Ove pozdrave uputila su dva predstavnika Mlade garde boljševičkih lenjinista (YGBL) na Međunarodnom internetskom prvomajskom skupu 2023., čiji je domaćin bio Međunarodni odbor Četvrte Internacionale 30. travnja. YGBL je trockistička omladinska organizacija u bivšem Sovjetskom Savezu koja je izrazila svoju političku solidarnost s ICFI-jem i pridružila se Međunarodnoj organizaciji mladih i studenata za socijalnu jednakost (IYSSE). Skupu se obratio Stepan Geller kao predstavnik YGBL u Ukrajini, a Andrej Ritsky kao predstavnik YGBL-a Rusiji.

Govor Stepana Gellera, YGBL u Ukrajini

Moje ime je Stepan Geller. Obraćam vam se, dragi slušatelji, iz ratom razorene Ukrajine. Ovaj rat su pokrenuli američki imperijalizam, NATO i Putinov režim. To je imperijalistički rat koji se ne vodi u interesu proletarijata Rusije, Ukrajine i Amerike, već u interesu kapitala u tim zemljama. Ovaj rat je rezultat kapitalizma, sustava zaraženog smrtonosnom bolešću. U iščekivanju svoje nadolazeće smrti i naoružan moćnim oružjem za masovno uništenje, kapitalizam kopa zajedničku grobnicu za sve oblike života, nastojeći ih pokopati prije nego što doživi istu sudbinu.

Je li istina da svi ljudi u Ukrajini podržavaju ovaj rat? Moj odgovor je: Ne! Tvrdnja da svi Ukrajinci podržavaju ovaj rat je drska laž. Glavni oslonac za ovaj rat nije proletarijat i ukrajinsko stanovništvo, čija je situacija užasna. Glavni oslonac za ovaj rat su ukrajinski buržoaski nacionalisti i oni kojima služe.

Mi, ortodoksni trockisti iz Mlade garde boljševičkih lenjinista, ne podržavamo ovaj rat, ni u Ukrajini ni u Rusiji.

Da, ima onih u Ukrajini koji iskreno vjeruju da američki imperijalizam može zaustaviti ovaj rat. Oni vjeruju da oružje isporučeno režimu koji je uspostavljen državnim udarom 2014. i koji sada predstavlja Zelenski može dovesti Ukrajinu do pobjede i okončati ovaj rat.

U suštini je američki imperijalizam taj koji raspiruje ovaj rat i koji potiče treći svjetski imperijalistički rat. Raspirivanje ovog trećeg imperijalističkog rata uključuje ne samo Ameriku, zemlje NATO-a i kijevski režim kojeg predstavlja Zelenski, već i buržoaske ukrajinske nacionaliste koji služe ovim režimima. Ove snage sebe nazivaju pristašama i ideološkim sljedbenicima fašističke Organizacije ukrajinskih nacionalista (OUN) i Ukrajinske ustaničke vojske (UPA). Pokrenuli su teror nad stanovništvom i nacionalni i politički genocid na području zapadne Ukrajine. Oni su posijali smrt, strah, tugu i suze na ukrajinskom tlu. Prolijevali su krv u seljačkim kolibama i punili bunare leševima.

WSWS je nedavno objavio moj članak o tim zločinima, koje su buržoaski ukrajinski nacionalisti i pseudoljevičari koji podržavaju ovaj rat nazvali fikcijom, kao nešto što se zapravo nikada nije dogodilo. Drugi su u komentarima ispod njega pitali: „Zašto dirate u Banderu koji je umro prije više od 60 godina i u banderovce kojih je ostalo tek šačica?“

Čovjek bi takvoj gospodi htio postaviti slično pitanje: Zašto rušite spomenike Lenjinu koji je umro prije gotovo 100 godina? Zašto inzistirate na brisanju spomenika u znak sjećanja na sovjetski narod i njegovu pobjedu nad njemačko-fašističkim osvajačima, koji su također bili posvećeni i ukrajinskom narodu? Uostalom, prošlo je gotovo osamdeset godina od tih događaja. Nadalje, valja podsjetiti da su se gnusni zločini banderovaca nastavili i nakon završetka rata. Nije li to zato da se uništi sjećanje naroda na te događaje, da se izbriše sjećanje na te ljude i ono što je tada učinjeno?

Kada nakon toliko godina uvijek iznova govorimo o ukrajinskim buržoaskim nacionalistima i njihovim zločinima, govorimo to zbog radničke klase Ukrajine i cijelog svijeta. Moraju znati tko je nad radničkom klasom činio zločine, tko je prolio njezinu krv i krv njezine djece i unuka. Moraju poznavati one koji su služili i služe njemačkom, britanskom i američkom imperijalizmu, daveći i ugnjetavajući radnike.

Radnička klasa bilo koje zemlje, bilo koje nacije, mora zapamtiti da nije buržoaski nacionalizam, već proleterski revolucionarni internacionalizam taj koji ih može izbaviti i osloboditi, koji može osloboditi njihovu djecu i unuke od siromaštva, ugnjetavanja i nepravde. Dok kapitalisti imaju buržoaske nacionaliste u svojoj službi i podršci, revolucionarni internacionalisti služe samo interesima proletarijata i revolucije, a ne interesima bilo koje buržoazije: imperijalističke ili nacionalne.

Radnička klasa i revolucionarna omladina mogu zaustaviti nadolazeći imperijalistički rat samo svojim internacionalizmom i jedinstvom. Samo internacionalizam, a ne buržoaski i sitnoburžoaski nacionalizam, može stati na kraj siromaštvu, ljudskom ugnjetavanju i nepravdi.

Kraj kapitalizma će neizbježno doći bilo prije ili kasnije. Jedini način da se postigne ovaj ishod je kroz kolektivne, internacionalističke napore usmjerene na udar u samo srce kapitala. Njegova će propast otvoriti put u novi i svjetliji život u kojem će nestati sve ono što truje današnji život.

Neka nas Prvi maj 2023. još više približi ovom novom svijetu za koji su se borili i za koji će se borit stvarni gospodari zemlje i graditelji novog svijeta: radnici svih zemalja i kontinenata.

—————————————————————————

Govor Andreja Ritskog, YGBL u Rusiji

Danas, na ovom važnom godišnjem događaju, ja, Andrej Ritsky, šaljem pozdrave u ime Mlade garde boljševičkih lenjinista.

Danas se rusko društvo suočava s socioekonomskom krizom bez presedana od raspada Sovjetskog Saveza. Očita manifestacija toga je rat koji sada bjesni u Ukrajini.

Prije samo 30 godina Rusija i SAD potpisale su još jedan sporazum o nuklearnom razoružanju. Ali sada smo na rubu nuklearne katastrofe između država koje zajedno posjeduju gotovo 90 posto svjetskog nuklearnog arsenala. Da bismo shvatili ovu degradaciju u međunarodnim odnosima, potrebno je zaroniti u ne tako davnu prošlost.

S raspadom Sovjetskog Saveza, SAD je proglasio „unipolarni“ svijet u kojem bi američki imperijalizam diktirao svoje uvjete svakoj zemlji. Istodobno je Ruska Federacija, nastala nakon restauracije kapitalizma, započela svoj kurs „ravnopravne suradnje“ s imperijalističkim okruženjem.

U početku je SAD mogao igrati igru ​​ravnopravnih partnera sve dok je smatrao da je potrebnije usmjeriti svoj pogled na Bliski istok, a ne na cijelu Evroaziju, čiji je Rusija veliki dio. Jeljcinov režim, a za njim i Putinov režim, nastavio je gurati liniju ujedinjenja sa Zapadom. Rusija je čak smatrala potrebnim ući u NATO.

Međutim, širenje NATO-a prema istoku i izravna potpora državnom udaru u Ukrajini 2014. pokazali su da su interesi američkog imperijalizma potpuno suprotni interesima Putinova režima koji je sanjao o multipolarnoj suradnji. To se, među ostalim, odrazilo i na sukob u Donbasu, lokalnoj preteči aktualnog rata u Ukrajini.

Razvoj unutarnje krize u SAD-u prisilio je imperijalizam na bankrot. Izravna kontrola nad ruskim resursima mogla bi biti vrlo važna za SAD da riješi svoju krizu i podrži daljnje rivalstvo s drugim imperijalističkim silama i silama u razvoju.

Suvremeni ruski režim je nastao na ruševinama sovjetskog društva sa svojim bogatim naslijeđem koje je opljačkala kapitalistička oligarhija. Konačna i neopoziva izdaja stečevina Oktobarske revolucije od strane staljinističke birokracije dovela je do onoga što bi se moglo nazvati izdajnom velikog naslijeđa stečenog u krvavoj borbi radničke klase protiv izrabljivanja i ugnjetavanja.

Ruska oligarhija, glavni nasljednik staljinizma, ne želi izgubiti svoj privilegirani položaj prepuštanjem imperijalizmu. Stoga pokazuje zube i spremna je čak i na vojni obračun s NATO-om.

Ova pozicija je savršeno izražena u invaziji na Ukrajinu 24. veljače 2022. Slabo pripremljen i podržan vjerom u dogovor s imperijalizmom, ovaj potez sve više pokazuje svoju reakcionarnu i ograničenu prirodu.

Ciljevi koje je zacrtao Kremlj doveli su do sasvim suprotnog rezultata. Umjesto dogovora s đavlom, Rusija je na rubu nuklearnog rata s njim. Vjera u „multipolarni svijet“ i platforma buržoaskog šovinizma potpuno su nesposobni oduprijeti se imperijalizmu.

Koliko god se Kremlj sukobljavao s Washingtonom, njihovi režimi stoje na zajedničkim temeljima privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. Oba brane interese buržoazije protiv revolucionarnih težnji radničke klase.

Aktualni rat u Ukrajini posljedica je sve veće krize svjetskog kapitalizma. Dakle, rješenje ovog rata moguće je samo rješenjem ove krize. Reći da je imperijalizam u stanju riješiti ovu krizu znači osuditi svijet na desetljeća katastrofa koje završavaju nuklearnim ratom i ekološkom katastrofom. Reći da su buržoaski apologeti poput Putina sposobni donijeti mir znači vjerovati da je moguće iščupati korov ne dirajući mu korijenje.

Kremlj, suočen s prijetnjom kolapsa zbog imperijalističke invazije, nalazi se u akutnoj političkoj krizi. Ta se kriza ogleda u stalnim trzavicama u vrhu ruske vladajuće klase i u njezinim grozničavim manevrima; u širenju represivnog aparata i pooštravanju zakona, u svojoj militarističkoj propagandi u školama i na sveučilištima.

Putin je, s jedne strane, spreman proglasiti se nasljednikom borbe protiv kolonijalizma, dok s druge strane blati boljševičku historiju Rusije. Napada Lenjina i Trockog, prave borce protiv kolonijalizma.

Klasna rana ruskog društva se osjeća. Radnička klasa sve više želi brzi završetak rata u Ukrajini i izražava svoj antiratni stav, suosjećajući sa situacijom ukrajinskih radnika. Radnička klasa, unatoč izbijanju rata, uspjela je održati svoju borbenost prošle godine i, siguran sam, moći će je proširiti ove godine.

Radnici shvaćaju da će se rat od strane Kremlja financirati na njihov račun, kao i radnička klasa drugih zemalja. Isto tako, ukrajinska, evropska i američka radnička klasa sada otplaćuju dugove režima Zelenskog.

Sve više radnika suočava se sa smanjenjem plaća, pa čak i neisplatama. Nije slučajno da je neisplata plaća glavni uzrok vala radničkih borbi prošle godine.

Ruski radnici su militantni kao i svi drugi radnici. To se više puta očitovalo u njihovim konkretnim borbama. Nedavni primjer bio je štrajk dostavljača u tvrtki Wildberries.

Ali braća ruskih radnika diljem svijeta također bi trebala znati da u Rusiji pitanje političkog vodstva radničke klase nije ništa manje akutno nego bilo gdje drugdje u svijetu. Aktualne političke snage koje sebe nazivaju „ljevičarima“ ne nude progresivno rješenje krize.

Prije svega, te pseudolijeve političke snage stoje na nacionalističkom stajalištu. „Pravne“ snage stoje na otvoreno šovinističkoj poziciji Kremlja i brane Putinovu invaziju na Ukrajinu. „Ilegalne“ snage uglavnom promoviraju proimperijalističke ili nacionalne reformističke programe.

Oni ne vide da je rat manifestacija međunarodne krize, a ne nacionalne. Stoga je rješenje ove krize jedino moguće na svjetskoj pozornici, gdje je glavni revolucionarni subjekt radnička klasa, povezana nitima globalne proizvodnje, unatoč nacionalnim granicama kapitalističkih država.

Oni se protive borbi za svjetsku stranku radničke klase kao polazišta za izgradnju nacionalnih stranaka sposobnih unaprijediti međunarodnu perspektivu.

Želio bih zaključiti tako da kažem da su Međunarodni odbor Četvrte Internacionale i njegove sekcije diljem svijeta jedine revolucionarne organizacije sposobne riješiti krizu vodstva. To se temelji na činjenici da za naš pokret revolucionarna načela uspostavljena u stoljetnoj historijskoj borbi proletarijata, borbi u kojoj je bilo velikih pobjeda i gorkih poraza, nisu prazne riječi, već dio naših života, dio borbe protiv barbarstva, eksploatacije i nejednakosti među ljudima.

Ove godine obilježava se stota obljetnica osnutka Lijeve opozicije pod vodstvom Lava Trockog, protiv birokratske i nacionalističke degeneracije boljševičke partije i sovjetske države, personificirane u Staljinovom usponu na vlast.

Historija je potvrdila borbu koju je trockistički pokret vodio protiv staljinističke izdaje Oktobarske revolucije. Mlada garda boljševičkih lenjinista primjer je oživljavanja trockizma, pod zastavom Međunarodnog odbora, unutar Rusije i diljem bivšeg USSR-a.