U petak je ruski sud produljio devetogodišnju zatvorsku kaznu Alekseju Navaljnom, najistaknutijem kritičaru ruskog predsjednika Vladimira Putina kojeg podržava NATO, za još 19 godina. Dok je njegova prethodna kazna bila temeljena na optužbama za podmićivanje i nepoštivanje suda, najnovija kazna temeljila se na optužbama za 'ekstremizam'.

Danielu Kholodniju, koji je radio kao tehničar za Navalnyjev YouTube kanal, također se sudilo zajedno s Navaljnim i osuđen je na osam godina zatvora za organiziranje ekstremističke skupine. Navalny će morati služiti kaznu od 19 godina zatvora u kaznenoj koloniji s maksimalnim osiguranjem, smanjujući svoju sposobnost komunikacije s vanjskim svijetom gotovo na nulu. Do sada je Navalny iz zatvora mogao nastaviti objavljivati ​​političke komentare na svom Telegram kanalu. Suđenje je bilo zatvoreno za javnost, kao i za članove njegove obitelji.

Ranije prošlog tjedna, drugi je sud odbio žalbu na 25-godišnju zatvorsku kaznu Vladimiru Kara-Murzi, koji je bio osuđen za 'izdaju' i klevetu ruskih oružanih snaga. Poput Navaljnog, Kara-Murza je središnja figura opozicije Putinovom režimu koju podržava NATO i ima široke veze s vladajućim elitama u Washingtonu.

Presuda Navaljnom i Kholodnom i odbijanje žalbe za Kara-Murzu dolazi u uvjetima duboke krize Putinovog režima i sukoba između zaraćenih frakcija državnog aparata i vladajuće klase. Krajem lipnja Evgenij Prigožin, milijarderski vođa plaćenika i dugogodišnji saveznik Vladimira Putina, izveo je pokušaj puča s eksplicitnim pozivom na otvorenu pro-NATO frakciju ruske oligarhije. Prigožin i njegove Wagnerove trupe od tada su dobile carte blanche i čini se da su ponovno integrirane u režim. Wagnerove trupe su još uvijek aktivne u Africi u ime Rusije, a mnoge trupe stacionirane su u Bjelorusiji, bliskom savezniku Rusije. Prigozhin je bio na nedavnom summitu, koji je organizirao Kremlj s afričkim čelnicima i diplomatima, u St. Petersburgu.

Međutim, dok je Wagneru zapravo dao carte blanche, Kremlj je također započeo s uhićenjima niza istaknutih političkih osoba. Među njima je bio Igor Strel'kov, bivši vođa proruskih separatista u istočnoj Ukrajini koji je dugo pozivao Putinov režim da uvede opću mobilizaciju. Kremlj je također uhitio Borisa Kagarlickog, poznatog vođu pseudoljevičarskog i staljinističkog miljea u Rusiji s dugogodišnjim vezama s oligarhijom i državnim aparatom. Kao i Navalny, Stre'lkov i Kagarlitsky također su optuženi za 'ekstremizam'.

SAD i EU brzo su osudili presudu Navaljnom. Američki državni tajnik Antony Blinken objavio je izjavu u kojoj je istaknuo: 'Sjedinjene Američke Države oštro osuđuju rusku osudu oporbenog čelnika Alekseja Navaljnog na temelju politički motiviranih optužbi. Kremlj ne može prešutjeti istinu. Navaljnog treba osloboditi.' EU je također 'snažno' osudila presudu. WSWS je u prošlosti primijetio odvratno licemjerje ovih osuda Putinovog režima od strane imperijalističkih sila. Američki i evropski imperijalizam nisu samo odgovorni za bombardiranje više zemalja tijekom proteklih desetljeća, što je rezultiralo smrću i sakaćenjem milijuna. Washington i Bruxelles također su brutalno progonili i protuzakonito zatvorili australskog novinara Juliana Assangea, čiji uvjeti pritvora predstavljaju sustavnu fizičku i psihičku torturu.

Nema sumnje da će krajnja meta napada na demokratska prava, koji se sada najviše javno koriste protiv Putinovih protivnika unutar države i oligarhije, biti radnička klasa. Konkretno, optužbe za 'ekstremizam' i 'izdaju' koje su nedavno korištene protiv Navaljnog, Kara-Murze, Strel'kova i Kagarlickog definirane su tako široko da bi se lako mogle primijeniti na istinski ljevičarske i socijalističke protivnike režima i rata u Ukrajini.

Međutim, kako bi razvili svoju političku opoziciju Putinovom režimu sa svog neovisnog klasnog stajališta, radnici i mladi ljudi moraju imati jasno razumijevanje političkih snaga uključenih u ovu eskalaciju unutarnje borbe unutar ruske oligarhije.

Suprotno njegovom opisu u zapadnim medijima, Navalni nije ni demokratski ni popularni kritičar Putinovog režima. S njegovom bazom pristaša ograničenom na privilegirane slojeve više srednje klase, Navaljnijeva politička historija obilježena je prije svega njegovom povezanosti s ultranacionalističkim snagama i dijelovima vladajućih elita i državnog aparata u Rusiji i SAD-u. Pripadao je grabežljivom i bezobzirnom sloju društvenih penjača koji su pokušali izvući korist iz razaranja Sovjetskog Saveza 1991. od strane birokracije i obnove kapitalizma. Politikom se počeo baviti nakon što su njegovi pokušaji u bankarstvu i nekretninama uglavnom propali. U jednom ranom intervjuu izrazio je svoje socijal-darvinističke poglede, rekavši: 'Želio sam tržišnu ekonomiju u najopakijem obliku - najjači preživljavaju, ostali su jednostavno suvišni.'

Od 2010. do 2011. Navaljnog su zapadni mediji sustavno podupirali. U to je vrijeme bio suorganizator krajnje desničarskih 'Ruskih marševa' i objavio je video snimke u kojima je ljude sa Sjevernog Kavkaza prozivao kao 'žohare'. Navalni je također više puta pozivao na prekrajanje granica Rusije, bez većinski muslimanskog Sjevernog Kavkaza. Kao što je WSWS dokumentirao, Navaljnog su izgradili Washington i Berlin ne unatoč, već zbog njegovih veza s krajnjom desnicom.

Kao i u Ukrajini, gdje su potomci nacističkih suradnika Organizacije ukrajinskih nacionalista odigrali središnju ulogu u operaciji promjene režima 2014. i sadašnjem ratu, oporba koju podržavaju SAD u Rusiji je u središtu uključila krajnje desničarske snage. Oni čine središnju komponentu imperijalističke strategije za poticanje etničkih i nacionalnih sukoba kao dio pokušaja ne samo destabilizacije već i raspada zemlje.

Nedavno su neonacističke snage s vezama s neofašističkom scenom u Njemačkoj, kao i ukrajinski režim i oporba koju podržava NATO u Rusiji, bile uključene u upade na ruski teritorij. Ubrzo nakon što je vodio najznačajnije upade do danas, neonacistički vođa Ruskog dobrovoljačkog korpusa, Denis Nikitin, intervjuiran je na YouTube kanalu Navaljnog, pri čemu je intervjuer bio potpuno nekritičan prema Nikitinovim dobro poznatim i širokim vezama s evropskom neonacističkom scenom.

Uz svoje odnose s krajnjom desnicom, Navalny je zadržao veze s dijelovima ruske elite i državnog aparata. Među njegovim prvim podupirateljima bile su osobe poput ekonomista Sergeja Gurieva, bivšeg savjetnika bivšeg predsjednika Dmitrija Medvedeva, i bivšeg bankara Vladimira Ashurkova, sada vodeće osobe Navaljnovog Fonda za borbu protiv korupcije, a obojica su odavno pobjegla iz zemlje.

Navalni, poput Kara-Murze i bivšeg oligarha Mihaila Hodorkovskog, predstavlja segmente unutar vladine i oligarhijske sfere koji vide ujedinjenu Moskvu usklađenu s geopolitičkom strategijom SAD-a i potencijalnim raspadom Ruske Federacije kao povoljnim putevima za unaprjeđenje svoje osobne ekonomske dobiti kroz iskorištavanje prirodnih i društvenih resursa nacije.

Sve drakonskije zatvorske kazne izrečene istaknutim predstavnicima oporbe koju podržava NATO u ruskoj državi i oligarhiji ukazuju na intenzivne sukobe i krize koji se odvijaju iza zidova Kremlja, dok je rat u Ukrajini sada duboko u svojoj drugoj godini i sve dosadašnje kalkulacije Putinovog režima da nekako prisili imperijalističke sile za pregovarački stol katastrofalno su propale.

No bez obzira na njihove intenzivne sukobe, sve frakcije vladajuće oligarhije u konačnici su proizašle iz istog historijskog procesa: staljinistička reakcija protiv Oktobarske revolucije, koja je uključivala masovna ubojstva revolucionara u 1930-ima i kulminirala uništenjem Sovjetskog Saveza 1991. od strane staljinističke birokracije i obnovom kapitalizma. Političko protivljenje radničke klase ratu i Putinovom režimu mora se temeljiti na strategiji međunarodne klasne borbe i lekcijama cjelokupne historije borbe trockističkog pokreta protiv staljinizma.