Nacistički suradnici Organizacije ukrajinskih nacionalista (OUN) i njezino paravojno krilo, Ukrajinska pobunjenička vojska (UPA) i njihovi vođe bili su umiješani u mnoge zločine, uključujući protiv ukrajinskog naroda. Ipak, danas mnogima u Ukrajini njihova zlokobna imena nisu sinonim za zločince, već za imena nacionalnih heroja. Po njima se nazivaju ulice, stadioni i kafići, a diljem zemlje podižu im se spomenici u čast.

Ukrajinski buržoaski nacionalisti uvijek su tvrdili da Ukrajinska Sovjetska Socijalistička Republika nije bila legitimna država poput današnje buržoaske Ukrajine, pa stoga Sovjetska Ukrajina uopće nije bila Ukrajina.

Za njih oslobođenje od fašističke okupacije preko Crvene armije u listopadu 1944. i pobjeda nad fašizmom u Njemačkoj u svibnju 1945. nije predstavljalo oslobođenje i pobjedu, već novu okupaciju Ukrajine od strane Sovjetske Rusije. Kao legitimnu prihvaćaju samo ukrajinsku državu koja je proglašena u ljeto 1941., kada su SS divizija „Nachtigall“ i odred „Roland“ Stepana Bandere ušli u nacistički okupirani sovjetski Lavov (Lavov) i ukrajinsku kapitalističku državu koja je nastala kao rezultat obnove kapitalizma i likvidacije Sovjetskog Saveza od strane staljinističke birokracije [1991.] Oni koji ne dijele njihovu viziju kapitalističke Ukrajine bit će predmet političke represije od strane ukrajinskih buržoaskih nacionalista.

Od 1944. do 1953. u novosovjetiziranoj zapadnoj Ukrajini bjesnio je građanski rat između OUN-UPA, s jedne strane, i Crvene armije pod staljinističkim vodstvom, s druge strane. Tijekom tog razdoblja, OUN-UPA, koja je ranije surađivala s nacistima, dobivala je sredstva, oružje i drugu potporu od imperijalističkih sila i njihovih tajnih službi, uključujući novoosnovanu CIA-u.

Povjesničari sada vjeruju da je gotovo 25,000 sovjetskih vojnika, policajaca i graničara, dvije i pol tisuće partijskih radnika, oko šest stotina predsjednika kolektivnih farmi i seoskih vijeća ubijeno u ovom građanskom ratu od strane OUN-UPA u zapadnim područjima Ukrajine. Među ubijenima bilo je 30 sekretara okružnih komiteta, 32 predsjednika i zamjenika predsjednika okružnih izvršnih komiteta, 37 sekretara regionalnih partijskih i komsomolskih komiteta i stotine zastupnika lokalnih sovjeta.  Prema povjesničaru Grzegorzu Rossolińskom-Liebeu, OUN-UPA je također ubila više od 20,000 ukrajinskih civila.

To ne uključuje mnoge desetke, pa čak i stotine tisuća Židova i Poljaka u Ukrajini koje su ukrajinski fašisti poklali tijekom nacističke okupacije Ukrajine. Nažalost, ukupan broj ljudi koje su ubili banderovci historija je prešutjela, ali sjećanja na njihove zločine i krv koju su prolili nad sovjetskim narodom u Ukrajini duboko su urezani u svijest radničke klase.

Ta sjećanja nećete pronaći ni u jednoj knjizi, iako biste trebali. Imao sam sreću razgovarati s nekima koji su preživjeli te zločine i zahvaljujući WSWS-u, njihova se sjećanja sada mogu prenijeti međunarodnoj publici.

U životu sam susreo mnoge ljude koji su oblikovali moje mišljenje o banderovcima više od bilo kojeg pisanog izvora. Prvi slučajni razgovor vodio sam s mojom starijom susjedom koju sam dugo poznavao i s kojom sam održavao prijateljstvo sve do njezine smrti 2021. Tijekom naše ljetne šetnje 2012. ispričala mi je incident koji joj se dogodio kad je bila mlada.

Prisjetila se kako je jednom bila u kafiću u blizini željezničke stanice, sjedila za stolom s muškarcem kojeg je tamo upoznala. Dok je razgovarao s njom, ugledao je čovjeka kako sjedi nedaleko od njih. Odmah ga je prepoznao kao banderovca ​​i skrenuo joj pozornost na njega. Nakon ovog incidenta ubrzo je saznala da je njezin poznanik pronađen u šumi s prerezanim vratom. To se dogodilo u zapadnoj Ukrajini.

Moj drugi razgovor o banderovcima i njihovim zločinima dogodio se u ožujku 2013. Jedan starac ispričao je meni i brojnim prijateljima o svom djetinjstvu u selu u Ivano-Frankivskoj oblasti. Šokantno je ono što nam je ispričao o užasima koje je vidio kao dijete. Četiri godine nakon tog razgovora, predložio sam da se ponovno sastanemo kako bih njegova sjećanja zapisao. Evo što sam snimio prije skoro 6 godina.

Rođen sam 1934. godine. Moju su sestričnu ubili banderovci samo zato što je nakon rata otišla raditi u menzi, kuhati hranu za sovjetske vojnike. [Sjećam se i tog jednog dana] kad je noću netko pokucao na prozor naše seljačke kuće, moj očuh je otvorio vrata, a oni su mu vikali: „Stani! Imate li Browning?“ A on im je odgovorio: „Gdje sam ga mogao nabaviti? Ja sam samo građevinski radnik!“ Potom su mu ruke vezali bodljikavom žicom, a sutradan, tek u drugom selu, našli su ga u bunaru, bačenog s drugim Poljacima.

Čovjek se također prisjetio kako je jednog dana, kada je išao u drugo selo,

Vidio čovjeka kako stoji kraj drveta pored puta. Dozivao sam ga: „Kamo idete, gospodine? Možeš li ići kamo ja idem?“ Ponovno sam viknuo. „Gospodine!“ Tada sam mu odlučio prići bliže, dodirnuo sam ga – bio je obješen.

Pridružio se Komsomolu, ali, kako se prisjeća, „Bojao sam se reći svojoj majci da sam ušao u Komsomol, kako se ne bi brinula za mene, jer bi me mogli prijaviti [ukrajinskim nacionalistima].“ Nastavio je,

[Jednog dana] Kupao sam se s prijateljima u rijeci, a pokraj nas su sjedila dva banderovca. Sjedili su tamo i hvalili se: „Došli smo u kolibu, imali smo dosta dobrih stvari [oružja], i osjećali se jaki, pa smo ih sve pobili; stara je bila živa, a mi smo počeli pucati na nju: i ona se okrenula, a mi smo je ubili tek trećim hicem.“

Prisjetio se i kako je u jednom trenutku NKVD dijelio letke bandama UPA-e: „ako se predate sovjetskim vlastima, ništa vam se neće dogoditi.  Mnogi (borci UPA-e) su izašli iz šuma, ali su ih banderovci ubili iste noći, zajedno sa cijelom njihovom obitelji.“

Nastavio je,

Jednom sam sreo jednu djevojku u našem kvartu, a nedugo nakon toga vidio sam je kako leži nasred ceste s odrubljenom glavom, pokraj jednog banderovca ​​koji je također bio mrtav. Vjerojatno su pobjegli od progona NKVD-a, a Banderovac je i sebe i nju raznio granatom.  Vodeće snage banderovaca na terenu bili su uglavnom dobrostojeći kulaci, koji su posjedovali mnogo zemlje.

Posljednje sjećanje koje sam zabilježio iz njegovih riječi rasvjetljava legendu da su se banderovci za vrijeme okupacije borili protiv nacista.

Sada kažu da su se banderovci borili protiv nacista – u cijelom svom sjećanju sjećam se samo jedne prilike kada je Nijemac pucao u banderovca. Tada su obojica, pijani, počeli pucati jedan na drugoga. Nijemac je banderovca ​​ubio na mjestu, dok je on stigao do bolnice. – Banderovci se nisu borili protiv Nijemaca. Ako su Nijemci negdje i pucali, bježali su ili se skrivali. Kad su ih naše trupe napale, banderovci su se borili Nijemcima protiv Crvene armije.

Moj treći razgovor dogodio se sa mojim susjedom, koji je rođen 1937. Nakon rata, preselio se na sjever Hmjelnickog regiona dok je njegov otac služio u Crvenoj armiji. Pričao mi je kako je jednom njegov otac sa svojim vojnicima otišao u šumu po drva. Napali su ih banderovci, a njegov otac je od posljedica napada doživio granatni šok.

U kući u kojoj su živjeli banderovci su imali skriveno oružje. To su otkrili tek nakon nesreće, kada se muškarac njegovih godina raznio granatom dok je pecao. Ispričao mi je i priču koju je čuo u svom selu: Banderovci su gladovali i tražili hranu. A mnogi u selu, da li zato što su se bojali ili jednostavno nisu htjeli, nisu im dali hranu. Jedan je stariji čovjek, da bi zaštitio svoju kravu, prespavao s njom u štali, vezavši kravu za svoju nogu.  Pa, to mu nije pomoglo – kad se probudio, našao je samo njezinu glavu vezanu za njegovu nogu i ono što su od nje ostavili.

Posljednji razgovor vodio se oko studenog 2018. Bio je to razgovor sa starijom ženom koja mi je ispričala o velikoj tragediji svog života: ostala je udovica s 18 godina jer su joj Banderovci ubili muža koji je otišao u zapadnu Ukrajinu na službeni put.  Bilo je i drugih razgovora u kojima su mi pričali kako su banderovci odvodili ranjene sovjetske vojnike iz vojne bolnice, a zatim ih ubijali i spaljivali u šumi. O tome kako su upali u barake u kojima su spavali sovjetski vojnici i ubili ih.

Kad čujete sva ta sjećanja i priče od ljudi koji su sve to i sami proživjeli, shvatite koliko je istinit bio iskaz ukrajinskog komunističkog pisca Jaroslava Halana. U svom poznatom pamfletu „Ono što nema imena?“ napisao je:

Djevojčica od 14 godina ne može podnijeti gledanje u meso. Kad u njezinoj prisutnosti ljudi idu pržiti kotlete, ona problijedi i drhti poput lista jasike.

Prije nekoliko mjeseci, u noći vrabaca, naoružani ljudi došli su u seljačku kolibu u blizini mjesta Sarna i izboli vlasnike. Djevojčica je s užasom gledala na agoniju svojih roditelja.

Jedan od razbojnika uperio je nož u grlo djeteta, no u zadnji se trenutak u njegovom mozgu rodila nova „ideja“.

Živi za slavu Stepana Bandere! A kako bismo bili sigurni da nećete umrijeti od gladi, ostavit ćemo vam hranu.  Hajde dečki, nasjeckajte joj malo svinjetine!..

„Dečkima“ se ovo svidjelo.  Grabili su tanjure i zdjele s polica; a nekoliko minuta kasnije, pred očajnom djevojkom izraslo je brdo mesa iz krvavih tijela njezina oca i majke.

Do toga su došli degenerirani banditi koji sebe nazivaju „ukrajinskim nacionalistima“ – Bandera, Buljbov, Melnikov. Njihovo djelovanje posljednjih godina kontinuirani je lanac divljih zlodjela, monstruozno neobuzdanog ponašanja i nenadmašnih provokacija.

Halan, koji je bio sovjetski dopisnik na Nürnberškom procesu protiv čelnika nacističke Njemačke 1948., i sam je ubijen u svom uredu od strane banderovaca koji su ga jedanaest puta udarili sjekirom u glavu u Lvovu (Lviv) 1949. godine.

I danas, kao i tada, zločini onih koji sebe nazivaju ideološkim nasljednicima i sljedbenicima Bandere  su brojni. Kao i tada, oni su prokleti čopor šakala u službi kapitala koji trče od jednog do drugog kapitalista. Ali mijenjajući svoje gazde, oni ne mijenjaju svoju suštinu. Na njihovim licima i u njihovim umovima nema ničega osim zaostalosti i životinjske mržnje. Njihove ideje su reakcionarne.

Ipak, upravo te Banderine ideje danas promoviraju ne samo imperijalisti i buržoaski ukrajinski nacionalisti koji žele opravdati zločine OUN-UPA, nego i oni koji sebe nazivaju ukrajinskim nacional-komunistima, koji žele opravdati sve te strahote,  tvrdnjom da je sve to uzrokovano politikom koju je Staljin vodio u zapadnoj Ukrajini.

Ali je li moguće opravdati one koji su gradove i sela Zapadne Ukrajine pretvorili u pravi pakao, koji su mučili majke i djecu, koji su bunare napunili leševima Ukrajinaca i Rusa, Židova i Poljaka?

Da, među njima je bilo mnogo onih koji su bili zastrašeni, prevareni, uvrijeđeni i nepravedno potisnuti, ali nema nikakve osnove da se fašistički banderovci prikazuju kao borci za “slobodu” protiv staljinizma.

Mi ortodoksni trockisti smatramo da se mora utvrditi i rasvijetliti povijesna istina o događajima koji su se dogodili u zapadnoj Ukrajini 40-ih i ranih 50-ih godina. Staljinistička birokracija odbila se boriti protiv ukrajinskog fašizma mobiliziranjem radničke klase i umjesto toga se uključila u nasilnu birokratsku represiju, često ciljajući na ljude koji su bili potpuno nevini. Kao trockisti, uvijek smo oštro osuđivali i do danas osuđujemo staljinizam i represiju i nasilje povezano s njim.

Međutim, to nikako ne može opravdati teror i nacionalni i politički genocid koji su pokrenuli ukrajinski buržoaski nacionalisti i fašisti. Oni koji su sijali smrt, strah, tugu i suze na ukrajinskoj zemlji, koji su prolijevali krv u seljačkim kolibama, koji su bunare punili leševima, ne mogu biti nacionalni heroji. Može se reći samo jedno – Sramota! – Sramota za sve one koji su pod krinkom kritike staljinizma pokušali opravdati zločine OUN-a.

Ljudi u Ukrajini i cijelom svijetu moraju znati i nikada ne smiju zaboraviti čiju su podršku imperijalisti koristili i koriste u svojoj borbi za svoju hegemoniju, za nastavak ugnjetavanja radnika pod jarmom kapitala.