Na Prvi maj, međunarodni dan solidarnosti radničke klase, francuski predsjednik Emmanuel Macron pustio je horde do zuba naoružane interventne policije dok su milijuni prosvjedovali protiv mirovinske reforme koje je on uveo unatoč ogromnom protivljenju ljudi. Ulični bolničari zbrinuli su 200 ranjenih prosvjednika, uključujući 30 teško ranjenih, uz 2000 slučajeva zbog udisanja suzavca.

Ovaj napad bio je više nego jednostavno znak prezira „predsjednika bogatih“ prema velikoj većini stanovništva koje radi za plaću. To je upozorenje radnicima u Francuskoj i svijetu o tome kako kapitalističke vlade reagiraju na rastuće masovno protivljenje. Macronova vlada se okrenula razini političke represije kakva nije viđena još od fašističkog vichyjevskog režima.

Dok radnici nastavljaju prosvjedovati protiv rezova kojima se protivi više od 75 posto Francuza, Macron vlada policijskim nasiljem. Razina pokolja koju su pokrenuli policajci u četiri mjeseca prosvjeda protiv Macronovih rezova brzo doseže zapanjujući danak represije prosvjeda „žutih prsluka“ protiv društvene nejednakosti. Tada je, tijekom više od godinu dana, uhićeno preko 10,000 ljudi, 4400 ranjeno, 30 osakaćeno, a jedan slučajni prolaznik, 80-godišnja Zineb Redouane, ubijena.

U 2023., u svakom od 14 prosvjedničkih štrajkova širom zemlje koje je održao sindikalni savez zemlje, stotine su uhićene, a stotine ranjene. Policajci su snimljeni kamerom kako jurišaju na mirne prosvjednike i koriste gumene metke kako bi im ozlijedili oči, kao i granate koje su rezultirale gubitkom ruku prosvjednika. Osim toga, napadnuti su i novinari koji su snimali događaje. Policajci su također viđeni kako tuku i ismijavaju prosvjednike koji se nisu mogli braniti nakon što su izvedeni s prosvjeda.

U ovom trenutku ova vlast u potpunosti vlada na temelju organiziranog nasilja nad stanovništvom.

Represija u Francuskoj razotkriva laž da je NATO u ratu s Rusijom u Ukrajini kako bi obranio demokraciju. Macron gazi demokraciju dok reže desetke milijardi eura mirovina kako bi financirao svoje porezne rezove za bogate i porast od 90 milijardi eura u vojnoj potrošnji za eskalaciju rata. Isti društveni i klasni interesi koji tjeraju imperijalističke sile NATO-a u rat s Rusijom također ih tjeraju na vladavinu policijske države – čak i u najbogatijim imperijalističkim zemljama.

No unatoč opetovanom nasilju, Macron nije uspio staviti masovni pokret pod kontrolu. Razvio je snažan zamah naprijed.

World Socialist Web Site je u svom pozivu za Prvi maj 2023. napisao da se uz eskalaciju rata razvija i revolucionarni pokret:

Iste ekonomske, geopolitičke i društvene suprotnosti koje tjeraju imperijalističke vladajuće elite na ratni put daju objektivan poticaj za radikalizaciju radničke klase i izbijanje revolucionarnih borbi.

Masovno policijsko nasilje nad francuskom radničkom klasom neizbježno vodi do jednog zaključka:  S ovom vladom nema prostora za kompromise i s Macronom se nema o čemu pregovarati, put naprijed za radničku klasu je da sruši Macrona općim štrajkom.

Ankete pokazuju da dvije trećine Francuza podržava opći štrajk za blokiranje gospodarstva. Međutim, to će zahtijevati punu društvenu i industrijsku moć radničke klase, u suprotnosti s naporima staljinističke Komunističke partije i sindikata da zaustave masovni pokret.

Postoje mnogi pokazatelji da u vladajućim krugovima na međunarodnoj razini raste zabrinutost zbog sve većeg bijesa radničke klase u Francuskoj. Macronovo usvajanje mirovinske reforme u zakon nije okončalo prosvjede. To je poprilično delegitimiziralo njegovu – čak i dok rastu štrajkovi protiv smanjenja plaća, socijalne štednje i inflacije u Njemačkoj, Britaniji i zemljama diljem Evrope i šire. Prvog maja različite kapitalističke vlade prekinule su svoju proračunatu šutnju o Macronovoj policijskoj brutalnosti i izdale izjave zabrinutosti.

U Vijeću za ljudska prava UN-a, Švedska je pozvala Francusku da „poduzme mjere kako bi se, na transparentan način, pozabavila optužbama u vezi s prekomjernom uporabom sile od strane policije i žandarmerije protiv prosvjednika tijekom demonstracija“. Rusija je rekla da su francuske „oštre i ponekad nasilne mjere usmjerene na rastjerivanje mirnih građana“ razlog za zabrinutost.

Kina je pozvala Francusku da „zaustavi mjere koje krše prava migranata“, a Sjedinjene Američke Države pozvale su Pariz da podrži „napore u borbi protiv zločina i prijetnji nasiljem motiviranih vjerskom mržnjom“.

Danska SaxoBank također je objavila dokument u kojem se nagađa da bi Macron mogao podnijeti ostavku kao odgovor na političku krizu uzrokovanu nedostatkom parlamentarne podrške njegovoj politici štednje.

Ali te snage ne govore iz iznenadne zabrinutosti zbog policijske brutalnosti u Francuskoj ili iz želje da vide pojavu demokratičnijeg kapitalističkog režima. Oni upravljaju zatvorskim sustavima koji zatvaraju milijune, predvođeni Sjedinjenim Američkim Državama, najvećim tamničarem na svijetu, gdje policija ubije prosječno tri osobe dnevno. Umjesto toga, počinju gubiti povjerenje u Macronovu sposobnost upravljanja situacijom i promicanja interesa kapitalističke financijske oligarhije.

Mogućnost revolucionarnog preokreta u Francuskoj izaziva zabrinutost među onima koji žele provesti diktatorsku politiku smanjenja plaća i provedbe mjera socijalne štednje. Ovaj strah nije ograničen samo na francusku vladu, budući da su i druge imperijalističke sile NATO-a također zabrinute zbog mogućih implikacija takvog događaja, posebno u odnosu na njihove planove za vojnu intervenciju u Ukrajini protiv Rusije.

Diljem svijeta, kapitalističke vladajuće elite sjećaju se kako je francuski opći štrajk u svibnju 1968. pokrenuo međunarodni val revolucionarnih borbi radničke klase. Samo u Evropi vlade su pale u Britaniji, Portugalu, Grčkoj i Španjolskoj, dok su se deseci milijuna radnika pridružili štrajkovima i prosvjedima u Njemačkoj, Italiji i šire. To je odigralo važnu ulogu u radikalizaciji generacije mladih studenata i radnika diljem svijeta.

Pedeset pet godina kasnije, više od tri desetljeća otkako je staljinistička birokracija raspustila Sovjetski Savez 1991., u cijelom svijetu dolazi do porasta klasne borbe. Potaknute nerješivim geopolitičkim i financijskim proturječjima globaliziranog kapitalizma, tonući sve dublje u novi svjetski rat NATO-a i Rusije, kapitalističke vladajuće elite nemaju ništa za ponuditi. Na sve veće protivljenje i bijes radničke klase, oni odgovaraju samo policijskim nasiljem.

Radnička klasa mora srušiti Macronovu vladu. Radnici se suočavaju sa zadatkom da se organiziraju ne kako bi vršili pritisak na vladajuću klasu za nacionalne demokratske reforme, već kako bi pokrenuli međunarodnu borbu za vlast. To zahtijeva izgradnju rank-and-file organizacija putem kojih se široka masa radničke klase može mobilizirati u militantnim akcijama i pripremiti opće štrajkove za rušenje vlada i dovođenje na vlast radničkih vlada.

Što se pokret u Francuskoj više razvija, to više razotkriva izdaju sindikalne birokracije i političkih ličnosti kao što je Jean-Luc Mélenchon. Svi se očajnički nadaju da će pokret završiti.

Radnici se ne mogu osloniti na francuske sindikalne birokracije koje, unatoč svojim pretenzijama da budu „radikalnije“ od svojih kolega drugdje, igraju kontrarevolucionarnu ulogu. Ne nude radnicima nikakvu perspektivu da poraze Macrona i umjesto toga opetovano otkazuju štrajkove kako bi apelirali na „posredovanje“ s francuskom fašističkom policijskom državom. Njihov neuspjeh da organiziraju opći štrajk kada je to zahtijevala velika većina Francuza i ogromna većina francuskih radnika, jasno pokazuje da oni služe za blokiranje i odgađanje, a ne za organiziranje radničkih borbi.

Partide l'égalité socialiste (PES), francuska sekcija Međunarodnog odbora Četvrte Internacionale, poziva na održavanje općih skupština na radnim mjestima i u školama diljem Francuske, kako bi se glasovalo za rezolucije kojima se zahtijeva smjena Macrona i zaustavljanje njegovih rezova. Iz tih skupština, radnici i omladina mogu formirati rank-and-file odbore za koordinaciju štrajkova i prosvjednih akcija i pripremu za opći štrajk za rušenje Macrona.

Iznad svega, takvi odbori mogu koordinirati radničke borbe u Francuskoj s rastućim valom štrajkova i političkog protivljenja radničke klase na međunarodnoj razini. Dok francuski radnici nastavljaju prkositi ​​politici predsjednika Macrona, njihovi najmoćniji saveznici su njihovi kolege radnici koji su također uključeni u borbu protiv reakcionarne politike i financijskih elita na međunarodnoj razini.

Mobilizirani u Međunarodni savez radničkih odbora (IWA-RFC) i naoružani revolucionarnom perspektivom, radnici moraju učiniti borbu za rušenje Macrona prvim korakom u borbi za izvlaštenje vladajuće financijske oligarhije i izgradnju globalnog socijalističkog društva.