Svi veliki ratovi i vojne intervencije Sjedinjenih Američkih Država tijekom posljednjih četvrt stoljeća započeli su s pretenzijama velike moralne svrhe.

U Iraku je američkom stanovništvu rečeno da luđak razvija oružje za masovno uništenje. U Afganistanu su talibanski džihadisti morali biti uklonjeni kako bi se zemlja oslobodila i Osama Bin Laden bio pronađen. U Libiji je Muammar Gaddafi opstruirao čežnju zemlje za „demokracijom“ i „ljudskim pravima“.

Prema konzervativnim procjenama, između 755,000 i 786,000 ljudi umrlo je izravno od borbi u Afganistanu, Iraku, Siriji, Pakistanu i Jemenu otkako su tamo počeli sukobi pod vodstvom SAD-a, uglavnom civila. U Libiji, gdje su ubijeni deseci tisuća, zemlju je uništilo desetljeće građanskog rata. Ukupne procjene smrtnih slučajeva u sukobima koje su predvodili Amerikanci u posljednjih četvrt stoljeća počinju daleko više, od 3 milijuna do čak 12 milijuna, zbog katastrofalnih učinaka medicinskog, prehrambenog i infrastrukturnog sloma.

Ovo zapanjujuće razaranje osporava pretpostavku da su se ovi ratovi temeljili na bilo čemu što i izdaleka nalikuje moralnoj svrsi.

Nije tajna da rat u svojoj osnovi ima temeljne ekonomske i geopolitičke uzroke.

Zašto bi u Sjedinjenim Američkim Državama – zemlji u kojoj se sve vrti oko novca – rat, jedan od najvećih izvoznih proizvoda zemlje, bio iznimka? Je li Bliski istok, središnji dio „rata protiv terorizma“, slučajno globalno žarište najjeftinijih budućih rezervi nafte i plina? Je li za Pentagon samo sretna koincidencija da su Gaddafi i Hussein imali dvije najveće neiskorištene zalihe te tražene robe?

Kao što je Alan Greenspan, bivši predsjednik Federalnih rezervi i ključni arhitekt američke ekonomske politike, izjavio u memoarima iz 2007.: „Ožalošćen sam što je politički nezgodno priznati ono što svi znaju: rat u Iraku uglavnom se odnosi na naftu.“ Greenspan je bio oštro ukoren čak i zbog ovog jednostavnog zapažanja.

Ratovi, naravno, zahtijevaju golemu mobilizaciju ekonomskih i političkih resursa. Deseci trilijuna dolara potrošeno je od strane SAD-a na vođenje rata u posljednjih dvadeset pet godina. I dok se neki užasno obogate od ovih izdataka, visoki troškovi ne bi bili plaćeni ako ne bi dali rezultat.

Imperijalizam i pokretačke snage iza američko/NATO-ovog okruženja Rusije

U tom kontekstu treba shvatiti trenutnu težnju prema ratu protiv Rusije. Ozbiljno razumijevanje svakog velikog vojnog sukoba mora analizirati te ekonomske i geopolitičke sile. Medijsko izvještavanje o eskalirajućem ratu u Ukrajini lišeno je takve analize.

U onoj mjeri u kojoj se ova pitanja spominju, ona se spominju na najinfantilniji i najjednostraniji način: Rusija maltretira svoje susjede svojom važnom opskrbom prirodnim plinom, a SAD i Evropa nastoje herojski intervenirati kako bi to zaustavile. Ne postavljaju se nikakva pitanja o tome kakve interese Sjedinjene Američke Države i njihovi evropski saveznici imaju u Ukrajini ili, što se toga tiče, Rusiji.

Kad bi pošteni povjesničar rata pokušao razumjeti ovaj sukob, bio bi primoran, bez obzira na svoje zaključke, postaviti barem sljedeća pitanja:

• Koji su ekonomski i geopolitički interesi širenja NATO-a i EU-a na istok?

• Koja je važnost geopolitičke i ekonomske kontrole Ukrajine?

• Kakav bi interes Sjedinjene Američke Države imale u komadanju Rusije na manje države bez vojnih snaga? Kako bi to mogli nastojati postići?

• Kakav je odnos između sadašnjeg rata u Ukrajini i geopolitičkih ciljeva Sjedinjenih Američkih Država u Evroaziji?

Američka vladajuća klasa itekako ima odgovore na ova pitanja, samo ih radije ne dijeli previše javno.

Još 1997. Zbigniew Brzezinski, bivši američki savjetnik za nacionalnu sigurnost i arhitekt američke vanjske politike u Ukrajini, izjavio je: „Američka sposobnost da ostvari globalni primat“ ovisi o tome hoće li SAD spriječiti „pojavu dominantne i antagonističke evroazijske sile.“

Brzezinski je, govoreći u ime američkog imperijalizma nakon raspada SSSR-a, posebno imao na umu Rusiju. Tvrdio je da je Ukrajina bila ključna za SAD koje su potvrdile svoju hegemoniju protiv Rusije u Evroaziji. „Bez Ukrajine,“ napisao je, „Rusija prestaje biti evroazijsko carstvo.“  Naravno, Brzezinskijevi prijatelji u State Departmentu i Pentagonu nikada nisu doveli u pitanje središnju premisu, da SAD ima pravo „obavljati globalni primat“, niti su zbrajali leševe te ambicije.

Nakon državnog udara u Ukrajini 2014., tijekom kojeg su SAD i Njemačka intervenirali kako bi uklonili proruskog predsjednika Viktora Janukoviča, Brzezinski je iznio namjeru američke vojske da uvuče Rusiju u dugotrajnu i skupu invaziju na Ukrajinu.

U članku „Zapad bi trebao naoružati Ukrajinu“, koji je objavio Atlantic Council 2014., Brzezinski govori o ruskoj invaziji na Ukrajinu kao gotovo sigurnoj. Ističe da SAD i zemlje NATO-a trebaju osigurati:

oružje posebno dizajnirano da omogući Ukrajincima da se uključe u učinkovito gradsko ratovanje. Nema smisla pokušavati naoružavati Ukrajince da se bore protiv ruske vojske na otvorenom... Ako bi se glavni gradovi, recimo Harkov, Kijev, oduprli i ulične borbe postale nužnost, to bi bilo dugotrajno i skupo. A činjenica je da - i tu je važno vrijeme cijele ove krize - Rusija još nije spremna poduzeti takvu vrstu napora. [Naglasak u originalu]

U konačnici, SAD i EU dali su Ukrajini više od 20 milijardi dolara vojne i ekonomske pomoći između državnog udara 2014. i 2019. – podržavajući ukrajinski rat protiv ruskih separatista u Donbasu koji je odnio živote trinaest tisuća ljudi, uglavnom etničkih ruskih civila, što je još jedna zgodna činjenica koja je odsutna iz izvještavanja o ratu. Sada su SAD u procesu preplavljivanja Ukrajine naoružanjem, uključujući napredne protutenkovske projektile, topništvo i drugu opremu. SAD su na putu da potroše više od 40 milijardi dolara samo ove godine, što ne uključuje oružje iz evropskih država.

Zapanjujuće točna anticipacija Brzezinskog o sadašnjem „dugotrajnom i skupom“, uglavnom urbanom ratu, proturječi, u svom logičnom iščekivanju onoga što će doći, dvodimenzionalnoj propagandi da je Putin, ludi čovjek, napao Ukrajinu iz iracionalnih, imperijalnih ambicija. Koliko god bila očajna i reakcionarna Putinova odluka da napadne Ukrajinu, temeljni uzroci rata nalaze se u tim dubljim, proračunatim ambicijama američkog imperijalizma u Evroaziji nakon raspada SSSR-a, uključujući agresivno širenje NATO-a na istok.

Lenjin o imperijalizmu

U svom djelu Imperijalizam: najviši stupanj kapitalizma, napisanom 1916., Lenjin je tvrdio da je sve veći tehnički razvoj svjetskog kapitalizma – socijalizacija i koncentracija proizvodnih snaga – uveo novu i konačnu eru za kapitalizam, imperijalističku epohu. Dok je nevjerojatan razvoj proizvodnih snaga zahtijevao socijalističko vlasništvo, sve uža šačica financijskih oligarha kontrolirala je proizvodne snage u obliku strogo kontroliranih kartela i monopola kojima je vladao financijski kapital - ono što se danas čini kao gigantska multinacionalna korporacija, povezana u mrežu veza s velikim bankama i financijskim institucijama.

Lenjin je naglasio da imperijalizam nije politički izbor već neizbježan poticaj napredne kapitalističke proizvodnje u imperijalističkoj epohi. „Dominacija“, napisao je Lenjin, „i nasilje koje je s njom povezano – takvi su odnosi koji su najtipičniji za 'posljednju fazu kapitalističkog razvoja';  to je ono što neizbježno mora proizaći i proizašlo je iz formiranja svemoćnih ekonomskih monopola.“

Lenjin je naglasio da će ovaj razvoj i koncentracija proizvodnih snaga pod financijskim kapitalom potaknuti grabežljiv lov na kontrolu ključnih svjetskih resursa. „Što se kapitalizam više razvija“, napisao je, „što se više javlja potreba za sirovinama, to je sve žešća konkurencija, i što se grozničaviji lov na sirovine odvija u cijelom svijetu, to očajnijom postaje borba za stjecanje  kolonija.“

Transformacije u svjetskoj ekonomiji koje je identificirao Lenjin 1916. samo su se pojačale.  Razvoj proizvodnih snaga tijekom posljednjih 100 godina čini kapitalističku ekonomiju iz prijelaza stoljeća samo sjenom njezine sadašnje veličine i složenosti.

Kontrola sirovina nije u tome da zemlja gomila resurse za vlastitu upotrebu. Jednako se, ako ne i više, radi o tome da se osigura da ključne robe i tržišta ostanu u rukama saveza imperijalističkih sila koje u današnjem svijetu vode Sjedinjene Američke Države.

U tom kontekstu, važnost uskraćivanja pristupa tim materijalima (ili sposobnost uskraćivanja pristupa u slučaju rata) protivnicima je također ključna. U detaljnoj analizi korporacije RAND o tome kako bi Sjedinjene Američke Države mogle dobiti rat protiv Kine, navodi se: „Ako je Kina ranjiva na kritične nestašice u ratu sa Sjedinjenim Američkim Državama, to bi moglo biti... u zalihama nafte, od čega uvozi oko 60 posto i ima deklariranu stratešku pričuvu od samo deset dana.“ Najveći dio kineske nafte dolazi iz regije Perzijskog zaljeva, kojom dominiraju SAD.

Važno je da je Lenjin također primijetio da nije riječ samo o trenutnoj proizvodnji sirovina. Lenjin je objasnio da je financijski kapital „također zainteresiran za moguće izvore sirovina, jer je današnji tehnički razvoj izuzetno brz, a zemlja koja je danas beskorisna može sutra biti plodna...“

Drugim riječima, vodeće kapitalističke tvrtke nastoje predvidjeti svoju buduću potrebu za sirovinama iz cijelog svijeta, kako bi se pripremile za neprestani tempo tehničkog razvoja.

Ogromna bogatstva Rusije

Svrha ovog eseja je pridonijeti analizi povijesnog i političkog porijekla eskalirajuće prijetnje oružanog sukoba između SAD-a i Rusije od strane World Socialist Web Site. Osobito istražuje ulogu geostrateških resursa u nastojanju SAD-a i NATO-a da dominiraju evroazijskim kopnom.

Rusija je najveća država na svijetu. Iako je njezino gospodarstvo relativno malo u usporedbi s imperijalističkim silama, njezina se kopnena masa prostire na dva kontinenta ukupne veličine 6.6 milijuna mi². Drugoplasirani, Kanada (3.8 mi²), Kina (3.7 mi²) i SAD (3.6 mi²) značajno zaostaju po veličini.  Samo Rusija čini 11 posto cjelokupne svjetske kopnene mase.

U ovoj golemoj zemlji nalazi se niz važnih minerala i resursa.

Rusija proizvodi otprilike 40 posto prirodnog plina u EU i gotovo 12 posto svjetske nafte. Rusija je također drugi najveći vlasnik zaliha ugljena u svijetu, 175 milijuna tona. Ti resursi igraju ključnu ulogu u sukobu koji je u tijeku. Usred pooštravanja globalnih zaliha energije, ovi su resursi glavna prepreka američkom imperijalizmu na globalnoj razini, ali posebno u nastojanju da se bori protiv uspona Kine. Ovo pitanje bit će tema budućeg članka.

Osim ugljikovodika, Rusija sadrži ogromne količine osnovnih metala. Rusija je s 25 milijardi tona rezerve željeza treća zemlja u svijetu. Rusija drži drugu najveću rezervu zlata (6,800 tona) i skoro je izjednačena na petom mjestu u srebru. Zemlja je također najveći proizvođač dijamanata, proizvodeći u prosjeku oko trećinu svjetskih dijamanata u posljednjem desetljeću.

Iako svaki od ovih resursa zaslužuje pozornost u razumijevanju geostrateških ambicija Sjedinjenih Američkih Država i njihovih saveznika, ovaj se članak bavi manje poznatim aspektom globalne politike resursa: kritičnim mineralima. Ključni minerali odnose se na mnoštvo metala i minerala koji su sve važniji za globalnu proizvodnju za koje se očekuje da će tijekom sljedeća dva desetljeća eksplodirati u potražnji. Rusija se nalazi na značajnim izvorima raznolikog niza kritičnih minerala za koje SAD vjeruju da će biti presudni za globalnu ekonomsku i političku moć u 21. stoljeću.

Kritični minerali i rast proizvodnih snaga

Sjedinjene Američke Države i njihovi imperijalistički saveznici u borbi su za takozvane kritične minerale i metale. SAD trenutno imaju popis od pedeset minerala koje smatraju kritičnim. Neki, poput aluminija ili platine, relativno su poznati. Drugi - kao što je neodim ili rodij, član skupine metala platine - jedva da su poznati iako su sve važniji za globalnu ekonomiju.

Poticanje rasta važnosti ovih minerala je napredak elektronske industrije i njezina integracija u mnoge druge proizvodne procese i gotove proizvode.

Industrije koje su nekoć zamišljene kao odvojene od elektronike potaknule su novu potražnju za svim vrstama napredne digitalne opreme i opreme visokih performansi.  Automobili „sada imaju više tehnologije u sebi nego računala“, prema izvješću logističke tvrtke DHL. McKinsey, globalna konzultantska tvrtka, predviđa da će industrija poluvodiča porasti s 590 milijardi dolara u 2021. na više od 1 trilijun dolara u 2030., uz utrostručenje automobilskih poluvodiča s 50 milijardi na 150 milijardi dolara.

Za ovu eksploziju u visokotehnološkim napravama potrebni su kritični minerali. Kako piše Udruga industrije poluvodiča, „U mnogim slučajevima, ne postoje poznate alternative za ove materijale koje zadovoljavaju naše funkcionalne potrebe, pa je stoga sigurna i kontinuirana opskrba kritičnim materijalima od ključne važnosti za našu industriju.“ Minerali vrijedni oko 40.4 milijarde dolara svake godine idu samo u industriju poluvodiča.

Još jedna ključna sila koja stoji iza potražnje za kontrolom ovih resursa je tranzicija na obnovljivu energiju. Iako nedovoljno za dramatične promjene potrebne za rješavanje klimatskih promjena, počela je značajna povećana potražnja za obnovljivim tehnologijama. Tržište elektroničkih vozila (EV) i baterija za pohranu će eksplozivno rasti sa 185 milijardi dolara u 2021. na 980 milijardi dolara do 2028.

Međunarodna energetska agencija (IEA), koja djeluje u sklopu Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), objavila je 2021. izvješće Uloga kritičnih minerala u čistim energetskim tranzicijama, u kojem je napravljena pažljiva procjena budućeg rasta potražnje za nizom minerala. IEA je primijetila da bi se čak i u svom manje ambicioznom scenariju održivog razvoja globalna potražnja za litijem povećala 42 puta između 2020. i 2040. U isto vrijeme, agencija predviđa da će se globalna potražnja za grafitom umnožiti za 25, kobaltom za 21, niklom za 19, rijetkim zemnim metalima za sedam.

Ove zapanjujuće procjene uzrok su zabrinutosti za OECD i geopolitički poredak predvođen SAD-om koji on predstavlja. Kako je prošle godine izjavio Fatih Birol, direktor IEA-e, „podaci pokazuju neusklađenost između svjetskih klimatskih ambicija i dostupnosti kritičnih minerala koji su ključni za ostvarenje tih ambicija.“ Ova „neusklađenost“ ima potencijal gurnuti gospodarstva u nered i, što je još važnije, ograničiti imperijalističke ambicije Sjedinjenih Američkih Država.

Sjedinjene Američke Države, Kina i kritični minerali

Među pedeset kritičnih minerala koje navodi američka vlada, ono što je izvanredno je da se jedva ijedan od njih primarno proizvodi u Sjedinjenim Američkim Državama. Zbog mješavine geologije i ekonomije, SAD proizvode samo većinu svojih zaliha za pet od pedeset minerala na popisu. Dvadeset devet od pedeset minerala je 100 posto uvozno, a četrdeset je 75 posto ili više uvezeno.

Ovo oslanjanje SAD-a na inozemne zalihe kritičnih minerala bio je izvor produbljivanja zabrinutosti unutar američke vladajuće klase, posebno dok se priprema za vojni sukob s Kinom.

U rujnu 2020. Trumpova administracija potpisala je izvršnu naredbu 13953 kojom je proglašeno izvanredno stanje s kojim se suočavaju SAD u osiguravanju kritičnih minerala. U naredbi je stajalo: „Ovi su minerali neophodni našoj zemlji“, ali „trenutačno nam nedostaje kapacitet da ih proizvedemo u prerađenom obliku u količinama koje su nam potrebne… Za 31 od 35 kritičnih minerala, Sjedinjene Američke Države uvoze više od polovice svoje godišnje potrošnje. Sjedinjene Američke Države nemaju domaću proizvodnju za 14 kritičnih minerala i potpuno ovise o uvozu kako bi zadovoljile svoju potražnju.“

Gotovo pola godine kasnije, u veljači 2021., Bidenova administracija potpisala je Izvršnu naredbu (EO) 14017 kako bi „ojačala otpornost američkih opskrbnih lanaca“. Naredba je dodana Trumpovom EO 13953, dajući nadležnost Ministarstvu energetike da istraži rizike u lancu opskrbe i ponudi preporuke.

Rezultati prve godine nakon izvršne naredbe objavljeni su 24. veljače 2022., istog dana kada je krenula ruska invazija na Ukrajinu, u „Planu revitalizacije američke proizvodnje i sigurnih kritičnih lanaca opskrbe“. Dva dana prije održan je sastanak na kojem su promovirane mjere koje se odnose na kritične minerale. Nazočan je bio i šef United Steelworkersa, Tom Conway, s kojim se Biden potom privatno sastao kako bi osigurao da sindikat zaustavi nacionalni naftni štrajk i podrži ratnu akciju. Tijekom ovog sastanka, Biden je izjavio da je njegova administracija pomogla da se ulože milijarde dolara novih ulaganja u „kritične minerale poput litija, grafita, rijetkih zemnih metala... koji su prijeko potrebni za toliko američkih proizvoda.“

Dana 31. ožujka 2022., Biden se pozvao na Zakon o obrambenoj proizvodnji kako bi osigurao „pouzdane“ opskrbe tim mineralima. Zakon je ratna naredba koja potječe iz Korejskog rata koja dopušta vladi, u ime nacionalne obrane, kontrolu i usmjeravanje privatnih ulaganja.

Briga američke države nije da ne proizvodi i ne kontrolira te vitalne resurse, već da to čini Kina, glavna meta njezinih geostrateških ambicija.

Kina dominira preradom kritičnih minerala. Također igra važnu ulogu u vađenju mnogih minerala. Nasuprot tome, Sjedinjene Američke Države ne vode ni ekstrakciju ni preradu bilo kojeg od ovih glavnih minerala. Najjači primjer su rijetki zemni metali. Ovaj set od 17 minerala, koji su sada vitalni za globalnu elektroniku i obrambenu industriju, gotovo se isključivo prerađuju u Kini. SAD proizvodi više od 10 posto rijetkih zemnih metala u svijetu, što je malo u usporedbi s Kinom.

Neko su vrijeme SAD bile zadovoljne da dopuste Kini da dominira preradom i, u manjoj mjeri, iskopavanjem ovih minerala. Vađenje i prerada metala i minerala jedan je od ekološki najopasnijih dijelova svjetske industrije. To činiti jeftino znači neograničeno zagađenje i otrovni otpad koji predstavlja veliki zdravstveni problem. Kina je nekoliko desetljeća služila kao tvornica kapitalističke ekonomije. Uz produktivne operacije imperijalističkih nacija koncentriranih u golemim tvorničkim gradovima Kine, uključujući elektroniku, imalo je smisla koncentrirati globalnu gospodarsku preradu minerala tamo, uključujući i njihov otpad.

Međutim, tijekom posljednjih petnaest godina, Sjedinjene Američke Države su na Kinu gledale kao na egzistencijalnu prijetnju svojoj globalnoj hegemoniji i preorijentirale su svoju globalnu vojnu strategiju na obuzdavanje i pokoravanje Kine.  Stvaranje konkurentnih lanaca opskrbe za ove vitalne materijale ključni je dio ovog napora.

Pod Obaminom administracijom, izvršeno je masovno ponovno okretanje američkih oružanih snaga kako bi se opkolila Kina i potvrdila američka politička i gospodarska moć u azijsko-pacifičkoj regiji. Godine 2016., tadašnji načelnik Glavnog stožera vojske, general Mark A. Milley, istaknuvši „Kinu u usponu“, izjavio je da je u nadolazećim desetljećima rat između Sjedinjenih Američkih Država i glavnog protivnika „gotovo zajamčen“. U ožujku 2021., odlazeći šef američkog indo-pacifičkog zapovjedništva, admiral Phil Davidson, upozorio je na mogućnost rata s Kinom u roku od šest godina. Samo nekoliko mjeseci kasnije, u studenom, general Milley, izjavio je da bi do rata čak moglo doći u sljedeće dvije godine.

Nije potrebno puno mašte da se razmisli kako bi se rat, koji izravno uključuje 40 posto svjetskog gospodarstva i gotovo dvije milijarde ljudi, mogao brzo rasplesti u Treći svjetski rat katastrofalnih razmjera.

Dok američka vojska troši trilijune dolara na pripremu za ovaj sukob, posebno je zabrinuta zbog pitanja rijetkih zemnih metala i drugih kritičnih minerala koji su od vitalnog značaja za opću ekonomiju, kao i sofisticirano oružje. Opća strategija američkog imperijalizma da zaustavi uspon Kine i potčini svoje golemo domaće tržište američkom financijskom kapitalu, misli Pentagon, neće uspjeti bez većih, bolje zaštićenih lanaca opskrbe za ove kritične minerale. SAD imaju veliku moć nad Kinom kada je u pitanju kineski uvoz nafte, ali Kina ima utjecaj nad SAD-om kada su u pitanju kritični minerali.

Kako je na tiskovnoj konferenciji Bijele kuće održanoj 31. ožujka na kojoj je najavljeno korištenje Zakona o zaštiti obrane za osiguranje kritičnih minerala navedeno: „Sjedinjene Američke Države ovise o nepouzdanim stranim izvorima za mnoge strateške i kritične materijale potrebne za tranziciju čiste energije – kao što je litij, nikal, kobalt, grafit i mangan za baterije velikog kapaciteta... Morali smo uvesti značajan dio njih — gotovo 100 posto uvoza — iz drugih zemalja, posebice Kine.“

Sličan osjećaj izražen je u evropskom tisku, u članku iz Telegrapha u kojem se navodi: „Kineska dominacija kritičnim mineralima može biti opasna za Evropu kao i rusko energetsko oružje... Evropa se vrlo kasno probudila zbog globalne borbe za kritičnim materijalima.“

Ruski kritični minerali

Duboka potreba američkog financijskog kapitala da dominira sadašnjim i budućim izvorima kritičnih minerala, kao i nerazmjerna kontrola Kine nad njima, čini važan dio pozadine za rat protiv Rusije.

Iako Rusija nije isključivi dobavljač nijednog velikog kritičnog minerala, analiza u nastavku opisuje kako ona igra vodeću ulogu u proizvodnji niza ključnih minerala, držeći važan dio globalnih rezervi. U razumijevanju šireg nagona Sjedinjenih Američkih Država da dominiraju Evroazijom i potčine Rusiju, ne može se zanemariti uloga ovih ključnih resursa.

U nastavku je detaljno opisano nekoliko važnih minerala, njihova upotreba i uloga Rusije u njihovoj proizvodnji i rezervama.

Nikal

Rusija je jedan od najvećih proizvođača nikla na svijetu. Obično je na trećem ili četvrtom mjestu, nakon Indonezije, Filipina i Južne Afrike.

Svake godine svijet izvlači gotovo 2,5 milijuna tona nikla. Najveća upotreba ovog kritičnog metala je čelik. Proizvodnja nehrđajućeg čelika zahtijeva spajanje čelika s drugim elementima za stvaranje legure. Takozvani nikl klase jedan, puristički oblik nikla, čini čelik jačim i tvrđim, osobito na niskim temperaturama. Također pruža otpornost na toplinu i hrđu.

Dvije trećine proizvodnje nikla ide u nehrđajući čelik, koji se pak koristi u građevinarstvu, brodovima, nekim automobilima, u medicinskoj industriji (za razne instrumente), u energetici i industriji (osobito kada je potrebno lagano skladištenje otporno na koroziju), kao i u posuđu. Nikal također tvori niz sofisticiranijih legura koje se koriste u proizvodnji lopatica turbina (za mlazne motore, brodsku industriju i elektrane), elektronike (prijenosna računala, telefoni, digitalne kamere) i alata za mjerenje visoke preciznosti.

IEA predviđa da se globalna proizvodnja nikla treba povećati za faktor od 19 u sljedećih 18 godina kako bi se ispunio scenarij održivog razvoja (SDS), što je zapanjujuće umnožavanje trenutne proizvodnje. Nikal sulfat u prahu je ključna komponenta litij-ionskih baterija, čineći glavni dio katode baterije.

Uloga Rusije u globalnoj proizvodnji nikla ogleda se u rastućoj cijeni nikla nakon izbijanja rata. Nikal se 2021. trgovao za manje od 20,000 dolara po toni. Sada je malo manje od 30,000 dolara po toni.  U prvim tjednima rata cijena je nakratko porasla za 100 posto. Rusija ima 6,9 milijuna tona rezervi nikla, odnosno sedam posto ukupnih svjetskih rezervi. Rusija je četvrti najveći vlasnik rezervi.

Gotovo sva ruska proizvodnja odvija se u regiji arktičkog kruga Norilsk pod tvrtkom Nornickel, najvećom ruskom metalskom tvrtkom (isključujući željezo i čelik). Nornickel je jedna od dvije najveće kompanije za proizvodnju nikla u svijetu. Kola Division Nornickela, njegov glavni izvor proizvodnje, nalazi se blizu granice s Finskom u arktičkom krugu, granici koja bi se brzo mogla militarizirati nakon zahtjeva Finske za pridruživanje NATO-u. Regija je također sjedište značajne proizvodnje bakra i paladija.

Kvaliteta ruskog nikla također je važna. Dok Rusija proizvodi samo 10 posto svjetskog nikla, ona proizvodi 20 posto nikla klase jedan – vrijednijeg rafiniranog oblika koji se koristi u naprednoj proizvodnji čelika i legura – zbog rezervi veće kvalitete koje se nalaze u Rusiji.

Metali iz skupine platine (PGM)

Rusija je jedan od vodećih proizvođača metala platinske skupine (PGM). PGM uključuju šest metala koji imaju slična kemijska i fizička svojstva, a također se često nalaze zajedno u mineralnim naslagama. Iako se razlikuju od nikla, PMG se nalaze u istoj rudi i ponekad se ekstrahiraju u tandemu. Tri najvažnija su paladij, platina i rodij. Ostali su osmij, iridij i rutenij. Prema konzultantskoj tvrtki za robu Agiboo, izvanrednih 25 posto sve proizvedene robe ili sadrži PMG ili ih zahtijeva u procesu proizvodnje.

Rusija je povezana s Južnom Afrikom kao vodećim proizvođačem paladija. U izvješću Sveučilišta Columbia o kritičnim mineralima, bilježi se da je zaliha paladija u Južnoj Africi bila „razbijena štrajkovima u posljednjem desetljeću“, što je čini manje pouzdanom. Svijet je 2019. proizveo otprilike 210,000 kilograma paladija, prema podacima američkog Geološkog zavoda. Rusija je proizvela 40 posto toga.

Kao i u proizvodnji nikla, rusko vađenje ovog kritičnog minerala usredotočeno je na Nornickel koji je najveći svjetski privatni proizvođač paladija. Proizvodnjom dominiraju dva specifična rudnika koje vodi tvrtka Oktyabrsky i Taimyrsky, obje smještene u arktičkom krugu, na krajnjem sjeveru Sibira. Dva rudnika su toliko važna da je poplava koja ih je pogodila prošle godine zaustavila jednu petinu svjetske opskrbe paladija. Oba rudnika proizvode rodij i platinu kao dio istog općeg procesa ekstrakcije.

Cijena paladija je porasla posljednjih godina. Prije 2019. cijena se kretala oko 30,000 dolara po kilogramu. Tijekom posljednje dvije godine ona je narasla na oko 75,000 dolara po kilogramu. Na početku rata nakratko je prešla 100,000 dolara po kilogramu dok su trgovci robom reagirali na rusku invaziju na Ukrajinu.

Glavna upotreba paladija je kao katalizator. Polovica svjetske zalihe paladija i platine koristi se za katalitičke pretvarače. Katalizatori pretvaraju otrovne ispušne plinove iz automobila (ugljični monoksid, dušikov dioksid) i drugih vozila u ugljični dioksid i vodu. Nalaze se u gotovo svakom modernom vozilu i bitni su za smanjenje onečišćenja. Druga dva glavna PMG-a, platina i rodij, također se koriste u istu svrhu. Strožiji propisi o ispušnim plinovima zahtijevaju veće količine ovih PGM-ova.

Rodij je doživio još veći porast cijene posljednjih nekoliko godina. Rodij je porastao s 2500 USD po unci početkom 2019. na 23,890 USD po unci 2021. (nakon straha od poplava Oktyabrsky i Taimyrsky u Rusiji). Sada je bliže 17,000 dolara po unci, oko sedam puta više od cijene prije nekoliko godina.

Porast cijena rodija i paladija toliko je jak da je doveo do ogromnog porasta krađa katalizatora. Prema američkoj državi Colorado, krađe katalitičkih pretvarača u toj državi porasle su za preko 5000 posto između 2019. i 2021. Rusija je drugi najveći proizvođač rodija i platine u svijetu. Međutim, za razliku od paladija, Južna Afrika je znatno ispred Rusije u njihovoj proizvodnji zbog većih rezervi Južne Afrike.

Osim katalitičkih pretvarača, PGM se koriste u gotovo cijeloj elektronici i u širokom spektru drugih uređaja i industrija. Iako se koriste u malim količinama, njihova sveprisutnost u elektronici dovodi do velike potražnje. Četiri PGM-a koriste se za oblaganje elektroda, što ih čini neophodnim za elektroničku industriju. Platina i rutenij su neophodni za magnetsku komponentu tvrdih diskova, koji još uvijek čine većinu globalne elektroničke pohrane.

Platina se također koristi u optičkim kabelima i u turbinama zrakoplova (prevlačenje lopatica radi zaštite od korozije).  Medicinska industrija zahtijeva PGM-ove. Na primjer, paladij se koristi u zubnim krunicama, a PGM se općenito koriste u kemoterapijskim lijekovima i terapiji zračenjem. Ostale upotrebe PGM-a uključuju hidrokreking nafte, senzore, obradu vode, pejsmejkere i defibrilatore, nakit, LCD zaslone, gorive ćelije itd.

Rijetki zemni metali

Trenutno Kina dominira globalnom proizvodnjom i preradom rijetkih zemnih metala. Elementi rijetkih zemnih metala (REE) skup su od 17 različitih metala koji su sve važniji za naprednu proizvodnju elektronike. Nisu rijetki apsolutno govoreći, ali rijetko se mogu naći u dovoljnoj koncentraciji da bi bili ekonomični za ekstrakciju.

Obično podijeljeni između teških i lakih REE, ovi se metali nalaze u kombinaciji jedni s drugima. Kina vadi 60 posto i prerađuje blizu 90 posto. Njihova uobičajena primjena u naprednoj elektronici, uključujući vojni hardver, potaknula je američku vladajuću klasu da digne uzbunu zbog kineskog vlasništva nad lancem vrijednosti rijetkih zemnih metala. U 2022. Bidenova administracija najavila je veliku inicijativu za poticanje ulaganja u milijardama dolara u domaću proizvodnju i preradu REE.

Rusija još ne čini značajan dio lanca prerade ili proizvodnje REE. Međutim, ima velike rezerve koje bi, ako se iskoriste, mogle doprinijeti globalnoj proizvodnji REE. Rusija ima otprilike 10 posto globalnih rezervi REE, što je čini četvrtom nakon Kine, Vijetnama i Brazila na ljestvici. REE se koriste u motorima za električne automobile, prijenosnoj elektronici, magnetima (često potrebni za elektroniku), generatorima u vjetroturbinama i vojnom hardveru. Nuklearna podmornica klase Virginia zahtijeva 4.2 tone rijetkih zemnih metala, a borbeni avion F-35 427 kg.

Ekstremne klime ruskih ležišta REE, tehnologija potrebna za preradu REE i visok kapitalni intenzitet projekata REE do sada su zabranjivali ruski razvoj REE.  Vodeći konzultant za istraživanje u Deloitteu, Dimitry Kasatkin, rekao je za S&P Global Market Intelligence 2019.: „Rusiji će trebati vrijeme i povoljni vanjski uvjeti, kao što su niski geopolitički i ekonomski rizici,“ kako bi razvila svoj potencijal REE. Međutim, razdvajanje Rusije na manje države s bliskom gospodarskom kontrolom od strane SAD-a i drugih imperijalističkih nacija moglo bi osigurati to ulaganje i “nizak geopolitički i ekonomski rizik” potreban za razvoj tih REE projekata.

Niobij

Niobij, atomski broj 41 na tablici elemenata, još je jedan kritičan mineral kojim je Rusija obdarena.  Primarna upotreba kemikalije je kao legura za jačanje važnih struktura. Mala količina - 0,1 posto konačnog proizvoda - može se dodati čeliku kako bi se povećala njegova čvrstoća. Ovaj poseban čelik može se koristiti u plinovodima i drugim kritičnim infrastrukturnim projektima. Niobij se također koristi za stvaranje takozvanih superlegura – legure ekstremno visokih performansi koje nadilaze najbolji čelik – za upotrebu u raketnim motorima. U svom obliku kao feroniobij (koji se koristi za čelik), tržište niobija bi se udvostručilo između 2015. i 2025. godine.

Proizvodnjom niobija dominira Brazil, koji čini 66 od oko 75 tisuća tona godišnje. Prošle je godine, međutim, Polymetal, najveći ruski proizvođač zlata i srebra, najavio da će rudarski projekt Tomtor na krajnjem istoku Rusije dodati 700,000 tona niobijevog oksida globalnim rezervama. To je otprilike četiri puta više od količine rezervi koju Sjedinjene Američke Države sadrže, iako je daleko manje od brazilskih 16 milijuna tona dokazanih rezervi.

Tomtor je već poznat po ogromnim rezervama fosfata, jednog od tri glavna gnojiva koja se koriste u poljoprivredi. Rudnik Tomtor također je sjedište najznačajnijih ruskih rezervi REE. Polymetal tvrdi da je rudnik treće najveće pojedinačno nalazište rijetkih zemnih minerala, nakon planine Weld u zapadnoj Australiji i neiskorištenog Kvanefjelda na Grenlandu, za koje se očekuje da će se ovog desetljeća razviti u glavno mjesto za ekstrakciju REE.

Kobalt

Globalnom proizvodnjom kobalta dominira Demokratska Republika Kongo (DRC), koja proizvodi 70 posto kobalta. Proizvodnja kobalta u DRC-u poznata je po tome što se oslanja na rad djece robova. Prije nešto više od dvije godine grupa International Rights Advocates tužila je Apple, Alphabet, Dell, Microsoft i Teslu navodeći da su tvrtke sudjelovale u smrti 14 djece rudara iz Konga.  Incident je samo vrh ledenog brijega zločina koji su počinjeni radi proizvodnje ove tvari.

Kao i REE, kobalt je neophodan za mnoge elektroničke uređaje u malim količinama. Kobalt je posebno važan za prijelaz na obnovljive izvore energije. IEA sugerira da se proizvodnja kobalta mora povećati za 21 posto u svom scenariju održivog razvoja (SDS).

Rusija je druga zemlja po proizvodnji kobalta. Proizvela je oko 6.100 tona, ili četiri posto svjetskog udjela, u 2019. Iako je daleko iza velike uloge DRC-a, Rusija je ranije izjavila da planira povećati svoju proizvodnju za još 2.000 tona godišnje, podižući svoj udio u globalnoj proizvodnji na osam posto ove godine. Neki od tih rezervi nalaze se na morskom dnu uz rusku obalu Pacifika, sjeverno od Japana.

Grafit

Rusija je šesti najveći proizvođač grafita u svijetu. Očekuje se da će grafit, nakon litija, povećati najveću količinu tijekom prijelaza na obnovljivu energiju.

Grafit se koristi u raznim industrijama. Često se koristi u solarnim panelima, elektrodama i baterijama. Grafit nije tako rijedak ili skup kao drugi gore navedeni minerali i kemikalije. Njegova je proizvodnja također geografski više rasprostranjena, a tvari - kristalni oblik ugljika, koji se obično koristi u olovkama - relativno je rasprostranjen diljem svijeta.

Međutim, uglavnom se kopa iz Kine (650,000 tona), stvarajući duboki izvor nelagode u američkoj vladajućoj klasi. Sljedeći najveći proizvođači su Mozambik (120,000 tona), Brazil (95,000), Madagaskar (47,000), Indija (34,000), Rusija (24,000) i Ukrajina (19,000).

Rusija pokušava dramatično povećati svoju proizvodnju. Ima dvije velike tvrtke, Dalgraphite i Uralgraphite, od kojih obje nastoje povećati proizvodnju budući da raste potražnja za EV baterijama koje koriste grafit u velikim količinama.

litij

Iako Rusija nije značajan proizvođač litija, istočna i pretežno ruska regija Ukrajine ima značajne rezerve. Litij je ključni sastojak litij-ionskih baterija koje se koriste za električne automobile, mobitele, prijenosna računala i drugu elektroniku.  

Rad Ukrajinske nacionalne akademije znanosti iz 2022. sugerirao je da Ukrajina ima oko 500,000 tona litija koji bi se mogao isplativo iskopati samo u njezinoj istočnoj regiji... To bi Ukrajinu učinilo petim najvećim vlasnikom zaliha litija u svijetu, nakon Čilea, Australije, Argentine i Kine.

U studenom 2021. tvrtka u australskom vlasništvu pod nazivom European Lithium objavila je da je pristala kupiti ukrajinsku naftnu tvrtku Petro Consulting, koja je započela proces izdavanja dozvola za istraživanje i potencijalno vađenje iz dva najveća ukrajinska nalazišta litija. Budući da se mnoga od tih nalazišta nalaze na spornom istoku Ukrajine, gdje ukrajinska vlada vodi građanski rat protiv ruskih separatista, sudbina trenutnog rata povezana je s načinom na koji se te rezerve razvijaju. U priopćenju tvrtke navedeno je da se te rezerve još uvijek smatraju 'konceptualnim' u prirodi i da je potrebno daljnje istraživanje kako bi se procijenio njihov potencijal.

Ostali važni kritični minerali

Rusija je treći najveći proizvođač skandija. Skandij se prvenstveno koristi u proizvodnji super-lakih legura za metalne predmete visokih performansi.

Skandij se, prema izvješću Sveučilišta Columbia, „uvelike koristi u zrakoplovnim i obrambenim sektorima“, posebno u svom obliku kao aluminij-skandij legura. Sportska oprema visokih performansi također koristi leguru. Ove legure sadrže samo manje od postotka skadija, ali to je dovoljno za značajno jačanje materijala. Na primjer, svake se godine u svijetu proizvede samo 15 do 25 tona skandija.

Prema američkom geološkom zavodu, Rusija je u procesu otkrivanja može li učinkovito proizvesti skandij... u gorju Ural, što bi moglo značajno povećati njezinu proizvodnju.

Rusija je treći najveći proizvođač titanske spužve. Titan se proizvodi na dva načina kao spužva za upotrebu u metalurgiji ili kao pigment. Iako Rusija nema vodeću ulogu u proizvodnji pigmenata titana, koji je zemljopisno rasprostranjen, igra glavnu ulogu u proizvodnji vrijednije spužve. Nakon ruske invazije na Ukrajinu, Boeing je najavio da će prestati kupovati ruski titan za svoje zrakoplove.

Rusija proizvodi oko 6 posto aluminija u svijetu. Tesla je bio glavni kupac ovog aluminija, prvenstveno proizvedenog od strane korporacije RusAl. Veliki dio poslovanja RusAl-a temelji se na uvozu boksita i alumina iz Australije gdje se kopa. Proces rafiniranja, kao i kod drugih metala, iznimno je toksičan i zahtijeva tvornice od stotina milijuna ili milijardi dolara.

Rusija je vodeći proizvođač polisilicija. Polisilicij je najrafiniraniji oblik silicija, koji se koristi u fotonaponskim ćelijama ili solarnim panelima. Polisilicij je više rezultat prerade silicijeve rude i stoga nije osobito rijedak.  Kina dominira u više od 80 posto ponude polisilicija. Međutim, ranije, 2009. godine, Rusija je bila lider. Nekoliko projekata, uključujući onaj ruske tvrtke Nitol Solar, propalo je zbog volatilnosti cijena i nedovoljnog kapitala, ali uz ulaganja Rusija bi mogla povećati proizvodnju. Cijena se utrostručila od 2019. zbog procvata korištenja solarne energije.

Zaključci

U predgovoru za Četvrt stoljeća rata: Težnja SAD-a za globalnom hegemonijom 1990–2016, predsjednik međunarodnog uredničkog odbora WSWS-a David North napisao je:

Postojanje Sovjetskog Saveza i antikapitalističkog režima u Kini lišile su Sjedinjene Američke Države mogućnosti neograničenog pristupa i eksploatacije ljudskog rada, sirovina i potencijalnih tržišta velikog dijela svijeta, posebno evroazijske zemlje. To je primoralo Sjedinjene Američke Države na kompromis, u većoj mjeri nego što bi to željeli, u pregovorima o gospodarskim i strateškim pitanjima sa svojim glavnim saveznicima u Evropi i Aziji, kao i s manjim zemljama koje su iskoristile taktičke mogućnosti koje im je pružio hladni rat SAD-a i SSSR-a.

Raspad Sovjetskog Saveza u prosincu 1991., u kombinaciji s restauracijom kapitalizma u Kini nakon masakra na Trgu Tiananmen u lipnju 1989., američka je vladajuća klasa vidjela kao priliku za odbacivanje kompromisa iz razdoblja nakon Drugoga svjetskog rata, i provedbu restrukturiranja globalne geopolitike, s ciljem uspostavljanja hegemonije Sjedinjenih Američkih Država.

Eskalirajući rat između NATO-a i Rusije razarajući je rezultat ovog procesa. Danas su oči vojnih i političkih stratega uprte u jedan ishod: potpuno komadanje Rusije.

Anders Östlund, član Centra za analizu evropske politike koji financira američki State Department, i stanovnik Kijeva, napisao je: „Ruski rat protiv Ukrajine završit će raspadom Ruske Federacije. Zamijenit će je male, demilitarizirane i nemoćne republike s neutralnošću upisanom u njihove ustave.“ Östlundova vizija raspadnutog, „nemoćnog“ niza država govori o općim ambicijama Sjedinjenih Američkih Država i njihovih evropskih saveznika u Rusiji.

Usred nevjerojatnog razvoja napredne elektronike i tehnologija obnovljivih izvora energije, očekuje se procvat kritičnih minerala u nadolazećim desetljećima. Rusija je vodeći izvor ovih materijala. U budućnosti bi ono moglo igrati još veću ulogu s obzirom na dovoljno ulaganja.

Razbijanje Rusije i dominacija američkog kapitala bila bi strateška odskočna daska u naporima američke vladajuće klase da nametne „novo američko stoljeće“ kroz širu podređenost Kine i Evroazije svojim ciljevima. Resursi igraju ulogu u tome. Usred trajne potrebe za naftom i prirodnim plinom, kao i brzo rastuće potrebe za ključnim metalima, na Rusiju se gleda kao na vitalnu kopnenu masu s golemim nizom bogatstava.

Dužnost socijalista je da se suprotstave tim reakcionarnim postupcima. Težnja Sjedinjenih Američkih Država za hegemonijom i resursima, njihov pokušaj da nadoknadi višedesetljetni ekonomski pad, predstavlja katastrofu za međunarodnu radničku klasu.

Ali, kako je WSWS objasnio u svojoj proslavi Prvog svibnja 2022., „Proturječnosti koje prijete svjetskim ratom također stvaraju uvjete za svjetsku socijalističku revoluciju. Izazov s kojim se suočava radnička klasa je sljedeći: ojačati i ubrzati objektivne tendencije koje vode do revolucije, dok potkopavaju i slabe one koje vode do svjetskog rata.“ To su zadaci Socialist Equality Parties diljem svijeta.