Srpskohrvatski

Ruski predsjednički izbori i zadaće radničke klase

Međunarodni kazneni sud objavio je u petak, 17. ožujka 2023. da je izdao nalog za uhićenje ruskog predsjednika Vladimira Putina zbog ratnih zločina zbog njegove navodne umiješanosti u otmice djece iz Ukrajine. [AP Photo/Gavriil Grigorov, Sputnik, Kremlin Pool Photo via AP]

Na ruskim predsjedničkim izborima od 14. do 17. ožujka Vladimir Putin, koji je prvi put postao predsjednik 2000. godine, očekivano je ponovno izabran za predsjednika i peti mandat.

Ostali kandidati bili su Vladislav Davankov iz Stranke novih ljudi, koji u konačnici podržava djelovanje Putinova režima i samo se malo razlikovao od Putina po tome što se otvorenije i glasnije zalaže za dogovor s imperijalizmom. Ostali kandidati uopće nisu izrazili neke veće razlike s Putinom. Nikolaj Haritonov, kandidat staljinističke Komunističke partije Ruske Federacije (CPRF), predmet ismijavanja, čija je kandidatura od početka jasno davala do znanja da že CPRF, koja je četvrt stoljeća činila kritični stup Putinovog režima, dočekat Putinovu pobjedu kao svoju. Leonid Slucki, kandidat polufašističke Liberalno-demokratske stranke Rusije (LDPR), bio je i ostao blijeda sjena pokojnog Vladimira Žirinovskog, koji je i sam bio samo glavni fašistički lakrdijaš Putinova režima. Kandidat oporbe koju podržava NATO, Boris Nadeždin, bio je spriječen da se kandidira.

Izbore je zasjenio eskalirajući proxy rat NATO-a protiv Rusije u Ukrajini. Prije manje od mjesec dana francuski predsjednik Emmanuel Macron objavio je da NATO raspravlja o izravnom raspoređivanju trupa u Ukrajinu. Ovaj korak postaje sve nužniji za NATO nakon katastrofalnog kolapsa protuofenzive ukrajinske vojske prošle godine, u kojoj je pretrpio ogromne gubitke, a da nije ostvario nikakve dobitke. Procjenjuje se da je u prve dvije godine ovog strašnog bratoubilačkog rata poginulo više od 400,000 Ukrajinaca, a mnogo ih je više ranjeno. Broj mrtvih i ranjenih među Rusima sada je vjerojatno također znatno iznad 100,000.

U danima koji su prethodili i tijekom samih izbora, NATO je eskalirao svoj napad na ruski teritorij, ubivši najmanje pet ljudi i ranivši desetke. Zbog napada koji su u tijeku, od utorka su morale biti zatvorene škole i trgovački centri u pograničnoj regiji Belgorod. U subotu su neonacističke snage povezane s kijevskim režimom u Ukrajini i NATO-om pokrenule upad na ruski teritorij koji je uključivao prvo raspoređivanje tenkova na ruskom tlu od druge zemlje još od nacističke invazije na Sovjetski Savez u Drugom svjetskom ratu. New York Times, glavno glasilo američkih obavještajnih agencija i Demokratske stranke, glorificirao je te fašiste kao „pobunjene Ruse“ zbog njihovih „odvažnih napada“.

Odgovor na ishod izbora u pro-NATO medijima bio je jednako ratoboran. Jasno stavljajući do znanja da imperijalističke sile neće tolerirati daljnju vladavinu Vladimira Putina i da će udvostručiti svoje napore za promjenu režima, britanski Financial Times opisao je „peti Putinov mandat“ kao „prijetnju Evropi i svijetu“.

Za razliku od NATO-ove izrazito agresivne kampanje, Putinova reakcija na prijetnje i upade snaga koje podržava NATO bila je izrazito suzdržana. U svom intervjuu s američkom krajnje desnom medijskom osobom Tuckerom Carlsonom početkom veljače, koji je dobio široki publicitet u Rusiji, Putin se gotovo u potpunosti usredotočio na pozivanje vladajućih elita zemalja NATO-a na „miroljubiv suživot“. U rekordno dugom govoru Saveznoj skupštini 29. veljače, Putin je ponovio svoju prijetnju da će upotrijebiti nuklearno oružje, ali je samo kratko spomenuo prijetnju NATO-a da će izravno rasporediti svoje trupe u Ukrajinu. Ponovno je pozvao imperijalističke sile na pregovore.

Ni prijetnje NATO-a ni Putinove prijetnje ne mogu se shvatiti kao prazne riječi. Eskalacija i širenje imperijalističkog rata protiv Rusije predstavlja egzistencijalnu prijetnju radnicima bivšeg Sovjetskog Saveza i cijelom svijetu. Ništa ne bi bilo opasnije od podcjenjivanja prijetnje koju predstavlja imperijalizam ili vjerovanja da jedan ili drugi dio vladajuće oligarhije može spriječiti nuklearnu katastrofu.

Putinov režim: bonapartistički režim oligarhije

Osnova za razumijevanje današnjeg stanja ruske politike i rata u Ukrajini leži u ključnim događajima prošlog stoljeća. Uništenje Sovjetskog Saveza od strane staljinističke birokracije – vrhunac staljinističke izdaje postignuća Oktobarske revolucije 1917. – bio je događaj koji je iznjedrio 15 nacionalnih kapitalističkih država, uključujući Rusku Federaciju.

Ruska je oligarhija svoje porođajne muke pratila parolama o prosperitenoj demokratskoj Rusiji i pacifističkim iluzijama o imperijalizmu. U isto vrijeme, osudio je ono što je nazvao „zabludama boljševika“ o prirodi imperijalizma. Ali katastrofalni rezultati kapitalističke restauracije u potpunosti su potvrdili sva upozorenja koja je iznio Leon Trocki u svojoj Izdanoj revoluciji (1936.) i trockistički pokret, Međunarodni odbor Četvrte Internacionale, u svojoj intervenciji u krizi staljinizma 1986.-1991.

Tijekom sljedeće 33 godine ruskog kapitalizma, mase nisu dobile prosperitet, demokraciju i mir, već daljnje ugnjetavanje, vrtoglave razine društvene nejednakosti i autoritarnu vladavinu. Iznad svega, obnova kapitalizma označila je početak erupcije imperijalističkog nasilja diljem svijeta i otvorila cijeli bivši Sovjetski Savez sve većem napadu imperijalizma, što je kulminiralo gotovo otvorenim ratom protiv Rusije u Ukrajini.

U tim se uvjetima Putinov režim pojavio kao bonapartistički režim, koji brani interese oligarhije. Kao što je Lav Trocki objasnio u svojoj Izdanoj revoluciji:

 Bonapartizam se pojavljuje tijekom povijesnih trenutaka karakteriziranih intenzivnim sukobima između suprotstavljenih frakcija, uzdižući državnu vlast naizgled iznad nacije. To joj daje iluziju potpune neovisnosti o društvenim klasama, ali u stvarnosti, on samo osigurava potrebnu slobodu za zaštitu privilegirane nekolicine… Bonapartizam je jedno od političkih oružja kapitalističkog režima u njegovom kritičnom razdoblju.

Trocki je nastavio:

 Kako povijest svjedoči, bonapartizam se odlično slaže s općim, pa čak i tajnim glasovanjem. Demokratski ritual bonapartizma je plebiscit. S vremena na vrijeme pred građane se postavlja pitanje: za ili protiv lidera?I glasač osjeti težinu revolvera između ramena.

Leon Trotsky

U svom povijesnom ishodištu i društvenoj funkciji, Putinov režim nastao je i djeluje prije svega kao branitelj privilegija oligarhije. Obnova kapitalizma dovela je do nevjerojatne bijede širokih masa stanovništva, dok je sićušna klika oligarha, regrutirana iz bivše birokracije, uključujući tajnu službu, KGB, ambiciozne poduzetnike i otvorene kriminalce, zgrnula basnoslovna bogatstva. Putin neprestano nastoji apelirati na socijalno nezadovoljstvo i predstavljati se kao čovjek mase, no pod njegovim je režimom društvena nejednakost zapravo enormno porasla.

Kada je Putin prvi put preuzeo vlast 2000. godine, na Forbesovoj listi nije bilo niti jednog ruskog milijardera. Godine 2023. bilo ih je 83. Godinu dana prije početka rata u Ukrajini, 2021., 500 oligarha kontroliralo je više bogatstva – 640 milijardi dolara ili 40 posto ukupnog bogatstva kućanstava – nego 99,8 posto stanovništva. Upravo za tu društvenu klasu govori Putinov režim u svojim stalnim i očajničkim pokušajima da pronađe sporazumno rješenje s imperijalističkim silama.

Sa stajališta ruske oligarhije, društvena i politička funkcija Putina kao bonapartističke figure sastoji se u tome da on posreduje, prvo, između radničke klase i oligarhije; drugo, između različitih frakcija oligarhije; i, treće, između nacionalnih i gospodarskih interesa oligarhije i interesa zapadnog imperijalizma. Kao svaki bonapartistički režim, Putinov režim je duboko nestabilan režim krize. Neizbježno će ga raznijeti iste klasne, političke i međunarodne proturječnosti koje očajnički nastoji posredovati.

Slijepa ulica Putinovog pozivanja na imperijalizam i „multipolarnost“

Povijesno i ekonomski, Putinov režim i oligarhija u cjelini nikada nisu bili neovisni o imperijalizmu. U uništavanju Sovjetskog Saveza, bivši staljinistički birokrati radili su ruku pod ruku s vladajućom klasom SAD-a, Njemačke i drugih imperijalističkih sila.

I dok buržoaski mediji u SAD-u i Zapadnoj Evropi neprestano osuđuju Putina kao „autokrata“, istina je da je njegov prvi mandat na mjestu predsjednika 2000. iza zatvorenih vrata dogovoren između Borisa Jeljcina i Bijele kuće pod Billom Clintonom, kojeg je Jeljcin obavijestio da će Putin „dobiti izbore“ dosta unaprijed. U svom prvom predsjedničkom mandatu, Putin je uložio znatne napore da pridobije imperijalističke sile za suradnju. Čak se, po vlastitom priznanju, zalagao za prijem Rusije u NATO. Međutim, nijedna gesta oligarha nije se smatrala dovoljnom iz imperijalističke perspektive. Potaknute nerješivim međunarodnim krizama, imperijalističke sile ne traže ništa manje nego podvrgavanje cijele regije svojoj punoj i izravnoj kontroli.

Ruski predsjednik Boris Jeljcin i predsjednik Bill Clinton u FDR knjižnici u Hyde Parku, New York, 1995. [Photo: White House Photographic Office]

U svom nedavnom intervjuu s Tuckerom Carlsonom, Putin je de facto priznao da je cjelokupna njegova vanjska politika prema imperijalizmu u proteklih 25 godina bila potpuni promašaj. Pritom je Putin samo udvostručio tu orijentaciju i neprestano ponavljao kako „ne razumije“ zašto se Zapad tako ponaša. Kao što smo objasnili u našoj izjavi o intervjuu, nesposobnost bivšeg dužnosnika KGB-a da „shvati“ prirodu imperijalizma ukorijenjena je u povijesnom podrijetlu i cjelokupnom društvenom pogledu na oligarhiju.

Svojim naporima da postigne dogovor s imperijalističkim silama, ruska oligarhija odražava reakcionarnu koncepciju „miroljubive koegzistencije“ staljinističke birokracije. U svojoj izdaji revolucionarnih i internacionalističkih temelja Sovjetskog Saveza u Oktobarskoj revoluciji, birokracija je gušila revolucionarne pokrete posvuda, tražeći nagodbu s imperijalističkim silama.

Bivši voditelj Fox Newsa Tucker Carlson intervjuirao je ruskog predsjednika Vladimira Putina u Kremlju u Moskvi, Rusija 6. veljače 2024. [Photo by Gavriil Grigorov/Kremlin]

Promicanje „multipolarnog“ svjetskog poretka od strane Putinovog režima proizlazi iz ove tradicije. Ne bojeći se ničega više nego pojave revolucionarnog pokreta ruske i međunarodne radničke klase, Kremlj apelira na nacionalističke režime posvuda da formiraju protutežu imperijalističkim silama, samo kako bi povećali svoju pregovaračku poziciju za pregovaračkim stolom. Ova perspektiva ne samo da je neodrživa i bankrotirana, već uključuje i nove ratove. Kao što je David North izjavio na Međunarodnom prvomajskom skupu WSWS i ICFI 2023.

…ostvarenje „multipolarnog“ svijeta, ostavljajući po strani njegove netočne teorijske temelje, zahtijeva njegovo mirno prihvaćanje od strane današnje dominantne imperijalističke sile, Sjedinjenih Američkih Država. To nije realna perspektiva. Sjedinjene Američke Države suprotstavit će se svim raspoloživim sredstvima pokušajima blokiranja njihove težnje za „unipolarnom“ hegemonijom. Dakle, utopijska težnja da se „unipolarni“ svijet zamijeni „multipolarnim“ svijetom vodi, vlastitom uvrnutom logikom, u Treći svjetski rat i u uništenje planeta.

Reakcionarni karakter oporbe koju podržava NATO u ruskoj oligarhiji

Mlada garda boljševika-lenjinista (YGBL) odbija promoviranje snaga kao što su Boris Nadeždin, Mihail Hodorkovski, pokojni Aleksej Navalni i njegova udovica Julija Navalnaya od strane pro-NATO medija i pseudo-ljevice kao „demokratske“ alternative Putinu koji se zalažu za „mir“. Ove osobe ne govore u korist radnika i mladih ljudi, već dijelova ruske oligarhije, državnog aparata i više srednje klase koji u podjeli regije od strane imperijalizma vide osnovu za vlastito daljnje bogaćenje. Ovo je društvena i politička konstitutivnost kroz koju imperijalističke sile nastoje svrgnuti Putinov režim i zamijeniti ga marionetskim režimom imperijalizma.

Za izbore su ti „oporbenjaci“ pozvali ljude da se u nedjelju u podne pojave na biralištima u takozvanom „Podnevu protiv Putina“ i potom predaju nevažeći glasački listić. Ovaj poziv podržali su pabloisti iz Ruskog socijalističkog pokreta i druge pseudoljevičarske snage. Odbacujemo takve metode. Akcije poput „U podne protiv Putina“ služe samo za izlaganje pojedinaca riziku od uhićenja i drugim oblicima državne represije. Oni ne čine ništa na političkom obrazovanju i mobilizaciji radnika dok osiguravaju materijal za NATO-ov ratni propagandni stroj. To odgovara reakcionarnim ciljevima i društvenoj osnovi takozvane „liberalne oporbe“.

Julija Navalnaja, supruga ruskog oporbenog čelnika Alekseja Navaljnog, govori dok se sastaje s belgijskom ministricom vanjskih poslova Hadjom Lahbibom u zgradi Evropskog vijeća u Bruxellesu, ponedjeljak, 19. veljače 2024. [AP Photo/Yves Herman]

Bez obzira na njihovu galamu o „miru“ i „demokraciji“, program i društvene snage koje opozicija predstavlja ne podrazumijevaju „mir“, već rat: nasilno rasparčavanje cijele regije uz pomoću imperijalizma i fašističkih sila. Kao i njezin preminuli suprug Navalny, koji je godinama održavao veze s fašističkim i separatističkim tendencijama, Navalnaya je marioneta imperijalističkih sila. Otvoreno ju podržava Bidenova administracija koja je bila na čelu poticanja rata protiv Rusije i osigurava sredstva za ugnjetavanje palestinskog naroda u Gazi od strane cionističkog režima.

Khodorkovsky, koji je također podržavao akciju „U podne protiv Putina“, bio je najbogatiji čovjek u Rusiji i kontrolirao je velike dijelove njezinih naftnih resursa sve dok ga Putin nije zatvorio 2003. Poput pokojnog Navaljnog, Khodorkovsky podupire regionalističke i separatističke pokrete koji govore za interese lokalnih elita koje se nadaju ostvariti izravniju kontrolu nad golemim ruskim resursima osnivanjem mini-državica i uspostavljanjem izravnijih veza s imperijalističkim silama. Druge osobe u oporbi koju podržava NATO, kao što je Ilya Ponomaryov, imaju izravne veze s neonacističkim paravojnim snagama koje su sudjelovale u upadima na ruski teritorij.

Podupirući politiku ovih reakcionarnih figura i njihov „U podne protiv Putina“, pabloisti iz Ruskog socijalističkog pokreta i druge pseudoljevičarske snage pokazuju se onakvima kakvi jesu: privjesci imperijalizma. Borba radničke klase protiv Putinovog režima i rat u Ukrajini moraju ići potpuno drugačijim putem: putem klasne borbe.

Logika klasne borbe

Bauk boljševičke revolucije iz 1917. proganja sve dijelove oligarhije. Ničega se više ne boje nego da će rat u Ukrajini, sličan Prvom svjetskom ratu, na kraju dovesti do revolucionarnog pokreta masa. Ovo se odnosi na Vladimira Putina jednako kao i na njegove protivnike koje podržava NATO unutar oligarhije i državnog aparata.

Dok je Putin samo letimično govorio o izgledima izravne NATO intervencije u Ukrajini u svom rekordno dugom obraćanju Saveznoj skupštini, opširno je govorio o pet nacionalnih projekata i desecima mjera koje bi bile usmjerene na „potporu stanovništvu i poduzećima.“ Obećao je da će potrošnja na nacionalne projekte do 2030. iznositi između 8 i 15 trilijuna rubalja. To znači dodatno opterećenje za državni proračun od 1,4 do 2,5 trilijuna rubalja godišnje. Putin nije dao objašnjenje kako planira financirati te projekte. Rusija se već suočava s proračunskim deficitom.

Prisjetimo se i da su ruski vojni izdaci na putu da se gotovo utrostruče u usporedbi s 2021., nadmašujući socijalnu potrošnju po prvi put u povijesti. Kakva god bila njegova demagoška popularna retorika, da bi održao takvu vojnu potrošnju, Putinov će režim neizbježno pokrenuti napad na ionako loše socijalne uvjete radnika. To će dodatno pogoršati značajne društvene napetosti koje su se gomilale ispod površine.

U drugoj polovici 2023. godine 10,2 posto Rusa, prema službenim podacima, živjelo je ispod granice siromaštva, odnosno prihod im nije bio veći od 14,000 rubalja (oko 155 dolara). To je gotovo 15 milijuna ljudi. Povrh toga, Ruse sada čeka novi val poskupljenja, a ukupni dug Rusa po potrošačkim kreditima raste. U srpnju 2023. iznosio je 32 trilijuna rubalja (preko 353 milijarde dolara). Udio kućanstava s dugovima također je počeo rasti i povećao se s 19,4 posto na 21,8 posto između srpnja 2022. i srpnja 2023. U međuvremenu, prema vlastitom Putinovom priznanju, korporativna dobit porasla je za 24 posto, a bankarski sektor zaradio je više od 3 trilijuna rubalja (33 milijardi dolara) za 2023.

Društvena nejednakost u Rusiji ostala je na najvišim razinama od 1995. Godine 2021. najbogatijih 1 posto ruskih obitelji imalo je 47,6 posto neto bogatstva kućanstva. A najsiromašnijih 50 posto obitelji imalo je samo 3,1 posto. Ovakvo stanje stvari nosi sjeme za veliku društvenu eksploziju.

Klasna borba u Rusiji ne razvija se u vakuumu. Na međunarodnoj razini vidjeli smo početak oživljavanja klasne borbe, ponajviše u imperijalističkim središtima poput SAD-a, Njemačke, Francuske i Britanije, kao i diljem Afrike, Latinske Amerike i Azije. Pojava pokreta radničke klase prije svega u imperijalističkim zemljama, a posebno u Sjedinjenim Američkim Državama, snažno će utjecati na pojavu pokreta radničke klase u Rusiji i Ukrajini.

U tom kontekstu radnici moraju biti upozoreni na sve otvorenije Putinove pozive krajnjoj desnici, u samoj Rusiji i na međunarodnoj razini. Putin je najavio svoju kandidaturu 8. prosinca kao odgovor na „zahtjev“ predsjednika Narodnog vijeća Narodne Republike Donjeck, Artyoma Zhoge, poznate osobe krajnje desnice. Zhoga je također zapovjednik bataljuna Sparta, koji na svojim oznakama ima rusku carsku zastavu i munje koje podsjećaju na simbol SS-a.

Kremlj također sve više podržava integraciju Ruske pravoslavne crkve, koja se kroz povijest pojavila kao bedem krajnje desnih, kontrarevolucionarnih i antisemitskih tendencija u Rusiji, u sekularne institucije kako bi se „povećala duhovnost naroda“. Štoviše, Putin je javno podržao pokret protiv pobačaja i migranata. Promicanje ekstremnog nacionalizma i jačanje krajnje desnih snaga temeljno su usmjereni protiv radničke klase. Cilj je podijeliti i zbuniti radnike, istovremeno ohrabrujući i jačajući krajnje desničarske snage na koje će se oligarhija oslanjati da obrani svoje interese protiv bilo kakvog pokreta koji se razvija u radničkoj klasi.

Put naprijed

Peti mandat Vladimira Putina obilježit će sve veći rat i sve veću društvenu i političku krizu na koju njegov režim nema i ne može imati odgovor. Slijepa ulica njegova režima je slijepa ulica cijele vladajuće klase i društvenog sustava koji je proizašao iz staljinističkog uništenja Sovjetskog Saveza.

Kakve god bile propale Putinove kalkulacije za nagodbu s imperijalizmom koje su bile u podlozi invazije na Ukrajinu, imperijalistički rat protiv Rusije u konačnici je rezultat uništenja Sovjetskog Saveza i obnove kapitalizma.

Tijekom dvije godine rata, bez sumnje raste zabrinutost zbog njegovog nastavka i eskalacije među radnicima u Rusiji, Ukrajini i šire. Nisu zaboravljena stravična iskustva Drugog svjetskog rata i fašizma koji su u Sovjetskom Savezu rezultirali s najmanje 27 milijuna mrtvih ljudi. No temeljni problem je što radnici i omladina ne znaju pronaći izlaz.

Inzistiramo: Rat u Ukrajini mora biti zaustavljen, ali ne imperijalističkim cijepanjem regije i promjenom režima u Moskvi uz podršku NATO-a. Niti se radnička klasa može osloniti na očajničke pokušaje Putinovog režima da pronađe sporazum s imperijalizmom kroz prekrajanje nacionalnih granica i kombinaciju nuklearnih prijetnji i moljakanja za „sigurnosna jamstva“. Zadatak radničke klase nije mijenjanje nacionalnih granica ili pozivanje na ovu ili onu frakciju imperijalističkih sila i oligarhije, već borba za okončanje kapitalističkog sustava nacionalne države u cjelini. Jedini način da se zaustavi ovaj rat i spriječi nuklearna katastrofa je kroz razvoj socijalističkog antiratnog pokreta u ruskoj, ukrajinskoj i međunarodnoj radničkoj klasi.

Povijest, a posebno povijest ruskih revolucija 1905. i 1917., pokazala je da iste proturječnosti koje dovode do rata vode i do revolucije. Ali takav pokret radničke klase i omladine protiv rata i kapitalizma mora biti pripremljen kroz izgradnju avangardne stranke u radničkoj klasi koja se može boriti, unutar takvog pokreta, za revolucionarnu perspektivu i marksizam.

Revolucionarne tradicije boljševizma i marksističkog internacionalizma, koje je staljinizam nastojao uništiti u desetljećima dugom ratu protiv marksizma i njegovih kadrova u sovjetskoj i međunarodnoj radničkoj klasi, moraju se ponovno izgraditi. Za to je potrebna borba za trockizam, zasnovana na lekcijama njegove stoljetne borbe protiv staljinizma i svih oblika sitnoburžoaskog nacionalizma i oportunizma. Mlada garda boljševika-lenjinista u Rusiji i Ukrajini unapređuje ovu borbu kroz izgradnju sekcija Međunarodnog odbora Četvrte Internacionale diljem bivšeg Sovjetskog Saveza. Pozivamo radnike i omladinu koji su odlučni boriti se protiv nadolazećeg globalnog rata da se pridruže ovoj borbi.

Loading