pripadnici OUN-B, zajedno sa simpatičnim lokalnim Ukrajincima, ubijali su Poljake „alatima poput sjekira i vila“ koje su ponekad prije toga blagoslovili pravoslavni i ukrajinski katolički svećenici. Snage UPA-e i OUN-B često su napadale sela, a zatim su se dva ili tri dana kasnije vraćale „po preživjele kako bi ih poklale“, uključujući žene i djecu. Ukrajinci u braku s Poljakinjama bili su prisiljeni ubiti svoje supružnike i djecu jer je OUN smatrao mješovite brakove „zločinom“.

Postrojbe UPA, koje su se često sastojale od bivših vojnika iz nacističkih bataljuna, kopirale su taktiku koju su koristili nacisti za ubijanje Židova u Ukrajini. Tako bi pozvali Poljake na seoski zbor u štalu i potom je spalili. Na taj je način gotovo cijelo poljsko stanovništvo u više sela bilo izbrisano, a mnoga su poljska sela u potpunosti nestala s karte. Rimokatolički nedjeljni vjerski obredi također su redovito bili meta partizana UPA-e koji bi „ili bacali granate u crkvu, spalili je ili ušli i pobili sve unutra“. (str. 269)

Brzina kojom su snage UPA-e ubijale Poljake bila je logičan ishod poremećene, nacionalističke propagande koju su godinama prije proizvodili Bandera i OUN-ovci. Samo u srpnju 1943. snage UPA-e napale su „520 mjesta i ubile između 10,000 i 11,000 Poljaka“. (Ibid.)

U skladu sa svojom antisemitskom ideologijom, snage UPA i OUN-B ciljale su i na Židove, koji su do sada uspjeli preživjeti Holokaust bježeći iz geta ili transporta koji su vozili u nacističke logore istrebljenja. Skrivajući se u skrovištima i šumama, ako ih OUN ili UPA pronađu, „dvadeset do stotinu ili čak više Židova moglo bi biti ubijeno odjednom.“ (str. 273) U ožujku 1944. snage UPA-e prisilile su jednog Poljaka koji je pomagao šezdeset i pet Židova da otkrije njihovo skrovište, a zatim su ubili pedeset i jednog od njih.

Židovski liječnici, zubari i medicinsko osoblje često su bili prisiljeni raditi za snage UPA. Kako je posvjedočilo nekoliko preživjelih Židova, nakon što se približila sovjetska Crvena armija, UPA je ubila svoje liječnike Židove. Izopačeno, u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, propaganda OUN-a nastavit će se služiti mitom o židovskim liječnicima koji su dragovoljno služili u UPA-i kao „dokaz“ da UPA, a time i OUN i Bandera, nisu bili antisemiti. Takve gnjusne laži nastavljaju se i danas u ukrajinskoj nacionalističkoj propagandi.

Ukupno se procjenjuje da su genocidni pokolji OUN-UPA-e u Voliniji i istočnoj Galiciji rezultirali smrću između 70,000 i 100,000 Poljaka. Između 10,000 i 20,000 Ukrajinaca ubijeno je u napadima odmazde, iako su se oni uglavnom dogodili u područjima koja su u današnjoj istočnoj Poljskoj, gdje su sami Ukrajinci činili manjinu. Još 1000 do 2000 Židova ubijeno je tijekom masakra u Voliniji i Istočnoj Galiciji, iako Rossoliński-Liebe napominje da taj broj nije siguran.

Sam Bandera ostao je u njemačkom zarobljeništvu do 1944. gdje je živio kao povlašteni zatvorenik u koncentracijskom logoru Sachsenhausen. Za razliku od drugih logoraša, smještenih u pretrpanim i nehigijenskim barakama, koji su trpili okrutna mučenja i morali se uključiti u prisilni rad, Bandera je imao spavaću sobu, dnevnu sobu i kuhinju te je redovito komunicirao s OUN-om preko svoje supruge. Prema Rossolińskom-Liebeu, nije pronašao „nikakve dokumente koji potvrđuju da je Bandera odobravao ili neodobravao etničko čišćenje ili ubojstvo Židova i drugih manjina“. (str. 280)

Čovjek ne može, a da se ne zapita zašto Rossoliński-Liebe izričito ne osuđuje Banderu, unatoč činjenici da je Bandera tijekom tog razdoblja preko svoje supruge ostao u kontaktu s vođama OUN-B i UPA. Dokumentacija koju je dostavio Rossolinski-Liebe o Banderinim pogledima i ulozi u izgradnji OUN-B dovoljan su dokaz da Bandera, iako možda nije osobno upravljao svakim masakrom, snosi punu političku odgovornost za njih.

Zapravo, cijeli povijesni zapis pokazuje da je Bandera namjerno osmislio OUN-B i UPA da budu fašističke, terorističke organizacije posvećene ispunjenju ideala „ukrajinske nacionalne revolucije“ koja je nužno uključivala istrebljenje etničkih manjina iz onoga što je on smatrao „ukrajinskom zemljom“. Zaključci Rossolińskog-Liebea o ulozi Bandere, iako svakako negativni, mogli su biti mnogo jasniji i nedvosmisleniji.

Računajući na Treći svjetski rat i intervenciju saveznika, UPA će nastaviti svoje operacije protiv Sovjeta nakon što su ušli u zapadnu Ukrajinu 1944. Represije nad UPA-om od strane staljinističke birokracije bile su goleme i neselektivne. Nesposobna privući široke sovjetske mase i bojeći se njihove mobilizacije više od svega, staljinistička je birokracija umjesto toga pribjegla birokratskim mjerama deportacije, zatvaranja i ubijanja značajnih dijelova ukrajinskog stanovništva dok su pokušavali slomiti OUN i UPA. Procjenjuje se da su sovjetske vlasti ubile 153,000, uhitile 134,000 i deportirale 203,000 Ukrajinaca u druge dijelove Sovjetskog Saveza. Bez sumnje mnoge žrtve nisu bile „banderovci.“ Neselektivne staljinističke represije u konačnici su dovele do raširenog nezadovoljstva u zapadnoj Ukrajini prema Sovjetskom Savezu i pomogle su stvoriti tlo za oživljavanje krajnje desnog ukrajinskog nacionalizma tijekom staljinističke obnove kapitalizma od 1985. nadalje.

UPA je sa svoje strane pokušala izbjeći izravne bitke sa sovjetskim snagama u kojima su bile jasno naoružane. Umjesto toga, nastavili su sa sadističkom taktikom korištenom protiv Poljaka od 1943.-1945. Međutim, sada su te terorističke mjere bile usmjerene protiv zapadnih Ukrajinaca za koje se sumnjalo da su komunisti ili sovjetski simpatizeri. UPA je često palila njihove domove i ubijala cijele obitelji. U jednom posebno barbarskom incidentu u kolovozu 1944., pripadnici OUN-UPA su „iskopali oči članovima dviju obitelji“ pred cijelim selom za koje se sumnjalo da ima sovjetske pristaše (str. 303). Čak su i seljaci koji nisu učinili ništa drugo nego pristupili kolektivnoj farmi smatrani „komunističkim izdajicama“. Ova će se taktika na kraju obiti o glavu OUN-UPA-i jer je potpora ruralnih Ukrajinaca oslabila, ne samo zbog takvih sadističkih ubojstava.

Sovjetskim snagama je trebalo pet godina da unište podzemlje UPA-OUN kao funkcionalnu organizaciju u zapadnoj Ukrajini. Dok ih desničarski nacionalisti danas smatraju nacionalnim herojima zbog otpora sovjetskim snagama tijekom tog razdoblja, OUN-UPA je zapravo bila puno uspješnija u ubijanju svojih sugrađana Ukrajinaca od sovjetskih vojnika. Kako navodi Rossoliński-Liebe, OUN-UPA je ubila preko 20,000 ukrajinskih civila i gotovo 10,000 sovjetskih vojnika.

Tijekom tog razdoblja, Bandera je ponovno bio odsutan s ukrajinskog teritorija, nakon što je u travnju 1945. pobjegao u Innsbruck iz Beča kako bi izbjegao da bude u blizini sovjetskih snaga. Preuzevši ime Stepan Popel, kasnije će se preseliti u München, koji se nalazio u američkoj okupacijskoj zoni Njemačke i postat će središte operacija OUN-a izvan Ukrajine. U posljednjih 15 godina svog života, Bandera će primati pomoć na različitim razinama od CIA-e, britanskog M16, Francove Španjolske i bivših nacista unutar Zapadne Njemačke.

Proizvodnja mita o Banderi nakon Drugog svjetskog rata

U razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, Bandera i OUN namjerno su poricali svoje zločine i umjesto toga se predstavljali kao „idealistički i herojski antinjemački i antisovjetski pokret otpora“. Ranije 1943. OUN je već naredio uništavanje dokumenata koji povezuju njegovo vodstvo s pogromima i etničkim zločinima. Osim što im je pomoglo da izbjegnu kazneni progon za svoje zločine, prikrivanje je također olakšalo britanskim i američkim obavještajcima da surađuju s ukrajinskim fašistima u antisovjetskim aktivnostima.

Židovi i Poljaci više nisu nazivani „neprijateljima nacije“ u Banderinim spisima jer je umjesto toga svoj bijes usredotočio gotovo isključivo na Sovjetski Savez. „Židovski boljševizam“ sada je postao „ruski boljševički imperijalizam“. Riječi „oslobođenje“, „sloboda“ i „neovisnost“ često su se pojavljivale u njegovim spisima i govorima, iako su za Banderu ti izrazi bili relevantni samo jer su se odnosili na stvaranje njegove idealizirane fašističke ukrajinske etnodržave. U poremećenim umovima Bandere i OUN-a Treći svjetski rat bio je i poželjan i nužan kako bi konačno postigli svoj cilj.

Banderina poslijeratna antisovjetska osobnost omogućila mu je da obiđe ukrajinske zajednice u Austriji, Belgiji, Kanadi, Engleskoj, Nizozemskoj, Italiji i Španjolskoj kako bi pridobio podršku za OUN. Uz pomoć CIA-e, britanskog MI6 i drugih zapadnih obavještajnih agencija, mnogi desničarski Ukrajinci pobjegli su iz zarobljeničkh logora u zapadne zemlje gdje su širili laži OUN-a o Banderi i aktivnostima organizacije tijekom Drugog svjetskog rata.

Rossoliński-Liebe jasno kaže da je Bandera bio potpuno svjestan zločina OUN-a i UPA-e i da su on i OUN učinili sve što je u njihovoj moći da prikriju svoje tragove. Sumirajući to razdoblje, on piše:

On [Bandera] je ignorirao i prikrivao zločine koje su počinili OUN i UPA tijekom i nakon rata jer je vjerovao da ukrajinski nacionalisti imaju pravo ubijati tisuće civila kako bi postigli svoje ciljeve. Njegovi spisi sugeriraju da nije osjećao nimalo empatije prema ljudima koji su ubijeni u ime 'oslobođenja' ili „neovisnosti“. Sebe i OUN i UPA prikazivao je kao žrtve jer je to bio jedini način za nastavak borbe za neovisnost. Priznanje zlodjela pokreta i njegove opsežne fašističke organizacije kompromitiralo bi njega, druge emigrante i samu ideju „oslobođenja“ i „nezavisnosti“. (str. 346)

Također nam se daje uvid u Banderin osobni karakter tijekom tog razdoblja i slika koja se pojavljuje nije pozitivna. Živeći od sredstava OUN-a i poklona zapadnih obavještajnih agencija u Münchenu, Bandera je bio i ženskar i nasilnik prema ženama koji je u jednom trenutku pokušao silovati ženu svog tjelohranitelja. Rasist kao nikad do sada, zabranio je svojoj djeci druženje s poljskom, ruskom ili židovskom djecom. Unatoč zaštiti Bandere od KGB-ovih pokušaja atentata, Sjedinjene Američke Države su bile itekako svjesne njegovog sumnjivog karaktera. Američki dužnosnici odbili su njegov zahtjev za vizu 1955. na temelju toga se

Bandera i njegova organizacija uglavnom ne sviđaju emigrantima raznih uvjerenja i nacionalnosti. Vjeruje se da Bandera želi doći u ovu zemlju kako bi vodio političku agitaciju protiv legitimnih političkih organizacija povezanih s ukrajinskim skupinama u inozemstvu, koje Agencija podržava [poput ZP UHVR] ili na koje blagonaklono gleda. (Citirano str. 336)

Do 1954. britanski MI6 prestao je izravno podržavati Banderu, shvativši da on ima malo ili nimalo utjecaja unutar sovjetske Ukrajine i da su gotovo svi njegovi agenti u zemlji bili pod sovjetskom kontrolom. Međutim, Francova fašistička Španjolska i Zapadna Njemačka nastavile su pružati podršku.

Ni Kremlj nije zaboravio Banderu i nastavio je tijekom 1950-ih pronaći ga i ubiti. Konačno, 15. listopada 1959. agent KGB-a po imenu Bohdan Stashyns'kyi ubio je Banderu pištoljem s cijanidom.

Sljedećih trideset godina Bandera će ostati figura poznata gotovo isključivo među desničarskim nacionalistima u ukrajinskim emigrantskim zajednicama, koje su nastavile štovati Providnyka (Führera ili vođu). Uz značajnu iznimku Philipa Friedmana, proučavatelja Holokausta poljskog podrijetla, kritički i ozbiljni znanstvenici o OUN-u i Banderi bili su rijetki ili nepostojeći. Zapadni akademici uvelike su prihvaćali i čak promovirali mit o Banderi kao domoljubnom borcu za slobodu.

U glavna sveučilišta - javna i privatna - infiltrirali su se ukrajinski nacionalisti nakon Drugog svjetskog rata s otvorenim rasističkim osobama poput Dmytra Dontsova sa Sveučilišta u Montrealu koji su dobili sveučilišne položaje. U Ukrajinsko slobodno sveučilište (UVU), osnovano u Münchenu 1921., infiltrirali su se članovi OUN-B-a, uključujući neke koji su bili članovi Waffen-SS Galizien.

UVU je dodijelio doktorate brojnim članovima OUN-B dok su nastavili propagirati mit o Banderi kao „borcu za slobodu“. Jedan od njih, Petro Mirchuk, objavio je 1961. knjigu Stepan Bandera: Simbol revolucionarne beskompromisnosti u kojoj je otvoreno promovirao mit o Banderi i laž da se OUN-B borila i protiv nacista i protiv Sovjeta te da nije imala nikakve veze ni s Holokaustom ni s protupoljskim pokoljima.

Brojni drugi bivši članovi OUN-B dobili su položaje na Sveučilištu Rutgers u New Jerseyu, na Sveučilištu McMaster i Sveučilištu Alberta u Kanadi, te na Sveučilištu Johann Wolfgang Goethe u Frankfurtu na Majni, Njemačka.

U 1970-ima poslijeratna ukrajinska dijaspora osnovala je Harvardski ukrajinski istraživački institut (HURI) i Kanadski institut za ukrajinske studije (CIUS) na Sveučilištu Alberta. I u Kanadi i u Sjedinjenim Američkim Državama, ukrajinska imigrantska zajednica, prethodno uglavnom povezana s politikom i organizacijama radničke klase, oštro se pomaknula u desno i počela promicati ekstremni nacionalizam i mit o Banderi.

Kriza Sovjetskog Saveza u 1980-ima i njegova kasnija likvidacija od strane staljinističke birokracije 1991. u konačnici će dovesti do Banderinog službenog povratka u ukrajinsku politiku. U oštrom pokazatelju reakcionarnog, nacionalističkog karaktera staljinističke Ukrajinske komunističke partije, 1990. godine na svom 28. kongresu, ukrajinski staljinisti su raspravljali o potencijalnoj rehabilitaciji OUN-a i UPA-e. Naposljetku, partija je odlučila protiv rehabilitacije, ali je rat između OUN-UPA i sovjetskih dužnosnika označila „ratoubilačkim ratom“.

Godine 1990. prvi spomenik Banderi pojavio se u selu Staryi Uhryniv u kojem je Bandera rođen. Mnogo više spomenika uslijedit će diljem zapadne Ukrajine kad su se emigranti iz OUN-a vratili u Ukrajinu, ušli u politiku i uspostavili nacionalističke organizacije kao što je Centar nacionalnog preporoda Stepan Bandera u Kijevu.

Rossoliński-Liebe dokumentira kako je službena promocija Bandere dobila nove dimenzije postavljanjem predsjednika Viktora Juščenka 2004. nakon takozvane Narančaste revolucije koju su poduprle SAD. Juščenko je 2007. proglasio vođu UPA-e i OUN-B Romana Šukeviča herojem Ukrajine. Istu je titulu 2010. dodijelio Banderi. Kako primjećuje Rossoliński-Liebe, „mnogi lokalni 'liberalni' i 'progresivni' intelektualci legitimizirali su nacionalističke komemoracije svojom šutnjom i prikrivenim divljenjem.“ (str. 499)

Kako se kult Bandere ponovno širio u Ukrajini, tako su se širile i političke stranke temeljene na njegovoj krajnje desnoj fašističkoj ideologiji, poput Socijal-nacionalne stranke Ukrajine. Stranka Svoboda kasnije će proizaći iz Socijalnacionalne stranke i odigrati središnju ulogu u državnom udaru izabranog predsjednika Viktora Janukoviča 2014. koji su podržale SAD. Čelnik stranke Oleh Tyahnybok jednom je ustvrdio da Ukrajinu kontrolira „rusko-židovska mafija“, ponavljajući jezik kojim se prije osamdeset godina koristio Bandera. To nije spriječilo tadašnjeg potpredsjednika SAD-a Joea Bidena i njemačkog ministra vanjskih poslova Frank-Waltera Steinmeiera da se rukuju s njim.

Ukrajina danas

Biografija Bandere Rossolińskog-Liebea objavljena je u listopadu 2014. i ne komentira državni udar izabranog predsjednika Viktora Janukoviča 2014. od strane zapadnog imperijalizma u dogovoru s krajnje desnim ukrajinskim nacionalističkim snagama koje su Banderu nastavile gledati kao heroja. Rossoliński-Liebe također nije mogao komentirati gotovo osmogodišnji građanski rat u Donbasu koji su vodile vlade bivšeg predsjednika Porošenka i sadašnjeg predsjednika Volodimira Zelenskog uz podršku NATO-a, a koji je rezultirao smrću 14,000 civila i vojnika.

Što se tiče aktualnog rata, Ured Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za ljudska prava (OHCHR) potvrdio je ukupno 5,827 smrtnih slučajeva civila u Ukrajini, iako su stvarne brojke nedvojbeno veće. Više od 7 milijuna ukrajinskih izbjeglica sada živi diljem Evrope. I Rusija i Ukrajina pomno paze na svoj broj poginulih vojnika, ali brojke sigurno idu u desetke tisuća za svaku stranu. Rat je po bilo kojoj mjeri katastrofa koja će imati dalekosežne povijesne posljedice za čovječanstvo.

Što se tiče Bandere, i ovaj rat i prethodni gotovo osam dugi građanski rat u Donbasu bili su popraćeni neviđenim veličanjem fašističkog naslijeđa ukrajinskog nacionalizma s ukrajinskim vojnicima koji su redovito viđani kako nose i nacističke i OUN (B) simbole. Samu ukrajinsku vladu nakon puča 2014. muči naizgled bezbroj skandala koji je povezuju s fašističkim elementima. Tako je 2019. bivši potpredsjednik Zelenskog Oleksij Hončaruk prisustvovao neonacističkom rock koncertu. Iste godine Zelenski je Banderu nazvao „neosporivim herojem“ koji je „branio slobodu Ukrajine“.

Trenutačni rat u Ukrajini naravno ne može biti sključivo krivnja Banderinog nasljeđa i fašističkih elementaa u suvremenom ukrajinskom društvu. Umjesto toga, to je rezultat katastrofalnog uništenja Sovjetskog Saveza od strane staljinističke birokracije i tri desetljeća nemilosrdnih ratova i opkoljavanja Rusije od strane američkog imperijalizma.

U tom procesu, zapadni imperijalizam, a posebice SAD, još jednom su pronašli korisnog saveznika u ukrajinskim fašističkim snagama za provedbu svojih dugogodišnjih planova rastavljanja Rusije na državice i pljačkanja njezinih prirodnih resursa. Jednostavno rečeno, bez naoružavanja i potpore fašističkih snaga kao što je bataljun Azov koji ima vodeću ulogu u ukrajinskim oružanim snagama, Ukrajina ne bi mogla izvesti sadašnji rat. Godine 2020. Reuters je procijenio da su takve milicijske snage, koje se većinom sastoje od ekstremista krajnje desnice koji im upravljaju, činile 40 posto ukrajinskih snaga i imale 102,000 pripadnika.

Dok sam Zelenski i vlada Ukrajine nisu čisti fašisti poput bataljuna Azov i Desnog sektora, Banderino naslijeđe i ekstremno desničarski elementi koji ga obožavaju našli su dobrodošlicu unutar ukrajinske države zbog svoje spremnosti da vode rat i nasilne odmazde prema svojim protivnicima. Banderova izjava iz 1936. da će ispunjenje ukrajinske „nacionalne revolucije“ zahtijevati „ne stotine, nego tisuće ljudskih života koje treba žrtvovati da bi se to izvelo,“ sada je na neki način došla do izražaja.

Takve su ideje, primijetio je Rossoliński-Liebe, bile „sastavni elementi agende“ Banderinog nacionalizma i sada se koriste u interesu zapadnog imperijalizma. Komentar Rossolińskog-Liebea o trenutnom stanju „Banderinog kulta“ bio bi značajan dodatak svakom ažuriranom izdanju ove knjige.

Zaključak

Nažalost, Rossoliński-Liebe zaključuje svoju biografiju tvrdnjom da je postojala neka „dvosmislenost“ - koncept koji koristi nekoliko puta - u vezi s Banderovom krivnjom za zločine OUN-a. Nakon što je izjavio da Bandera ne dijeli istu krivnju kao Hitler zbog svog pritvaranja, Rossoliński-Liebe piše: „Držati Banderu osobno odgovornim za zločine koje je počinila UPA tijekom razdoblja njegova uhićenja bilo bi protučinjenično i iracionalno.“ Dodaje kako se čini da se u pogledu „entuzijazma za masovno nasilje protiv neprijatelja ili nad određenom etničkom skupinom nije bitno razlikovao od Hitlera ili Pavelića“. (str. 543) Čini se da ovdje Rossoliński-Liebe namjerno izbjegava nužne oštre političke zaključke nakon što je napisao cijelu knjigu koja dokazuje svjetonazor i ubilačke aktivnosti ovog fašiste.

Također se mora primijetiti da je, poput gotovo svih poznatijih povjesničara Rusije i Ukrajine, Rossoliński-Liebe zauzeo dezorijentiran stav o imperijalističkom proxy ratu protiv Rusije u Ukrajini, učinkovito podržavajući Ukrajinu u sukobu i umanjujući ulogu krajnje desnih snaga u ukrajinskom društvu i vojsci. Također je izrazio potporu Majdanu 2014. kao „demokratskom pokretu“ iako je doveo do državnog udara u Kijevu, u kojem su krajnje desničarske snage imale istaknutu ulogu.

I slabosti biografije Rossolińskog-Liebea i njegove političke pozicije povezane su ne samo s njegovim neuspjehom da se uhvati ukoštac s klasnim podrijetlom fašizma, Oktobarskom revolucijom i ulogom staljinizma.

U tom kontekstu, primjetno je da se Lav Trocki, rođeni Ukrajinac koji je odigrao ključnu ulogu u građanskom ratu u Ukrajini nakon 1917. i napisao značajna djela o „ukrajinskom pitanju“, spominje samo dvaput u cijeloj knjizi. Cijela povijest protjerivanja Trockog iz Sovjetskog Saveza i staljinističkog usvajanja nacionalističkog programa „socijalizma u jednoj zemlji“, za razliku od internacionalističkog programa permanentne revolucije, potpuno je odsutna.

Dok se od Rossolińskog-Liebea ne može očekivati ​​da posveti velik dio svoje biografije ovoj povijesti, jednostavno je nemoguće objasniti utjecaj Bandere i OUN-a tijekom Drugog svjetskog rata i njihovo uskrsnuće u modernoj Ukrajini bez temeljitog razumijevanja Trockijevih spisa i staljinističke, nacionalističke reakcije protiv Oktobra.

Riječima koje još uvijek imaju veliko značenje osamdeset godina kasnije, Trocki je oštro prosudio reakcionarnu prirodu ukrajinske buržoazije u svom eseju iz 1939. „Problem Ukrajine“.

Ukrajina je posebno bogata i iskusna u lažnim putevima borbe za nacionalnu emancipaciju. Ovdje je isprobano sve: i sitnoburžoaska Rada, i Skoropadski, i Petljura, i „savez“ s Hohenzollernima i kombinacije s Antantom. Nakon svih ovih eksperimenata, samo politički leševi mogu nastaviti polagati nadu u jednu od frakcija ukrajinske buržoazije kao vođu nacionalne borbe za emancipaciju. Samo je ukrajinski proletarijat sposoban ne samo riješiti zadatak – koji je u samoj svojoj biti revolucionaran – nego i preuzeti inicijativu za njegovo rješenje. Proletarijat i samo proletarijat može oko sebe okupiti seljačke mase i istinski revolucionarnu nacionalnu inteligenciju.

U istom eseju Trocki je primijetio da bez Staljina ne bi bilo hitlerovske politike prema Ukrajini. Doista, u konačnici, sve katastrofe koje su zadesile Ukrajinu od 1930-ih naovamo - masovno izgladnjivanje, političke čistke, Drugi svjetski rat, etničko čišćenje, konačan raspad Sovjetskog Saveza pa čak i sadašnji rat - katastrofalne su posljedice staljinističkog odbacivanja marksističkog i internacionalističkog programa utjelovljenog u revoluciji 1917. godine. Krajnje desničarske tradicije ukrajinske nacionalističke buržoazije mogle su se ponovno pojaviti s takvim razornim posljedicama tek nakon 1991. zbog desetljeća duge staljinističke izdaje Oktobarske revolucije.

Unatoč svojim nedostacima, uglavnom zbog vlastitog svjetonazora i ograničenog razumijevanja Rossolińskog-Liebea o podrijetlu fašizma i Oktobarske revolucije, on je svijetu učinio veliku povijesnu uslugu pružajući nepobitne dokaze o zločinima ukrajinskog fašizma i Bandere.

Također je njegova velika zasluga što je, čak i u uvjetima ovog rata, nastavio razotkrivati ​​zločine Bandere, uključujući i kroz opsežne članke i intervjue za novine u njemačkim medijima. Neke od tih intervjua pročitali su i pogledali deseci tisuća ljudi.

Na kraju, mora se priznati da se Rossoliński-Liebe uključio u ovaj posao uz značajan osobni i profesionalni rizik i trošak. Provevši gotovo dva desetljeća svog života proučavajući Banderu, na svakom koraku nailazio je na upozorenja drugih akademika da odabere drugu temu te na otvoreno neprijateljstvo i prijetnje suvremenih pristaša ukrajinskog fašizma.

Godine 2012., kada je Rossoliński-Liebe pozvan od strane njemačkog veleposlanstva u Kijevu da održi šest predavanja u tri ukrajinska grada, histeriju su raspirile ne samo krajnje desne političke stranke poput Svobode, već i nacionalistički znanstvenici i niz navodnih „liberalnih“ znanstvenika. Na kraju su sva predavanja osim jednog otkazana. Na svom jedinom predavanju, Rossoliński-Liebe je bio zabarikadiran unutar njemačkog veleposlanstva u Kijevu, dok su ga krajnje desničarski nacionalistički prosvjednici vani osudili kao „unuka Josefa Goebbelsa“. Da je Rossoliński-Liebe ikada susreo članove Svobode na ulici daleko od osiguranja, nedvojbeno bi bio nasilno napadnut.

Niti jedna velika ukrajinska izdavačka kuća nije bila voljna objaviti prijevod sada već hvaljene biografije Bandere Rossolińskog-Liebea, knjiga se pojavila tek ove godine, neposredno prije izbijanja rata, u maloj izdavačkoj kući.

Bez obzira na ograničenja Rossolińskog-Liebea, njegova biografija Bandere pružit će i radnicima i intelektualcima povijesno znanje i činjenice potrebne za razumijevanje i borbu protiv uskrsnuća krajnje desnih snaga dok imperijalizam gura svijet u ponor rata i fašizma.